Retrospektivnom izložbom „Picelj i prijatelji“ 19. rujna Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu završava ciklus izložbi posvećenih velikim umjetnicima 20. stoljeća Juliju Kniferu, Aleksandru Srnecu, Josipu Vaništi i Ivanu Picelju kojim se obilježava stota obljetnicu njihova rođenja. Svi oni rođeni su 1924. i ostavili su značajan trag u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti.

Uoči otvaranja ove retrospektivne izložbe koja će trajati do 17. studenoga, tjednik Nacional razgovarao je s njenim autorom Zvonkom Makovićem koji je posljednjih tjedana u fokusu javnosti zbog izlaska iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti zbog nezadovoljstva djelovanjem te najvažnije kulturne i znanstvene institucije u Hrvata.

NACIONAL: Nedavno ste demonstrativno istupili iz članstva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što je prilično odjeknulo u javnosti. Zašto ste donijeli takvu odluku?

HAZU meni nikada nije imponirao. Uvijek sam sebe doživljavao prvenstveno kao povjesničara umjetnosti, nastavnika, književnika. No zahvaljujući mojoj šefici i mentorici Veri Horvat-Pintarić koja me odgojila i prepustila mi katedru, ja sam prije 18 godina postao član HAZU. Imao sam i reizbor koji je prošao bez problema, i moj status je neupitan. Međutim, vremenom sam osjećao nelagodu, vidio sam što se tamo radi i smatrao da to nije ispravno. Htio sam već prije istupiti iz članstva, ali to nisam učinio za života Vere Horvat-Pintarić jer je njoj do toga bilo jako stalo. No nakon njezine smrti uvidio sam da me tamo više ništa ne drži, nikakve obveze, i zato sam sredinom kolovoza napisao kratko pismo od šest redaka u kojem molim upravu HAZU da me ispiše iz članstva. Ja sam to poslao i očekivao da sam izbrisan, ali to ne ide tako jednostavno. Onda je to došlo u javnost i nakon toga dobio sam niz poziva, komentara i upita zašto sam to učinio.

NACIONAL: Što je bio okidač i jesu li došle reakcije kolega iz HAZU na tu vašu odluku?

Bilo je nekoliko momenata. Naime, postoji Zakon o HAZU i Statut HAZU, no ta dva temeljna pravna dokumenta se ne poštuju jer je sadašnja uprava donijela svoja pravila po kojima se ponaša i kojima se relativiziraju stvari jasno izrečene u Zakonu i Statutu. Po tim uputama bračni parovi ne mogu biti članovi HAZU, pa zato nisu htjeli primiti književnicu Julijanu Matanović jer je njen suprug Pavao Pavličić već član. Po tim uputama netko tko je navršio 70 godina više ne može ući u HAZU kao redovni član, a tko je navršio 48 godina kao član suradnik. Međutim, ono što je prevršilo mjeru jest činjenica da Stanko Andrić, vrsni znanstvenik i povjesničar, nije primljen, iako je dobio podršku svog razreda društvenih znanosti, odnosno povjesničara i to zato što se u diskusiju upleo auto-didakt, inače matematičar Josip Pečarić koji je poznat po najmračnijim tumačenjima novije povijesti i povijesnom revizionizmu. On je očito uspio spriječiti Andrićevo primanje u HAZU. Osnovni problem koji je Pečarić isticao bio je taj što je Andrić u jednom svom stručnom tekstu objavljenom u povijesnom časopisu problematizirao prijedlog da se Institut za povijest nazove imenom Franje Tuđmana, za kojeg se dobro zna kakva je bio kategorija znanstvenika. Pa takve su se stvari radile za vrijeme Ceaușescua. Najviše me pogodilo to što se oni koji su preporučili Andrića uopće nisu javili da ga brane. I konačno, tu je i tužba zbog Bukovčeve slike „Mlada patricijka“ koja je oduvijek bila na jedinom relevantnom mjestu, u Modernoj galeriji, iako je u vlasništvu HAZU koje nitko ne osporava. I umjesto da je izložena, ona je sada u nečijoj sobi, u bunkeru HAZU. A onda su je za božićni prijem stavili ispod bora. To je mene zgrozilo.