Novi film nagrađivanog i cijenjenog hrvatskog filmskog redatelja Zrinka Ogreste bit će premijerno prikazan na jednom od najvećih i najstarijih svjetskih filmskih festivala, Moskovskom filmskom festivalu utemeljenom još 1935. I to u natjecateljskom dijelu koji se održava od 22. do 29. travnja. Osmi igrani film Zrinka Ogreste, redatelja i scenarista rođenog 1958. u Virovitici, „govori o jednoj ženi, majci i kćeri, o jednoj obitelji, ljubavi, sebičnosti i samoći“, stoji u opisu filma.

Ogresta je glavnu ulogu Mirjane dodijelio Vanji Ćirić, uz koju glume Anja Šovagović Despot, Nikša Butijer, Doris Šarić-Kukuljica i Alen Liverić, dok se u debitantskoj ulozi pojavljuje Tea Harčević. Film je snimljen sredstvima HAVC-a iz Zagreba, FCS-e iz Beograda i Hrvatske radiotelevizije, a u produkciji Interfilma iz Zagreba i Zillion filma iz Beograda. Hrvatska premijera očekuje se na pulskom festivalu.

NACIONAL: Kao i u svojim dosadašnjim filmovima, bavite se običnim ljudima, njihovim životima i njihovim komadićima sreće. U novom filmu u središtu priče je sredovječna žena Mirjana, centralna figura „Drame o Mirjani i ovima oko nje“ Ivora Martinića. Što vas je privuklo tom njegovu djelu da ste poželjeli snimiti film?

Nastanak ovoga filma je, čini mi se, neobičan i zanimljiv. Naime, prema vlastitoj zamisli sam punu godinu dana s kolegom Živoradom Tomićem radio na scenariju s posve drugačijim sadržajem, za posve drugi film. Kad smo ga okončali, bilo mi je jasno da tekst traži još neke dorade i da nije na onoj razini s kakvom bih se pojavio na natječaju HAVC-a. Uzeo sam stanku prije nastavka rada na tom tekstu i baš mi se tijekom te pauze javio Ivor Martinić i rekao mi da je napisao scenarij koji bi volio da pročitam. Bio je to scenarij naslonjen na motive njegove „Drame o Mirjani i ovima oko nje“. Tekst me je dirnuo svojom ljudskošću, nepretencioznošću. Naoko jednostavan, ali dramski kompaktan i istoga časa bio sam siguran da želim režirati takav film. U dogovoru s Ivorom samostalno sam prionuo u dorade i približavanje teksta vlastitoj stvaralačkoj poetici, pa i svjetonazoru. I tako je, malo pomalo, došlo i do filma.

NACIONAL: Koliko je odluci o ekranizaciji pridonio uspjeh kazališne predstave ‘Drama o Mirjani i ovima oko nje’ u Zagrebu i Beogradu, a potom i u Južnoj Americi?

I u vezi toga je nešto možda zanimljivo. Naime, predstavu prethodno nisam vidio i ta činjenica bila je bitna pri mojoj odluci da taj sadržaj režiram kao film. Da sam predstavu gledao, možda film ne bih ni htio raditi, moglo bi mi se dogoditi da mi kazališna izvedba stvori kakvu predrasudu. Dobru ili manje dobru, nebitno, ali dovoljnu da me stvaralački sputa. To se, srećom, nije dogodilo i evo, film je sad tu.

NACIONAL: Zanimljivo je da je film mijenjao naslov od originalnog Martinićeva do „Ljudi ne mogu letjeti“ – da bi na kraju bio predstavljen kao „Plavi cvijet“?

Film je poput živoga bića, ima vlastite i samo njemu svojstvene potrebe. Filmski autor ga svojim izborima, estetskim i sadržajnim, oblikuje, ali u jednom trenutku mora prepoznati da je djelo „izraslo“ i da počinje postavljati sebi svojstvene potrebe koje autor, ako je stvaralački i ljudski dovoljno zreo, treba prepoznati i slijediti. Autor u jednom trenutku treba prestati biti gospodarom tog djela i postati njegovim Slugom, slugom s velikim ‘s’, u najplemenitijem smislu. Ne nametati mu više ono što bi on htio, već osjetiti ono što tom djelu treba po sebi, pritom ako treba i odustati od nekih svojih autorskih nakana dok je djelo još u formi scenarija ili tek snimljenog materijala. U taj spektar spada i ime djela. „Plavi cvijet“ nametnuo se na koncu sam od sebe, prethodni su bili rezultat piščeva ili redateljeva htijenja, želje da se naslovom nešto istakne, podvuče.

NACIONAL: Piše da je „Plavi cvijet“ „film koji nas upućuje na stalne osobne rekapitulacije i budi emotivne asocijacije“. Na što ste htjeli staviti naglasak filmom?

