Glazbeni i kazališni kritičar, esejist, scenarist, autor reklamnih slogana, profesor na Akademiji za kazalište, film i televiziju, režiser i kolumnist. Lucidni zvonar katedrale duha i autor kritičkih pisama vlasti, kojeg su čitatelji upoznali kao bogatog erudita elegantnog stila pisanja, rodio se u Beogradu 1. kolovoza 1928. godine u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Obitelj potječe s Brača, a Berković je bio najstarije od troje djece oca Franje, knjigovođe, i majke Dobrile, domaćice. Oni su živjeli životom međuratnih “gastarbajtera” na prostoru tadašnje Jugoslavije, selivši se iz Beograda u Zaječar, da bi se 1943. nastanili u Zagrebu.

Berk, kako je Zvonimira Berkovića na Akademiji nazvao njegov profesor dramaturgije Ranko Marinković, učio je violinu, studirao filozofiju i režiju. S nepunih 19 godina uzeo je svoje potrošačke “točkice” i iz roditeljskog doma preselio se u podstanarstvo, oženio se i postao otac.

Već kao student objavljivao je glazbene i kazališne kritike, bavio se lutkarskim kazalištem, a na poziv Gavelle prihvatio je 1953. posao prvog dramaturga u netom osnovanom Zagrebačkom dramskom kazalištu. Godinu kasnije prelazi u Jadran film, a javnost ga upoznaje kao provokativnog glazbenog i kazališnog kritičara čiji su tekstovi ljutili tadašnji establishment. Tih godina objavljivao je u Narodnom listu, Vjesniku, Večernjem vjesniku, Večernjem listu, Naprijedu, Krugovima, Telegramu… Berković je redatelj i scenarist filmova Rondo, Putovanje na mjesto nesreće, Kontesa Dora…

Zvonimir Berković preminuo je u lipnju 2009. u Zagrebu.