Hajduk će u četvrtak u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu igrati protiv grčkog PAOK-a za koji igra Andrija Živković čiji su talent upropastili financijski grabežljivci koji su ga okruživali

U trećem pretkolu kvalifikacija za UEFA-inu Konferencijsku ligu Hajduk će se susresti s Grčkim PAOK-om, u kojem je jedan od ključnih igrača srpski nogometaš Andrija Živković. Priča o Andriji Živkoviću, njegovu dolasku u PAOK, ali i njegovoj kompletnoj nogometnoj karijeri je nevjerojatna i, nažalost, spada u jedan od onih dramatičnih, gotovo filmskih scenarija žanra trilera ili, čak, psihološkog horora. PAOK je treći klub u kojem je Živković zaigrao u svojoj profesionalnoj karijeri, a u njega je stigao u rujnu 2020. godine. Do danas je zabilježio 97 nastupa i postigao 20 pogodaka, a prije Grčke četiri sezone proveo je u portugalskoj Benfici gdje je odigrao sveukupno 55 utakmica i postigao tri zgoditka. Ovaj 27-godišnjak svoju je karijeru započeo u beogradskom Partizanu, klubu za koji navija valjda otkad zna za sebe.

U Partizan je stigao u rujnu 2009. godine, a u listopadu 2013. postao je najmlađim igračem koji je ikad debitirao za seniorsku nogometnu reprezentaciju Srbije. U ožujku iduće godine, sa 17 godina, 7 mjeseci i 18 dana, postao je najmlađim kapetanom Partizana u povijesti kluba. Iste godine na Europskom prvenstvu za igrače do 19 godina Živković je bio u reprezentativnoj ekipi Srbije koja je nastupila u Mađarskoj, ali ga je njegov klub Partizan usred turnira pozvao natrag što je već upućivalo na čudan odnos. Ipak, godinu dana kasnije na Svjetskom prvenstvu za igrače do 20 godina, održanom na Novom Zelandu, koji je Srbija osvojila, Živković je odigrao svih sedam utakmica postigavši jedan pogodak, i to u polufinalu protiv reprezentacije Malija. U tom trenutku Andrija Živković je s 19 godina jedna od najvećih nogometnih nada Srbije, pred njim stoji svijetla budućnost, a javnost mu daje simpatičan nadimak “srpski Messi”. No ljudi kojima je okružen, u prvom redu uprava Partizana i nogometni menadžeri, nezasitni u zgrtanju novca, vrlo brzo su upropastili mladog nogometaša koji danas igra u klubu koji je daleko ispod onoga što takav talent možda zaslužuje.

Andrija Živković, 27-godišnji srpski reprezentativac i igrač PAOK-a kojeg Transfermarkt procjenjuje na pet milijuna eura. FOTO: IMAGO/Markos Chouzouris/Eurokinissi/GuliverImages

U sezoni 2015./16. Partizan se uspio kvalificirati na natjecanje UEFA-ine Europa lige te je u skupini igrao s klubovima Athletic Bilbao, Augsburg i AZ. Živković je uspio postići svoje prve klupske europske zgoditke premda Partizan na kraju nije prošao skupinu. Sve se u toj prvoj polovici sezone činilo sjajno, ali onda je došao zimski prijelazni rok i Živković je odbio potpisati novi ugovor s Partizanom. To odbijanje, naravno, nije se dogodilo preko noći, već je bilo produkt višemjesečne drame koja se odvijala između Partizana, obitelji Živković, menadžera i jednog investicijskog fonda. Kada je u medijima završila priča o tome da Živković ne želi produžiti ugovor s Partizanom tijekom zimskog prijelaznog roka, Predrag Đorđević objasnio je da on kao Živkovićev menadžer polaže prava na 10 posto ukupnog iznosa transfera odnosno prodaje igrača, 15 posto njegova agencija, dok 25 posto pripada Partizanu.

