Tijekom proteklih 18 godina festival Queer Zagreb – koji je u međuvremenu promijenio naziv u Queer Zagreb Sezona – nametnuo se svojom kvalitetom, ali i nekonvencionalnim pažljivo biranim umjetničkim programom iz cijeloga svijeta. Organizira ga neprofitna udruga Domino koja se bavi prezentacijom i produkcijom umjetnosti i teorijom i aktivizmom kojima izaziva i propituje (hetero)normirane društvene vrijednosti te osvješćuje i osnažuje queer identitet u regiji i svijetu. Umjetnički direktor Queer Zagreb Sezone Zvonimir Dobrović istaknuo je da nije mala stvar ni za Hrvatsku ni za regiju što će se Queer Zagreb ove godine održati 19. put, napominjući istovremeno da ovogodišnjim programom žele najaviti obilježavanje 20 godina Queera u Hrvatskoj.

Uz sve poteškoće izazvane koronavirusom i potresima koji su pogodili Zagreb i druge dijelove Hrvatske, ovogodišnji festival nije bilo nimalo lako organizirati.

„Čini se da su čitava prošla i ova godina, što se tiče bilo kakve organizacije kulturnih događanja, jedan veliki labirint koordiniranja odgađanja, otkazivanja, ponovnog organiziranja i tako u krug dok se ne poslože uvjeti koji omogućuju kakvu-takvu realizaciju. Mnoge smo planirane projekte za Queer, ali i za naše druge programe u Dominu, morali prilagoditi ili otkazati. Međunarodni programi su posebno osjetljivi u ovom trenutku i zbog toga se dodatno trudimo optimistično pronaći i najmanju mogućnost ostvarivanja međunarodnih gostovanja umjetnika“, rekao nam je Dobrović koji je istaknuo i da će „Queer Zagreb Sezona u sljedećih nekoliko tjedana imati brojne prilike za otkrivanje queera u svakodnevici, tamo gdje ga se možda i ne bi očekivalo“. Tako u suradnji s Etnografskim muzejom u Zagrebu i udrugom Tara iz Ličkog Petrovog Sela otvaraju temu etno queera, kroz niz radionica, edukacija i praktičnog rada u proizvodnji nakurnjaka. To je program koji okuplja kustose, likovne umjetnike, aktiviste i žene iz Ličkog Petrovog Sela kroz želju za upoznavanjem tradicije „queera ispod pasa“.

U pomno odabranom i složenom programu ovogodišnjeg izdanja Queer Zagreb Sezone svakako se izdvaja predstava beogradskog kazališnog redatelja Bojana Đorđeva „Seks-umetnost-komunizam“ koja je premijeru imala u Bitef teatru u Beogradu u ožujku ove godine i koja je podigla dosta veliku prašinu zbog škakljive tematike i načina na koji interpretira spomenute teme. Pitali smo Dobrovića zašto se odlučio upravo za tu predstavu, koja se bavi nasljeđem dvadesetog stoljeća iz perspektive triju revolucija koje su, po mišljenju autora i redatelja predstave, obilježile i promijenile čovječanstvo – revolucije umjetničke avangarde, komunističke i seksualne revolucije – i koja tematizira odnos prema nasljeđu emancipacije u duboko nazadnom vremenu u kojem se, kako je istaknuto u prigodnom press materijalu, izborene slobode i tehnološki napredak koriste za promociju konzervativnih društvenih struja ili se čak negiraju, potiskuju, smještaju u povijest i sklanjaju iz javnog diskursa gdje je naizgled na „slobodnom tržištu ideja“ dozvoljeno reći sve i to bez posljedica. Te teme publici približava troje povijesnih likova iz dvadesetog stoljeća – Marguerite Duras, Oskar Davičo i Pier Paolo Pasolini – koji kao neki duhovi preuzimaju scenski prostor. „Neobično mi je drago da smo uspjeli dogovoriti gostovanje ove predstave. Bojan Đorđev je redatelj čiji rad jako volim jer dopušta da plovimo iskustvima mnogih dubina, da sanjarimo i da se osnažimo. Ovo je predstava koja mi se čini da je baš potrebna jer se bavi revolucijama, bavi se umjetničkom avangardom, bavi se komunističkom revolucijom i bavi se seksualnom revolucijom. Bavi se nama danas kao društvom obilježenima nasljeđem tih revolucija. Naša su tijela obilježena raznim revolucijama, to je jasno, to je ono što se lakše vidi i prepoznaje, ali ova nas predstava vodi i na put otkrivanja kako su sve i naši umovi obilježeni. A tko zna kakve sve revolucije čekaju i naša tijela i naše umove“, rekao je Dobrović.

