Slavno njujorško kazalište Skirball, smješteno u srcu Greenwich Villagea, krajem prošle godine je najavilo održavanje novog izdanja festivala Queer New York International Arts nakon šest godina pauze. Festival će se održati od 7. do 17. veljače, a uz nastupe umjetnika iz Kanade, Argentine, Brazila, Njemačke i Hrvatske tijekom festivala će se kroz panele propitivati tradicionalne definicije i razumijevanje queernesa u umjetničkim praksama.

Producent i kustos festivala je Zvonimir Dobrović, osnivač i umjetnički direktor festivala Queer Zagreb i Perforacije te izvršni producent festivala Soundeda Bodies u Hrvatskoj. Kroz posao kojim se bavi često producira i organizira brojna događanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Uredio je 40 knjiga, predavao umjetnost menadžmenta i kuriranja kao gostujući predavač na brojnim sveučilištima, akademijama i drugim obrazovnim programima uključujući Yale, Columbiju i NYU.

NACIONAL: Ovogodišnje izdanje festivala Queer New York International Arts održava se nakon šest godina stanke, ali se i dalje bavi propitivanjem tradicionalne definicije i razumijevanje queernessa u umjetničkoj praksi u konceptu i obliku. Zašto je došlo do stanke od čak šest godina?

U New Yorku sam počeo organizirati festivale Queer New York i Perforations još 2011. godine i radio sam ih svake godine do 2017. To mi je tada bio osobni izazov, da vidim kako je to raditi festivale u jednom tako ogromnom gradu, s bogatom izvedbenom scenom. To je bilo jako važan poticaj i za udrugu Domino i otvorilo nam je mnogo prilika za brojne međunarodne suradnje. Posljednjih nekoliko godina jednostavno sam se koncentrirao na druge projekte i suradnje koje su se otvarale, a i na neki način su uspjesi kod američkih medija i publike s raznim festivalima koje smo tamo radili doveli do jedne vrste satisfakcije koja je pak tražila druge izazove. Ono što se promijenilo sada je prilično prozaičan razlog, dobili smo ponudu i poziv za rad koja se naprosto ne odbija.

NACIONAL: Kako je nastao taj festival i koja je bila vaša uloga?

Nakon desetak godina organiziranja Queer Zagreba, koji je uveo jedno posve novo i drugačije čitanje queera u artu, nadilazeći uobičajeno razumijevanje queera isključivo kroz rodnu ili seksualnu identitetsku osnovu, bilo mi je zanimljivo testirati takav koncept queera u New Yorku, gradu koji je takoreći izvorište spoja queera i umjetnosti.

NACIONAL: Znači li to da ste uspjeli kroz queer umjetnost povezati Zagreb i New York?

Ono što smo započeli u Zagrebu, otvorivši queer kao koncept koji uključuje bilo koje osnove koje nekoga mogu postaviti na marginu nekog društva, a to onda ovisi o samom društvu, jer negdje vas seksualna orijentacija može staviti na marginu, a negdje boja kože i tako dalje, u New Yorku se očito prepoznalo kao dobra ideja. Dakle, kao osnivač tog festivala koji se tamo prvi put održao 2012., imao sam priliku predstaviti čitav spektar umjetnika iz cijelog svijeta, a kroz naše i druge programe u SAD-u, kao što su Perforations New York, proteklih desetak godina u New Yorku i SAD-u je predstavljeno više od 30 domaćih umjetnika i predstava, među ostalima Ivice Buljana, BADco., Room 100, Olivera Frljića, Željka Zorice, Branka Brezovca, Petre Kovačić, Alena i Nenada Sinkauza i drugih.

NACIONAL: Koliko je bilo teško pronaći novac?

Sustav financiranja u SAD-u je ponešto drugačiji nego u Hrvatskoj i Europi i takva vrsta financiranja zahtijeva jedan drugačiji angažman, međutim u svemu smo imali veliku podršku NYU Skirballa te lokalnih njujorških kulturnih fondacija i naših dugogodišnjih partnera. Također, dobili smo podršku od jednog programa iz SAD-a koji ima fokus na razmjenu s Hrvatskom, FACE Croatia od Heathcote Art Foundationa, što nam je pomoglo u organizaciji.