Problem je bio u tome što je uprava Partizana 50 posto prava na Živkovića bez znanja igrača prodala investicijskom fondu menadžera Pinija Zahavija

No prema tvrdnjama tadašnje uprave Partizana, ispostavilo se da je najveći problem u tome što je bivša uprava kluba 50 posto ekonomskih prava na Živkovića bez znanja igrača prodala investicijskom fondu poznatog izraelskog menadžera Pinija Zahavija. Situacija je u tom trenutku bila potpuno jasna: igraču ugovor s Partizanom ističe u lipnju. Klub je, dakle, igrača do lipnja trebao ili prodati ili s njim potpisati produljenje. U slučaju da ga ne proda prije isteka ugovora, klub je Zahaviju primoran platiti kaznu u iznosu od 2,5 milijuna eura. Upravo je ugovor između kluba i Pinija Zahavija, za koji se ispostavilo da je potpisan još u kolovozu 2014. godine, bio ključan premda ga nitko od aktera te nogometne sapunice nije niti vidio. Igrač Andrija Živković i njegov otac Jovica Živković non-stop su tvrdili da o ugovoru ne znaju ništa te da ih nitko od njih dvojice nije potpisao, a oni koji bi o njemu nešto trebali znati, kao što je bio tada već bivši predsjednik Partizana Dragan Đurić, u početku su sve poricali. Cijela situacija dovela je i do prosvjeda navijača kluba, jer Živković je u Partizanu bio iznimno voljen, a tadašnji sportski direktor Ivica Iliev samo je dodavao ulje na vatru javno prozivajući Živkovića te okrivljujući isključivo njega za dramu koja je nastala.

Dragan Stojković izbornik je srpske nogometne reprezentacije koji je na Svjetsko prvenstvo prošle godine u Katru vodio i Andriju Živkovića. A.K./ATAImages/PIXSELL

Podsjetimo, Pini Zahavi bivši je sportski novinar koji je devedesetih napustio novinarstvo te započeo s kupovinom i prodajom nogometaša. Od tada pa do danas on je postao jedna od najutjecajnijih osoba u svijetu nogometnih menadžera, a nadimak mu je skroman: “superagent”. Baš kao i u slučaju Živkovića, Zahavi je bio “vlasnik” igrača kao što su Carlos Tevez i Neymar. Poslovno nije involviran samo u nogomet, premda mu je to glavno područje rada, već je u bliskim kontaktima s biznismenima, političarima i izvršnim direktorima. Zahavi je također bio ključna figurom pregovora kada je Roman Abramovič otkupljivao vlasnička prava nogometnog kluba Chelseaja. Njegovi nogometni interesi prvenstveno su u engleskoj Premier ligi gdje je posredovao u tada rekordnom transferu Rija Ferdinanda najprije iz West Hama u Leeds pa dvije godine potom iz Leedsa u Manchester United. Bio je većinski vlasnik nekadašnjeg belgijskog nogometnog kluba Mouscron. Vlasnička prava na taj belgijski klub otkupio je 2010. godine za 8,5 milijuna eura, kako je tada izjavio, “cijenu mladog nogometnog talenta”. Za sklapanje tog posla poslužili su mu paravanska tvrtka iz Malte, bivši predsjednik nogometnog kluba Nantes Jean-Luc Gripond i Teny Yerima, nogometni agent iz Kameruna, a koji su postali suvlasnici Mouscrona. Slične poslovne interese pokazao je u Luksemburgu, Gibraltaru i SAD-u. Suvlasnik je kompanija Quality Sports Investments i Football Ireland, a ima i brojne “offshore” biznise po svijetu.

