Objavljeno u Nacionalu br. 866, 2012-06-19

Sveučilišni profesor i likovni stručnjak, predsjednik skupštinskog Odbora za kulturu, odgovara na optužbe za propuste u radu i zloupotrebu položaja, te bavi li se temeljnim problemima zagrebačke kulture

Nedavno je grupa zagrebačkih kazalištaraca zatražila smjenu Zvonka Makovića s mjesta predsjednika skupštinskog Odbora za kulturu, optužujući ga za niz ozbiljnih propusta u radu, od zloupotrebe položaja i kadroviranja pa do nereagiranja na smanjenja budžeta za nezavisnu kulturu i povećanja najma prostora za 300 posto. U sklopu zahtjeva priložena je i online peticija, a prvi potpisnici su bili Vitomira Lončar, Ivica Šimić, Snježana Banović, Slobodan Šnajder i Gordana Vnuk.

Kako je riječ o vrlo ozbiljnim optužbama na račun uglednog sveučilišnog profesora i likovnog stručnjaka, te jednog od najžešćih kritičara Tuđmanova režima 90-ih, koje su već podijelile hrvatsku kulturnu javnost na dva tabora i izazvale brojna pitanja o tome što je istina i tko je u pravu, te tko kome podmeće, zatražili smo od samog Makovića da odgovori na njihove optužbe, to više što se u kulturnim krugovima već naveliko govori da je cijelu harangu na Makovića zapravo instrumentalizirao jedan visokopozicionirani kulturni dužnosnik, pa time slučaj postaje i politički.

Kako ste doživjeli zahtjev grupe kulturnjaka, u kojoj su, među ostalima, Vitomira Lončar, Snježana Banović i Ivica Šimić, koji su zatražili vašu smjenu s mjesta predsjednika skupštinskog Odbora za kulturu, optuživši vas za čitav niz vrlo ozbiljnih propusta u radu?

– Shvatio sam to kao pokušaj mojega diskreditiranja, kao neargumentirani odgovor na jedan moj kolumnistički tekst objavljen u tjedniku Aktual u kojemu sam iznio niz činjenica o poslovanju, pa i financijskom, što bračnom paru Lončar-Šimić očito ne odgovara. Vitomira Lončar i Ivica Šimić vlasnici su jednoga privatnoga kazališta koje od Grada godinama dobiva iznimno velika sredstva. To kazalište, također, koristi gradski prostor za čiji najam plaća upravo simboličnu cijenu, a taj isti prostor, kojega nisu oni vlasnici, daju u podnajam drugima, taj način. Vitomira Lončar je vrlo ružnim riječima komentirala gradsku, pa i državnu politiku, prozivajući je kao isključivog krivca za stanje, mahom, samo u kazalištu. Kazalište je, međutim, samo jedan segment gradske kulture, a u istoj su situaciji i drugi – gradski muzeji, galerije, centri za kulturu, Koncertna direkcija, Lisinski itd. Na jednom je mjestu gospođa Lončar progovorila o netransparentnom financiranju pojedinih ustanova i udruga. Isticala je kako s javnim sredstvima treba poslovati na transparentan način, izjavivši da su krakovi gradske hobotnice zahvatili i državne institucije. Taj sasvim neprimjeren jezik me užasnuo i htio sam i sam ispitati težinu tih problema na koje se ukazuje, a da se pravi argumenti obično ne imenuju. Mislio sam da je baš kazalište u vlasništvu privatnih poduzetnika Vitomire Lončar i Ivice Šimića dobar primjer da se na njemu ispita kamo i kako se troše zaista obilna gradska sredstva.

Možete li to pobliže objasniti?

