Objavljeno u Nacionalu br. 818, 2011-07-19

MOGUĆNOST DA PROVALNIK zbog ozljeda u pljački tuži čovjeka kojeg je opljačkao u Velikoj Britaniji je dovela do rasprave o pravima ljudi da se brane od lopova i pitanja: smiju li se uopće braniti?

Nakon što je potkraj lipnja jedan Britanac optužen za pokušaj ubojstva jer je nožem ozlijedio lopova kojega je zatekao u vlastitoj kući, u Britaniji je ponovo pokrenuta rasprava koja neprestano tinja: koja zakonska prava ljudi imaju kada sebe i svoj dom brane od provalnika. Trenutačno vrijedeći pravni izraz da je “dopuštena uporaba razumne sile” zapravo ne znači ništa. Taj je izraz prepušten interpretaciji sudaca, odvjetnika i porote pa nimalo ne štiti vlasnike stanova ni trgovce čiji su mali dućani otvoreni do kasno u noć. Jednostavno rečeno, ljudi se boje da će, napadnu li lopova u svom prostoru, završiti u zatvoru. Konzervativna vlada najavila je stoga izmjenu zakona u kojem će pojasniti što sve vlasnici bez straha od zakona mogu učiniti ako u svojoj kući zateknu provalnika. Predstavljajući novi zakon, ministar pravosuđa Kenneth Clarke dodatno je potaknuo raspravu objavivši da će Britanci ubuduće moći “nožem ubosti lopova” i da više zbog toga neće biti kazneno prijavljeni. Protuzakonitim će, međutim, ostati aktivno ganjanje lopova s namjerom da bude napadnut ili pucanje na lopova dok on bježi.

NAJPOZNATIJI BRITANSKI SLUČAJ ubojstva i ranjavanja provalnika pri pokušaju pljačke je priča Tonyja Martina iz Norfolka koji je u zatvoru proveo pet godina zbog ubojstva 16-godišnjeg lopova i ranjavanja njegova 29-godina starog kolege. Martin – poznat po ekscentričnoj naravi, nepovjerenju prema policiji i posjedovanju ilegalne puške s kojom je i spavao – na svojoj je izoliranoj farmi nekoliko puta bio žrtvom pljački i vandalizma. Nakon toga je objavio da će idući put pucati na svakoga tko ilegalno pokuša ući na njegov posjed. Fred Barras i njegov kompanjon Brendan Fearon nisu ozbiljno shvatili ovu prijetnju i u kolovozu 1990. došli su na Martinovu farmu s jednim jedinim ciljem – da ga opljačkaju. Martin nije oklijevao u izvršenju danog obećanja te je Barrasa ubio, a Fearona ranio. Zbog toga je prvo osuđen za ubojstvo s nakanom, što u Britaniji automatski znači doživotnu zatvorsku kaznu. Presuda je izazvala bijes većega dijela javnosti, tisuće ljudi pisale su mu je svakog tjedna izražavajući nevjericu prema presudi da je Martin prešao granicu samoobrane. Njegovi su se odvjetnici odmah žalili višem sudu koji je najprije smanjio ozbiljnost njegova zločina na ubojstvo iz nehaja, a potom i zatvorsku kaznu. Martin je dobio pet godina zatvora, a na slobodu je pušten u srpnju 2003. nakon što je odslužio dvije trećine kazne. Njegov je slučaj u Britaniji podigao veliku prašinu i pokrenuo raspravu o pravu na samoobranu. Nakon izlaska iz zatvora Martin je rekao da će lobirati da se lopovima onemogući traženje besplatne pravne pomoći kako bi dobili kompenzaciju ako se pri provali ozlijede.

TO JE PRAVO OSJETIO i na vlastitoj koži jer ga je preživjeli Brendan Fearon tužio za 15 tisuća funti kompenzacije zbog ranjavanja. Pritom je iskoristio besplatnu pravnu pomoć koja se plaća iz državnog proračuna. Besplatna pomoć u Britaniji ne obuhvaća samo besplatna odvjetnika onima koji si ga ne mogu priuštiti nego i besplatan pravni savjet kako bi se utvrdilo ima li zainteresirana strana uopće osnova za svoju tužbu. Upravo činjenica da je u Britaniji moguće da Fearon zbog ozljeda zadobivenih tijekom pljačke tuži čovjeka kojega je pljačkao, i to zahvaljujući savjetu odvjetnika plaćenoga državnim novcem – razbjesnila je već ljutitu javnost. Brojni su Britanci bili uvjereni da su laburisti prema kriminalcima previše blagi i da je tijekom samo jednog desetljeća njihove vladavine britanski pravni sustav okrenut naglavce. Smatrali su da se kriminalcima daje više prava nego što ih imaju njihove žrtve te da se, odlučujući o pretrpljenoj šteti ili ozljedi, potpuno zanemaruje da su je pretrpjeli dok su aktivno kršili zakon. Ta se logika proširila i na puno širi dio društva. Život na kanalima istočnoga Londona, primjerice, znači da se na svakim vratima za izlazak na pontonski most kanala mora nalaziti upozorenje da je riječ o privatnom posjedu i da je ulazak na ponton zabranjen. I to ne zato što bi nekom smetalo da se sa šetnice uz kanal posjetitelji spuste na ponton nego zato da bi se smanjio broj onih koji po pontonu uopće hodaju. Ako se pak netko ozlijedi jer je hodao zabranjenom zonom ili se, nedajbože, utopi, vlasnici okolnih stanova i spomenutih pontona dužni su platiti eventualnu odštetu premda je ta ozlijeđena/potonula osoba kršila zakon. Nedavno je jedan post na forumu o novom blistavom zatvoru za mlade kažnjenike – s bazenom, teretanom i nogometnim igralištem – pokrenuo tisuće odgovora i otvorio novu raspravu o ugodnu zatvorskom životu koji se omogućava kriminalcima, dok su njihove žrtve ili na oporavku ili traumatizirane ili – mrtve.

