Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković autor je retrospektivne izložbe ‘Picelj i prijatelji’ koja se otvara 19. rujna u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Time završava ciklus izložbi posvećenih velikanima 20. stoljeća, Kniferu, Srnecu, Vaništi i Picelju, u povodu stote obljetnice njihova rođenja.

Retrospektivnom izložbom “Picelj i prijatelji” 19. rujna Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu završava ciklus izložbi posvećenih velikim umjetnicima 20. stoljeća Juliju Kniferu, Aleksandru Srnecu, Josipu Vaništi i Ivanu Picelju kojim se obilježava stota obljetnicu njihova rođenja. Svi oni rođeni su 1924. i ostavili su značajan trag u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti.

Autor izložbe “Picelj i prijatelji”, nastale u suradnji Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu je Zvonko Maković, poznati povjesničar umjetnosti, teoretičar, esejist i pjesnik, dobitnik ovogodišnje Nagrade za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika kao i Nagrade za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. U svojoj dugogodišnjoj karijeri sveučilišnog profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, objavio je niz knjiga likovnih kritika, eseja i studija, pretežito o modernoj i suvremenoj umjetnosti. Kustoski je koncipirao više značajnih, problemski postavljenih izložbi – Nove pojave u hrvatskom slikarstvu, Galerija Nova, 1980.; Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti, HDLU, 2004.; Strast i bunt: ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu, Klovićevi dvori, 2011.; Šezdesete u Hrvatskoj: mit i stvarnost, MUO, 2018.; Vasko Lipovac, retrospektiva 2018.; Put u vječnost, 2018. i dr. – a autor je tekstova ili predgovora u brojnim katalozima i monografijama – Vilko Gecan, Ljubo Ivančić, Julije Knifer, Vasko Lipovac, Edo Murtić, Miroslav Šutej, Milivoj Uzelac…

Rođen u Okučanima 1924., Ivan Picelj jedan je od najistaknutijih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, predvodnik apstraktne umjetnosti 1950-ih godina, član i pokretač umjetničke grupe EXAT 51 i pokreta Nove tendencije koji su grad Zagreb stavili na globalnu kartu umjetničkih zbivanja. Njegovi radovi zastupljeni su u fundusima istaknutih svjetskih muzeja poput Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, muzeja Tate Modern te Victoria & Albert muzeja u Londonu, Centra Georges Pompidou u Parizu i muzeja Sztuki u Łódźu. Tijekom trajanja izložbe bit će organiziran raznovrstan popratni filmski, edukativni i diskurzivni program te brojna stručna vodstva.

Na prvoj retrospektivnoj izložbi nakon Piceljeve smrti 2011. bit će prikazani svi segmenti njegova djelovanja od slikarstva do objekata, grafičkog dizajna, plakata, opreme knjiga, kataloga i časopisa, a paralelno s njima i djela umjetnikovih prijatelja, istaknutih protagonista njegova vremena: Yaacova Agama, Getulija Alvianija, Hansa Arpa, Mihajla Arsovskog, Vojina Bakića, Vladimira Bonačića, Carlosa Cruz-Dieza, Iva Kaline, Julija Knifera, Almira Mavigniera, Françoisa Morelleta, Vladimira Kristla, Božidara Rašice, Jesúsa Rafaela Sota, Aleksandra Srneca i Victora Vasarelyja.

Uoči otvaranja ove retrospektivne izložbe koja će trajati do 17. studenoga, tjednik Nacional razgovarao je s njenim autorom Zvonkom Makovićem koji je posljednjih tjedana u fokusu javnosti zbog izlaska iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti zbog nezadovoljstva djelovanjem te najvažnije kulturne i znanstvene institucije u Hrvata.

NACIONAL: Koliko dugo je trajala priprema retrospektivne izložbe Ivana Picelja, tko vas je odabrao kao autora i je li bilo teško sakupiti sva ta djela koja će biti predstavljena?