– Nekako u to vrijeme dobio sam jedno izvješće u kojemu je bilo riječi o tome kako posluje privatno kazalište Mala scena. To je izvješće radio gospodin Alojz Matijašević iz jednoga gradskog ureda kao neku vrstu redovitih pregleda poslovanja što gradskih ustanova, što ustanova kojima Grad daje novac. Iznenadilo me s koliko se površnosti, pa i bahatosti u privatnom kazalištu obitelji Lončar-Šimić raspolaže sredstvima poreznih obveznika. Svoju sam kolumnu pisao, što sam i naglasio, upravo kao porezni obveznik zabrinut za vlastita sredstva koja ulaze u gradsku blagajnu, a odande na privatne račune pojedinaca. Na više mjesta u svom tekstu naveo sam izvor odakle citiram vrlo zabrinjavajuće opaske i sve to objavio. Reakcije na taj tekst bile su brze i vrlo žestoke, a napadi prijeteći. Dvoje prozvanih vlasnika privatnoga kazališta, poticani još od nekolicine, napali su me zbog toga što sam se usudio postaviti pitanje kako se troši, u krajnjem slučaju, i moj novac. Sve podatke koje sam naveo pripisali su meni, zanemarujući da je riječ o legalnome izvješću gradskoga činovnika kojemu je to dužnost. Napadali su me što sam se usudio objaviti nešto što su oni prozvali tajnom. Ja sam pak polazio od toga da se podaci koji se tiču javnoga dobra ne smiju tajiti, jer za to postoji javni interes. Postoji, zaboga, Zakon o pravu na pristup informacijama na koji se tako često poziva u brojnim aferama koje se provode radi iskorjenjivanja korupcije u društvu. Tri osobe koje ste naveli, s još nekima, počele su me napadati i vrijeđati na svim frontovima. Međutim, javljale su mi se i mnoge ugledne ličnosti, mahom iz kazališne sredine, i navodile vlastita negativna iskustva koja su imale u radu s Vitomirom Lončar i njezinim mužem. Javljali su mi se i sasvim nepoznati i otkivali svoje zaista zabrinjavajuće priče.

Koliko zapravo kao predsjednik skupštinskog Odbora za kulturu imate slobodne ruke ili je ta pozicija zapravo više formalne naravi?

– Lončar, Šimić, Banović i još ponetko povezali su moju kolumnističku djelatnost s političkom funkcijom u Gradu. Mene kao zastupnika u Skupštini i predsjednika Odbora za kulturu izjednačili su s mojim pisanjem u novinama, točnije, da iskorištavam svoje funkcije radi napada na njih. Marginalizirala se potpuno činjenica da sam ja samo citirao jedno legalno izvješće, a da to izvješće nisam niti dobio kao predsjednik skupštinskoga Odbora. Jednostavno rečeno, u tim apsurdnim optužbama napadao se moj javno izrečen stav, moje mišljenje, tražile su se sankcije za mene kao privatnu osobu, a osobito kao skupštinskog zastupnika, te pozivalo na Statut i Poslovnik Skupštine. U tome je pozivanju na ove temeljne dokumente Skupštine, dakako, dolazilo do grotesknih situacija. Moji su napadači interpretirali pojedine članke Statuta i Poslovnika onako kako su to oni mislili, a da bi isključivo njima odgovaralo.

Kako su članovi Odbora za kulturu reagirali na taj njihov zahtjev?

