Kada je Zrinka Paladino na društvenim mrežama pročitala kako je jedna njezina poznanica priznala da peče kolače da bi ih njezine djevojčice ponijele u školu, no pojela ih je još tijekom pečenja pa je djecu uputila u školu s kupovnima, osjetila je ushit što nije jedina „pohlepna nemajka“. Ona je, naime, priznaje, ovisna o tri vrste kolača – londonerima, banatskim jastučićima i kolačićima koji sliče Saturnu, imena 2+2 ili Non Plus Ultra. Rijetko radi te tri vrste kolača jer ne staje dok im kraja ne vidi, dok sva druga hrana svijeta može kraj nje mirno propasti. Suprug ju je jednom u dva ujutro uhvatio u smočnici kako jede londonere, a kada radi banatske jastučiće od jutra ne jede ništa da bi ih se, kada ih napravi, „mogla dostojno natući“. Treću vrstu je jednom pokušala poslati po sinovima na prodajni sajam u školu, ali ostalo je na pokušaju, dala im je tek šest komada, uz neke druge vrste koje baš ne voli. Kada je učiteljica sa žaljenjem konstatirala da nema više onih najboljih, njezini su sinovi rekli: „Bilo ih je jako puno, no pojela ih je naša mama i nama djeci nije ostalo skoro ništa.“

Eto, tako piše arhitektica i konzervatorica s doktoratom iz povijesti umjetnosti, majka trojice sinova i supruga izvrsnog neurokirurga Josipa Paladina, Zrinka Paladino, u svojoj novoj, autobiografskoj knjizi „Crtice“. A ako je suditi po zaista velikoj posjećenosti nedavne promocije te knjige, što danas nije često i književna događanja znaju biti otužno prazna, ljudima se sviđa to što ona piše.

Zrinka Paladino rođena je u Splitu upravo u ovo blagdansko vrijeme, na zadnji dan 1972. godine. Arhitekturu je diplomirala u Zagrebu 1997. pod mentorstvom Nenada Fabijanića, a doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2011. s temom „Lavoslav Horvat: arhitektonsko djelo 1922.-1977.“ Od 2010. bila je zaposlena na mjestu zamjenice pročelnika zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, a 2017. je dala otkaz jer je smatrala da su joj u njezinu poslu vezane ruke. Za knjigu „Lavoslav Horvat. Kontekstualni ambijentalizam i moderna“ dobila je 2014. Nagradu “Neven Šegvić” Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolji publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2013. Uspjeh su doživjele i njezine knjige „Nikola Filipović. Majstor arhitekture“ i „ZAGREB. Antivodič“.

NACIONAL: Pišete na početku knjige o vašem školovanju. Tko vas je tijekom školovanja gurnuo prema arhitekturi, što Vas je još zanimalo? Kakva vas arhitektura privlači?

U djetinjstvu sam mislila da ću upisati studij medicine, ali u srednjoj sam školi imala izvrsne profesore iz likovnih umjetnosti koji su odredili moj put. Također, tijekom čitavog školovanja imala sam odlične profesore hrvatskog jezika i gajila sam ljubav prema pisanju. Uvijek su mi govorili da lijepo pišem. Što se tiče arhitekture, presudna je bila profesorica likovnih umjetnosti koja je u prvom gimnazije prepoznala moj talent i na neki me način i usmjerila. Doktorat iz povijesti umjetnosti upisala sam jer me s jedne strane vuklo pisanje, a s druge analiza prostora i arhitekture, i naposljetku se sve to lijepo spojilo u konzervatorskom poslu kojim se bavim. Prednost je to što obrazovanjem spajam arhitekturu i povijest umjetnosti pa ne znam samo procijeniti nego i opisati arhitektonsko djelo. Opredijelila sam se za internacionalnu arhitekturu moderne tridesetih godina prošloga stoljeća koja me inspirirala svojom čistoćom i proporcijama, a koja obilježava Zagreb u njegovim najljepšim dijelovima iz dvadesetog stoljeća. Doktorat mi se bazirao na hrvatskoj arhitekturi moderne i kasnijim smjernicama njezina razvoja.

