Objavljeno u Nacionalu br. 569, 2006-10-09

TRGOVAC ORUŽJEM PETR PERNIČKA, svjedok u postupku u kojem Zvonko Zubak od Vlade RH traži 200 milijuna dolara s kamatama za nabavu raketnog sustava S-300, izjavio je da raniji iskaz Vladimira Zagorca pred istim sudom nije istinit

Prije nepuna tri tjedna, daleko od očiju javnosti i bez medijskog spektakla poput onoga koji prati ponovljeno suđenje Hrvoju Petraču zbog otmice sina Vladimira Zagorca, tajanstveni kanadsko-češki državljanin Petr Pernička doveo je u jednom drugom sudskom postupku Zagorca u neugodan položaj i aktualizirao Zagorčevu ulogu u naoružavanju Hrvatske. Zagorec i Pernička pojavili su se kao svjedoci u postupku u kojem poduzetnik Zvonko Zubak od Vlade traži 200 milijuna dolara plus kamate za nabavu moćnog raketnog sustava S-300 u vrijeme embarga na uvoz oružja 1995.

Obojica su govorili o okolnostima nabave tog oružja, a Pernička je pritom na sudu 20. rujna izjavio da je u svom iskazu Zagorec lagao. Zagorec je rekao da je postojao usmeni gospodski dogovor da Hrvatska taj sustav vrati ili isporuči nekom novom kupcu, a Pernička tvrdi da on ne govori istinu. Taj slučaj pokazuje da je Zagorec u nabavci oružja često imao značajne i ne posve razjašnjene uloge. Ako je točno da Zagorec u ovom slučaju nije govorio istinu, postavlja se pitanje je li to radio u interesu države, ili možda iz nekih drugih motiva, koji su zasad nepoznati javnosti. Dijelovi sustava S-300 u Hrvatsku su stigli između 1994. i 1996., dobavljali su se preko zračne luke u Puli, a javnosti su pokazani na mimohodu Hrvatske vojske na Jarunu 1995. Uoči oslobodilačkih akcija “Bljesak” i “Oluja”, javno pokazivanje tog sustava odvratilo je neprijatelja od korištenja borbenih zrakoplova MIG 29, što je olakšalo oslobađanje zemlje te umanjilo žrtve i razaranja.

U nabavu se krenulo na temelju odluke tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a posao je tehnički realizirala tvrtka RH Alan kojoj je tada na čelu bio general bojnik Vladimir Zagorec, ujedno i pomoćnik tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Sustav S-300 u Hrvatsku je dostavila tvrtka Winsley Finance kojom je predsjedao Petr Pernička, dok je Zubak bio ključna osoba u povezivanju dviju zainteresiranih strana. U isporuku sustava S-300 krenulo se na temelju Ugovora o budućem ugovoru koji su 19. srpnja 1994. potpisali Gojko Šušak u ime MORH-a i Petr Pernička u ime Winsley Financea. Takva formulacija ugovora napravljena je zato što je Hrvatska bila pod embargom, a njome se formalno izbjegavalo njegovo kršenje. Pernička se na zagrebačkom sudu predstavio kao samostalni poslovni čovjek rođen 14. travnja 1960. u Češkoj, koji sada živi u Torontu u Ulici Collin G. Wood R3, L9Y 3Z2. Izjavio je da je Zubaka upoznao početkom 90-ih, da su zajedno poslovali energentima na području, Kine, Bliskog Istoka i tadašnjeg SSSR-a, te da je Zubak njegovoj tvrtki Winsley Finance Limited otvorio i hrvatsko tržište. Pernička je rekao da je u toj tvrtki direktor od 1993. sve do danas, da je 1993. tvrtka Hrvatskoj dobavljala vojne zrakoplove i prateću opremu, obučavala posade zrakoplova, te da su im se ti poslovi plaćali uredno, iako često s određenim kašnjenjem.

