Iako su klape i klapsko pjevanje neosporno hrvatsko kulturno blago, što je 2012. godine prepoznao i UNESCO kada ih je stavio na popis nematerijalne kulturne baštine, tek ove godine krenulo se u snimanje dokumentarnog TV serijala od sedam nastavaka autora Zvonimira Varošanca o povijesti klapa i klapskog pjevanja, u produkciji Hrvatske radiotelevizije. Povod je zapravo obilježavanje 50 godina Festivala dalmatinskih klapa koji se ove godine održao 51. put, zbog čega se i krenulo u realizaciju serijala pod nazivom “Klapska pjesma – od konobe do svjetske kulturne baštine”, kao i u izdavanje velike monografije o spomenutom festivalu autorice Herci Ganze. Autor serijala je dugogodišnji televizijski urednik i novinar Zvonimir Varošanec koji iza sebe ima niz TV emisija i projekata, a 2014. je realizirao glazbeno-dokumentarnu TV seriju “Takvim sjajem može sjati – Zagrebačka škola šansone”, dobro primljenu od strane gledatelja, ali i TV kritičara. U razgovoru za Nacional Varošanec je ispričao koliko je bilo teško pronaći potreban materijal o klapama, zašto je teško dobiti zeleno svjetlo na HTV-u za takve i slične projekte te je opisao trenutno stanje na Hrvatskoj radioteleviziji.

NACIONAL: Vaša prethodna glazbeno-dokumentarna TV serija “Takvim sjajem može sjati – Zagrebačka škola šansone” dobro je primljena kod publike, ali i kod TV kritičara. Ovih dana završili ste novu dokumentarnu TV seriju posvećenu klapama i klapskom pjevanju. O kakvoj je seriji zapravo riječ?

Riječ je o klapskoj pjesmi, a seriju sam nazvao “Od konobe do svjetske kulturne baštine”. Pretenzija mi je ipak bila da malo proširim priču o festivalu u Omišu, iako je sve i krenulo od Omiša. Na televiziji su se u nekom trenutku pojavili Duško Šarac, umjetnički direktor festivala klapa u Omišu, i Mijo Stanić, ravnatelj tog festivala, i oni su tražili da im HTV pomogne napraviti dokumentarac povodom 50. obljetnice festivala. Pozvali su i mene na taj sastanak i kada sam vidio o čemu je riječ, odmah mi je na pamet pala serija. Naime, u mojim je televizijskim emisijama nastupalo jako puno klapa jer ih jako volim, iako sam uvijek radio neku svoju selekciju, kao uostalom i kada sam radio seriju o zagrebačkoj šansoni. Kroz razgovor su nam malo narasle ambicije i predložio sam da pregledamo arhivu HTV-a pa da možda ipak napravimo više nastavaka. Uslijedila je rasprava s upravom kuće hoće li HTV ući u taj projekt ili ne, kao što to obično biva, ali na sreću od prvog su se trenutka ta vrata nekako ipak počela otvarati. Čak i u toj kući, u kojoj se teško donose odluke, za ovu su se seriju otvorila vrata i na kraju je završilo kao serijal od sedam nastavaka.

NACIONAL: Zašto se vaša prethodna dokumentarna serija “Takvim sjajem može sjati” rađala toliko dugo, za razliku od ove, koja je brzo dobila zeleno svjetlo za početak realizacije?

Seriju “Takvim sjajem može sjati” sam pokušavao realizirati pet ili šest godina. I to u svojoj vlastitoj TV kući u kojoj sam zaposlen. Ja sam tada već imao čitav niz emisija iza sebe. Ne uvijek dokumentarnih, ali raznih drugih. Radio sam samo jedan dokumentarac o podvodnoj speleologiji koji smo isto nekako uspjeli uvući na mala vrata, iako je to bio prvi speleo-ronilački film u Hrvatskoj. Za njega smo se spremali punih godinu dana, da bismo snimili 35 minuta, koliko je na koncu trajao.

