Objavljeno u Nacionalu br. 741, 2010-01-26

U POČETKU STVARANJA Republike Hrvatske počinjen je niz političkih ubojstava koja ni do danas nisu riješena te postoji opasnost da zbog zastare zločina njihovi počinitelji ostanu nekažnjeni

Desetog veljače ove godine trebao je biti 67. rođendan Ante Paradžika, jednog od vođa studenata u vrijeme hrvatskog proljeća, potpredsjednika Hrvatske stranke prava i glavnog organizatora Hrvatskih obrambenih snaga u Domovinskom ratu, no umjesto proslave rođendana, njegova supruga Jozefina i troje sad već odrasle djece ove će godine obilježiti 19. godišnjicu njegove smrti odnosno likvidacije. Formalno, krivci su završili iza rešetaka, a stvarno, još su brže završili izvan rešetaka, što im je svojim pomilovanjem omogućio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Indicije da iza Paradžikova ubojstva stoji politika nikad se nisu mogle dokazati, a ako u roku od 20 mjeseci ne bude podignuta optužnica protiv drugih ljudi koji su možebitno sudjelovali u tom zločinu, slučaj će zauvijek pasti u zakonski zaborav budući da nakon 20 godina nastupa zastara i više nitko, barem ne pred zakonom, neće moći odgovarati za ono što se 21. rujna 1991. oko 22 sata dogodilo na blokadnom punktu “Jež 2” u Sesvetama, dok je u Zagrebu na snazi bilo zamračenje. A evo što se dogodilo:

“Ubij to! Strijeljaj to odmah!” čuli su se glasovi na UKV vezi nakon što je policajac Blaž Sarić s blokadnog punkta “Drava 778” uputio poruku da se u vozilu Lada Niva karlovačkih registarskih oznaka što se kreće prema Zagrebu možda nalaze “martićevci”. Do danas nije jasno zbog čega je to rekao, budući da je upravo on prethodno zaustavio Ladu Nivu i razgovarao s vozačem Brankom Perkovićem, koji je jedini imao maskirnu uniformu i kojeg je znao od prije. Znao je i da su u automobilu bili i Ante Paradžik te povratnik iz Kanade Ivan Oršanić koji su se vraćali sa stranačkog skupa HSP-a u Križevcima.

“Najvjerojatnije se radi o sumnjivim osobama pa dajte molim vas zaustavite to obavezno, provjerite pod obavezno, ja mislim da iza svega toga stoji nešto što nam treba”, dio je stenograma poruke Blaža Sarića. Na sljedećem blokadnom punktu, “Jež 2” u Sesvetama, prema kojem je išla Lada Niva, policajac Željko Vučemilović Grgić čuo je da je netko sa strane viknuo: “To je on”, kako je svjedočio na sudu, i potom ispalio u zrak rafal upozorenja iz svoje automatske puške. Uslijedila je rafalna paljba usmjerena najvećim dijelom prema suvozačevoj strani automobila, odnosno mjestu gdje je sjedio Ante Paradžik čije je tijelo izrešetano mecima od kojih je jedan, najsmrtonosniji, pogodio grudnu aortu. U pucnjavi su sudjelovala četiri policajca, dok se peti od straha sakrio, a ispalili su ukupno šezdesetak metaka. Kad je shvatio što se događa, vozač Branko Perković sagnuo se ispod volana i tako zadobio “samo” pet metaka, dok se treći suputnik Ivan Oršanić spustio iza zadnjeg sjedala i prošao neozlijeđen. Međutim, kad je pucnjava stala i kad je prisebni vozač Branko Perković s rukama u zraku izišao iz automobila i rekao da je “njihov”, Željko Vučemilović Grgić, koji je započeo paljbu i ispalio najviše metaka, njih 26, povikao je da ovaj možda ima bombu u ruci. Njegov kolega Branko Matošević kasnije je na sudu rekao da ne zna kako je ovaj to mogao vidjeti iz zaklona u koji se u međuvremenu sklonio.