JOŠ DOK JE BIO U OPOZICIJI, sadašnji premijer David Cameron obećao je da će takvoj praksi i mekom stavu prema kriminalcima stati na kraj, posebno se okomivši na napadače domova i malih poslovnih prostora. “Provalnici svoja ljudska prava ostavljaju vani”, poručio je Cameron, pažljivo birajući rečenicu za novinske naslove, radijske i TV reklame koje će se lako urezati u pamćenje birača. Stručnjaci su tu rečenicu shvatili kao da Cameron odobrava bilo koju razinu nasilja nad lopovom i od tada traje tihi sukob dijela pravnika i konzervativaca. Pravnici su uvjereni da je sadašnji zakon koji odobrava “razumnu uporabu sile” sasvim dovoljan, da je zakon godinama bio dovoljno učinkovit i da ga nije potrebno mijenjati. Uvjereni su i da će lopovi – znajući da mogu biti napadnuti, pa čak i ubijeni – ubuduće biti skloniji opciji da i sami ponesu oružje, te će promjena zakona samo povećati razinu nasilja i opasnosti. No oni su u toj raspravi ostali u manjini. Kad prosječan Britanac pročita da je sudac 2009. na dvije i pol godine osudio Munira Hussaina, uspješna poslovnog čovjeka do tada bez ijedne mrlje u dugogodišnjoj karijeri, jer je uhvatio i bejzbolskom palicom premlatio lopova koji ne samo da mu je provalio u kuću nego ga je premlatio, a njegovoj obitelji prijetio nožem – nema sumnje da će biti bijesan. Zbog pritiska i opće ljutnje javnosti Vrhovni je sud Hussaina na kraju oslobodio. Cameron je ujedno stao i na stranu TV voditeljice koju je policija javno izgrdila zato što je kroz prozor mahala nožem prema nepozvanim mladićima koji su provalili u njezin vrt. Zakon koji su laburisti donijeli 2008. konzervativci još nisu promijenili, ali trenutačno nema naznaka da će od toga odustati. U taj će zakon unijeti formulaciju da ljudi u vlastitu domu imaju pravo upotrijebiti sve osim “znatno nerazmjerne sile”. Uz već spomenute iznimke da ne smiju lopove ganjati izvan svoga stana niti im pucati u leđa, vlasnici stanova neće smjeti ni okupiti grupu svojih prijatelja i tražiti lopove po susjedstvu ne bi li ih prebili. Međutim, moći će ih ubosti nožem, udariti kakvom palicom ili komadom pokućstva. Kako sada stvari stoje, većina Britanaca najavljene promjene zakona ne čita kao prijetnju civilnim slobodama ni ljudskim pravima. Posebno stoga što su šokirani viješću da čak četiri od pet ozbiljnih lopova u zatvoru ne odleže obveznu trogodišnju kaznu, dok ih petina potpuno izbjegne zatvorsku i dobije samo novčanu kaznu ili mjeru obvezna društveno korisnoga rada. Nedavno je objavljena i vijest da je svakih pola sata jedno britansko kućanstvo meta provale, od čega svaka dvanaesta provala završi nasiljem. Da ne bi bilo zabune, nasiljem provalnika nad stanarom.

NOVI ZAKON TREBAO JE promijeniti i način kažnjavanja kriminalaca, ali ga je najčitaniji dnevni tabloid The Sun, stariji brat nedavno ugašena nedjeljnog tabloida The News of the World, žestoko napao, tvrdeći da bi dodatno omekšao politiku prema zlikovcima. Radikalniji Britanci čeznutljivo gledaju preko Velike bare, prema Arizoni. Ondje živi “najtvrđi američki šerif” Joe Arpaio koji ima veliku podršku, golemu popularnost i odrađuje čak peti četverogodišnji mandat zaredom. Njegovih je 10 tisuća zatvorenika, a parola mu je: “Zločin se nikad ne isplati!”. U kolovozu 1993. počeo je graditi šatorski zatvorski smještaj usred pustinje. U njega je smjestio zatvorenike koji kaznu služe pod užasnom vrućinom, društvo im prave škorpioni i zmije, a okruženi su bodljikavom žicom. Nema alkohola, cigareta, nema gledanja televizije, jede se dva puta na dan, a ukinuo im je i sol i papar. I kao da to nije dovoljno – zatvorska im je odjeća ružičasta!