NACIONAL: Zbog čega je toliko teško nagovoriti čelne ljude na Hrvatskoj televiziji na snimanje takvih serijala koje, kako se naknadno redovito pokaže, publika voli, očekuje i želi?

Za sve vam treba sugovornik. Sjećam se pokojnog Nine Lovčevića s kojim sam jednom prilikom sjedio u kafiću na televiziji i koji me tada pitao na čemu trenutno radim, a ja sam mu odgovorio da silno želim napraviti dokumentarni serijal o zagrebačkoj šansoni, nakon čega me on pozvao na sastanak već sljedećeg jutra. Mislio sam da sanjam jer sam punih osam godina pokušavao realizirati tu ideju. Nije išlo kroz glazbeni program, već kroz dokumentarni. Tako je to krenulo, što mi je ipak malo otvorilo vrata, zbog čega mi je bilo i lakše prionuti na seriju o klapama. Sada sam došao do toga da su mi rekli da mogu snimiti nastavaka koliko god želim.

NACIONAL: Vratimo se natrag na seriju o klapama. Koliko su vam životni rad i ostavština Ljube Stipišića Delmate pomogli pri realizaciji serije “Od konobe do svjetske kulturne baštine”?

Jako puno, ali bilo je i drugih velikana. Obično se ljudi odmah zapiknu u Stipišića, ali ja tu moram njemu uz bok staviti Krešimira Mandića. Jedno jako veliko ime i ne bi bilo dobro da ostane u sjeni jer je tandem Mandić–Fiamengo zadnjih godina napravio sve što se moglo napraviti u klapskom svijetu. Potom je tu i Duško Tambača, pa Dinko Fio koji možda nije skladatelj ovog novog tipa, ali je tu Tambača u suradnji s čakavskim pjesnicima pravio čuda. Ja sam za potrebe serije pregledao svih 50 godina festivala klapa u Omišu jer je to ipak okosnica te priče, premda mi u arhivi skoro uopće nemamo zapisa prvih 15 godina tog festivala, što je strašno. Nalazio sam snimke iz Dnevnika pa sam kroz njih rekonstruirao priču. Također sam se dosta koristio arhivom emisije “Jučer, danas, sutra” i još nekih informativnih emisija, a prilično me spasila redakcija za narodne običaje Alekseja Pavlovskog koji je objavio što je sve sačuvano od njihove strane i to mi je puno pomoglo. Kolege iz te redakcije su obavile neprocjenjiv posao u čuvanju tih dokumenata jer su oni za svoje potrebe primjerice snimali klapu Trogir u trajanju od 30 minuta. Ne na festivalima, već na nekim kalama. Ja sam se morao snalaziti kako pokriti tih prvih 15-20 godina festivala i da nekako rekonstruiram to razdoblje pa su mi te snimke dosta pomogle. Nadam se da to neće jako stršati u seriji.

NACIONAL: Kako je moguće da u arhivi HTV-a nema snimki festivala klapa za prvih 15-20 godina?

Zato jer se emitiralo uživo. Od 1967., kada je festival počeo, pa sve do 80-ih zapravo se nije puno razmišljalo o arhivi jer se vjerovalo da je dovoljno da ide uživo. Vrpca u to vrijeme nije bilo dovoljno. Jednog dana kada digitaliziramo svu našu arhivu, možda će se naći puno više materijala. Do ovog trenutka sam iskoristio sav materijal koji sam uspio pronaći. Mnoge stvari su ostale na starim medijima ili nisu u to doba uopće zapisane pa ni ne znamo da ih imamo. Naime, proces digitalizacije je tek započeo.

NACIONAL: I dokle je stigao?