NACIONAL: Što znači organizirati takav festival?

Producirati festival s osam predstava i jednom izložbom koji okuplja 30-ak umjetnika iz raznih zemalja u New Yorku pothvat je, ne samo logistički, nego i financijski. To je ujedno, moram reći, i osobni izazov koji me dodatno privlači i budi u meni snažan interes za ovakve projekte. Ono što još čekamo jest podrška Ministarstva kulture Republike Hrvatske, ali nadam se da ni ta podrška neće izostati, jer opseg programa i razina vidljivosti domaćih predstava u jednom od zaista važnih kazališta u New Yorku je nešto što domaći umjetnici nemaju čestu priliku, neovisno radi li se o umjetnicima nezavisne ili institucionalne scene u Hrvatskoj. Odluka da se ovaj projekt ne podrži mi se isprva činio kao proceduralna pogreška, na kakve smo navikli, ali nekako sam optimističan da će se ispraviti. Istovremeno, iskorak koji je Grad Zagreb napravio ove godine za kulturu, publiku i umjetnike kroz javne potrebe u kulturi i povećanja budžeta za kulturu općenito su do sada na razini Hrvatske još neviđene. Također, vezano uz vidljivost, upravo su nam javili iz New York Timesa da će popratiti festival, ali to smo i očekivali, jer su i do sada pratili naš rad, kao i drugi američki i svjetski mediji poput New Yorkera, Financial Timesa i drugih.

NACIONAL: Ovogodišnje izdanje smješteno je kazalištu NYU Skirball u srcu Greenwich Villagea, koje je poznato kao centar slobode razmišljanja i umjetničkih sloboda. Je li bilo teško dobiti to poznato kazalište za ovaj festival?

Direktor kazališta, Jay Wegman, s kojim sam surađivao u New Yorku dugi niz godina, prije godinu dana me pozvao da napravim program za festival Queer New York u njegovu kazalištu. Znajući da će festival u jednom tako moćnom kazalištu kao što je NYU Skirball biti napravljen na visokoj produkcijskoj razini i uz veliku vidljivost, što mi je uvijek važno zbog umjetnika s kojima radim, nije mi bilo teško prihvatiti poziv. Radi se o kazalištu s ogromnom scenom i gledalištem od preko 800 mjesta koje inače ugošćuje velika imena suvremenog kazališta, plesa i cirkusa. Organizirati jedan ovakav festival u takvom kazalištu, čije programe prate mnogi drugi festivali, selektori i, općenito, profesionalna publika, ako je tako možemo nazvati, zaista je prilika koju ne treba propustiti, a i omogućuje mi predstaviti umjetnike za koje vjerujem da će naići na odličnu recepciju i kod publike i kod medija u Americi.

NACIONAL: Kakav je bio dosadašnji odnos stanovnika New Yorka prema festivalu i kakav interes očekujete ove godine?

Prema prodaji ulaznica za festivalske programe, čini mi se da je interes odličan, a po reakcijama i dosadašnjim najavama koje su objavljene u medijima u New Yorku, vjerujem da ćemo imati dobar i medijski odjek s predstavama koje dovodimo.

NACIONAL: Postoji li nešto specifično kod američke publike u odnosu na neku drugu publiku?

Specifičnost američke publike, prema dosadašnjem iskustvu, jest da je vrlo angažirana, otvorena za diskusije, razgovore s umjetnicima, i to mi se čini da daje dodatnu draž umjetnicima za igranje pred američkom publikom. Također, riječ je o publici koja zaista može svaki dan birati ono što će gledati među vrhunskom ponudom kulturnih programa diljem grada pa je ujedno to publika koja je i vrlo educirana, odnosno koja je vidjela svašta i nije je lako impresionirati. No ne sjećam se sad da smo imali s publikom ikakvih problema ili da je neka predstava flopnula ili da nije naišla na pozitivnu reakciju. Za ovogodišnji program sam nekako baš siguran da će svaka predstava i svaki program otvoriti mnogo prostora za razmišljanje i razgovore, jer sam program i radio tako da otvara nekoliko perspektiva, ako ga gledamo u njegovu totalu.

