Prije nego što 19. prosinca Josipa Lisac u KD Vatroslava Lisinskog nastupom obilježi 30 godina od smrti svog životnog i glazbenog partnera Karla Metikoša, jazz glazbenik Zvjezdan Ružić će 10. prosinca predstaviti specifičnu obradu njegove pjesme „Da li sam ti rekla da te volim“ na „pianotronu“, uz neizostavno gostovanje Josipe Lisac, ali na jedan vrlo poseban način.

Nagrađivani i vrlo cijenjeni jazz pijanist, aranžer i skladatelj Zvjezdan Ružić nastupao je širom svijeta, gotovo na svim kontinentima, održao je veliku turneju u Kini, a pažnju je privukao prije dvije godine kada je predstavio svoj projekt „Pianotron“ zahvaljujući albumu „Delightful F“ koji je skladao i odsvirao uz pomoć gotovo zaboravljenog instrumenta mellotrona. Njegov uspjeh i „pomaknuti“ pristup skladanju i korištenju mellotrona svidjeli su se i Zoranu Milanoviću, koji ga je potom pozvao da s Josipom Lisac izvede „Lijepu Našu“ prilikom inauguracije. I dok su neki bili šokirani, brojne građane oduševila je neuobičajena izvedba, ali i Ružićev aranžman uz korištenje mellotrona. No suradnja Ružića i Josipe Lisac tu nije stala, pa je ovih dana Ružić završio novu verziju pjesme Karla Metikoša „Da li sam ti rekla da te volim“.

U razgovoru za Nacional Ružić je objasnio kako je došlo do te specifične obrade u kojoj Josipa Lisac pjeva tek dio pjesme te najavio svoje nastupe u Kini i Japanu, kao i rad na novom albumu.

NACIONAL: Kako je reagirala Josipa Lisac kada ste joj javili da ste obradili Metikoševu „Da li sam ti ikad rekla da te volim“ i predložili da otpjeva dio pjesme?

Josipa odavno zna da mi je to njezina najdraža pjesma. Dugo sam odgađao pitati je smijem li obraditi tu pjesmu, jer znam koliko i njoj ta pjesma znači. Usto, nisam čovjek koji se voli petljati u „tuđe priče“, već više volim pričati „svoje priče“. A to je njezina i Karlova priča. Ali ova pjesma toliko me već dugo doziva da je obradim, da joj podarim novi život, da jednostavno više nisam mogao odgađati taj susret. Onda sam nazvao Josipu i rekao joj svoju želju, svoju viziju. Bila je oduševljena, iako tada njezino gostovanje na obradi još nije bilo u planu.

NACIONAL: Što vas je toliko privuklo toj pjesmi?

Ta mi pjesma otkad sam je prvi put čuo, a to je bilo davno, stvara slike pred očima: slike odnosa kakvog za sebe sanjam, nečega što još doživio nisam, a za što živim. Zapravo, moja najveća inspiracija za stvaranje glazbe upravo je ljubav – a ponekad se pitam kako to da se sve ono najljepše u mom slučaju ipak desilo samo u pjesmi. Možda ja još nešto nisam naučio o ljubavi ili možda samo nije još došla ona prava osoba, a možda je sve baš kako treba biti kako bi nastale moje nove skladbe. U svakom slučaju, u ovoj obradi ispričao sam neku svoju priču, svoje žudnje, snove o tome kako bih volio da taj moj susret sa srodnom dušom izgleda, kako ja zamišljam tu svoju ljubav života, ta neka svoja buđenja s tom osobom, u nadi da ću je jednoga dana doživjeti i sresti.

NACIONAL: Zašto ste odlučili zadržati samo mali dio teksta, praktički, samo naziv pjesme?

Primarno sam zamislio ovu obradu bez Josipe u pjesmi. Onda sam krenuo sa svojim Pianotronom razrađivati skladbu. Kada sam stigao do refrena, na mellotronu sam odsvirao zvuk vokalnog zbora koji zvuči pomalo anđeoski. U tom trenutku jednostavno sam čuo Josipu kako se pojavljuje „u daljini“ s tim mojim „zborom anđela“. Josipu koja dolazi kao „glas duše“, reminiscencija na nešto prošlo, a sada je, možda zapravo tek počinje i u konačnici – nešto što nema kraj. Taj dio pjesme zamislio sam doslovno kao neko izvantjelesno iskustvo, kao neki prizor u bezvremenskom prostoru svemira i poruku iz neke druge dimenzije, na nekom duhovnom nivou, daleko od naših fizičkih i materijalnih stvarnosti. A nakon tog refrena Josipa preuzima ulogu pozadinskih vokala koje zamišljam kao najljepšu stražu mojim klavirskih improvizacijama.