Pitanje je zapravo tko može pomoći u digitalizaciji. Jedno je tehnički proces digitalizacije. To znači da s današnjom tehnikom rekonstruiramo i popravljamo sliku na bilo kojem mediju koji je tada postojao. Od filma do VPR-a i starih ENG kazeta. To se sve skupa prebacuje u binarni kod i digitalizira se. Međutim, tko je taj tko će prepoznati materijal? I tu dolazimo do ključnog problema. Mene spašava moje znanje i poznavanje klapa jer za devedeset posto klapa nije pisalo ni tko pjeva ni što pjeva. To je stravičan podatak. Kada sam radio serijal o zagrebačkoj šansoni, spasilo me to što sam godinama pratio šansonu.

NACIONAL: Na koji način onda uopće provesti digitalizaciju?

Treba osnovati timove ljudi koji će to pregledavati i odmah pisati podatke, inače to sve nema svrhe. Zato je posao koji radimo realizirajući ovu seriju o klapama izuzetno vrijedan i važan, a sve je na plećima jednog čovjeka.

NACIONAL: Jeste li se koristili privatnim snimkama nastupa klapa?

Vrlo malo jer su to manje-više neupotrebljive snimke. U šansoni smo, primjerice, koristili 20 sekundi neke pjesme, ali nakon toga je ta pjesma neupotrebljiva jer nije kvalitetno sačuvana i tehnički je nekorektna. U ovoj seriji sam pustio snimku Arsenove pjesme “Čuvaj je majko moja” u izvedbi klape Šubićevac iz 1969. ili 1970. godine koja je dobila neku nagradu iako nije bila prva, dok je druga snimka te iste klape koju sam pronašao njihova dalmatinska verzija pjesme “Ja se konja bojim” odnosno “Ja se konja bojim, ja sam malena” što je zapravo češka narodna pjesma. Bit će u seriji i tih lutajućih pjesama. Kada čovjek ide raditi ovako nešto mora se jako dobro pripremiti upravo zbog samog pregledavanja arhive. Tek kada si sve pročitao i shvatio što radiš, onda znaš i što ti iz arhive treba.

NACIONAL: Koliko je sama serija “Od konobe do svjetske kulturne baštine” povijest klapa i klapskog pjevanja, a koliko ste stavili naglasak na sam festival klapa u Omišu?

Festivala ima oko 80 posto, ali 20 posto je cijeli taj društveni seting. Nisam htio da to ostane u zraku pa sam i kroz najave probao pokazati to vrijeme. Mi smo tako pokazali da je Vice Vukov maknut 1971. godine. Imamo čovjeka iz Omiškog festivala koji je svjedok da su njega maknuli, ali kako je rekao, zadivljujuće tolerantno, što je i mene iznenadilo da očito ima nade za nekakvo pomirenje u ovom društvu koje je jako antagonizirano. On nam je rekao da su na sreću umjesto njega doveli ljude koji su to voljeli, cijenili i unaprjeđivali. Bit će i takvih momenata zbog čega sam jako zadovoljan jer nismo htjeli ništa prešutjeti. Dobili smo i odgovor koji je vrlo poticajan za razvoj cijelog ovog našeg posvađanog društva. Jedan od naših sugovornika, Leonard Leo Pivčević, zapravo je prepoznao da taj razvojni faktor ne bi smio biti samo turizam, već da mora imati i jednu drugu dimenziju.

NACIONAL: UNESCO je 2012. klape stavio na popis nematerijalne kulturne baštine. Koliko su po vašem mišljenju klape važne za hrvatsku kulturu i koliko Hrvatska uopće prepoznaje važnost klapa što se tiče nekog financijskog ulaganja u njihovo očuvanje i razvijanje?