O nabavci sustava S-300 rekao je sljedeće: “U jesen 1993. ja sam pregovarao s tadašnjim ministrom obrane Gojkom Šuškom o dobavi raketnog sustava S-300 i prateće opreme, te obuci tristotinjak ljudi. Zaključili smo predugovor o budućem ugovoru kojim smo na neki način definirali međusobna prava i obveze. Međutim, glavni ugovor koji se po tom predugovoru spominje nije trebao biti zaključen jer smo mi predugovorom sve bitno dogovorili, a i zato jer je u to vrijeme Hrvatska bila pod embargom za nabavu oružja. Uz ono što piše u predugovoru mi smo usmeno dogovorili da će Winsley Finance isporučiti 25 posto sustava, da će nakon toga Hrvatska platiti cijelu ugovorenu cijenu, a potom ćemo isporuku kompletirati. Plaćanje mi je osobno jamčio Šušak, a dobio sam usmena jamstva i od predsjednika države. Bilo je dogovoreno i što će predstavljati tih 25 posto sustava, jer je Hrvatska imala interes da se prvo dopreme rakete, a kasnije ostalo. Mi smo isporučili ugovorenih 25 posto, ali plaćanje nije uslijedilo.”

Pernička je izjavio i da se pregovaralo o kompenzaciji, da bi umjesto novca Winsley Finance stekao vlasništvo nad jednim od hotela u Hrvatskoj, te da su takvi dogovori propali, jer im je bio ponuđen samo vlasnički udio, a ne vlasništvo nad cijelim hotelom. Pernička je rekao da su ih potom nastavili uvjeravati da će im sve biti plaćeno, da su zato nastavili isporučivati sustav, te da je do danas u Hrvatsku stiglo 80-ak posto sustava. “Ja sam mnogo puta razgovarao sa Šuškom i generalom Zagorcem i urgirao plaćanje, posebno zato što se u takvim poslovima onome od kojeg sustav potječe mora platiti 50 posto novca unaprijed, a ostalo kada počnu isporuke. Zadnja isporuka s naše strane bila je u proljeće 1997. Tada smo pokušali intervenirati da bi se plaćanje ubrzalo, pa smo išli linijom preko Zvonka Zubaka i njegova rođaka Krešimira Zubaka, te putem Mate Granića do Šuška. Međutim, uskoro je Šušak teško obolio, a mi smo poslali Hrvatskoj nekoliko pisama krajem 1999. i 2000., kojima urgiramo rješenje. Kako na pisma nismo dobili odgovor, odlučili smo pravnim putem riješiti spor. Prije toga potraživanje je preneseno na Zvonka Zubaka”, rekao je Pernička na sudu. Ako je vjerovati operativnim saznanjima češke obavještajne zajednice, Pernička je u Hrvatsku doputovao s reputacijom jednog od najvećih svjetskih krijumčara oružja. Svojedobno su ga prozvali da je sa svojim suradnicima iz tvrtke Agroplast iz Libereca sudjelovao u krijumčarenju zrakoplova marke MiG 21 iz Rusije preko Kazahstana prema Sjevernoj Koreji. Zrakoplovi su, navodno, fiktivno trebali biti izvezeni u Bosnu i Hercegovinu, za što je bilo izdano i jamstveno pismo. Afera je otkrivena nakon što su zrakoplovi koji su prevozili MiG-ove 21 u dijelovima, sletjeli da se napune gorivom, a Pernička se nakon toga skrivao u Rusiji. SAD su zbog toga Pernički, njegovim suradnicima i tvrtki Agroplast nametnule trgovačke sankcije i zabranile svaki vid trgovine sa SAD-om.

Dugo se nije znalo gdje se nalazi, a potom se pojavio upravo u Zagrebu s kanadskom putovnicom. Dana 27. studenog 2000. pojavio se u Sesvetama u Karlovačkoj ulici 2, kod javnog bilježnika Ignaca Vugera, kojem je donio originalni primjerak ugovora o nabavci sustava S-300. U Hrvatsku je doputovao kao kanadski državljanin s kanadskom putovnicom NO VJ562629 a koja je izdana 24. svibnja 2000. Pernička je nedavno nepravomoćno u Češkoj oslobođen optužbi za sudjelovanje u toj aferi. Međutim, Vjesnik je nedugo nakon što je Pernička svjedočio u Zagrebu upozorio da bi ga njegov iskaz u postupku koji Zubak vodi protiv Vlade mogao dovesti u neugodnu poziciju u Češkoj, jer je u Zagrebu priznao sudjelovanje u kršenju embarga.

