Zvonimir Milčec je u pravom smislu riječi zagrebački pisac. Najpoznatiji su njegovi novinski feljtoni, pisani u tradiciji A. Šenoe, A. G. Matoša i V. Majera, u kojima je oživljavao zagrebačku prošlost, upozoravao na često ugrožen urbanitet, što je vješto spajao sa suvremenim temama. U romanima za odrasle do izražaja dolazi zagrebačka tematika i njegovo profesionalno novinarsko iskustvo, a u uspješnim romanima za djecu izgradio je i mitologiju svojega zagrebačkoga kvarta, Bukovca. Iako često iznimno sentimentalna, njegova je proza pisana jednostavnim stilom i duhovito, što mu je priskrbilo dobru čitateljsku recepciju.

Bio je vesele naravi, volio je društvo, a pričalo se i kako voli popiti. U tjedniku Nacional iz 2007. godine bio je veoma iskren:

“Na žalost spadam među ljude koje je zahvatio medicinski fenomen dipsomanija, a to je stanje da kada počnete piti više se ne znate zaustaviti. Napisao sam i knjigu ”Tekuće priče”u kojoj pišem o pijanstvu i erotici. Puno puta su me žena ili taksist, poslije teških pijanstava vozili direktno u Vinogradsku na detoksikaciju. Tamo je radio strašno pametan liječnik dr. Lang, koji bi me poslije tretmana puštao kući dok su pacijenti sa sličnim simptomima ostajali na terapiji dva mjeseca. Znao je da mi se nakon takvih doživljaja alkohol gadi i da idućih nekoliko mjeseci neću ući u birtiju. Jednom sam imao totalku jer sam vozio sa 3 promila alkohola u krvi i poslije toga sedam godina nisam pio. Sada ne pijem pet godina, a za sve je zaslužna unuka Jana. Kad je imala 3,5 godine i živjela s roditeljima od njih je čula da ”deda cuga”. Iako nije shvaćala što znači cugati bilo joj je jasno da je to nešto jako ružno i jednom je uplakana nazvala moju ženu i pitala ”Bako je li istina da deda pak cuga”. Kada mi je to supruga ispričala, nešto me steglo u srcu i od tada do danas nisam popio kap alkohola.”

Zvonimir Milčec umro je u Zagrebu, u gradu u kojem je i rođen, 17. travnja 2014. u 76. godini života.