Hrvatska pjesnikinja i glazbenica Zrinka Posavec dobitnica je ovogodišnje Nagrade ‘Dragutin Tadijanović’ koju dodjeljuje Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nagrada joj je dodijeljena za knjigu ‘Maria Callas se baca u more’ koju je 2022. godine objavila izdavačka kuća Fraktura.

Svečanost dodjele Nagrade održat će se 6. studenog u Slavonskom Brodu u Spomen-domu Dragutina Tadijanovića u sklopu manifestacije Tadijine jeseni u povodu 118. rođendana ovog istaknutog hrvatskog pjesnika.

Zrinka Posavec rođena je 1981. godine u Đakovu. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku diplomirala je glazbenu kulturu, a zatim se usmjerila isključivo na usavršavanje glasa, te diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studij pjevanja u klasi profesorice Lidije Horvat-Dunjko. Nakon završetka Muzičke akademije glas je usavršavala kod eminentnih vokalnih pedagoga i opernih umjetnika Hrvatske i regije (Vitomir Marof, Martina Gojčeta i Olivera Miljaković). U spoju tradicijske glazbe, kojom se počela baviti već od ranog djetinjstva, i klasične glazbene naobrazbe započela je solističku karijeru 2014.  Djeluje kao nastavnica pjevanja u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici. ranije je objavila dvije zbirke poezije: ‘Soba za buđenje’ (Matica Hrvatska, ogranak Đakovo, Đakovo, 2015.) i ‘Pjevaj, Molly’ (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2020.). Kao glazbenica objavila je i dva samostalna albuma: ‘Pantomima – Sevdah & Panonika’ (2016.) te ‘Gradovi i sela’ (2018.).

Kako je u obrazloženju dodjele Nagrade ‘Dragutin Tadijanović’ naveo akademik Krešimir Bagić, Zrinka Posavec koncentrirano, lirski sustavno i uvjerljivo tematizira glas – glas koji pjeva, glas koji govori, glas koji poliperspektivno upućuje na identitet i integritet subjekta koji se oglašava. Lirski akustički svemir njezine knjige uključuje evokacije na fiziologiju i filozofiju, oniričke ushite i zvučnu kozmologiju te implicitno podupire prepostavku da se svijet pojavio kao krik.

Zbirku čini 67 pjesama raspodijeljenih u šest ciklusa kojih su naslovi: Tehnika pjevanja, Maria Callas se baca u more, Glas, grlo, grozd, Živio mali nožić, Pjesnik iz istih sjemenki vuče plod i Svijet kao glas. Lirski subjekt u prvome ciklusu govori iz pozicije učitelja pjevanja, obraća se učenicima, govori o načinima upotrebe glasa, grla, usana, o dahu, odnosu glasa s jedne i neuroze ili erotskih užitaka s druge strane. U drugom ciklusu do riječi dolazi operna ikona 20. stoljeća Maria Callas – u njezinu stihovanu ispovijest ulaze među inim fragmenti o glasnicama, pjevanju, ulogama, ženstvu, ljubavi, nesreći. U trećem ciklusu događa se igra višestrukoga metaforičkog imenovanja glasa. Glas postaje redom: zelen list, spolovilo, more, bumbar, zvuk, zvijezda, upozorenje, žito, sunce, zvjezdarnica, pamuk. Ukratko glas je u svemu što činimo, prati sve što nam se događa. U nastavku knjige tematizirana su različita iskustva pjevača, sve što su pjevači spremni ili prisiljeni učiniti ne bi li izgradili ili pak „zadržali“ željeni glas (posebno je dojmljiv dio o dječacima koji se podvrgavaju kastraciji). Zbirka okončava tekstovima koji se usredotočuju na glas pjesnika i glas glumca te na šutnju kao drugo lice glasa.

“U kontekstu suvremenoga hrvatskog pjesništva zbirka ‘Maria Callas se baca u more’ ističe se svojom konceptualnošću, kultiviranom pjesničkom retorikom i  lirskim subjektom koji o središnjoj temi svjedoči iz različitih diskurzivnih i iskustvenih pozicija. Stil zbirke najviše karakteriziraju razvedena metaforičnost, dojmljive varijacije i iskazivačka sažetost, tj. umijeće da se pjesma zgusne  u svega nekoliko stihova koji će u čitatelju izazvati brojne i neočekivane rezonancije. Naposljetku, lirski idiom koji je Zrinka Posavec izgradila u ovoj zbirci izrazito je gibak i ritmičan – ritam njezine pjesme prati i dodatno podcrtava lirsku temu i sintaksu, nagovještava emociju, naglašava prigodnu parabolu. Potraži li se u opusu Dragutina Tadijanovića mjesto mogućeg susreta s pjesničkim iskustvom zbirke ‘Maria Callas se baca u more’ Zrinke Posavec, u prvi plan iskaču stihovi iz 1954., kojima je Tadijanović proslavljao dan u kojemu je – nakon duge šutnje – napisao trinaest pjesama. Dotični stihovi barda iz Rastušja glase: ‘Samo je glas moj,/ U razgovoru svagdanjem, običnom,/ Treperio kao napeta struna/ Pod rukom svirača u punoj dvorani'”, navodi se u obrazloženju.