– Ja kolumne u novinama pišem 25 godina, a u aktivnu sam politiku ušao prije tri i strogo dijelim svoje djelatnosti. Tjednik za koji pišem nije me pozvao za suradnika zbog moje političke funkcije, nego statusa koji sam stekao u svojoj dugoj praksi. Međutim, kad se u napadima ciljalo na moj zastupnički status, pa i status predsjednika jednoga skupštinskoga odbora, stvar se razotkrila do kraja. Počela se tražiti moja smjena, a činjenica da sam ja u Skupštinu ušao na neposrednim izborima i da me se samo nekim novim gradskim izborima može smijeniti, tim prozivačima ništa nije značila. Razotkrivali su na svim razinama elementarno nepoznavanje mehanizama vlasti, pa su tako nama, što znači Skupštini, pripisivali ingerencije izvršne vlasti. Odbor za kulturu bio je najveći krivac zato što je stanje u Gradu, pa valjda i šire, loše. Nema novaca – kriv je odbor kojemu sam ja na čelu. Na neko je ravnateljsko mjesto izabran X, krivac sam ja, jer nije izabran Y. Ta metastaza odgovornosti koja se meni i odboru koji vodim počela pripisivati zaista je, koliko komična, toliko i apsurdna. Odbor za kulturu radi odlično, dakako, ne stoga što sam mu ja na čelu. U prethodnome mandatu vodio ga je predsjednik Ivo Josipović koji je tada bio zastupnik u Skupštini. Nas je petero, kao i u drugim odborima, a odražavamo pluralističku scenu same Skupštine: dvojica kolega su iz SDP-a, jedna je kolegica iz HDZa, a nas preostalih dvoje smo s dviju nezavisnih lista. Odluke koje mi donosimo uvijek su zasnovane na vrlo dobro izgrađenim argumentima, pa i kad nisu donesene jednoglasno. Radimo dobro, slažemo se dobro i napad na mene kao predsjednika doživljava se kao napad na odbor u cjelini, jer uloga predsjednika nije nikakva povlastica. Sebe doživljavamo kao dobro uigran tim, a zahtjev za mojom smjenom samo ocrtava apsurd tih napadača na mene, konačno, na odbor koji se proziva. To više što se uopće ne poznaje što mi, kao skupštinsko tijelo, možemo u odnosu na izvršnu vlast.

U sklopu tog zahtjeva potpisuje se i peticija za vašu smjenu, a potpisali su je, među ostalima, i neki kulturnjaci kao što su Tihomir Milovac, Gordana Vnuk, Branko Brezovec, Željko Vukmirica, Marko Torjanac, Darko Lukić i Dalibor Martinis. Kako to komentirate?

– Baš ta peticija ocrtava karaktere tih ljudi s liste. Zapravo, o razlozima većine njih znam zašto su tu. Riječ je o pojedincima koji traže krivce za svoje nerealizirane ambicije i vide ih u meni. Recimo, Gordana Vnuk. Natjecala se za mjesto ravnateljice ZKM-a i nije prošla. Izabrana je Dubravka Vrgoč. Vnuk, Šnajder i još ponetko odjednom su mene prozivali kao krivca što ona nije dobila mandat. Zašto? To samo oni znaju, no počeli su me napadati, Šnajder u svojim bedastim kolumnama vrijeđati na njegov infantilni način. Riječ je o besramnom licemjerju toga čovjeka. On tako plače za nesretnim sudbinama žena iz tvornice Kamensko, da ostaju bez plaće, a sam na pravdi boga svaki mjesec dobiva vrlo solidnu gradsku plaću. Nakon što je otišao s mjesta ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih, uvukao se u Kazalište lutaka, instituciju sa 60-ak zaposlenih koju kazalištarci, pa i drugi, često zovu “skloništem za krupni otpad”. Tu su dobili namještenje brojni isluženi gradski dužnosnici, pa i njihove supruge, baš kao što je ondje i gospođa Šnajder. Zašto su tamo? Samo bog zna. Godinu dana taj je čovjek primao plaću u ZKM-u na mjestu dramaturga, a da ništa ondje nije radio, pa niti dolazio na posao. To mu je omogućila Dubravka Vrgoč koja ga je naslijedila i potpuno uništeno kazalište podigla na status najboljeg gradskog kazališta s odličnim europskim referencijama. Danas isti taj Šnajder piše odvratno uvredljivo upravo o gospođi Vrgoč. Vnuk, Brezovec, Milovac… dio su iste te šnajderovske priče.

Jeste li od nekih kolega i kulturnjaka dobili podršku?

– Javljaju mi se, dakako, mnogi. Zgroženi su huškačkim metodama kojima se ide na mene. Sinoć sam bio u Satiričkom kazalištu Kerempuh gdje su se slavile nagrade na upravo završenim Danima satire. Mnogi su mi pristupili i rekli da mi zahvaljuju što sam konačno rekao “bobu bob, a popu pop” u tome svijetu koji ja i nisam tako dobro poznavao. Javljaju mi se zaista legende našega kazališta, od velikih glumica, glumaca, do pjevačica i svih drugih koji jako dobro znaju što se to radi u njihovoj branši, a neki i sami imaju neugodno iskustvo u suradnji s privatnim kazalištem bračnoga para Lončar-Šimić.