‘Seks-umetnost-komunizam’ predstava je beogradskog redatelja Bojana Đorđeva

Redatelj predstave Bojan Đorđev pojasnio je zašto su, po njegovu mišljenju, revolucija umjetničke avangarde, komunistička revolucija i seksualna revolucija najvažnije tri revolucije koje su obilježile 20. stoljeće: „Sve tri su podjednako unaprijedile život običnog čovjeka u dvadesetom stoljeću na jedan suštinski način – kroz oslobađanje. Lako je seksualnu i političke revolucije doživjeti kao oslobođenje, ali i umjetnička avangarda je potpuno ponovo osmislila život suvremenog čovjeka kroz demokratizaciju dizajna svakodnevnih predmeta, kroz revoluciju u stanovanju i sve veću dostupnost stvaralaštva i estetske komunikacije. Naslov predstave ‘Seks-umetnost-komunizam’ je i doslovan u svom nabrajanju tema kojima se predstava bavi, ali funkcionira i kao provokacija ‘tržišta’.“ Pitali smo Đorđeva i koliko su te tri revolucije zapravo u današnje vrijeme trivijalizirane i zaboravljene te koliko su trivijalizirani i zaboravljeni autori čija dijela koristi u ovoj predstavi. „Živimo u vremenu aktivnog poricanja tekovina tih revolucija, u jednom duboko reakcionarnom i kontrarevolucionarnom vremenu. Čitavo nasljeđe 20. stoljeća, nasljeđe emancipacije koja stoji iza termina iz naslova predstave, danas je, kao i prethodnih nekoliko desetljeća, na udaru manipulativnog konzervativizma i licemjernog povratka ‘obiteljskim’ ili ‘građanskim’ vrijednostima. Te vrijednosti su samo sredstva pacifikacije i zbunjivanja koje skreću pažnju s ozbiljnih problema totalne merkantilizacije i kolonizacije života. Zato mi je bilo važno da danas čujemo Pasolinija kako tvrdi da je tolerancija potrošačkog društva najgori oblik represije u ljudskoj povijesti. Oskar Davičo je reduciran na dvije pjesme u školskoj lektiri, njegove knjige teško se nalaze po knjižarama, a još 70-ih godina je od reakcionarnih elita zbog svog gorljivog antinacionalizma proglašen ‘srbožderom’. Njegova sudbina je karakteristična za cijelu generaciju umjetnika koji su stvarali u Jugoslaviji, a pitanja revolucije, komunizma i kreiranja novog svijeta shvaćali su ozbiljno. Pasolini i Duras imaju sasvim drugačiju sudbinu, ali možda ne treba tražiti neku posebnu logiku koja važi za svih troje – moj izbor ovih triju figura sasvim je osoban. Važno je da su svi tipični predstavnici onoga što se u 20. stoljeću zvalo intelektualcima i da su svatko na svoj način svojim djelima, ali i političkim istupanjima i angažiranjem intervenirali u javni prostor sredine u kojoj su živjeli. Danas kada je dobar dio javnog prostora na internetu i društvenim mrežama, postalo je uobičajeno da se neke lijepe, kritičke, provokativne misli intelektualaca, umjetnika, dijele na društvenim mrežama, uglavnom u obliku prigodnih, kratkih i bombastičnih citata koji mogu stati u tweet ili status na Facebooku, i to se lako potom ‘lajka’, distribuira i konzumira. Ali što se dogodi kada tim tekstovima ponovo vratimo tijelo, ponovo vratimo ne virtualni, nego fizički dijeljeni prostor kazališta, kada im vratimo njihovu dužinu, trajanje, kada ih međusobno sukobimo i kada ih izgovorimo, izvedemo u baš specifičnom društveno-političkom kontekstu, u ‘ovdje i sada’? To je najvažnija motivacija za rad na ovoj predstavi“, objasnio je Bojan Đorđev. Prije tri godine u ZKM-u je režirao predstavu „Ljudski glas“ u kojoj je također sučelio djela troje autora jer, kako je istaknuo u razgovoru, sučeljavanje autora na sceni je „nešto što ga je oduvijek zanimalo“, a za tu predstavu vežu ga izuzetno pozitivne uspomene. „‘Ljudski glas’ u kojem se međusobno iščitavaju, krše i dovršavaju tekstovi Cocteaua, Krausa i Preciadoa na ‘jednostavnu’ temu žudnje, a koje su tako zdušno utjelovile na sceni sjajne glumice ZKM-a Urša Raukar, Barbara Prpić, Hrvojka Begović, Nataša Dorčić i Lucija Šerbedžija, sigurno mi je jedna od najdražih režija. Slično se Duras, Pasolini i Davičo, ali i mnogi drugi autori i autorice koji su upleteni u tekstualnu strukturu predstave, nadovezuju, međusobno kompliciraju, suprotstavljaju, a ne svađaju i tako prave ‘Seks-umetnost-komunizam’“, zaključio je Đorđev.