NACIONAL: Ima li to kakve veze s vašom dosadašnjom suradnjom?

Taj dio preslika je našeg susreta. Jer ona me je na prve taktove Pianotrona prepoznala, dok sam drugima bio čudan i neshvaćen. Ona je vidjela sliku u slici, vidjela je onu sliku koju sam ja vidio tada, a drugi je polako tek sada prepoznaju. Sa svojim „blagoslovom“ još tada na početku putovanja Pianotronom, kao da me je zaštitila, dala mi je snage da nastavim kopati svoj put, koliko god težak, duži i drugačiji bio. Upravo tu sliku sam htio dočarati u tom drugom dijelu skladbe.

NACIONAL: Produkcijski je pjesma napravljena dosta neobično i istovremeno vrlo hrabro jer ste njezin glas gurnuli u pozadinu. Zbog čega?

Nikad ne stvaram glazbu zbog publike ni kritike. Ono što radim samo je preslika moje duše, načina na koji doživljavam život i svijet oko sebe. Istina je ta da bi se rijetki usudili napraviti tako nešto, zbog svih onih pravila o tome kako nešto „mora zvučati“, kako je to naučeno u školama i tako dalje. Ipak, kao što rekoh, moj put oduvijek je bio drugačiji. Ne iz želje da budem drugačiji, već zato što si dozvoljavam kreirati glazbu koju nosim u srcu, bez da pristajem na ograničenja i pravila kojima smo svakodnevno okruženi i na neki način okovani. A sve što radim je samo pokušaj da taj zvuk koji u meni svira pretočim u svoje instrumente, pretvorim u snimku kako bih sa svijetom mogao podijeliti te svoje boje, taj moj pogled na život.

NACIONAL: Znači, niste ciljano išli na komercijalni uspjeh pjesme?

Ovo nije suradnja rađena da pokori radiopostaje niti nešto što sam radio po recepturi „pop hita“. Ovu obradu sam radio primarno za sebe, za svoju dušu. Jer ovo je prije svega za mene najljepša uspomena na susret koji sam dobio od neba na dar, uspomena na prijateljstvo s osobom koja mi toliko znači. Ali ja vam to riječima ne mogu dočarati – jer to je nešto malo dublje od riječi.

NACIONAL: Bojite li se kako će pjesma biti primljena ili ste baš zbog toga sigurni u njezin uspjeh?

Ne bojim se. Kao što se nisam bojao naše obrade hrvatske himne na inauguraciji. Znate zašto?

NACIONAL: Zašto?

Zato što je svaki takt ove obrade nastao s toliko ljubavi i poštovanja prema Josipi i Karlu, a istovremeno s toliko poštovanja, ljubavi i žudnje prema mom životu i mojoj glazbi. Isto je bilo i na hrvatskoj himni. Toliko su me pitali jesu li me poljuljali negativni komentari… Nisu. Jer to bi bilo kao da me poljulja vaš komentar kako vam se ne sviđa moja boja glasa ili način na koji hodam. Ja to ne mogu mijenjati. Ne mogu promijeniti tu glazbu u sebi. Ako se nekome ne svidi, žao mi je što me nije prepoznao. Prepoznat će me neki drugi, koji će me vidjeti i prihvatiti baš takvog kakav jesam, a time će prihvatiti i moj pogled na svijet – moju glazbu. Ono najvažnije, što me je moj tata Albertino davno naučio i što uvijek voli ponoviti, jest: “Sine, kada je nešto rađeno s ljubavlju, tada straha nema. Bojati se treba onda kada se nešto u životu ne radi iz istine.” A ovo je moja istina, tako da straha nema.

NACIONAL: Kako je Josipa Lisac prihvatila vašu ideju pjesme?

Kada sam nazvao Josipu da joj predložim ovu svoju pomalo neobičnu viziju obrade u kojoj se ona pojavi „u daljini“ tek na refrenu i u pozadini moje klavirske improvizacije, nije isprva bila sigurna u tu ideju. Zapravo, nije mogla do kraja zamisliti to što je meni već danima vrlo jasno sviralo u glavi.