Mislim da se to ipak prepoznalo jer su se i same klape u velikoj mjeri pobrinule za sebe i gotovo sve imaju dva lica jer je upravo nevjerojatno što se sve dogodilo s njima. Negdje devedesetih se to sve debelo komercijaliziralo i mnoge klape žive na dva kolosijeka i same brinu o sebi. Već dugo vremena nema potrebe da se država brine za njih. Nešto drugo bi se moglo napraviti, a to je da se više ulaže u najčišći klapski a capella zvuk koji gaji Omiš i da se samom Omišu malo više pomogne. Međutim, i Omiš nekim čudom opstaje sve ove godine. Sada ima i dobrog mladog ravnatelja Miju Stanića koji je i sam bio pjevač i koji je uspio nedavno pomoći realizaciji odlične knjige o 50 godina klapskog pjevanja. Tu knjigu je radila Herci Ganza koja je sakupila jako puno materijala iz arhive Slobodne Dalmacije tako da smo nas dvoje izmjenjivali informacije. Ja sam njoj dao sve tonske snimke koje sam imao, a ona meni materijale iz nekih faza čime mi je kao kolegica jako puno pomogla. Puno mi je pomogao i tjednik Arena koji je dugo godina bio pokrovitelj festivala klapa u Omišu kao i Vjesnik i Sveučilišna knjižnica, a jako puno toga sam pročitao o samim klapama kroz razne eseje koje su pisali Maja Povrzanović, potom Ćaleta, jako je dragocjeno sve što je pisao Ljubo Stipišić, a pogotovo poznati melograf Dinko Fio.

NACIONAL: Klape su unazad desetak pa i više godina dosta odmaknule od neke svoje izvorne pjesme i spojile se sa zabavnom glazbom, ali ima i nekih koje su ostvarile vrlo zanimljive eksperimente poput grupe Libar. Kako to komentirate?

Dosta su se pobrkali kriteriji. Libar je jako zanimljiv jer oni eksperimentiraju s klapskim pjevanjem pa bih ja njihov rad nazvao nekim trećim putem. Ja imam u seriji priču i o Libru jer je Čelan to izuzetno dobro i jako pametno vodio, a zanimljiv je i kao pjevač i kao glazbeni kritičar, a bio je i član TBF-a.

NACIONAL: Kada gledatelji mogu očekivati seriju na malim ekranima?

U Omišu smo ove godine prikazali drugi nastavak iz serije i jako je dobro primljen iako sam imao veliku tremu. Teško je govoriti pred tom publikom koja je to sve vidjela i doživjela pa mi je bilo izuzetno drago što su dobro reagirali. Serija bi se trebala emitirati već od listopada ove godine. Ostaje mi još da završim šesti i sedmi nastavak do kraja. Trenutno smo uzeli godišnji odmor kako bismo napravili i određeni odmak od svega što smo do sada napravili tako da ćemo možda nešto i popravljati u epizodama koje smo dosad završili ako će biti potrebno. Ponekad je jako potrebna ta distanca od vlastitog materijala jer ga nakon mjesec dana gledaš drugim očima.

NACIONAL: Jako ste vezani za Zlarin zbog čega ne čudi da je jedan od vaših sljedećih projekata i vaša velika monografija o Zlarinu. Kako napreduje?

To ću ipak ostaviti za mirovinu jer još imam ambicija za neke projekte na HTV-u. Počeo sam dogovarati realizaciju nekih dokumentaraca o jako zanimljivim temama iako je teško otvoriti vrata za realizaciju nekih stvari čak i u vlastitoj kući.

NACIONAL: O kakvim je dokumentarcima riječ?

Jako bih volio raditi dokumentarac o arhitektu Nikoli Bašiću koji je napravio Morske orgulje u Zadru i križeve na Kornatima koje su gradili potreseni ljudi. Teško je opisati koliko je ta ideja lijepa u samoj ideji i realizaciji. Bilo kakvo betonsko obilježje uništilo bi Kornate. Tako nešto ljudski smisliti u jednoj takvoj dubokoj ljudskoj tragediji koja se tamo dogodila prati me od prvog trenutka kada sam to čuo. Od tog trenutka sam htio raditi dokumentarac o njemu. Bašić je i pristao da napravim dokumentarac o njemu, ali još uvijek čekam zeleno svjetlo iz svoje kuće. Drugi dokumentarac je film o Mati Rimcu koji je fascinantna mlada ličnost sa zanimljivom obiteljskom anamnezom.

