Jesmo li svi pomalo licemjeri kada je zaštita okoliša u pitanju i jesmo li spremni zažmiriti na jedno oko kako bismo zadržali razinu životnog standarda na koju smo navikli? Pitanje možemo postaviti i iz drugog kuta: jesmo li spremni odreći se moderne tehnologije koja nam značajno olakšava život kako bismo sačuvali okoliš, a time i zdravlje čovječanstva? Ili smo ipak prisiljeni na određene kompromise i balansiranje između dviju krajnosti dok čovječanstvo traži način kako nastaviti s tehnološkim napretkom uz minimiziranje štete po naš planet.  

Na ova pitanja neizravno su odgovorili njemački kanelar Olaf Sholtz i potpredsjednik Europske komisije za energetiku Maroš Šefčovič koji su krajem prošloga tjedna dojurili u posjet Beogradu kako bi sudjelovali na „Samitu o kritičnim sirovinama“ i sa Vladom Srbije potpisali sporazum o suradnji između EU-a i Srbije o uvozu minerala važnih za digitalnu i zelenu tranziciju EU-a, a jedan od najvažnijih je upravo litij.

Srbija je, prema podacima Geološkog instituta SAD-a, 11. zemlja u svijetu po zalihama litija koji bi se uskoro trebao početi kopati na lokaciji Jadar, ležištu bogatom litijem i borom smještenom na zapadu Srbije uz granicu sa BiH.

Valja ovdje podsjetiti da je australsko-britanska kompanija Rio Tinto prije nekoliko godina pokrenula proces traženja odobrenja za početak iskapanja litija u Srbiji, no srpska Vlada je dozvolu za projekt rudarenja litija 2022. godine naglo ukinula zbog žestokih reakcija i protesta javnosti, lokalne zajednice i ekoloških udruga koje su tvrdile da će otvaranje rudnika litija nanijeti goleme štete okolišu.

Photo: Dejan Rakita/PIXSELL

No predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se nedavno, prije nepuna dva tjedna, naglo predomislio i priča o iskapanju litija u rudniku Jadar ponovo je aktualna na ogorčenje tamošnje javnosti i srpskih geologa i znanstvenika, a na oduševljenje srpskog političkog vrha koji trlja ruke i planira slijevanje milijardi eura u državni proračun od prodanog litija.

No što je u tom litiju i kakva je to njegova vrijednost da su čak i čelnici Europske unije spremni temeljito zažmiriti na Vučićevo dugogodišnje koketiranje sa Vladimirom Putinom, na njegovo uporno odbijanje da prihvati sankcije protiv Rusije zbog napada na Ukrajinu, na brojne dvojbene političke poteze aktualne srpske vlasti, na otvoreno gušenje slobode medija u Srbiji i na bezbroj dokaza o vezama srpskog predsjednika sa tamošnjim kriminalnim miljeom?

NA NOGE AUTOKRATU Scholz hitno leti kod Vučića na potpisivanje važnog ugovora za EU

I ima li doista temelja strahu i panici koja je zavladala u srpskoj javnosti, među lokalnim stanovništvom koje živi u neposrednoj blizini budućeg rudnika litija, ali i među brojnim udrugama za zaštitu okoliša u Srbiji?

Litij je lagan i mekan metal koji se koristi u proizvodnji litij-ionskih punjivih baterija za mobitele, tablete, prijenosna računala, elektronske uređaje, medicinske uređaje, električne automobile i za skladištenje energije, a ima široku upotrebu i u industriji stakla i metalurgiji.

Najveće rezerve litija imaju Čile, Bolivija, Australija, Argentina i Kina, a u Europi ga u značajnijim količinama ima u Austriji, Srbiji, graničnom području između Španjolske i Portugala, u BiH, ali i u Njemačkoj, Francuskoj i Češkoj.

Sibila Borojević Šoštarić: Rio Tinto je napravio veliku grešku. Zanemario je komunikaciju s lokalnom zajednicom

Profesorica Sibila Borojević Šoštarić sa Zavoda za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu u razgovoru za Nacional je podsjetila da svaka ljudska aktivnost utječe na okoliš i da ne postoje procesi sa nultom stopom utjecaja na okoliš.

„A kada govorimo o rudarstvu općenito ,onečišćenje se može dogoditi tijekom eksploataciji rude, bilo da je riječ o podzemnim ili površinskim kopovima, ili pak tijekom procesa oplemenjivanja i prerade u postrojenju“, dodala je.

Ona je kazala da je kompanija Rio Tinto već godinama prisutna u Srbiji jer još od 80-ih godina prošlog stoljeća istražuje zalihe bora i litija u toj zemlji.

„No problem Rio Tinta je dvojak. Društveno odbacivanje velikih, ambicioznih i važnih projekata u nekoj zemlji u pravilu je rezultat nepovjerenja građana u državu i državne institucije zbog korupcije, gospodarskog kriminala, dvostrukih standarda i zloupotrebe javnih medija. Na to se ne može utjecati i taj faktor predstavlja rizik za kompanije kada ulažu u razvoj projekata u zemljama sa niskim demokratskim standardima“, objasnila je dr. Borojević Šoštarić.