Do ideje o izložbi “Picelj i prijatelji”, koja jest retrospektivnog karaktera, ali donekle izmijenjena jer ovaj dio naslova “i prijatelji” označava činjenicu da smo je željeli proširiti djelima umjetnika s kojima je Picelj dijelio bliske umjetničke strategije, došlo je prije dvije i pol godine, kada sam i ja uključen. Ona je prvenstveno trebala nastati u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti koji ima 70 godina, a s kojim je Picelj od prvog dana bio vezan. On je dao vizualni identitet tadašnjem Muzeju suvremene umjetnosti, radio je i prve plakate, kataloge, publikacije. Međutim, bivša ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti smatrala je da Picelju tu nije mjesto. Piceljeva kći, Anja Picelj-Kosak, koja je donirala ogroman dio Piceljeve ostavštine upravo Muzeju suvremene umjetnosti, bila je zatečena. Tada je ostalo otvoreno pitanje kako obilježiti tu veliku, stotu obljetnicu njegova rođenja pa je Anja krenula dalje i razgovarala s Ivanom Andabaka, ravnateljicom HDLU-a, koja je objeručke prihvatila prijedlog da HDLU pripremi izložbu. Mi smo koncipirali izložbu, napravili čak i preliminarni raspored u tom znatno većem prostoru, ali se onda dogodilo da je HDLU krenuo u konstruktivnu obnovu kao i da je bivša ravnateljica MSU-a samo nakon godinu dana mandata napustila svoju funkciju, pa se tako MSU oslobodio njezine osebujne vlasti. Imenovana je nova ravnateljica Vesna Meštrić, osoba iz kuće koja savršeno poznaje fundus i situaciju u Hrvatskoj. I ona je rekla – dapače, dođite kod nas. I tako smo došli u MSU koji nam je ustupio 3. kat, s time da je MSU zapravo postao koproducent glavnog organizatora HDLU-a.

NACIONAL: Koliko će djela biti prikazano i kako je koncipirana izložba?

Moram podsjetiti da je Picelj još za života imao jednu veliku izložbu u Klovićevim dvorima i to je bila prava retrospektiva. Međutim, u međuvremenu se dosta toga promijenilo – otkrivene su neke nove slike i novi objekti. Picelj je umro, a njegov arhiv postao je javno dostupan kao javno dobro jer ga je njegova kći Anja Picelj-Kosak donirala MSU-u. Fundus te građe kojom raspolažemo je zato znatno veći i bogatiji. Na ovoj izložbi bit će prikazano 200-tinjak djela. Mi smo odlučili da nećemo raditi kronološki postav, od najstarijih do najnovijih djela, već smo napravili jednu kombinaciju, tako da grupiramo djela po srodnosti. Centralni, onaj udarni dio kada uđete na izložbu, slike su iz 60-ih godina prošlog stoljeća koje do sada nisu bile toliko poznate i eksponirane. To su mahom crno-bijele, minimalističke, geometrijske apstrakcije nakon kojih zapravo Picelj prestaje slikati i orijentira se prema objektima, reljefima i intenzivno radi grafiku. Počet će slikati opet nakon nekog vremena, a cijelo vrijeme radi dizajn. To je njegova paralelna djelatnost koja je posebna priča. Imamo segment njegovih plakata i dizajna koje je radio uglavnom za Muzej suvremene umjetnosti.

Zrinka Vrabec Mojzeš, novinarka i kolumnistica Nacionala, i Zvonko Maković | Foto: Sasa Zinaja/NFoto

NACIONAL: Picelj je bio predvodnik apstraktne umjetnosti 1950-ih godina, član i pokretač grupe EXAT 51 i pokreta Nove tendencije. U to vrijeme u Jugoslaviji još uvijek prevladava socrealizam, a na apstraktnu umjetnost nije se baš gledalo s naklonošću. Koliko je za to trebalo umjetničke i ljudske hrabrosti?