NACIONAL: Nakon knjige „Rupa“, ovo je vaša druga autobiografska knjiga. Kako to da ste se odlučili na pisanje, a rekli ste da se ne smatrate književnicom?

Ne smatram se književnicom u klasičnom smislu te riječi jer mi to nije osnovnom preokupacijom, iako sam pomalo ušla i u taj krug književnika. Pisanje novinarskih kolumni utjecalo je na to da se osokolim na izdavanje i nešto osobnijih knjiga, a bitna mi je u toj odluci bila i jaka podrška i praćenje na društvenim mrežama i na mom blogu. Karolina Lisak Vidović je na promociji knjige “Crtice” istaknula kako se javlja nova ženska snaga u tom nekom intimnijem otvorenom pisanju. U tom smislu, čast mi je naći se u društvu s Đurđicom Čilić ili Andreom Grgić. Ljudima sam vjerojatno postala zanimljivom po mom radu u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode pa im je interesantno i kada im se osobnije predstavljam putem intimnijih priča.

NACIONAL: Pročitala sam u knjizi da planirate i obiteljsku sagu, a u “Crticama” se već naziru klice nečeg takvog jer pišete o precima.

To će ipak pričekati moje zrelije i slobodnije dane, pa onda možda i nastane neko djelo tog tipa, kojim bih sigurno obuhvatila djedove i bake s moje i suprugove strane. Poznata splitska obitelj Paladino ostavila je traga, napose u prvoj polovici 20. stoljeća. Život mi je, srećom, obilježen ne samo širokim krugom poznanika i prijatelja već i nekim jakim i istaknutim pojedincima, pa mislim da bi to bila zanimljiva priča koja bi iziskivala puno vremena i totalno posvećenje. To mi je trenutno nemoguće jer još uvijek doma imam tri mladića koji zahtijevaju svoje. Što se tiče stručnog djelovanja, vjerujem da će se uskoro pripremiti ponovno izdanje knjige “Zagreb. Antivodič” jer je to knjiga koja je digla veliku buru u javnosti i kulturi i u trenu se rasprodala. Doduše, imajući u vidu ugrožena kulturna dobra u Zagrebu nakon potresa, taj bi antivodič mogao imati i 10.000 stranica.

‘Pisanje novinarskih kolumni utjecalo je na to da se osokolim na izdavanje i nešto osobnijih knjiga’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakav je odnos zbilje i eventualne fikcije u vašim crticama? Zvuči mi nevjerojatno da je vaš suprug, neurokirurg Josip Paladino, autom pošao do prijatelja koji žive odmah do vas i da, premda bi kao liječnik morao misliti na zdravlje, u toj mjeri ne voli pješačiti.

Nema tu fikcije, čuvala sam je se. To su sve crtice iz našeg stvarnog života. On se uistinu uputio šest metara od našeg kućnog praga automobilom, možda je mislio ići negdje drugdje, no zaustavio se nakon šest metara i ja sam to iz kuće čula i vidjela. On je od neke druge sorte – ne pije vodu, ne kreće se nego se vozi – i zapravo pobija sve teorije o važnosti zdravoga života. Kažu da su kod postolara uvijek najgore cipele pa tako i on kao istaknuti liječnik o sebi najmanje brine. I jede jednom dnevno, predvečer, nakon što je cijeli dan u poslu te je u stanju spavati i u stojećem položaju. Zna ući na jednu operaciju, ali mu se na kraju spoje dvije ili tri pa izađe iz sale i nakon 15 ili 16 sati, a da ništa nije stavio u usta ili da nije otišao na toalet.

NACIONAL: U knjizi spominjete supruga, sinove, prijatelje, rodbinu, razne ljude iz vašeg okruženja. Jeste li se bojali da će vam netko nešto zamjeriti i kako ste pazili da ne pređete granicu dozvoljenog?

Mislim da mi nema tko što zamjeriti, no možda će se neki iščitati drugačije u odnosu na ono što sami o sebi misle. “Crtice” su moj osobni osvrt. Mišljenja sam da nije lijepo govoriti i pisati o drugima, osim o onima koje se uistinu dobro poznaje, pa zato pišem o sebi i kroz tu se prizmu dotičem raznih drugih ljudi. Meni bitni ljudi knjigu su pročitali i prije objave te su nerijetko umirali od smijeha, no nisu se bunili.