Iako je sudskim vještačenjem kasnije ustanovljeno suprotno, Željko Vučemilović Grgić, koji je i prije toga bio zabilježen zbog sličnog slučaja, i danas tvrdi da se Lada Niva nije zaustavila. Dapače, kad smo ga posjetili u njegovu domu u Sesvetama, rekao je kako se Lada Niva nije zaustavila ni na prethodna četiri punkta te kako je njihova dužnost bila paziti tko ulazi u grad. Kaže da je najlakše bilo osuditi policajce koji su radili svoj posao. Međutim, vozač Branko Perković i danas tvrdi da se zaustavio na svim punktovima, a i sud je utvrdio isto. On je na sudu svjedočio da je, nakon što je stao i na punktu “Jež 2” i očekivao da će netko doći po njihove dokumente, samo čuo metak koji je završio u haubi, a nakon što je uzviknuo: “Ne pucaj, naši smo!”, uslijedila je paljba sa svih strana. Prva vijest koju je HINA plasirala u javnost bila je da su policajci pucali jer je na njih otvorena paljba iz Lade Nive koja se nije zaustavljala i za koju se sumnjalo da su u njoj “martićevci”. Budući da je jedan od policajaca i sam bio ranjen u unakrsnoj pucnjavi na punktu, priča je bila toliko uvjerljiva da je bilo teško ne povjerovati u to što je servirano. Ispostavilo se da iz Lade Nive nije ispaljen ni jedan metak, a policajac Paško Palić je ranjen u sveopćoj pucnjavi u kojoj je i sam sudjelovao.

Ante Paradžik ubijen je 11 dana nakon što je zajedno s Dobroslavom Paragom na glavnom zagrebačkom trgu demonstrirao snagu Hrvatskih obrambenih snaga, stranačke vojske koju je praktički sam osnovao u vrijeme dok Hrvatska vojska još nije bila posve formirana. Jedna satnija HOS-a odmah se uputila prema Vukovaru, međutim, kad je vodstvo vukovarske obrane početkom studenog 1991. tražilo dodatnu Paraginu pomoć, 200 hosovaca koji su krenuli u pomoć tom opkoljenom gradu zaustavio je Tomislav Merčep, tada zamjenik ministra policije Ivana Vekića. Vodstvo HSP-a i zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković uhićeni su 22. studenog 1991. kao krivci za pad Vukovara i optuženi da su spremali napad na Banske dvore, no Vrhovni sud te je optužbe odbacio. Na Dobroslava Paragu nedugo zatim pokušan je atentat kad je dignut u zrak stožer HOS-a u Vinkovcima početkom 1992., a on je slučajno izbjegao smrt.
Nekoliko mjeseci kasnije, 9. kolovoza 1992., u zaseoku Čule kod Mostara ubijen je i Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a u Bosni i Hercegovini, čime se raspao HOS u BiH koji se zajedno s Armijom BiH borio protiv Srba.