To je doista bila jedna izuzetno hrabra gesta. Mi to danas ne možemo zamisliti, ali doista, bile su to teške godine. EXAT-ovci, među kojima je Picelj bio najeksponiraniji, a tu su bili i Richter, Srnec, Rašica, Kristl i drugi, svoju su prvu izložbu imali 1951. u Piceljevu stanu. Dakle, njegov stan je bio “sabirno mjesto” na kojem su se artikulirale sve te prekretničke ideje. Oni su s jedne strane bili anatemizirani jer su zagovarali apstraktnu umjetnost koja je u to doba socijalističkog režima bila tabu tema. Konačno, u tadašnjem Sovjetskom Savezu, sve što je pripadalo avangardi bilo je bunkerirano i zabranjeno i zato su i ti recidivi socrealizma kod nas bili čvrsti. Ali u Hrvatskoj je bio specifičan slučaj. Naime, nisu protiv apstrakcije bili samo rigidni komunisti, zagovarači socrealizma, već i građanska elita, a ja ću sada spomenuti jedno ime koje će možda zvučati blasfemično. To je Miroslav Krleža koji je o apstraktnoj umjetnosti mislio i pisao sve najgore. Konačno, njegova enciklopedija koja je izašla šezdesetih godina pisala je o apstraktnoj umjetnosti kao o ekscesu. Također Ljubo Babić, slikar, profesor povijesti umjetnosti, kritičar, postavljač Moderne galerije, pisao je kako je apstraktna umjetnost kopiranje nečega što ne pripada našem tlu. Ukratko, tražila se umjetnost koja se uklapa u tradiciju. A Picelj, Srnec, Kristl i Rašica su učinili sve da u njihovim djelima nema nikakvih natruha tradicije. Oni nisu evolucionistički i postupno dolazili do bespredmetnog svijeta, već su odmah izmislili novi inventar koji se sastoji od pravokutnika, kvadrata i ostalih geometrijskih likova i iz toga su gradili svoju ikonografiju. Tome su se tada opirali i povjesničari umjetnosti, ne samo politika.

NACIONAL: Prvi javni postav EXAT-a bio je u Društvu arhitekata 1953., s potpuno novim načinom postave slika. Kako je to dočekano u javnosti?

Dočekano je kao crvena krpa. Organizirani su napadi na njih, pisalo se po novinama, tražilo se da ih se zabrani jer je to udar na ukus i sistem i tako dalje. Organizirane su i tribine na kojima se negiralo apstraktnu umjetnost. Sve to bilo je prilično jadno za ovu sredinu. No srećom, ta grupa ljudi, Srnec, Kristl i Rašica, a prije svega Picelj, bili su vrlo mobilni. Zahvaljujući dobrim dijelom Richteru, oni su mogli raditi paviljone po različitim izložbama širom svijeta, od Beča do Chicaga. Oni su već od 1948. mogli putovati u inozemstvu i vidjeti što se tamo događa. Zanimljiva je jedna Srnecova dopisnica koja se nalazi u Piceljevu arhivu u MSU-u, u kojoj Srnec piše iz Stockholma o tome gdje je sve putovao i što je sve vidio. Upozorava ga i na Mondriana i mnoge druge slikare koje su poznavali samo preko reprodukcija. Tada Picelj odlazi u Pariz i već 1952. s grupom umjetnika izlaže na Salonu desréalités nouvelles. To je jedna izuzetno važna i značajna izložba, gdje je njihova prisutnost prepoznata kao nešto posebno inovativno i vrijedno. Francuske novine Combat donijele su vrlo lijepu recenziju u kojoj ističu njih trojicu.

NACIONAL: Koliko je to njima koristilo kod kuće?

Koristilo je. Atmosfera se počela mijenjati, ljudi su se zainteresirali za njihovu umjetnost, a došlo je i do otvaranja granica. No pustimo te rane pedesete. Rado bih se prisjetio 1998. godine, kada je na tri mjesta u Njemačkoj – Ludwigshafenu, Bonnu i Mannheimu – organizirana izložba “Pedesete godine”. U svakom od tih gradova bila je jedna posebna cjelina, a u Ludwigshafenu bila je izložba pod nazivom “Uzlet apstrakcije” , na kojoj su prikazana djela od Jacksona Pollocka do Lucia Fontane. Među njima i naši umjetnici apstrakcije. To se događalo 9 godina nakon pada Berlinskog zida, a organizatori su htjeli pokazati taj dio do tada nepoznate umjetnosti iz zemalja kao što su Poljska, Češka i bivša Jugoslavija. Oni su došli u Zagreb i u Hrvatsku, namjeravajući pokazati jugoslavensku umjetnost, ali onda su shvatili da je Hrvatska posebna i posvetili su joj cijelo jedno poglavlje u postavu, izdvojivši hrvatsku apstrakciju kao jednu od najintrigantnijih pedesetih godina u Europi.