NACIONAL: Dosta prostora je posvećeno i vašim ženskim prijateljicama. Što za vas znače žensko-ženska prijateljstva?

Cijeloga sam života imala sreće s prijateljicama i one su uvijek bile uz mene u teškim trenucima. Svako razdoblje nosilo je svoje i u smislu prijateljstava jer se i mi kao ljudi mijenjamo. Dakle, nisu baš sva opstala, neka od njih u nekim su se razdobljima primirila pa se nanovo obnavljala, no većina ih je, srećom, neuništiva. Suprug je zbog njegove posvećenosti profesiji kroz 22 godine braka bio rijetko doma pa se to nekako kompenziralo kroz prijateljstva. Neke su me od tih prijateljica zvale i u dva u noći, oduševljene što su se našle i prepoznale u knjizi.

NACIONAL: Ako ih imate puno, onda vam možda i nije baš toliko žao što nemate žensko dijete?

O da, žao mi je što nemam žensko dijete, iako sinove ne bih dala ni za što na svijetu. Strašno patim za ženskim djetetom, no nadam se da ću imati puno unučica. Neću pritom, naravno, imati ništa ni protiv unuka. Zavidim svim ženskim prijateljicama koje imaju kćeri. U trećoj smo trudnoći umislili da nosim curicu, ali se na kraju rodilo treće muško čudo, Juraj, koji je uistinu posebno dijete. Kao i starija mu braća Joško i Luka. Za njih vrijedi živjeti. I pisati.

NACIONAL: Kako vam je bilo biti okružena četirima muškarcima?

Nije to jednostavno. Ja sam iz tradicionalne dalmatinske obitelji u kojima žene drže sve kutove kuće i nimalo nije lako sve te kutove držati u nekom redu. Možda vičem češće od prosjeka jer pri pokušaju nadglasavanja svi udruženo vičemo, no to je u dalmatinskim obiteljima uobičajeno. Ali nije mi lako biti u debeloj manjini. Pa čak je i naš pas muško!

NACIONAL: Jako me zabavila crtica o one tri vrste kolača koje posebno volite. Što je za vas Božić, osim pečenja kolača?

Moram reći da sam nakon prebolijevanja covida kažnjena jer sam postala alergična na orašaste plodove pa londonere ne smijem ni primirisati. Vjerojatno sam ih se dovoljno najela u svim dosadašnjim godinama. Nakon covida su mi se pojavile razne alergije, između ostalog postala sam alergična i na breskvu, pa ne smijem piti ni slatke pjenušce, a to također volim. Eto, kažnjena sam, no možda prođe kako je i došlo. Očigledno je netko bio zabrinut za mene pa sada londonere mogu samo gledati. Zato ih neću ni raditi.

NACIONAL: Što je dakle za vas Božić osim pečenja kolača?

Božić je i ta posebna atmosfera koja se osjeća i ako niste vjernik. Mi smo vjernici i stavljamo adventski vijenac za prvu adventsku nedjelju na stol, no drugačije miriši i naša kuća i grad, ljudi su malo bolji jedni prema drugima i nekako se više trude. To je vrijeme doduše uvelike obilježeno i pretjerivanjem s poklonima, ali ipak svaka obitelj osjeća taj neki blagdanski duh. Djeca napose. Moj suprug je svaki drugi tjedan u Mostaru, operira, no i on je za vikend koji je prethodio svetom Nikoli rekao kako mu je još teže otići od kuće u božićnom ruhu i duhu. Kitimo dvije jelke, jednu u dnevnom boravku i drugu vani, koji zovemo – uličarka. Prije sam inzistirala na minimalističkom i decentnom ukrašavanju drvaca, no nakon te sveopće izolacije u epidemiji nekako je i mene udarilo na kičeraj pa su suprug i djeca sretni što napokon mogu staviti sve što žele na ta stabalca.

NACIONAL: Kako ste odgajali sinove, jeste li unaprijed razmišljali o tome da ih, vjerojatno, odgajate i za buduće partnere njihovim ženama? Kako mislite da su vam u tom smislu “ispali”?