To je bilo u suprotnosti s Tuđmanovom politikom koja je kasnije započela rat protiv Armije BiH. Hrvatska policija nikad nije istraživala ubojstvo Blaža Kraljevića jer je ono formalno-pravno gledajući počinjeno na teritoriju BiH. No ni istraga protiv ubojica Ante Paradžika, koja je formalno vođena, nije dospjela daleko, odnosno nije se odmakla dalje od punkta “Jež 2” u Sesvetama. Osuđena su samo četvorica policajaca koji su bili na punktu, a Blaž Sarić, koji je radiovezom dojavio da se u Paradžikovu automobilu možda nalaze martićevci, nikada nije optužen. Tadašnji državni tužitelj Anto Nobilo, koji i danas tvrdi da je riječ o velikoj zabuni nastaloj zbog panike i ratne situacije, odbacio je slučaj kad je obitelj Paradžik 1994. ponovo pokrenula tužbu nakon što su pronađeni dokazi da su Paradžika cijelo vrijeme pratili pripadnici tajnih službi. Nakon toga, i Dražen Budiša, koji je javno progovorio o cijelom slučaju, zaprimio je prijetnje smrću. Nikada nije utvrđeno ni tko je preko UKV veze pod šifrom PP2, dok se Lada Niva približavala “Ježu 2”, povikao: “Ubij to! Strijeljaj to odmah!” Prema nekim indicijama mogućnost da se ubace u UKV vezu kontrolnog punkta imali su pripadnici skupine Labrador, odnosno tajna policijska pratnja koja je cijelo vrijeme pratila Paradžikovo kretanje. No ključni dio snimke u trajanju osam minuta uspio je netragom nestati. Nije se ništa poduzelo ni kad je Nacional 1998. objavio pismo svjedoka koji je tvrdio da je uoči Paradžikova ubojstva čuo razgovor jednog ministra koji je rekao: “Likvidiraj tog Paradžika!”

Koliko je Ante Paradžik mogao biti opasan u očima vladajuće garniture vidjelo se i na njegovu sprovodu gdje mu je počast došlo odati dvadesetak tisuća ljudi. Njegovi pristaše stoga su smatrali da je njegove ubojice netko očito nagradio budući da su iz zatvora izišli nakon što su odslužili nepune dvije godine uključujući boravak u pritvoru. Franjo Tuđman pomilovao ih je samo nekoliko mjeseci nakon što su pravomoćnom presudom osuđeni na šest i pet godina zatvora, a ubrzo nakon toga svi su vraćeni nazad na poslove u policiji, gdje većina njih i danas radi. Na pitanje upućeno policiji mogu li u njihovim redovima raditi ljudi koji su pravomoćno osuđeni za ubojstvo dobili smo odgovor da je to u suprotnosti s odredbama članka 49. Zakona o državnim službenicima, no na upit zbog čega je onda u slučaju Paradžikovih ubojica napravljena iznimka, do zaključenja broja nismo dobili odgovor.

Dobroslav Paraga u jednom je intervjuu upozorio i na činjenicu da je sudac Petar Novoselec, koji je potvrdio presudu okružnog suda kojom su sva četvorica policajaca proglašeni krivima, kasnije razriješen s mjesta suca Vrhovnog suda, a istovremeno, slučajno ili ne, za sutkinju Vrhovnog suda bila je izabrana Ana Garačić, sutkinja koja je osudila samo jednog, a ostalu trojicu policajaca u prvostupanjskoj presudi oslobodila, danas zamjenica predsjednika Vrhovnog suda i predsjednica Kaznenog odjela tog suda.
Dražen Budiša, Paradžikov kolega iz 1971. i vjenčani kum, i danas smatra kako su okolnosti njegove smrti ostale nerazjašnjene:

“Ljudi koji su počinili to ubojstvo davno su izišli iz zatvora. Taj slučaj je imao sudski epilog, ali po mom dubokom uvjerenju, sud nije išao u ispitivanje svih okolnosti tog ubojstva niti u traženje pozadine onog što se dogodilo.”

Tako je Ante Paradžik, koji je 1972. na tri godine završio u zatvoru zbog svojeg političkog djelovanja 1971., a nakon vlastitog vjenčanja 1976. opet završio u zatvoru jer je na pozivnicama za vjenčanje bilo iscrtano crven-bijeli-plavi bez petokrake, i kojeg su preventivno zatvarali kad bi Josip Broz Tito dolazio u Zagreb, dočekao priznanje nezavisnosti Hrvatske na Mirogoju, a ubila ga je hrvatska policija za koju je taj slučaj odavno završen.