U postupku ranije, svjedočio je Vladimir Zagorec, tadašnji šef tvrtke RH Alan, preko koje se nabava odvijala. Dio njegova iskaza podudarao se sa iskazom Perničke. Zagorec je izjavio da u predugovoru nije bilo precizne specifikacije koliko se čega ima isporučiti, ali da je Hrvatska tada bila pod embargom za nabavu oružja, pa je uobičajen način ugovaranja bio usmeni dogovor. “Također mogu kazati da su detalji ugovora usmeno ugovoreni i bili su potpuno jasni i nama i prodavatelju sustava. Bilo je dogovoreno s prodavateljem da će se isplata izvršiti kada se sustav kompletira i provjeri je li ispravan i u funkciji. Isporuka sustava je počela 1994., a nastavila se i kroz 1995. i 1996. Znam da je isporučen veći dio tog sustava, ali nije isporučen zapovjedni pult, koji čini srce sustava. Nakon 1995. slabio je interes Hrvatske za kupnju budući da je rat bio završen. Kako isporuka nije dovršena, mi smo u direktnom kontaktu s ovlaštenom osobom prodavatelja postigli gospodski sporazum da sustav nećemo platiti već ćemo ga vratiti. Međutim to nije bilo jednostavno jer je tvrtka prodavatelja morala pronaći kupca kojem će sustav moći biti isporučen, a s obzirom na saznanja međunarodne zajednice da se sustav nalazi kod nas”, izjavio je Zagorec. Pernička je demantirao Zagorčeve tvrdnje o gospodskom dogovoru dviju strana o neplaćanju sustava S-300. “Mogu još kazati da je sa Zagorcem nikad nisam pričao o tome da bi navodno Hrvatska izgubila interes za nastavak isporuka, niti je on meni ikada kazao da bi Hrvatska željela raskid ugovora. Jednom je Zagorec neobavezno spomenuo da bi se posao mogao prenijeti na treću državu – kupca, ali tu ideju nismo dalje razrađivali, niti je o njoj bilo detaljnijeg govora. Mogu još napomenuti da sam u tvrtki Winsley Finance ja jedini vodio pregovore u vezi raketnog sustava, te da osim mene u toj tvrtki nitko nije imao ovlaštenja da s generalom Zagorcem ili nekim drugim o tome pregovara”, izjavio je Pernička na sudu.