NACIONAL: Picelj je jedan od inicijatora pokreta Nove tendencije i sudionik na svim izložbama od 1961. do 1975. On je uvijek inzistirao na tom kolektivitetu, nastojeći afirmirati i svoje ostale prijatelje i kolege. Je li to bilo tipično za sve njih?

Ne. Picelj je bio jedinstven slučaj. Znao sam neke od najvećih hrvatskih slikara i prijateljevao s njima, pa zato i znam da ih je većina uglavnom radila za sebe. Oni su se međusobno družili, ali nije im baš bilo stalo da nastupaju kolektivno. Kod Picelja je ta dimenzija bila jako bitna. Među EXAT-ovcima istaknuo bih Srneca, s kojim je Picelj zajedno studirao i cijeli život bio vrlo blizak, kao i s Kristlom. Kada je Kristl okrenuo leđa svemu što je tu radio i napustio Zagreb, s Piceljem je ostao u jako dobrim odnosima. A tu su i mnogi drugi, kojima je pomagao i na neki način ih afirmirao. Jedan od njih bio je Vojo Bakić, čija je monografija izašla tek nakon njegove smrti. Zahvaljujući Picelju, njegovu entuzijazmu i trudu, ta je monografija i objavljena. On je radio opremu, a tekst je pisao Tonko Maroević. Tu su i mnogi strani umjetnici kojima je Picelj pomagao na različite načine, na primjer Getulio Alviani, jedan vrlo značajan talijanski umjetnik koji je za Picelja govorio da mu je duhovni otac. Alviani je 1962. došao u Zagreb s fotografijama svojih djela, tu mu je organizirana i prva izložba, on je kasnije bio na svim Novim tendencijama. Te veze koje je Picelj imao i održavao bile su izuzetno bitne za ovu sredinu. Pogledajte samo stalni postav MSU-a, tu su Vasarely, Toni Costa, Julio Le Parc, François Morellet, Jesús Rafael Soto i mnogi drugi. Sve su to umjetnici koji su došli izlagati na izložbama Novih tendencija u Zagrebu, koje je Picelj pozvao jer su imali iste galeriste u Parizu. Mislim prvenstveno na Denise René. Zahvaljujući Picelju fundus Muzeja suvremene je bogat djelima koja su danas apsolutno nedostupna. Rijetko koji muzej u svijetu ima tako vrijedna djela istoga pravca.

‘U Hrvatskoj nisu protiv apstrakcije bili samo komunisti već i građanska elita, a ja ću spomenuti ime koje će zvučati blasfemično. Miroslav Krleža o toj je umjetnosti mislio i pisao sve najgore’

NACIONAL: Dugo je bila nepoznata Piceljeva američka faza jer je izložba preko 50 godina ostala u SAD-u i bilo ju je vrlo teško vratiti. Jesu li u ovu retrospektivu uključena i ta djela?

Kako da ne. To su metalni reljefi, neki su u fundusu MSU-a, a većina je u privatnim zbirkama. Došli su iz SAD-a nakon dugog vremena kada je Picelj već umro. Naime, i njegova kći Anja se iznenadila kada joj se javio nasljednik galerista iz New Yorka. Ljudi su bili pošteni i javili su se, smatrajući da to pripada Piceljevoj kćeri i tako je ta izložba vraćena nakon više od 50 godina u Hrvatsku. Picelj je sredinom šezdesetih izlagao u Americi, ali on je već i ranije, ranih 50-ih, bio s Richterom u Chicagu. Tada su zajedno posjetili “Novi Bauhaus” koji je osnovao László Moholy-Nagy i upoznali su se s ljudima koji su radili na tom institutu, a to je Picelju bilo jako važno. Kasnije je on izlagao na kultnoj izložbi The Responsive Eye 1965. u New Yorku i zato je u SAD-u svakako imao svoje mjesto. Konačno, njegova su djela i po američkim muzejima.