Jedna od optužbi odnosi se na to da u svojim tekstovima do podataka dolazite nezakonitim putem i tako zloupotrebljavate svoj položaj predsjednika Odbora za kulturu. Je li to točno?

– Dakako da je riječ o insinuacijama. Pa zar zaista mislite da je nezakonito objaviti nepravilnosti koje su od javnog interesa? Pa riječ je o trošenju novca poreznih obveznika, a položaj predsjednika Odbora za kulturu nema baš nikakve veze sa svim tim. Treba biti jako naivan pa precjenjivati ulogu i moć odbora kojem sam na čelu. Ili je riječ o nečem drugom, a mislim da je i to ovdje posrijedi. Rad svakog odbora, baš kao i sjednica Skupštine su javni. Tu se donose odluke, raspravlja se, ali uvijek u nazočnosti medija. Na našim se sjednicama vode precizni zapisnici i snima se što se govori, pa to ostaje u trajnoj pohrani. Nije, dakle, nimalo komplicirano vidjeti kako je svaki pokušaj zloupotrebe eliminiran. Pogotovo tako nešto ni teoretski ne bi bilo moguće nekome tko iza sebe nema jaki klub, jaku stranku, nego je u zastupničke klupe došao s nezavisne liste na neposrednim izborima. A ja sam nezavisni zastupnik.

Optužili su vas i za to da je Odbor za kulturu 2012. postao poligonom za obračun s kulturnim djelatnicima, koji se navodno ne uklapaju u vašu kadrovsku križaljku, jer se opet navodno vrijeđali i omalovažavali kandidate koji su se javili na natječaj za ravnatelje ili voditelje ZKM-a, KIC-a, Klovićevih dvora, Tehničkog muzeja, HNK?

– Hajdemo se dogovoriti jedno, a to je da ostavite Odbor za kulturu na miru. Govorim vam da su izjave koje navodite plod neznanja, gluposti, insinuacija. Ja razumijem, na primjer, da Gordana Vnuk može biti nezadovoljna što nije izabrana na mjesto za koje se natjecala. To može biti i, recimo, Irena Sertić, supruga Dalibora Martinisa, a njih je, čujem, oboje potpisalo pamflet koji spominjete. Gospođa Sertić natjecala se u kratkome roku na tri potpuno različita natječaja i ni na jednom nije prošla. Zašto? Među ostalim i stoga što u razgovoru pred članovima čak dvaju skupštinskih odbora, dakle, pred nas desetero, nikoga nije uvjerila da bi mogla biti dobra ravnateljica, recimo, KIC-a. Ili ravnateljica Tehničkoga muzeja. Međutim, u takvom razgovoru s kandidatima sudjeluje deset zastupnika, dva odbora. Pa što mislite da bih ja, opet ponavljam, kao nezavisni zastupnik bez jake stranke mogao i pomisliti na neku svoju kadrovsku križaljku? Riječ je, ponavljam to opet, o očitim insinuacijama. Tehnički je muzej dobio sjajnu ravnateljicu kojoj sam vrlo rado, baš kao i ogromna većina, dao svoj glas. Ravnatelj Galerije Klovićevi dvori bira se na sasvim drukčiji način, baš kao i intendant HNK. Tu važnu ulogu imaju kazališno vijeće, zatim ministrica, odnosno gradonačelnik i ministrica u slučaju HNK. Hoću reći, stavljati sve ove institucije, pa i institucije natječaja koji se u njima raspisuju, na istu razinu, u istu shemu, govori o totalnom nerazumijevanju. Pridavati meni, kao pojedincu s nezavisne liste, neko povlašteno mjesto upravo je groteskno. Neke vam stvari ni gradonačelnik, kao najvažnija instancija izvršne vlasti, ne može provesti.

U zahtjevu se također tvrdi da se “ne bavite temeljnim problemima zagrebačke kulture” pa se tako nabraja niz propusta u radu Odbora za kulturu, primjerice, tvrdi se da niste tražili objašnjenje zašto Ured za kulturu grada Zagreba nikad nije dostavio Skupštini ni Odboru financijski izvještaj za poslovanje javnih i privatnih organizacija u kulturi 2010., a kaže se da također niste reagirali na smanjenje budžeta za nezavisnu kulturu, kao i povišenje najma prostora za 300 posto. Što možete reći o tome?