Zubak je koncem studenoga 2004. izjavio da sustav S-300 više nije u Hrvatskoj, te da sumnja da je završio u SAD-u. Ne bez razloga jer je SAD prešutno odobrio Hrvatskoj da uveze taj sustav i prekrši međunarodni embargo. To se možda nikada ne bi moglo sa sigurnošću tvrditi da se Hrvatska po završetku oslobodilačkog rata nije predomislila i odustala od realizacije kompletne nabave tog sustava. Sustav je htjela kupiti Turska, najvjerojatnije da odgovori Grčkoj koja je koncem 90-ih postavila isti sustav na Cipar. O tomu svjedoče pisma RH Alana iz 1999. i 2000. u kojima Vladimir Zagorec piše HDZ-ovoj i novoj koalicijskoj vladi Republike Hrvatske. Između ostalog, napisao je kako je SAD bio upoznat s dobavljanjem sustava S-300 u Hrvatsku. “Preporučujemo da se s cijelim poslom transporta dijelova raketnog protuzračnog sustava S-300 PMU u Tursku upozna veleposlanstvo SAD-a jer su bili upoznati i s transferom u Republiku Hrvatsku”, piše Zagorec u internom dokumentu RH Alana. O tome da je SAD i nakon nabave tog sustava pomno pratio što se s njim događa, svjedoče još neke okolnosti. Sustav koji je bio uskladišten u Kanjiži i Puli više puta su pregledavali, rastavljali i fotografirali američki i izraelski stručnjaci, a vozilo s četiri tone dokumentacije o sustavu prebačeno je u Izrael. Riječ je o dokumentima po kojima tehnološki razvijena država može i sama razviti taj sustav. Časopis Jane’s Defence 2001. je objavio tekst u kojem tvrdi da je Izrael razvio sustav koji se može suprotstaviti sustavu S-300, za obranu od susjednih zemalja koje ga posjeduju. Autori članka citiraju izvor iz izraelskih vojnih krugova koji tvrdi da je Izrael od Hrvatske dobio komponente tog sustava. SAD i Izrael strateški su zainteresirani za razvoj i analizu tog ruskog sustava i zato što vjeruju da je upravo Winsley Finance taj sustav dostavljao i u Iran, ali i Sjevernu Koreju. Postupak između Zvonka Zubaka i Vlade RH dosad je bio tajan, što je vlada koristila kako bi odugovlačila isplatu duga. Međutim, Andrej Abramović, sudac koji vodi postupak, odlučio je postupak otvoriti za javnost. Tako će u nastavku rasprave, koja je zakazana za 23. siječnja 2007. godine, javnost moći pratiti što će o nabavci raketnog sustava S-300 govoriti Andrija Hebrang, Pavao Miljavac, Jozo Radoš i Željka Antunović, koji su u raznim razdobljima bili ministri obrane. Zubak se nada da će mu takav razvoj događaja otvoriti put prema nagodbi s vladom. U slučaju nagodbe Zubak bi bio spreman prihvatiti naplatu duga kroz državne obveznice.

Očito je da Sanaderova vlada jako dobro zna što se dogodilo oko S-300 raketa, no poduzima sve da se taj dug ne plati, već da se problem prebaci na nekog drugog, jer se boji pritiska javnosti u izbornoj godini. Otvaranjem procesa javnosti Vlada će biti pod dodatnim pritiskom jer će sva istina izići na vidjelo što će sigurno iskoristiti Zubakovi odvjetnici iz Njemačke za pojačana lobiranja prema dužnosnicima EU, ali i za informiranje utjecajnih europskih medija o ovom slučaju što bi moglo prouzročiti mnogo nevolja državi i pojedincima koji su bili upleteni u šverc oružjem.

EKSKLUZIVNO

Prve snimke skrivenih raketa Ruski raketni sustav S-300 Hrvatska je nabavila za vrijeme embarga na oružje uz znanje Sjedinjenih Država. Dijelovi sustava uskladišteni su u vojnim objektima u Kanjiži i Puli, gdje su ih nekoliko puta pregledavali i fotografirali američki i izraelski stručnjaci. Kasnije je četiri tone popratne dokumentacije prebačeno u Izrael. Nitko ne zna gdje je S-300 Do danas nije otkriveno što se desilo s dijelovima raketnog sustava S-300 a Vlada i Ministarstvo obrane ne žele otkriti gdje se sustav koji je isporučen Hrvatskoj nalazi. Zvonko Zubak sumnja da je završio u Izraelu posredstvom Sjedinjenih Država. Mate Granić: Tuđman je htio platiti Dio navoda Petra Perničke na sudu je potvrdio i Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova. On je 20. rujna na sudu izjavio da ga je 1997. nazvao Krešimir Zubak i zamolio da pita Šuška kad će platiti sustav. Granić je izjavio da je za nabavu sustava doznao od Tuđmana nekoliko dana prije vojne parade za Dan državnosti 1995. na Jarunu. “Otprilike tjedan dana poslije parade sastali smo se Tuđman, Šušak i ja, i sjećam se da se tada Šušak pohvalio nabavom sustava. O detaljima nabave nisam pitao više no što mi je to bilo potrebno, tako da sam saznao samo da je zemlja iz koje je sustav nabavljen Ukrajina. Sjećam se da je Šušak rekao da sustav još nismo platili, na što je Tuđman odgovorio da nikome još nismo ostali dužni, pa ćemo tako i ovo platiti”, rekao je Granić.