NACIONAL: Sedamdesetih se dogodio preokret, apstrakcija je zapravo postala državna umjetnost u Jugoslaviji, a dokaz su mnogi veliki apstraktni spomenici antifašizmu, od kojih su mnogi u međuvremenu porušeni. Je li se tada promijenio i status samog Picelja?

Ne može se reći da su u to doba Picelj ili Srnec do tada bili šikanirani jer su predstavljali modernu jugoslavensku umjetnost u svijetu. Kad netko kaže da je Tito bio protiv apstrakcije, to nije točno. Nije, pa Tito je otvorio najapstraktniju i najgrandiozniju skulpturu “Spomenik pobjedi naroda Slavonije” Vojina Bakića u Kamenskom koja je, na žalost, potpuno devastirana. Apstrakcija je doista postala najreprezentativnija umjetnost u Jugoslaviji. Ali isto tako mora se reći da EXAT-ovci, njihov krug i njihova djela, nisu ulazili u reprezentativne državne institucije. Picelj je, na moju inicijativu, ušao u Ured predsjednika Republike Ive Josipovića koji je potpuno promijenio postav umjetničkih djela. Tada smo doveli i Duška Džamonju i Murtića, Knifera, Šuteja. Za mandata predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović te su se stvari maknule, a danas ne znam što je od toga ostalo u Uredu.

NACIONAL: Picelj je bio dizajner i autor mnogih plakata. Koliko ih je sačuvano, ima li ih u fundusima MSU-a?

Gotovo svi su sačuvani, pohranjeni su na više mjesta, a Picelj sam je bio uzoran sakupljač. On je sakupljao i čuvao sve svoje radove, arhivsku građu, dopisnice, karte i ulaznice za izložbe koje je sistematizirao, ali je isto tako čuvao i djela drugih umjetnika. To se nalazi u arhivu koji je njegova kći Anja Picelj-Kosak poklonila MSU-u. Ali njegov dizajn je izuzetno važan i radio ga je kontinuirano od 50-ih godina prošlog stoljeća do kraja života. Na području grafičkog dizajna napravio je više nego itko drugi i njegovo mjesto je značajno. To je bilo doba kada se otkrio sitotisak, nova tiskarska tehnika. On je radio plakate u sitotisku, ali je radio i grafike. To je taj kolektivistički, demokratski aspekt Picelja – želio je da umjetnost bude dostupna svima. On je radio prvi plakat za izložbu EXAT-a kao i plakat za izložbu u Rijeci, Salon 54. To je plakat nastao prema Piceljevoj slici “Kompozicija 54” koji ćemo ovdje izložiti. Ono što je tipično za njegove plakate jest činjenica da oni nisu ilustracija, već se na njima stvara jedan potpuno novi ikonografski svijet od geometrijskih likova. Ima i drugačijih plakata, na kojima citira djelo na koje se plakat odnosi, na primjer Džamonje ili Bakića, i inkorporira ga u svoju kompoziciju, a onda igrajući se slovima dodaje nešto svoje, autorsko. Važno je napomenuti da je, kada je izumljen i patentiran font slova helvetica u Švicarskoj, Picelj to donio u Hrvatsku i koristio ga u katalozima i na plakatima. On je bio vrlo blizak s mnogim značajnim svjetskim dizajnerima, od Mihajla Arsovskog, Wima Crouwela, Josefa Müller-Brockmanna do Romana Cieślewicza, s kojima je surađivao i prijateljevao.

NACIONAL: Nedavno ste demonstrativno istupili iz članstva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što je prilično odjeknulo u javnosti. Zašto ste donijeli takvu odluku?