Mislim da su ispali dobri, osim što su jako neuredni i snahe će me sigurno zbog toga jedan dan “blagoslivljati”. Ja sam izuzetno uredna i odgajani su u urednoj kući pa se nadam da će jednom funkcionirati drugačije nego što funkcioniraju sa mnom. Doduše, mislim da meni malo i iz protesta rade veći nered nego što će ga možda jednog dana raditi. Sve u svemu, oni su dobri i osjećajni momci. Odgojena sam strogo, roditelji su brata i mene učili da su poštenje i milosrđe najvažniji, da je bitno nikoga ne povrijediti. Tako smo suprug i ja pokušavali odgajati i njih troje pa se onda ponekad i upitamo nismo li ih možda odgojili preslabima. Dobrota nije slabost, no dobronamjernim je ljudima teže no “hijenama” koje misle da je njihov interes najvažniji. Odgajali smo ih da znaju da drugi jednako vrijede i da svi moraju imati ista prava. U našem društvu koje je poprilično “nahero” nije jednostavno održati se normalnim i poštenim.

NACIONAL: Kćeri niste dobili pa ste pripremili nakit koji ćete jednom dati snahama. Kakvom se svekrvom zamišljate jednog dana?

Što se tiče mene kao buduće svekrve, trudit ću se biti na distanci. Bit ću tu kada bude potrebno, ali ne planiram se petljati u njihove živote. Situirani smo dovoljno da im se osiguraju odvojeni životi pa će morati svoje intime, radosti i tuge imati za sebe, no bit ću uvijek u pripravnosti ako im treba pomoć. Željela bih i ja ponovno imati svoju slobodu jednog dana kada se osamostale. Dosta sam se oko njih naradila pa kada oni budu sretni i zadovoljni i ja ću sretno živjeti svoj drugi dio života.

NACIONAL: Zanimljiva je i priča o tome kako ste upoznali supruga.

Da, na pregledu glave, jer sam čitavoga života imala česte glavobolje. Kada sam ga upoznala tehnologija je napredovala, pojavile su se jake magnetske rezonance s kontrastima i saznalo se što je zapravo moj zdravstveni problem. S njime je i on ušao u moj život. Na prvom smo se susretu nekako otprve osjetili, a prva je konverzacija bila vezana uz mojih pet potresa mozga. Bila sam, naime, živahno dijete i djevojka, a njega je fascinirala ta brojka. Bio je jako zgodan i preozbiljan te je postavio neobično pitanje kojim redom sam dobila tolike potrese mozga. Odgovorila sam mu kako sam prvo dobila prvi, pa drugi, pa treći, pa četvrti, a onda i peti. Nasmijao se. Naposljetku mi je kod njega u ambulanti ostala zdravstvena iskaznica koju mi je sutradan vratio. Tako je krenulo naše poznanstvo i veza. Zabavan je i moment što sam pri tom upoznavanju u bolnici na sebi imala hlače pa je, s obzirom na to da su mu noge očito bile fascinacijom, bio zabrinut za izgled mojih nogu, no laknulo mu je kada sam pri drugom susretu odjenula suknju.

NACIONAL: Kao netko tko je svojevremeno kritizirao Milana Bandića, iako ne volite da vas se zove zviždačicom, kako gledate na Zagreb danas i novog gradonačelnika?

Ja sam Milana Bandića kritizirala kada ga je trebalo kritizirati, ali to ne znači da naša suradnja u cijelosti nije funkcionirala. On je tijekom svoje vladavine imao i razumnijih razdoblja, napose na početku mog zaposlenja u Zavodu. U bitnome me ponekad znao i poslušati, a kamo sreće da me slušao više nego neke bliske suradnike koji nisu željeli dobro ni gradu ni njemu. Poslušao me i kada je prebacio na mene konzervatorski nadzor projekta uređenja velikog sklopa “šarenog” Vitićeva nebodera u Laginjinoj i taj je projekt sa stručnog stajališta uspješno zaključen. S druge strane, u puno me stvari ignorirao, nije prihvaćao moje stručno mišljenje i u nekoliko je navrata bio nedopustivo grub. Zamjerao je moje iskrene i otvorene istupe pri pokušajima osiguranja ispravnog stručnog djelovanja i iščitavao ih je isključivo kao nedobronamjerne kritike. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode treba biti filterom svih nepravilnosti, no nažalost, često to nije tako pa nam grad i izgleda tako kako izgleda.