Ravnatelj Queer Zagreb Sezone Zvonimir Dobrović napomenuo je i da je ovogodišnje izdanje nastalo u zaista neočekivanim okolnostima, nakon godine koja je bila nepredvidiva u svakom smislu i to ih je natjeralo da programski razmišljaju o iskustvima koja žele ponudi publici, a koja su trajnija, intimnija i inspirativna. „Zato spajanje naoko nespojivog i zato poniranje u ono neočekivano u umjetnosti. Zato, na kraju krajeva, Queer Zagreb“, rekao je Dobrović.

Kako su uspjeli financijski zatvoriti ovogodišnji Queer Zagreb, s obzirom na to da je poznato da im Ministarstvo kulture svake godine daje sve manje novca za realizaciju programa?

„Pretpostavljam da smo višegodišnjim rezovima prošle godine konačno pali na 70.000 kuna te ipak dosegli najnižu stopu financiranja koja se ponavlja i ove godine. Queer Zagreb Sezona održava se već devetnaestu godinu i ovogodišnjim programom već želimo najaviti obilježavanje 20 godina Queera u Hrvatskoj, i to nije mala stvar ni za Hrvatsku ni za regiju. No neovisno o budućim godišnjicama i planovima za njihovo obilježavanje, nama je rad na predstojećim programima izuzetno važan. Taj rad ostaje trajno obilježen prirodnim katastrofama koje su nas sve natjerale da dublje promislimo o krhkosti, ali i izdržljivosti, a zatim i o vrijednostima društva koje zajednički stvaramo. To se odražava i u programima koje pripremamo, a koji žele stvarati intimnija i sadržajnija gledateljska i participativna iskustva i gledateljima i umjetnicima“, istaknuo je Dobrović.

Nema sumnje da nije bilo lako u aktualnim uvjetima organizirati međunarodni festival i pribaviti potrebna financijska sredstva, a naročito nakon što je ravnatelj tog festivala prošle godine uputio otvoreno pismo ministrici kulture i medija Nini Obuljen Koržinek, vezano upravo uz raspisivanje Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi za 2021. godinu, izražavajući svoje otvoreno nezadovoljstvo. Zato smo pitali Dobrovića je li se nešto nakon tog otvorenog pisma, koje su potom potpisali brojni ravnatelji i voditelji udruga vezanih za kulturu i umjetnost, s tim u vezi do danas promijenilo.