NACIONAL: Koliko je festival važan za njujoršku i američku queer zajednicu?

Teško mi je jednoznačno odgovoriti na ovo pitanje, jer nemoguće je naravno obuhvatiti čitavu queer zajednicu ni u Zagrebu, a osobito u New Yorku ili SAD-u, kao što je to nemoguće s bilo kojom zajednicom. No ono što znam i što sam iskusio jest da ovo promišljanje queera s kojim odlazimo tamo nailazi na pozitivne reakcije, da otvara mnoge prostore za diskusije i razgovore o unapređivanju vidljivosti queera, eksperimentiranja u kazalištu i na pozornici, ne samo u sferi sadržaja, već i u načinu rada, načinu korištenja kazališnog prostora i samom načinu organiziranja i promišljanja festivala i umjetničkih programa i njihovih dosega. Osim mainstream medija, festival su popratili i queer mediji, među kojima i najveći svjetski medij queer zajednice poput Out.com i sličnih. Bivši glavni urednik tog portala je toliko bio volio naše prijašnje programe da ovaj put, bez obzira na to što više ne vodi Out i ne živi više u New Yorku, dolazi na festival gledati nekoliko predstava.

NACIONAL: Osim izvođača iz Kanade, Argentine, Brazila i Njemačke na festivalu će sudjelovati i umjetnici iz Hrvatske. Po kojim ste kriterijima birali tko će svojim umjetničkim projektima predstavljati Hrvatsku i koliko njihovi projekti odgovaraju aktualnim umjetničkim tokovima u svijetu queer umjetnosti?

Predstave koje sam odabrao iz drugih zemalja daju jedan uvid u queer koji je prilično širok, jer mi se činilo važnim da razne queer stvarnosti budu prisutne i predstavljene. Tako se predstava kanadskog umjetnika Claytona Leeja bavi obrtanjem pozicije moći seksualiziranja osoba azijskog podrijetla i nečim što se može zvati “white gaze”; argentinski umjetnik Tiziano Cruz, čiji sam rad gledao u Buenos Airesu na jednom velikom festivalu FIBA (Festival Internacional de Buenos Aires) prije godinu dana otvara jednu važnu temu o tome što znači biti stranac u vlastitoj zemlji, propitujući odnos prema autohtonom stanovništvu u Argentini i Južnoj Americi. Tiziano je umjetnik koji je u međuvremenu pozvan na važne festivale u Europi, poput Avignona gdje će raditi novu predstavu, pa mi je dodatno drago da smo uspjeli dogovoriti njegovo gostovanje u New Yorku. Wagner Schwartz u svom radu predstavlja jednu gotovo nestvarnu ranjivost golog tijela pred publikom, a festival zatvaramo hommage predstavom jednom od najznačajnijih europskih koreografa, Raimundu Hogheu, koji je prije nekoliko godina preminuo, ali koji je za Queer Zagreb bio nevjerojatno značajan.

NACIONAL: Kakva je domaća selekcija?

Jedna od najsnažnijih queer predstava koju mogu danas zamisliti predstava je Brune Isakovića i Nataše Rajković “Yira, yira” koja na scenu postavlja četiri seksualna radnika i radnice iz Argentine da s publikom dijele svoja životna iskustva. Ovom predstavom razumijemo na najbolji način što znači biti na margini, a otvaraju se pitanja i o slobodi, tijelu, emancipaciji. To je predstava koja je u Hrvatskoj prije dvije godine u jednom mediju proglašena kazališnim događajem sezone. Zatim, naša druga produkcija “Kill B.”, ona za koju je poseban interes pokazao New York Times, govori o duboko ukorijenjenom patrijarhatu u svim sferama društva kroz prizmu dinamike jednog odnosa umjetničke suradnje. Ta predstava se nadovezuje na Tarantinov film ‘’Kill Bill’’ i činila mi se kao dobar trigger za interes kod američke publike. U New Yorku još predstavljamo i izložbu, odnosno video instalaciju “Od 5 do 95” Arijane Lekić Fridrih, koja se također bavi prepoznavanjem raznih oblika patrijarhata kroz životna iskustva djevojčica i žena od 5 do 95 godina, odakle i naziv instalacije.