Pini Zahavi postao je ‘vlasnik’ Andrije Živkovića, i to bez znanja igrača jer se igračev potpis niti ne nalazi na tom ugovoru

Sve to spominjemo kako bismo naglasili ne samo veličinu nogometnog talenta Andrije Živkovića, jer logično je pretpostaviti da sportski menadžer kakav je Zahavi ne bi ulazio u ugovore s bilo kakvim igračima, već i ozbiljnost situacije koja se dogodila u Partizanu te sezone. Zahavi se za srpski nogomet zainteresirao 2014. godine jer je u njemu očito vidio potencijal za bogatu zaradu. Kao što nam je već poznato, srpski klubovi – kao, uostalom, i hrvatski – nisu bogati, a mnogi od njih nemaju ni glavnog sponzora što je jedno vrijeme bio slučaj i s Partizanom. Ti klubovi također ne dobivaju previše novca od televizijskih prava tako da svi oni manje-više preživljavaju po principu prodaje igrača većim, stranim klubovima. Kada u klubu kao što je Partizan imate nogometni talent poput Andrije Živkovića, logično je da uprava u njemu prvenstveno vidi mogućnost fantastične zarade. No tadašnja uprava Partizana povukla je iznimno upitan potez potpisom ugovora sa Zahavijem i time sama sebi učinila medvjeđu uslugu. Bivši predsjednik Partizana Dragan Đurić pod pritiskom javnosti rekao je da su klubovi u to vrijeme imali pravo prodati ekonomska prava na igrača te da je Partizan upravo to i učinio, ali je naglasio da su prodana isključivo ona prava koja pripadaju klubu, ne i koja pripadaju obitelji.

Pini Zahavi je 79-godišnji izraelski menadžer koji zastupa brojne igrače, najpoznatiji su Robert Lewandowski i Christopher Nkunku. FOTO: imago/Panoramic/GuliverImages

Također je potvrdio da igrač i njegova obitelj zbilja nisu znali za postojanje tog ugovora, ali je opravdavao zakonitost istoga. Naime, prema tom ugovoru Partizan je ciparskom klubu Apollon Limassol prodao Živkovića za 2,5 milijuna eura te 25 posto iznosa od njegove sljedeće prodaje. Naravno, nogometni klub Apollon Limassol u ovom slučaju služi isključivo kao paravan, jer Živković nikada nije zaigrao za njega. U stvarnosti, takvi klubovi služe kako bi se igraču oborila cijena, jer nije isto kada se za igrača zainteresira neki klub iz liga petice i klub, u ovom slučaju, s Cipra. Iza takvih klubova kakav je Apollon Limassol uglavnom stoje razni investicijski fondovi i agencije koje ponude mizernu odštetu klubu kojem je novac u tom trenutku neophodan – a realno gledajući svakom klubu iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Bugarske, Makedonije, pa čak i Hrvatske, novac je uvijek neophodan – odvedu igrača u neki od takvih klubova, u ovom slučaju Apollon, te u dogovoru s klubom koji je zaista želio transfer najprije dogovore posudbu, a nakon toga i otkup, i to za puno veći novac nego što su prvotno isplatili klubu iz kojeg je igrač originalno došao.

Nakon što dvije sezone gotovo uopće nije igrao kompetitivni nogomet, Živković se u PAOK-u preporodio i danas redovito nastupa za klub