Na istinu o svima nama, na našu krhkost, na ono lijepo, ali i ono sivo koje počiva u svakome od nas. Na temelje naših života, na naše odnose. Na ono elementarno što nas čini ljudskim bićima, a koje u navali svakojakih sadržaja koje nam suvremeni trenutak nosi, nerijetko zapostavljamo. Ponekad i do te mjere da prijeti da bismo ljudski, pritom ne mislim biološki, mogli zakržljati.

NACIONAL: Glavnu ulogu tumači Vanja Ćirić iz Kazališta Komedija. Kako ste se baš za nju odlučili?

Vanja je izuzetna glumica i osoba, jedna od onih koji su na mom radaru još od studija na Akademiji. Sjećam se kad sam joj svojedobno, nakon glumačkog semestralnog ispita, prišao i čestitavši joj rekao – Vanja, ti i ja sigurno ćemo jednom nešto stvarati zajedno. I evo, to se i dogodilo. Duboko vjerujem da će se i ponoviti jer je riječ o glumici osobitog dara, intuitivnosti, inteligencije, ali i skromnosti i nenametljivosti. Ma koliko je Vanjina interpretacija Mirjane bila izvrsna, sve to ne bi imalo svoju cjelovitost bez jednako suverene, majstorske interpretacije Anje Šovagović Despot koja u filmu tumači jednako veliku i zahtjevnu ulogu Mirjanine majke Violete.

NACIONAL: Je li bilo teško skupiti novac za snimanje?

To nikada nije lako i za taj dio se brine producent Maloča. Ono zbog čega sam ja kao redatelj, mislim, zahvalan za hrvatske producente jest moja temeljita pripremljenost za nastanak filma, i to u svim njegovim fazama te svijest o tome da se mogu ispružiti onoliko koliko budžet to dozvoljava. Osim toga, nikada ne snimam filmove koji traže raskošnu produkciju, ali nastojim da mi filmovi izgledaju čim bolje i s punom posvećenosti, preciznim planiranjem i temeljitom pripremom premošćujem eventualnu skučenost u budžetu.

NACIONAL: Pitam vas to zato što ste neko vrijeme bili član Vijeća HAVC-a, a dio hrvatskih redatelja jako je nezadovoljan radom HAVC-a jer godinama ne mogu dobiti novac za svoje filmove. Kako to komentirate?

Hrvatski kinematografski kolač uvijek je bio malen, a puno je zainteresiranih za pokoju porciju. Ne znam ni za jednog redatelja, a tu uključujem i sebe, a da nije imao neki projekt koji nije prošao na natječajima. Opće je mjesto da su oni koji „ne prođu“ nezadovoljni i smatraju se zakinutima. U tom smislu za mene je važno kakve filmove snimamo, na kakvoj stvaralačkoj razini, kakvi su im odjeci u svijetu i u zemlji. Znam da to može zazvučati onako kako ne želim, ali od osam filmova koje sam snimio, sedam je prikazano u službenim programima ponajvećih, tzv. A svjetskih festivala, od Venecije preko Berlina do Karlovih Vara, eto sada i Moskve. Takvih festivala nema puno, desetak na planetu, ti su festivali nagrađivali moje filmove. Svake se godine snimi na tisuće filmova u svijetu i nije tek tako sa svakim svojim filmom biti među malim brojem onih koji ostvare široku međunarodnu vidljivost i potvrdu.

NACIONAL: Prije pet godina našli ste se na meti nekih braniteljskih udruga koje su vas optužile zbog korupcije u HAVC-u, prigovarajući za novac koji ste dobili za svoj film „S one strane“ koji je potom prikazan i nagrađen u programu Panorama na prestižnom filmskom festivalu u Berlinu. Kako danas gledate na taj izrazito ružan i evidentno pripremljen napad na HAVC i tadašnjeg čelnog čovjeka Hrvoja Hribara, što je na koncu rezultiralo i njegovom smjenom?

Riječ je o jednoj vrlo ružnoj i za mene traumatičnoj epizodi. Tako nepodnošljivu lakoću pojedinaca da te pljunu, lažno optuže, učine ti zlo, nisam mogao ni sanjati. I posvemašnja je neistina da je riječ o činu braniteljskih udruga. U tom smislu vrlo se tendenciozno i ružno manipuliralo pojmom „braniteljski“ želeći na branitelje baciti još jednu od brojnih stigmi kojima ih se želi uniziti. Ništa ni meni, ni Hribaru, ni ikome tko se zauzimao za HAVC i njegovo neovisno djelovanje, koje je rezultate pokazalo istinskim stvaralačkim preporodom hrvatske kinematografije koje su prepoznali, poticali i nagrađivali Europa i svijet, nisu učinili branitelji, već desetak pojedinaca s jakim političkim, medijskim i inim utjecajima. Pritom sam posljednji koji bi tvrdio da u radu HAVC-a nije bilo propusta niti ću to ikada tvrditi, međutim, ono što sam tada branio, a branio bih i danas, jest da propusti ni izdaleka nisu bili takvi da bi se Hribara linčovalo i tražila „demontaža“ HAVC-a, a osobito ne da se tamo događao kriminal. Napokon, sva sila istraga to je i potvrdila.