Predstave i projekti u dobrovićevoj organizaciji: ‘Yira yira’, ‘KILL B’ i predstava multimedijskog umjetnika Tiziana Cruza. FOTO: Queer New York International Arts Festival, SILVIJA DOGAN, HRVOJE ZALUKAR, FELIPE FREDES

NACIONAL: Na što ste stavili naglasak u raspravama o propitivanju tradicionalne definicije i razumijevanje queernessa u umjetničkoj praksi?

Dodatni diskurzivni programi su uvijek dobra metoda da se omogući i umjetnicima i publici da uđu u nadogradnju doživljaja i razumijevanja onoga što se imalo prilike vidjeti na sceni, ali i razumjeti dinamiku procesa rada i neke specifičnosti svačijeg umjetničkog pristupa koji su uvjetovali finalni izgled predstave. Znajući da američka publika zaista dobro reagira i voli sudjelovati u toj vrsti programa, bilo mi je važno omogućiti tu vrstu dijaloga kao metode dodatnog približavanja umjetnika publici, ali i predstavljanja tih perspektiva i tema koje sam htio s ovim programom otvoriti.

NACIONAL: Na koje ste teme stavili naglasak?

Teme poput patrijarhata, odnos prema manjinama, osnaživanja populizma u politici posljednjih godina snažno obilježavaju društva širom svijeta pa tako i ono američko i mislim da će paneli i diskusije koje organiziramo biti dobra prilika za njihovo dodatno osvještavanje. Također, dobra stvar u svemu je da je kazalište povezano s New York Universityjem i te panele i diskusije realiziramo u suradnji s nekoliko odsjeka NYU-a čiji profesori i studenti sudjeluju u moderiranju i planiranju tog dijela programa.

NACIONAL: Hoće li i publika u Hrvatskoj vidjeti nešto od svih tih programa s obzirom na to da ste osnivač i umjetnički direktor Queer Zagreb i Festivali perforacija u Hrvatskoj?

Veći dio ovog programa smo već imali prilike vidjeti u Hrvatskoj, a ono što još nije igralo svakako radim na tome da se prikaže i na Queer Zagrebu. Umjetnik Clayton Lee, koji je u programu u New Yorku, nedavno je postao umjetnički direktor jednog festivala u Velikoj Britaniji i s njim već razvijam suradnju i programsku razmjenu, a Tiziano Cruz je umjetnik kojeg bih volio predstaviti kod nas, nakon što obavi angažmane u Avignonu. Hrvatska unatoč svemu, zbog Queer Zagreba i ne zaostaje mnogo za suvremenom queer izvedbenom scenom u svijetu, iako ono što kod nas nedostaje je mogućnost sustavnog praćenja razvoja i rada umjetnika.

NACIONAL: Znači li to da hrvatska publika ima dobar uvid u zbivanja na svjetskoj queer sceni?

Ono što publika u drugim europskim metropolama i zemljama uzima zdravo za gotovo, redovito gledanje recentnih radova mnogih redatelja i koreografa dobivajući time širi i kvalitetniji uvid u ono što se razvija u kazalištu i plesu, kod nas nije slučaj. Predstave redatelja ili koreografa koji stvaraju nove trendove i nove načine promišljanja suvremenosti u kazalištu ili plesu igraju jednom i onda godinama više ne dolaze ili ih nemamo kapaciteta pozvati. To je nešto što je manjkavost trenutnih sustava planiranja i kulturne politike, jer uvid u recentnost europske i svjetske scene nije važan samo za publiku, već i za domaće umjetnike.