Nacional: A nova uprava?

Što se tiče “novih”, u predizborno vrijeme moje ime im nije bilo strano i smatrali su pozitivnim moje kritiziranje Bandićevih propusta, no manje im je simpatično to što danas po nekim pitanjima kritiziram i njih. Smatram da puno toga i nadalje nije dobro, no nadam se da je ovih godinu i pol dana bila faza privikavanja. Uskoro ipak očekujem neke pomake na bolje. Bila sam velikim zagovornikom promjena do kojih je prema mom mišljenju trebalo doći, no nažalost, ne vidim nikakve konkretne pomake, čak ni po pitanju zbrinjavanja otpada. Možda treba pustiti još vremena pa dajem šansu, a vidjet ću kakvog ću mišljenja biti za dvije godine. Grad mi se čini prljavijim i zapuštenijim nego li je ikad bio. I čini mi se da se nisu okružili iskusnim ljudima, već, čast nekim iznimkama, onima koji im govore ono što žele čuti. Osobno nisam od onih koji misle da smjenom vlasti sve rukovoditelje treba smjenjivati. Kvalitetne i sposobne ljude, bez obzira na njihove svjetonazore ili političke orijentacije, treba ostavljati da pošteno rade u miru jer takvih nema puno. Kao što se opravdano i očekivalo promijenjeno je čelništvo Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, na čelo je postavljena iskusna konzervatorica a uz nju je i zamjenik arhitekt, i to bi trebalo biti dobro za sve. Vidjet ćemo koliko će biti uspješni.

NACIONAL: Pišete da ste se svega naslušali kada ste napuštali siguran posao u Bandićevu Zagrebu? Čega? Imate li danas sigurnost u poslu?

Naslušala sam se svakakvih komentara nepoznatih ljudi o tome kakva sam jer ljudi olako ulaze u intime drugih, a da ne znaju stvarnu pozadinu stvari. I roditelji su mi teško podnijeli taj gubitak sigurnog i dobro plaćenog posla u javnoj službi, a mene je boljelo jedino to što sam otišla s posla koji sam znala raditi. Znanstveno i stručno sam napredovala i objavljivala radove te aktivno radila na uspostavljanju zaštite nad predmnijevanim kulturnim dobrima, ali u Zavodu nisam imala ni radne slobode ni normalnih odnosa s nadređenim gradonačelnikovim pročelnikom pa mi je bilo nemoguće ostati u takvim okolnostima. Žao mi je što i danas ne radim na mjestu s kojeg bih mogla aktivnije utjecati na pozitivne promjene u struci, no i kao privatni konzervator izrađujem konzervatorske elaborate, kojih bi bilo i više da se pokrenula ozbiljnija obnova grada. Bavim se konzervatorskim poslom i kao vanjska savjetnica nekih tvrtki vodim određene arhitektonske projekte i brinem da se oni s konzervatorske strane razvijaju u pravom smjeru. Smatram da suvremenu arhitekturu treba hrabro, ali kvalitetno i promišljeno inkorporirati u narušeno stanje Zagreba jer ako se nakon potresa 1880. u cijelosti mogao izgraditi Donji grad i obnoviti Gornji, ne znam što nas priječi da sve što je ispod nekog zadovoljavajućeg nivoa, čime nažalost obilujemo u gradu, zamijenimo kvalitetnom arhitekturom.

NACIONAL: Možete li zamisliti da se vi jednoga dana kandidirate za gradonačelnicu?

Ne vjerujem da je to moguće jer bi podrazumijevalo da jednog dana oko sebe okupim četrdesetak ljudi do kojih neizmjerno držim i za koje znam da bi vodili priče u pravom smjeru, a to je gotovo nemoguća misija. Problem našega glavnog grada i države leži u činjenici da se pametni ljudi zbog svega doživljenog i proživljenog u ovih tridesetak godina čuvaju politike.