NACIONAL: Zašto je toliko teško dobiti zeleno svjetlo za dokumentarne filmove koje planirate?

Da, ponekad je to doista teško. Ne bih ulazio u detalje i objašnjenja koja su krajnje problematična jer će mi biti još teže dogovoriti realizaciju tih dokumentaraca. U situaciji kakva je sada ja sam veliki protivnik neselektivnog dovođenja suradnika u Hrvatsku radioteleviziju. Ja vjerujem da bi ulaznica za Hrvatsku radioteleviziju trebao biti ozbiljan i predan rad, nikakve komercijalne gluposti jer smo mi televizija na pretplati. Svojedobno sam se natjecao i za funkciju glavnog urednika programa i mislim da sam svima jasno i glasno rekao da sam veliki pristalica javne televizije sa svim svojim postulatima, a i da me ne zanimaju nikakvi privatni odnosi. Nažalost, bilo ih je i u nekim su trenucima potpisani neki ugovori, kao što je nedavno postalo bjelodano, a što sam ja kao i svi ostali doznao tek iz tiska. Mi smo u samoj kući svjesni cijelog tog procesa i tko je sklon tome, a tko nije, i nastojimo se buniti koliko možemo kao novinari, ali nismo dovoljno ni jasni ni glasni niti smo svjesni da zapravo svi gubimo ako puštamo da ide tim putem. Najviše gube gledatelji koji nas plaćaju. Ja sam apsolutno za to da u svakom trenutku polažemo račune za sve što radimo onima koji nas plaćaju, a to su naši mali dioničari. Na svim javnim televizijama postoji bitka za svakog gledatelja od jutra do mraka. Jedino kod nas mi se ponekad čini kao da nas gledatelji uopće ne zanimaju, a mislim da se za gledatelje moramo boriti u svemu. Mi smo imali situaciju kada jedan naš ravnatelj nije htio reći kolike su naše plaće. Pa to je besmislica. To mora biti javno poznato i dostupno. Nismo mi privatna televizija niti stvaramo zvijezde. Mi stvaramo program. Ako će pritom netko postati zvijezda, tim bolje. Naš cilj nije da odgajamo zvijezde. Još kada je Galić radio na tome da stvori jedan tim ljudi koji će biti super dobro plaćen ja sam postavio pitanje kriterija. Je li odlična gledanost od sedam posto za emisiju u koju je uloženo dva milijuna kuna i emitira se u nedjelju navečer u osam sati i je li to veća gledanost nego, primjerice, neka društveno angažirana tema u emisiji o braniteljima u devet sati ujutro i gledanost od pet posto, a u nju je uloženo sto pedeset tisuća kuna? Besmislica je onda pretvoriti tu osobu koja vodi tu večernju emisiju u zvijezdu jer ima gledanost za dva posto veću u udarnom terminu. Jako je važno to pitanje kriterija. Ja sam pročitao gotovo sve što se o javnoj televiziji moglo napisati u zadnjih deset godina jer kada sam se spremao za mjesto ravnatelja programa, doista sam vjerovao da treba nešto znati o tome.

Sada me već malo život demantirao jer se izredao čitav niz ljudi koji zapravo nažalost nisu puno znali o javnoj televiziji i to se jako vidi u programu. Profesija je na mnogim mjestima srušena. Rat nas je dosta uništio jer je prijenos znanja zakazao, dok se istovremeno u ratu stvorila jedna nova generacija koja se nabrzinu afirmirala. Netko je s jedne američke televizije jednom prilikom izjavio da ih je izuzetno puno koštalo što su pobijedili u ratu jer moraju jako puno slaviti. To je bila cijena koju su oni platili, a gotovo svi ratni pobjednici su imali generaciju koja je još dugo živjela od pobjede, dok su se gubitnici primili posla.