HAZU meni nikada nije imponirao. Uvijek sam sebe doživljavao prvenstveno kao povjesničara umjetnosti, nastavnika, književnika. No zahvaljujući mojoj šefici i mentorici Veri Horvat-Pintarić koja me odgojila i prepustila mi katedru, ja sam prije 18 godina postao član HAZU. Imao sam i reizbor koji je prošao bez problema, i moj status je neupitan. Međutim, vremenom sam osjećao nelagodu, vidio sam što se tamo radi i smatrao da to nije ispravno. Htio sam već prije istupiti iz članstva, ali to nisam učinio za života Vere Horvat-Pintarić jer je njoj do toga bilo jako stalo. No nakon njezine smrti uvidio sam da me tamo više ništa ne drži, nikakve obveze, i zato sam sredinom kolovoza napisao kratko pismo od šest redaka u kojem molim upravu HAZU da me ispiše iz članstva. Ja sam to poslao i očekivao da sam izbrisan, ali to ne ide tako jednostavno. Onda je to došlo u javnost i nakon toga dobio sam niz poziva, komentara i upita zašto sam to učinio.

‘Picelj je, na moju inicijativu, ušao u Ured predsjednika Ive Josipovića, koji je potpuno promijenio postav umjetničkih djela. Tada smo doveli i Džamonju i Murtića, Knifera, Šuteja’

NACIONAL: Što je bio okidač i jesu li došle reakcije kolega iz HAZU na tu vašu odluku?

Bilo je nekoliko momenata. Naime, postoji Zakon o HAZU i Statut HAZU, no ta dva temeljna pravna dokumenta se ne poštuju jer je sadašnja uprava donijela svoja pravila po kojima se ponaša i kojima se relativiziraju stvari jasno izrečene u Zakonu i Statutu. Po tim uputama bračni parovi ne mogu biti članovi HAZU, pa zato nisu htjeli primiti književnicu Julijanu Matanović jer je njen suprug Pavao Pavličić već član. Po tim uputama netko tko je navršio 70 godina više ne može ući u HAZU kao redovni član, a tko je navršio 48 godina kao član suradnik. Međutim, ono što je prevršilo mjeru jest činjenica da Stanko Andrić, vrsni znanstvenik i povjesničar, nije primljen, iako je dobio podršku svog razreda društvenih znanosti, odnosno povjesničara i to zato što se u diskusiju upleo auto-didakt, inače matematičar Josip Pečarić koji je poznat po najmračnijim tumačenjima novije povijesti i povijesnom revizionizmu. On je očito uspio spriječiti Andrićevo primanje u HAZU. Osnovni problem koji je Pečarić isticao bio je taj što je Andrić u jednom svom stručnom tekstu objavljenom u povijesnom časopisu problematizirao prijedlog da se Institut za povijest nazove imenom Franje Tuđmana, za kojeg se dobro zna kakva je bio kategorija znanstvenika. Pa takve su se stvari radile za vrijeme Ceaușescua. Najviše me pogodilo to što se oni koji su preporučili Andrića uopće nisu javili da ga brane. I konačno, tu je i tužba zbog Bukovčeve slike “Mlada patricijka” koja je oduvijek bila na jedinom relevantnom mjestu, u Modernoj galeriji, iako je u vlasništvu HAZU koje nitko ne osporava. I umjesto da je izložena, ona je sada u nečijoj sobi, u bunkeru HAZU. A onda su je za božićni prijem stavili ispod bora. To je mene zgrozilo.

NACIONAL: Je li vas nazvao predsjednik Akademije Velimir Neidhardt?

A zašto da me zove? Pa mi se znamo 40 godina i u dobrim smo odnosima. Jedina reakcija HAZU bila je priopćenje u kojem se kaže da su oni začuđeni mojim odlaskom jer sam nedavno u HAZU primio Nagradu za životno djelo. Ali ja sam tu nagradu dobio od svoje struke, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, a ne od HAZU. Oni su samo iznajmili dvoranu na dva sata, a sada tu nagradu svojataju.