„Najavljena promjena Poziva za javne potrebe u kulturi 2021., a na što se reagiralo, nije provedena i to daje nadu da se potrebe sektora u Ministarstvu ipak osluškuju. S druge strane, ono što se na koncu čuje vrlo je selektivno, a od toga tek što se ostvari još je rjeđe. Sama uloga kulture i umjetnosti se u ovim vremenima krize i katastrofe politički propituje, pravimo se da je moguće u realnom vremenu mjeriti utjecaj i zasluge i doprinos kulture, a sve su skale i omjeri poremećeni. Slobodni umjetnici su u 12 mjeseci otkako jedva mogu raditi, dobili potporu za četiri mjeseca, i to prema uvjetima kakve nisu morali zadovoljavati radnici ni u jednom drugom sektoru koji je obuhvaćen planom potpore Vlade RH. Za freelancere i ostale u sektoru kulture nije bilo ni te potpore. Uveli su se programski natječaji kao odgovor na otežane okolnosti rada, a rezultati nekih natječaja i dalje nisu objavljeni. Ali nakaradna je sama ideja natječaja na kojem netko odabire tko će u našem sektoru smjeti preživjeti krizu, a tko ne. Kad je sustav postavljen na pogrešnim nogama i poremećenim vrijednostima, on je naprosto štetan i nepravedan. Ali u ekstremnim situacijama u kojima se kao sektor nalazimo, takav sustav je razoran i može učiniti da nesnalažljiva reakcija Ministarstva i lokalnih uprava na pandemiju u kulturnom sektoru, dugoročno bude štetnija i od same pandemije“, zabrinut je Dobrović. Unatoč nepovoljnim uvjetima, ovogodišnja Queer Zagreb Sezona doista nudi zanimljiv program. Osim već spomenute predstave „Seks- umetnost-komunizam“ gledatelji će, uz pripadajuće epidemiološke mjere i kroz manje izvedbene formate, vidjeti i sljedeće predstave: nekoliko izvedbi „Usmenog spomenika“, odnosno dramatizirane ture po važnim mjestima za LGBTIQ scenu koju je udruga Domino producirala prije dvije godine prema knjizi “Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj”, u režiji Anice Tomić i Jelene Kovačić, s petnaestak izvođača i uz vodstvo Adriana Pezdirca. Iz New Yorka dolazi performerica Adrienne Truscott koja će izvesti posebno snažnu predstavu „Asking for it“ koja govori o seksualnom nasilju i svojim britkim, pametnim i prije svega satiričkim pristupom razgolićuje sveprisutnu „kulturu silovanja“ te demonstrira što sve silovanje znači za društvo i kulturu, za počinitelja zločina i za žrtvu. Predstava je doživjela veliki uspjeh diljem svijeta. Adrienne Truscott održat će i trodnevnu radionicu s domaćim umjetnicima o metodama umjetničkog rada i temama koje su traumatične i teške. U program je uvrštena i plesna predstava „Bi-Polar B(e)ar/e“ Marina Lemića, koja plesom, riječju i glazbom pokušava odgovoriti kako pronalazimo svoj glas u svijetu ispunjenom zadanim ponašanjima i poželjnim obrascima i koja je granica izdržavanja, a koja sreće. Druga plesna predstava je „OH“ Ane Jelušić, svojevrsno koreografsko istraživanje kiborške logike razmišljanja o pokretu i pitanju što dijelovi jedni s drugima mogu stvoriti kad odbijaju ovisiti o cjelini. Organizatori 19. izdanja Queer Zagreba posebno su ponosni što će predstaviti i nove knjige u svom izdanju – „Loše djevojke“ Camille Sose Villade, argentinske trans spisateljice, i četvrti dio „Povijesti seksualnosti“ Michela Foucaulta – uz napomenu organizatora da se uvjeti rada mijenjaju iz dana u dan i da postoji šansa proširenja programa u periodu od 25. do 29. svibnja kada se održava Queer Zagreb.