I slučaj šefa osječke policije Josipa Reihl-Kira, koji je ubijen dva mjeseca prije Paradžika, također na kontrolnoj točki, za policiju je zaključen iako postoje mnoge indicije da je to ubojstvo organizirala visoka politika. Prijave protiv Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša koje je podnijela udovica Jadranka Reihl-Kir još uvijek stoje na Državnom odvjetništvu. Teško da će prava istraga ikad biti provedena jer je slučaj Josipa Reihl-Kira samo jedna u nizu likvidacija onih koji se tih ratnih 90-ih godina nisu uklapali u službenu državnu liniju i kad bi se optužilo bilo koga od visokih državnih dužnosnika ili šefova tajnih službi, postalo bi jasno da se nova hrvatska vlast u obračunavanju sa svojim neistomišljenicima ili onima zbog kojih se osjećala ugrožena koristila drastičnim metodama.

U mnogim slučajevima s početka 90-ih ne samo da nisu otkriveni naručitelji likvidacija, nego su ostali nepoznati čak i obični egzekutori. To samo potkrepljuje indicije da se politika u to vrijeme nije libila maknuti one koji su joj smetali. Previše je takvih neriješenih slučajeva i “slučajnosti” u tim predmetima.
U slučaju Mire Barešića, hrvatskog političkog emigranta, policija njegovo ubojstvo nije čak ni definirala kao ubojstvo jer “postoje saznanja kako bi se moglo raditi i o smrtonosnom stradavanju tijekom vojne akcije”. Miro Barešić je u travnju 1971. zajedno s grupom Hrvata namjeravao oteti jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića kako bi ga zamijenio s hrvatskim političkim zatvorenicima, no tijekom otmice Rolovića su ubili, a Barešić je odležao dugi niz godina u zatvoru. Početkom 1991. vratio se u Hrvatsku i priključio hrvatskoj vojsci. Poginuo je 31. srpnja 1991. Tijekom okršaja s benkovačkim Srbima našao se u klopci, a tvrdi se da su ga neki njegovi suborci navodno namjerno izdali. Hrvatski emigrant Nikola Majstorović snimio je nekoliko godina kasnije dokumentarni film “Povratak u domovinu i pogibija Mire Barešića” u kojem kao glavne krivce i organizatore njegova ubojstva optužuje Gojka Šuška, tadašnjeg ministra iseljeništva, Vicu Vukojevića, tada pomoćnika ministra policije, i Josipa Perkovića, šefa SZUP-a. Iako se tom filmu može naći puno zamjerki, činjenica je da do raznih “teorija zavjere” ne bi moglo doći da su policija i Državno odvjetništvo istražili i objavili sve okolnosti Barešićeva ubojstva.

U kontekst sumnjivih smrti tijekom vojnih akcija spada i pogibija Ludviga Pavlovića 18. rujna 1991. kod Posušja. On se vratio u domovinu početkom 1991. nedugo nakon izlaska iz zatvora gdje je odležao 18 godina kao pripadnik “Bugojanske skupine”, odnosno skupine 19 mladića koji su 1972. iz emigracije došli u domovinu s ciljem podizanja oružanog ustanka za oslobođenje Hrvatske. Poginuo je u okolnostima sličnim kao i Miro Barešić.

Istraga je stala i u slučaju Marine Nuić, bivše aktivistice u HDS-u Marka Veselice koja se priključila postrojbi Tomislava Merčepa, policijskom odredu koji je kasnije dobio naziv “eskadron smrti”. Ubijena je ujesen 1991., a njezino tijelo nikada nije pronađeno. Postoje neke indicije da je pod sumnjom da je pripremala atentat na Merčepa odvedena na Zagrebački velesajam gdje je mučena i silovana, a potom odvezena u Pakračku Poljanu i likvidirana. Njezin leš iz grobnice u Janjoj Lipi kasnije je ekshumiran i zapaljen kerozinom kako bi se prikrili tragovi. Sin Marine Nuić, koji je u vrijeme njezina ubojstva imao 11 godina, 2006. najavio je tužbu protiv države, ali nije uspio prikupiti svu potrebnu dokumentaciju. Za ubojstvo Marine Nuić nitko nikad nije odgovarao, iako policija danas tvrdi da je “tijekom kriminalističkog istraživanja utvrdila počinitelje tog ubojstva te je protiv istih nadležnim pravosudnim tijelima podnijela kaznenu prijavu”. No Državno odvjetništva je zbog nedostatka dokaza obustavilo istragu.