No ono na što je Rio Tinto mogao utjecati, a što je očito zanemario i čemu nije u dovoljnoj mjeri ozbiljno pristupio, jest propust u komunikaciji kompanije sa interesnim skupinama lokalnog stanovništva. „U ovom se faktoru nalazi najveća pogreška Rio Tinta“, tvrdi Sibila Borojević Šoštarić.

JAVNOST BIJESNA Potpisan memorandum EU-a i Srbije o strateškim sirovinama

“Utjecaj na okoliš za pojedini rudarski projekt može biti vidljiv tek nakon dovršetka studije utjecaja na okoliš koja okuplja interdisciplinarni tim stručnjaka, što u slučaju Jadra nije napravljeno jer je Vlada RS 2022. povukla prostorni plan pa Rio Tinto nije imao pravnu osnovu za nastavak rada. Tu je napravljena najveća pogreška u cijeloj priči. Trebalo je pričekati studiju utjecaja na okoliš, jer u slučaju Jadra utjecaj na okoliš nije utvrđen2, upozorila je naša sugovornica.

Ona napominje da svaka ljudska djelatnost utječe na okoliš, pa zbog toga i sve djelatnosti imaju niz zakonskih akata i pravilnika kojima se uređuju negativne emisije štetnih plinova.

Obzirom da su najglasnije zamjerke protivnika početaka eksploatacije litija u Srbiji upravo one koje se odnose na sam proces rudarenja i kasnije separacije i oplemenjivanja, zanimalo nas je što je sporno u samom procesu ekstrakcije i separacije litija i je li taj proces doista u velikoj mjeri štetan za okoliš.

Litija ima u čvrstim stijenama, slanim podzemnim jezerima i geotermalnim vodama

„Litij je prisutan u tzv. mineralnim ležištima, odnosno u čvrstim stijenama u obliku litijskog alumosilikata, te u tekućim ležištima, odnosno u salarima (slanim podzemnim vodama) ili pak litijem obogaćenim geotermalnim vodama. Sam proces vađenja ovisi o tipu i poziciji rudnog ležišta“, tumači Borojević Šoštarić

U plitka ležišta litijskih alumosilikata do 200 ili 300 metara dubine ulazi se tzv. otvorenim kopom s površine, a ukoliko se radi o dubljim ležištima planira se podzemna eksploatacija. „U oba slučaja uz rudu se vadi i dio okolne stijene koji se kasnije odvaja u procesu separacije i primarnog oplemenjivanja u kojem se drobljenjem odvaja korisni od nekorisnih minerala“, objasnila je i dodala da se otpadni materijal potom odlaže na posebna odlagališta, koristi se kao sekundarna sirovina za druge industrije ili se njime zapunjava eksploatirani dio ležišta.

„Korisni mineral, odnosno litijski alumosilikat, ulazi u hidrometalurški proces koji ovisno o primarnim mineralima uključuje izluživanje putem kiselog procesa, alkalnog procesa ili klorinacijom, ili pak bioizluživanjem, prženjem uz dodatak aditiva, elektrolizom i slično, a rezultat je litijski hidroksid ili litijski karbonat“, tumači dalje Borojević Šoštarić.

Caterpillar 994K, mase 240 tona i snage 1764 KS u 12 sati potroši 1000 litara dizela…

Kombinacija procesa i aditiva ovisi o tipu rude, no zajednička je karakteristika da svi procesi troše značajne količine energije, pa proizvođači pokušavaju iskorištavati što više energije iz obnovljivih izvora, kaže Borojević Šoštarić i  napominje da studija utjecaja na okoliš za rudarenje na lokaciji Jadar nije načinjena pa nije poznato koji će se proces koristiti u slučaju ekstrakcije litija u rudnicima u Srbiji.

U Čileu, Boliviji i Argentini ekstrakcija litijevog karbonata ili litijevog klorida obavlja se iz tekućih ležišta. „Trenutno najveće svjetske rezerve litija nalaze se u velikim slanim jezerima, salarima, u južnoameričkim pustinjama. Vrlo slana, litijem bogata voda koja se nalazi ispod nekoliko metara debele slane kore salara pumpa se u plitke bazene i ostavlja da ispari na suncu, pri čemu se litij kristalizira kao litijev karbonat ili litijev klorid“, objašnjava naša sugovornica.

Vađenje litija iz čvrstih stijena skuplji je proces jer troši puno energije

Dakle, svaki od ovih tehnološih prcesa vađenja litija ima svoje prednost, ali i mane. „Literatura ne spominje točne podatke o količinama vode i energije koje se koriste u oba procesa, međutim spominje se da je prerada litijskih alumosilikata u litijske karbonate skuplji proces zbog velikih količina utrošene energije. S druge strane, evaporacijski proces je vrlo dug i uslijed potrebe za oplemenjivanjem troši veće količine vode i predstavlja značajniju prijetnju okolišu u odnosu na preradu iz litijskih silikata“, objašnjava Borojević Šoštarić.