Premda je FIFA zabranila raznim agentima i investicijskim fondovima sudjelovanje u transferima, Zahavi i njemu slični biznismeni pronašli su poprilično lukav princip zaobilaženja te regulative koristeći rupe u propisima kako bi ostvarili profit. Odlučili su kupiti nebitne male klubove koji su se u trenutku njihove kupnje nalazili na rubu bankrota, a ponekad bi vlasništvo takvog kluba odmah prodali bliskom prijatelju ili poslovnom partneru. Na papiru, naravno. Tako bi oni postali vlasnici klubova i tako mogli bez bojazni od eventualne FIFA-ine kazne sudjelovati u kupnji nogometaša koje su htjeli te ih nakon toga prodati za puno veće iznose u top klubove, na primjer, iz liga petice (Italija, Njemačka, Španjolska, Francuska i Engleska). Samo je Zahavi u jednom trenutku bio vlasnik pet ili šest takvih manjih klubova koji su služili kao paravan za takav način poslovanja, a FIFA je tu bila nemoćna jer nije mogla dokazati ikakvu ilegalnu aktivnost. Slučaj Živković ni izbliza nije jedini koji je odrađen na takav, u najmanju ruku, sumnjiv način. Mediji s ovih prostora već su odavno takav način rada proglasili Zahavijevim balkanskim carstvom s obzirom na to da su njegovi investicijski fondovi koji se kriju iza imena nogometnih klubova dogovorili već na desetke sličnih ugovora s igračima, a posebna su im meta nogometni talenti iz Rumunjske i Srbije. Ugovor koji je Partizan još u ljeto 2014. godine potpisao s Apollonom iz Limassola kako bi na brzinu došao do prijeko potrebnih novčanih sredstava za opstanak kluba, stvorio je jednu izrazito paradoksalnu situaciju: Pini Zahavi postao je “vlasnik” Andrije Živkovića, i to bez znanja igrača, jer igračev se potpis ni ne nalazi na tom ugovoru. Kada je došlo vrijeme za potpisivanje novog ugovora s Partizanom odnosno produljenje postojećeg, Živković je to odbio, a Zahavi je postavio jasne uvjete – Živković može otići isključivo u onaj klub koji odobri sam Zahavi. Ako se na trenutak zanemare zakulisne ugovorne drame, na terenu je Živković u to vrijeme igrao sjajno pa ne iznenađuje što su se za njega interesirali najveći europski klubovi kao što su Inter, Milan, Arsenal, Chelsea, Valencia i Benfica.

Bivši predsjednik Partizana Dragan Đurić (lijevo) prodao je Piniju Zahaviju 50 posto prava na Andriju Živkovića. FOTO: AP Photo/Darko Vojinovic/GuliverImages

U konačnici je pao dogovor da nogometaš ode u Benficu s kojom je potpisan petogodišnji ugovor. U međuvremenu je Andrijin otac Jovica Živković postao njegov menadžer te ga zastupa putem agencije Zile Football Management osnovane na Cipru, čiji je jedini klijent upravo Andrija Živković. Prilikom potpisa ugovora postavljena je i klauzula da će odlaskom iz kluba Jovica Živković dobiti dodatnih tri milijuna eura. No život u Portugalu očito nije pogodovao Andriji Živkoviću budući da su ga konstantne ozljede te neprilagodba igri tadašnjeg trenera Benfice držali dalje od terena. Godine su prolazile, Živković nije igrao, ali je Benfica uredno isplaćivala plaću koja nije bila mala – 2,5 milijuna eura. Andrija Živković je potpisao takav ugovor kojim mu je iz sezone u sezonu plaća rasla bez obzira na broj njegovih nastupa što je dovelo do situacije da ga se 2019. godine Benfica željela riješiti. Interes su pokazivali Monaco i Olympiacos, ali su Živkovići uredno odbijali sve ponude. Konačno, u ljeto 2020., godinu dana prije isteka ugovora, Andrija Živković potpisao je za grčki PAOK, a raniji raskid ugovora s Benficom – koji je trebao trajati do 2021. godine – dodatno naplatio 1,8 milijuna eura. Nakon što dvije sezone gotovo uopće nije igrao kompetitivni nogomet, Živković se u PAOK-u preporodio i danas redovito nastupa za klub. Svlačionicu dijeli s igračima iz Grčke, Njemačke, Poljske, Španjolske, Austrije, Gane, Nigerije, ali i Srbije i Hrvatske. U PAOK-u, naime, igra mladi hrvatski vratar Dominik Kotarski koji je prošlog lipnja potpisao četverogodišnji ugovor. U nadolazećim susretima kvalifikacija za Konferencijsku ligu obrambeni igrači Hajduka morat će dodatno paziti upravo na Andriju Živkovića – mladića koji je možda mogao postati veliki igrač, ali nogometaša kojeg je poslovni aspekt nogometa učinio problematičnim prosjekom.