Otprilike istovremeno kad i Marina Nuić ubijen je i Aleksadar Saša Antić, također jedan od Merčepovih vojnika, za kojeg se sumnjalo da je srpski agent. Budući da je njegovo tijelo spaljeno kerozinom i nije bilo dokaza da je to on, optuženi pripadnici Merčepove postrojbe Siniša Rimac, Munib Suljić i Igor Mikola osuđeni su na kazne zatvora zbog ubojstva “nepoznate muške osobe zvane Saša”. Za Sinišu Rimca i Muniba Suljića, kao i za Nebojšu Hodaka i Snježanu Živanović, sumnjalo se da su u Zagrebu 7. prosinca 1991. sudjelovali i u stravičnom ubojstvu supružnika Marije i Mihajla Zec te njihove 12-godišnje kćeri Aleksandre. Mihajlo Zec, bogati zagrebački mesar, ubijen je ispred kućnog praga, a njegova žena i kći, svjedoci ubojstva, strpane su u policijski kombi i odvezene na Sljeme te ondje likvidirane. Osumnjičeni su priznali zločin, ali su pred istražnim sucem ispitani bez prisutnosti odvjetnika i time je njihovo priznanje s vlastoručnim potpisima postalo nezakoniti dokaz koji se nije smio koristiti na sudu pa su oslobođeni. Tijekom svoje predizborne kampanje u siječnju 2000. tada još predsjednički kandidat Stjepan Mesić javno je progovorio kako zna da je članove Merčepove postrojbe koji su ubili obitelj Zec zaštitio državni vrh na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Policija tvrdi da je i u slučaju Zec utvrdila počinitelje i podnijela kaznenu prijavu mjerodavnim pravosudnim tijelima, ali zbog navedene proceduralne pogreške svi su okrivljenici oslobođeni još 1992. godine. Preživjelim članovima obitelji Zec, Dušanu i Gordani, jedina satisfakcija može biti to što im se u ime države ispričala Jadranka Kosor, tada potpredsjednica Vlade, te im je isplaćena odšteta.

Ni ubojice Milana Krivokuće, osnivača sindikata strojovođa u HŽ-u, prvog nezavisnog sindikata u Hrvatskoj, nikad nisu otkriveni. On je 17. studenog 1992. izboden pred svojim kućnim pragom u Velikoj Gorici. Osim što je Krivokuća bio Srbin s Korduna, što je 1992. mogao biti dovoljan razlog za nečije ubojstvo, kao motiv se spominjalo to što se Krivokuća kao predstavnik Socijaldemokratske unije na razgovorima s UNPROFOR-om zalagao za mirno rješenje sukoba u tadašnjim UNPA zonama, što je moglo smetati srpskom “krajinskom” vođi Goranu Hadžiću, a nije bilo u interesu ni hrvatskoj vlasti. Kao još jedan motiv spominjale su se i brojne financijske, stambene i kadrovske malverzacije u HŽ-u. Nikad nije razjašnjena ni uloga tadašnjeg potpredsjednika Vlade Vladimira Šeksa kojeg je tajni agent Kruna odnosno Stjepan Kralj, koji se predstavljao kao pričuvni djelatnik SZUP-a i čovjek pod izravnim ingerencijama tadašnjeg predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka Josipa Manolića, prozvao kao političkog moćnika koji, uz Državno odvjetništvo, aktivno štiti ubojice Milana Krivokuće. Optužbe protiv Šeksa su odbačene, a novine su objavile da je Kralju 1973. u jednoj švedskoj psihijatrijskoj klinici dijagnosticirana paranoja te da mu je suđeno za mafijaško ubojstvo. Budući da je Stjepan Kralj nedavno umro, nismo mogli provjeriti njegove tvrdnje. Obitelj Milana Krivokuće nije dobila ni osnovne informacije o slučaju, ni bilo kakvu materijalnu satisfakciju.