NACIONAL: Nakon Hribara je HAVC preuzeo Rafaelić, da bi ga od 2019. vodio Chris Marcich. Koliko je u tom periodu, po vašem mišljenju, HAVC pao, a koliko napredovao u svom poslovanju i transparentnosti rada?

Ono što je nedvojbeno umrtvljeno odlaskom Hribara jest osobita živost kinematografije, osjećaj da to što radimo nije beznačajno, osjećaj ponosa da se u svijetu pojavljujemo kao hrvatski autori i da u europskim i svjetskim filmskim središtima slušaš o hrvatskoj kinematografiji kao o jednakovrijednoj češkoj, poljskoj, rumunjskoj, francuskoj… I da to nije parola već izboreno kvalitetnim filmovima, ali i Hribarovom europskom vidljivošću i aktivnim zauzimanjem za hrvatski, ali i europski film. Ravnatelji Rafaelić i osobito Marcich nipošto to nisu oduzeli hrvatskoj kinematografiji, ali u stvaralačkom svijetu toliko toga počiva na pojedincu, na osobi i da bi stvorio takav autoritet kakav je imao Hribar, osobito u filmskoj Europi, treba muke i vremena. Nema osobe u hrvatskoj kinematografiji koja ne navija da to pođe za rukom i Chrisu Marcichu u njegovom mandatu, ja barem takvu ne znam.

NACIONAL: Može li, po vašem mišljenju, Chris Marcich nastaviti misiju koju je imao Hribar i, da tako kažem, vratiti dostojanstvo hrvatskom filmu u Europi i svijetu?

Chris ima sve profesionalne pretpostavke da to učini. Svojedobno, kad ga je ministrica Obuljen Koržinek predložila, odnosno imenovala za ravnatelja HAVC-a, dobio je gotovo plebiscitarnu podršku struke, redatelja osobito. Znam da i Hribar ima visoko stručno mišljenje o njemu. Hoće li gospodin Marcich i ostvariti ono što priželjkujemo, ponajviše ovisi o njemu, njegovoj strasti, ambiciji, želji da bude lokomotiva hrvatskog filma i HAVC-a.

NACIONAL: Koliko tome mogu pridonijeti Ministarstvo kulture i medija i ministrica Obuljen Koržinek? Koliko ona, po vašem mišljenju, shvaća značaj uspjeha hrvatskog filma i ulaganja u njihovu proizvodnju? 

Bojnim postupcima, odlukama i izborima ministrica kulture se predstavila kao „navijačica“ hrvatskog filma, kao osoba koja osluškuje i ne nameće išta što prethodno nije temeljito analizirala sa strukom. Postoje i neki prijepori oko njezina rada, dvojbe oko nekih odluka i izbora, čvrstine da se odupre izvjesnim političkim pritiscima. Međutim, ja sam je barem upoznao kao osobu spremnu za dijalog, osobu koja čuje argumente i spremna je surađivati. U nas je vrlo čest slučaj da pojedinim političarima to priznamo tek kad odu s dužnosti.

NACIONAL: Moram vas na kraju, kao profesora režije igranog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, upitati kakva je nova generacija mladih filmaša? Ima li nade za hrvatski film?

Kad ovako izgovorite „ima li nade za hrvatski film“, izgleda kao da je situacija beznadna. A nije, doista nije. Filmovi se snimaju, ima jako dobrih, na zavidnoj europskoj razini. Igrani filmovi Danila Šerbedžije ili Jure Pavlovića s prošlogodišnje Pule ili dokumentarci Ivana Ramljaka, Josipa Lukića, Đure Gavrana, Nevena Hitreca ili Branka Ištvančića, odlični animirani filmovi, svi oni svjedoče o visokoj stvaralačkoj i produkcijskoj razini hrvatskog filma. Isto je i sa studenticama i studentima. Ima ih doista izvrsnih, vrijednih i ambicioznih i ja se ne bojim za hrvatski film.

Samo ga se ne smije gušiti, „disciplinirati“, „škopiti“. Svakoj umjetničkoj disciplini, pa tako i filmu, treba „zraka“ da bi se razvijala. Bude li tako, oni kojima su ti filmovi upućeni naći će među njima one koje će voljeti, koji će im biti ljudski i svjetonazorski bliski, ali i one koji to neće biti. To je jedino prirodno i normalno okružje za umjetnost.