NACIONAL: Znači, nije odmah pristala?

Ne krivim je. Jer doista je riječ o jednoj vrlo netipičnoj suradnji. Onda me je nagovarala da snimim sam s Pianotronom tu obradu, jer to je moja priča. Ali kod mene to teško ide, jer ja sam je već vidio i čuo u toj svojoj obradi. Nisam odustao od svoje vizije, naprotiv – zamolio sam je da mi da priliku, da dođe u studio. Rekao sam joj da ću izbrisati njezine trake ako joj se ne bude svidjelo. Iako, iskreno, to nije bila opcija u mojoj glavi. Ne mogu vam to objasniti, ali znao sam da će biti oduševljena čim čuje čitavu zvučnu sliku. Jednostavno sam znao! Tako je i bilo. Došla je u studio, dala mi je svoje povjerenje – a ostalo je povijest.

Zvjezdan Ružić i Josipa Lisac nakon nastupa na inauguraciji često satima razgovaraju. FOTO: Petra Mikšik

NACIONAL: Kako je komentirala finalni miks?

Tog dana kada sam joj poslao finalni miks, nazvala me je i izgovorila mi nešto toliko lijepo, nešto što želim sačuvati samo za sebe. Jer, kao što rekoh, ovo nije nikakva parada ni trenutak za prodaju priče, ovo je trenutak u Svemiru u kojem se je jedna toliko divna i posebna osoba i glazbenica odlučila upisati u moj spomenar; ostaviti trag u mom životu, na mom glazbenom putovanju. To nema cijenu, to je nagrada veća od bilo kakvih priznanja, diploma i statua.

NACIONAL: Gotovo da nema intervjua Josipe Lisac u kojem nije spomenula svoju vječnu inspiraciju Karla Metikoša. Jeste li imali kakvu zadršku ili tremu kada ste joj ponudili ovu, ipak pomalo pomaknutu verziju originala? 

Zapravo i nisam. Jer poznajem Josipu. Ona je hrabra, ona je vizionar. Isto tako, ona želi da Karlova glazba živi i bez nje, da mijenja svoj oblik i boju, ali da živi. Meni bi, na primjer, bilo neugodno doći pred Josipu i pitati je da obradimo tu pjesmu na neki „običan“ način; u smjeru da pjesma zadrži svoju dobro znanu strukturu i oblik pa ja odsviram klavir, ona otpjeva i to je to. To onda nije obrada. Tu onda nema mene. A ovo je moja obrada, nešto što će izaći na mom novom albumu. Htio u ovu pjesmu dati milijun posto sebe. A to vuče i moju viziju, moju emociju, moju priču, moj pogled na nešto što ona jako dugo poznaje. Kao što rekoh, Josipa je vizionar. Kao što je prepoznala sebe u sebi davnih dana, tako je prije par godina prepoznala mene. Ona mene vidi i osjeća i njoj nema ništa ljepše nego kada vidi da netko živi život i stvara glazbu onako kako je iz dubine duše osjeća. Zato znam da je sve u savršenom redu i da nema prostora za ikakve treme u našem odnosu.

NACIONAL: U originalu je zapravo riječ o klasičnoj pop pjesmi koju je ona predstavila 1983. godine. Zašto niste ostali dosljedni toj pop formi, već ste od originala napravili jazz baladu?

Mene je ova pjesma osvojila u live izvedbi Josipe Lisac i pokojnog gitarista Ante Mažurana iz 1993. godine, a oni su je izvodili kao baladu. Iskreno, to mi je najdraža verzija te pjesme. Zanimljiva je i ona originalna pop verzija, ima ona neki svoj „drive“, nosi tu mladost, tu energiju. Ali u onoj baladnoj izvedbi Josipe kao da je svaki trenutak opisan u pjesmi još jedna zaleđena slika, slika koja može potrajati vječnost. A ja sam romantik, emotivac, tako da je meni bilo vrlo prirodno da tako nježnu priču i toliko toplu ljubavnu poruku iznesem kroz baladni ton. Ipak, u drugom dijelu skladbe, gdje kreću improvizacije, dolazi do izražaja i ta moja žudnja, moje sanjarenje te ljepote, te ljubavi, nečega što će u mom životu tek, nadam se, doći.