One političke protivnike koje se početkom 90-ih nije moglo samo tako fizički likvidirati nastojalo se politički diskreditirati, marginalizirati i posve uništiti. Takvu je sudbinu, osim Dobroslava Parage i njegove Hrvatske stranke prava 1861., doživjela i mala, perspektivna regionalna stranka Dalmatinska akcija. Iako su početkom 90-ih zauzimali samo jedno mjesto u Hrvatskom saboru, nekome je očito zasmetalo kad su na regionalnom nivou osvojili 16 posto glasova birača. Nakon toga, u njihovim stranačkim prostorijama u Kružićevoj 2 u središtu Splita 28. rujna 1993. usred bijela dana eksplodirala je eksplozivna naprava. Policija je uhitila dvojicu mladića, Juricu Gilića i Adversa Slatkova Nimadana Bena Đereka, od kojih je jedan bio teški psihički bolesnik, i povjerovala im kad su oni za taj teroristički čin optužili članove Dalmatinske akcije Zorana Ercega, Božidara Marušića, Srećka Rafenellija, Ivicu Ančića Duju, Srećka Lorgera, Miru Bogdanovića, studente Vedrana Antonijevića i Dragana Antulova te odvjetnika Edu Dekovića. Dakle, članovi Dalmatinske akcije optuženi su da su sami sebi podmetnuli bombu i zbog toga su bili dva mjeseca u pritvoru.

Proces protiv njih vodio se na vojnom sudu u Splitu, a do 1996. kada su oslobođeni krivnje, njihovi su životi već bili uništeni. Kakvo je ozračje vladalo u to vrijeme opisao je jedan od optuženih, ugledni splitski ugostitelj Miroslav Bogdanović u čije je restorane nekad dolazio čak i pokojni Franjo Tuđman.
“Mi smo de facto bili prvi politički zatvorenici u današnjoj Hrvatskoj. Tu je zatrta hrvatska demokracija jer se nije dopuštala nijedna stranka osim HDZ-a. Sve druge stranke su doživljavane kao neprijateljske, a pogotovo stranke s predznakom Istre ili Dalmacije. Optužba protiv nas bila je obična, prozirna namještaljka, ali zbog toga si u to vrijeme mogao izgubiti glavu. Svi su bili nabrušeni, veliki Hrvati, tada je bilo vrlo opako biti član DA, to je značilo biti protiv Hrvatske, poistovjećivali su nas s četnicima. Teško je iz ove perspektive to razumjeti. S jedne strane smo bili mi, a s druge organi vlasti, sud i policija, i nitko nas nije štitio ni u čemu. Svima nam je to upropastilo živote, mi smo svuda bili označeni kao teroristi. Ne možete zamisliti taj pritisak. Ti sjediš u zatvoru među kriminalcima, nitko ti ne vjeruje, a novine pišu svjedočenja ljudi koje je policija instruirala. Bili smo neprijatelji države, najgore zlo, usudili smo se biti protiv Franje Tuđmana, protiv njegove Hrvatske, usudili smo se razmišljati na drugi način. I nakon izlaska iz zatvora bili kao proganjane zvijeri.”

Miroslavu Bogdanoviću prijetili su i prije nego što je bomba eksplodirala u stranci. Njegov prestižni restoran Stefanel prvi put je letio u zrak 1991., a drugi put u veljači 1993., kad je u prizemlje restorana bačena protutenkovska mina. Njega su osobno tri puta pretukli, a prijetnje i provokacije i ne broji. Ni jedan od tih zločina do danas nije rasvijetljen.