Na naše posve laičko pitanje postoje li i neki ekološki prihvatljiviji postupci vađenja i ekstrakcije litija iz tla ili vode, Borojević Šoštarić odgovara protupitanjem: „Što znači ekološki prihvatljivo?“

Objasnila je da se na jednu tonu litijevog karbonata proizvede dvije do tri tone CO2. „Na jedan kilogram proizvedenog litijevog karbonata utroši se 600 do 1.000 litara vode. Za usporedbu, za proizvodnju jednog kilograma pamuka utroši se 10.000 litara vode, za vađenje jednog kilograma zlata utroši se 252.000 litara vode, dok se za proizvodnju jednog kilograma bakra utroši 26 litara vode. Koliko kilograma pamuka imate u vašoj kući? Koliko ste pamuka bacili? Koliko zlatnog nakita posjedujete? Koliko litija imate u mobitelima i laptopima?“, podsjeća naša sugovornica.

Ona kaže da se nakon dovršetka studije utjecaja na okoliš za rudnik Jadar u Srbiji, koju Rio Tinto mora objaviti, može sagledati cijeli životni ciklus neke sirovine i onda usporedbom između ponuđenog procesa i postojećih praksi valja pronaći optimalno rješenje uz minimalan utjecaj na okoliš.

„Nakon dovršetka studije znat ćemo nešto više o tehnološkom procesu vađenja litija u Srbiji i predviđenim emisijama. I tek tada ćemo moći usporediti je li ekološki prihvatljivije koristiti vode u pustinji Atacama za proizvodnju litijevog karbonata ili tehničku vodu u Srbiji i je li ekološki prihvatljivije  evaporacijom proizveden litij iz Čilea transportirati u Europu brodovima na dizel pogon ili pak električnom željeznicom iz Srbije“, zaključila je.

Zanimljiva je i činjenica da je prisustvo litija u različitim udjelima otkriveno i u geotermalnoj vodi. A budući da Hrvatska raspolaže značajnim geotermalnim izvorima, zanimalo nas je jesu li provedena istraživanja tih izvora kako bi se saznalo nalazi li se litij i u tim izvorima u količinama isplativima za ekstrakciju.

„Tehnologija ekstrakcije litija iz nisko zasićenih geotermalnih voda je tek u razvoju na geotermalnim poljima u rajnskom bazenu u Njemačkoj. U Hrvatskoj je Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu radio analize svih 260 bušotina s geotermalnim vodama. Rezultati su pokazali da su jedine blago povišene koncentracije litija utvrđene na geotermalnoj elektrani Velika Ciglena, no te su koncentracije preniske da bi bile isplative za ekstrakciju“, odgovorila je Sibila Borojević Šoštarić.

Litij ionske baterije. Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

‘Bez litija nema zelene i klimatski neutralne Europe’

I kada se uzmu svi argumenti “za” i “protiv” rudarenja litija, obzirom na do sada poznatu tehnologiju vađenja i ekstrakcije rude, ali i njegovu rastuću cijenu na svjetskom tržištu i sve veću potražnju, pitanje isplati li se rudarenje litija ili ono ipak ima preveliku cijenu za okoliš i zdravlje čovjeka nameće se samo po sebi.

No Sibila Borojević Šoštarić nema nikakvu dilemu: „Bez litija nema zelene i klimatski neutralne Europe. Litij je esencijalan element i jedan od kritičnih materijala koji su nezamjenjivi, prijeko potrebni europskim industrijama, a istovremeno Europa nema dovoljno vlastitih izvora. Sigurnost opskrbe sirovinama, posebno kritičnim mineralnim sirovinama imperativ je Europske politike.“

Europa godišnje konzumira 3.208 tona litija. 31 posto od tih potreba se u obliku litijevog koncentrata uvozi iz Australije, a preostalih 69 posto prerađenog litija uvozi iz Čilea, podrijetlom upravo iz slanih ravnica salara.

“Litij ugrađujemo u električne automobile, mobilne uređaje i velike sustave za pohranu energije i stoga je nezamjenjiv u smislu implementacije Europske strategije koja predviđa dosezanje klimatske neutralnosti našeg kontinenta do 2050. Ne možemo uvoziti litij iz Čilea ili Australije i uvjeravati sami sebe da tako ne stvaramo negativan utjecaj na okoliš. Zemlja je jedan sustav. Dakle ZA rudarenje, ali uz najviše ekološke standarde koje na tlu Europe možemo osigurati“, kaže Borojević Šoštarić.

Ukratko, čovjek još nije našao dobar srednji put između dvije krajnosti spomenute na početku ovoga teksta. Taj proces traženja još traje i pun je sitnih koraka napretka, ali i stranputica, pogrešnih skretanja, pa i samozavaravanja.

No čini se da bi svatko od nas idući puta kad se javi na poziv na svojem mobilnom telefonu trebao samome sebi postaviti pitanje jesmo li doista licemjeri kada je okoliš u pitanju? I imamo li pravo kad krenemo prozivati i glasno prosvjedovati protiv novih projekata, odnosili se oni na industriju, energetiku, tehnologiju, telekomunikacije ili na promet?