NACIONAL: Jeste li se nastavili družiti s Josipom Lisac nakon zajedničke izvedbe hrvatske himne na inauguraciji predsjednika RH Zorana Milanovića ili ste se tek sad čuli radi ove nove suradnje?

I prije naše suradnje na inauguraciji Zorana Milanovića mi smo se znali telefonski čuti i razgovarati. Ali ne toliko često. Josipa je došla i na moj koncert jednom ranije – godinu dana prije naše suradnje, što me je posebno razveselilo. No baš ta inauguracija i sve što smo proživjeli zajedno tih dana jako nas je zbližilo. Od tada se često čujemo, satima razgovaramo o svemu i svačemu. Uvijek me razveseli poziv od Josipe, kao i sadržaj tih poziva. Ona je toliko mudra žena od koje sam puno naučio o životu. Isto tako, ona mi je pokazala koliko je teško kada si svoj i kada ne pristaješ na kompromise, kada slijediš svoje srce. Pokazala mi je koliko snage treba da se nosi taj teret „slobode“. Ona ga toliko godina tako hrabro nosi. A to mogu samo najveći.

NACIONAL: Brojne su reakcije bile na vašu zajedničku izvedbu hrvatske himne. Kako ste doživjeli sve te pohvale, ali i brojne pokude?

Vratit ću se na ono vaše pitanje je li me strah kako će ljudi reagirati na ovu moju obradu. Tako je bilo i s himnom. Ja sam je tako čuo, baš kao što je Josipa tako čula svoj vokalni dio. To je bila naša zajednička vizija, naš pogled na život i svijet u tom trenutku. I da je danas izvodimo, sve bih ponovio – ne bih apsolutno ništa mijenjao.

NACIONAL: A pohvale i pokude koje su uslijedile?

Pohvale sam primio lijepo, a na ostale se nisam obazirao. Ne zato što smatram da nitko nema pravo izreći negativnu kritiku, već zato što je među tim negativnim komentarima bilo mnogo onih koji su nezadovoljstvo iskazivali tako da su vršili bullying.

NACIONAL: Kako to mislite?

Te emocije nisu dolazile iz nezadovoljstva našom izvedbom, već je naša izvedba samo bila povod da si takvi ljudi dozvole ispoljiti svoje životne frustracije. A na to ne pristajem i tu na sebe ne dam. Previše volim svoj život i činjenicu da sam zdrav i da svakog dana mogu disati, hodati i stvarati, da bih energiju gubio na one koji me ne vole. U konačnici, najvažnija je ona ljubav koju dajemo sami sebi, jer ako sebe ne volimo i ne poštujemo, tu prazninu u duši ne može zaliječiti ni čitav planet obožavatelja.

NACIONAL: Nakon što ste privukli pažnju svojim projektom „Pianotron“, a potom i izvedbom hrvatske himne, sigurno niste stali. Što trenutno pripremate?

Upravo sam u studiju i snimam materijal za svoj novi album koji će izaći u proljeće iduće godine. Bit će to jedan poseban materijal. Na novom albumu ugostio sam Josipu Lisac i Luku Paljetka. Očekuje me još jedna suradnja koju već dugo priželjkujem. Nadam se da ću i nju uskoro uspjeti ostvariti. No o tom potom – da ne ureknem. A album će biti nešto jako posebno. U posljednje dvije godine nastalo je dvadesetak skladbi. Bit će mi teško neke od njih „otpisati“ jer neće sve moći stati na jedan album.

NACIONAL: Znači li to da vas koronavirus nije usporio?

Čitava ova priča sa svijetom i pandemijom bila mi je inspirativna, puno toga se mijenja, puno toga sam spoznao ili tek spoznajem, otvorili su se neki novi pogledi na život, a s njima i neke nove note, neke nove skladbe. Iskreno, jedva čekam tu promociju albuma i dan kada ću sa svojom publikom podijeliti sve ovo što trenutno u studiju stvaram.

NACIONAL: Planirate li kakve nastupe?

U planu su koncerti Pianotrona i u Zagrebu, ali i u ostatku Hrvatske. U tijeku su pregovori i za koncerte u inozemstvu; Kina i Japan. Na japansku turneju trebao sam otputovati u proljeće 2019. godine – no tada nas je zatekao onaj lockdown, a s njime je i moja turneja bila otkazana. Sada se polako sve vraća u neku, ajmo je nazvati, normalu.