– Skupina pojedinaca koja u svom pamfletu govori to što ste citirali morala bi znati barem jednu stvar, a to je da je potrebno informirati se, pa i provjeravati, da bi se prozivalo. S druge strane, tko kaže da su “temeljni problemi zagrebačke kulture” baš oni koji se tiču direktno njih i koje oni smatraju primarnima. Zagrebačka je kultura u mnogim aspektima i važnija od one o kojoj se brine Ministarstvo kulture, dakle dio Vlade. Međutim, Ured za kulturu je pandan Ministarstvu kulture, a ne Odbor za kulturu Skupštine. Što se pak tiče smanjenja budžeta za nezavisnu kulturu, baš kao i povišenje najma gradskih prostora, ovakvo prozivanje jednostavno je neistina. Dakako, samo još jedna u nizu mnogih drugih. Pripisuje vam se i neriješeni problem Limenog kazališta, koje nije zaživjelo, a kako stvari stoje, vjerojatno i neće.

Kako javnost zanima u kojoj je fazi realizacija tog projekta, možete li otkriti gdje je zapelo?

– O demontiranom kazalištu koje je Grad nabavio za visoku cijenu iz Potsdama i čiji dijelovi konstrukcije godinama leže na velesajamskom skladištu govorio sam na barem deset sjednica Odbora. To postoji precizno zabilježeno, a svatko se može o tome informirati u najmanje dva gradska ureda, Uredu za obrazovanje, kulturu i sport i Uredu za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet. Točnije, kod pročelnika gospodina Ivice Lovrića i njegova zamjenika Tedija Lušetića, te kod gospodina Davora Jelavića, pročelnika drugoga spomenutog gradskog ureda, ili, još bolje, kod njegova savjetnika gospodina Gordana Hanžeka s kojim dobro surađujem i bezbroj puta smo razgovarali o sudbini toga kazališta. Štoviše, donosili smo neke prijedloge, ali i shvaćali da je bez suradnje s drugim segmentima vlasti jednostavno nemoguće realizirati financijsku konstrukciju kako bi se realizirala i građevinska konstrukcija. To infantilno prozivanje ove dokone skupine pojedinaca, te pozivanje na bilo čiju odgovornost, a da se pritom pojma nema o elementarnim činjenicama, vrlo precizno govori kako o stvarnim namjerama ove peticije, tako i o moralnom profilu ljudi s te liste.

Je li točno da su protiv vas podignute i dvije privatne tužbe?

– Pojma nemam. To izjavljuje u svakoj drugoj rečenici svojih brojnih i neargumentiranih napada na mene Vitomira Lončar, izgovara to kao neku prijetnju, valjda pokušaj zastrašivanja. Ja, dakako, vjerujem u pravnu državu i siguran sam da bih se na nekom eventualnom ročištu i ja, a i sudac ili sutkinja koji bi vodili taj mogući slučaj, jako zabavili i nasmijali. Gospođa Lončar je vrlo dobro pokazala svoje poznavanje pravosuđa kad je pokušala na duboko osoban, rekao bih prije trivijalan način interpretirati pojedine članke Poslovnika i Statuta Skupštine, da ne spominjem Zakon o pravu na pristup informacijama.

Kako se u kulturnim krugovima govori da zapravo iza tog zahtjeva za vašu smjenu stoji jedan visokopozicionirani kulturni dužnosnik, blizak kazalištu, može li se zaključiti da je zapravo riječ o pokušaju vašeg političkog i moralnog diskvalificiranja?

– Što god bih o tome rekao, bilo bi tek puko nagađanje, a ja iskreno uopće ne vjerujem u takvu mogućnost. Svaki bi visokopozicionirani dužnosnik trebao biti svjestan da je ovdje riječ o vrlo naivnoj, upravo banalnoj farsi, a imati udjela u svemu tome više je nego kompromitantno.