“Neslužbeno se zna tko je to digao u zrak”, kaže Miroslav Bogdanović, “ali službeno počinitelji nikad nisu otkriveni. To je jedna velika sramota. U to vrijeme je na području Splita bilo više od tisuću eksplozija, vrlo mali broj njih je otkriven. Jedan od razloga što su mene napadali je možda i taj što potječem iz miješanog braka.”

Miroslav Bogdanović, kao i drugi optuženi u montiranom procesu, tužili su nakon oslobađajuće presude Republiku Hrvatsku radi naknade štete, ali ti se postupci već godinama otežu.

Miru Ljubić Lorger, nekadašnju predsjednicu stranke i saborsku zastupnicu Dalmatinske akcije, početkom 90-ih, odred vojne policije izbacio je s dvoje djece iz podstanarskog stana dok je njezin suprug Srećko Lorger sjedio u zatvoru. Iako doktorica političkih znanosti, posljednjih 15 godina živi od honorara za pisanje horoskopa jer nije mogla naći posao. Ona tvrdi da je DA smetala tada vladajućoj garnituri: “Maknuti smo jer smo smetali. Bomba je postavljena u trenutku kad smo jako dobro politički stajali. Za tako malu stranku poput naše 16 posto glasova u Splitsko-dalmatinskoj županiji je bilo jako mnogo. Kao jedina zastupnica Dalmatinske akcije u Saboru osobno sam, u vrijeme kad se to sve još moglo zaustaviti, upozoravala na problematičnu privatizaciju, ratne zločine, kršenje ljudskih prava te problem centralizacije.” Ni smjena vlasti 2000. godine nije Dalmatinskoj akciji donijela ništa obećavajuće. U vrijeme ministrice Ingrid Antičević-Marinović stranka je, mimo statuta, izbrisana iz Registra političkih stranaka RH.
A prvi zabilježeni slučaj nečije likvidacije u to ratno vrijeme bio je upravo slučaj načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira. Da nije bilo dugogodišnjeg angažmana i borbe Kirove udovice Jadranke Reihl-Kir, ne samo da nalogodavci nikad ne bi bili otkriveni, nego bi i izvršitelj još uvijek bio negdje u Australiji, gdje se dugo vremena skrivao. Josip Reihl-Kir tog je 1. srpnja 1991. išao na pregovore s predstavnicima općine Tenje, ali je na njegovo vozilo otvorena rafalna paljba u kojoj je poginuo zajedno s dvojicom suputnika Goranom Zobundžijom i Milanom Kneževićem. Četvrti suputnik Mirko Tubić čudom je ostao živ, ali su ga potom pretukli i poslali u dvoranu za vađenje organa.

Ubojica Antun Gudelj tvrdio je da se bijeli stojadin na njegov znak nije zaustavio. Jedinog preživjelog, Mirka Tubića, koji je tvrdio kako je Gudelj počeo pucati prije nego što su uopće uspjeli zaustaviti automobil, sud nije ni zvao za svjedoka, a nakon što je umro nisu htjeli prihvatiti njegovo svjedočenje na DVD-u.

Ubojica je 1996. nakratko završio u zatvoru, ali je već 1997. oslobođen na temelju Zakona o općem oprostu te je otišao natrag za Australiju. Ustavni sud je četiri godine poslije usvojio tužbu Jadranke Reihl-Kir, ukinuo odluku o pomilovanju i vratio slučaj na početak. Gudelj je 2007. izručen Hrvatskoj samo zahvaljujući upornosti Jadranke Reihl-Kir koja je od 2000. do 2003. obnašala i mandat saborske zastupnice SDP-a, ali kad je vidjela da čak ni to ne igra nikakvu ulogu, dala je ostavku.

“Nisam odustala svih ovih godina jer mene Gudelj od prvog dana nije zanimao. Znala sam da je to organizirano političko ubojstvo i za mene to ubojstvo nije riješeno ako nisu uhvaćeni naručitelji. Moj suprug je previše znao o raznim prljavim poslovima, o švercu oružja, o vrećama novca koje su kolale, a najviše im je smetao jer se zalagao za mirno rješenje situacije. Imam više dokaza koji upućuju na to da su ubojstvo mog supruga naručili Vladimir Šeks, Gojko Šušak i Branimir Glavaš, a sve sam proslijedila Državnom odvjetništvu i policiji”, kaže Jadranka Reihl-Kir.

Vladimir Šeks do zaključenja ovog broja nije se očitovao na navedene optužbe, a od Državnog odvjetništva također nismo još dobili odgovor što su učinili s prijavom. Vrijeme za podizanje nove optužnice u ovom slučaju također rapidno istječe. Prvog srpnja sljedeće godine bit će 20 godina od ubojstva i nastupit će zastara.

Vesna Levar, udovica Milana Levara, deset godina nakon ubojstva svog supruga nema čak ni to malo zadovoljštine da barem zna tko je izvršitelj zločina u kojem je 28. kolovoza 2000. zamalo život izgubio i njezin sin. Milan Levar smetao je nekome jer je znao previše o ratnim zločinima počinjenima nad srpskim i hrvatskim civilima tijekom rata, a svoj iskaz dao je i pred haaškim istražiteljima. Iako je Haaški sud zatražio njegovu zaštitu, hrvatska policija provela je to samo djelomično u početku, a kasnije su to ignorirali i zagubili nalog.

No nečiji nalog izvršili su ubojice koji su 28. kolovoza 2000. podmetnuli bombu u njegovu radionicu. Da nije bilo podignute haube automobila, osim Milana Levara zasigurno bi stradao i njegov tada 10-godišnji sin koji mu je pomagao u radionici. Vesna Levar na mjesto nesreće stigla je za nekoliko minuta, no ondje su već bili i policija i Hitna pomoć i vatrogasci.

“Prva informacija koja je izišla u javnost bila je da je mog supruga ubila plinska boca. Naime, bomba je bila postavljena u poklopcu plinske boce koji se nalazio ispod stare gume na kojoj je moj suprug ležao dok je radio. Počinitelji nisu marili hoće li još netko stradati.”

Policija slučaj Milana Levara vodi kao nerazriješen, a počinitelj nikad nije utvrđen budući da nisu prikupljeni dokazi dostatni za podnošenje kaznene prijave protiv konkretne osobe. Vesna Levar kaže kako je policija za vrijeme očevida pokupila sve tragove i sve krhotine s mjesta nesreće, međutim, smatra da nije bilo političke volje da se provede adekvatna istraga. Danas je izgubila vjeru da će se slučaj ikad riješiti.

“Nije bilo dokaza na mjestu zločina, kako će biti sada nakon 10 godina? Jedino ako netko naknadno progovori. Pisala sam svim institucijama, sve do predsjednika Republike. Ali očito se ne smije znati tko je ubio mog supruga jer tko zna što bi to za sobom povuklo”, smatra Vesna Levar. Država je u ovom slučaju indirektno i priznala odgovornost jer su odmah pristali na nagodbu kad je Vesna Levar tražila odštetu za smrt supruga kojeg su državni organi bili dužni štititi. Nedugo nakon Levarova ubojstva uhićena je skupina ljudi među kojima je bio i Tihomir Orešković, ali njihovo uhićenje naizgled nije imalo veze s Levarovim ubojstvom. Današnji ministar zdravstva Darko Milinović tada se zajedno s još nekim ljudima vezao lancima kako bi protestirao zbog njihova uhićenja. Među uhićenima je bio i Ivica Rožić Roka zvani Bijeli Vuk, zbog optužbi da je Srbima povratnicima u Gospiću postavljao mine iznenađenja. No za njegovo dovođenje u vezu s Levarovim ubojstvom nije bilo dokaza.