Oldsmobile Toronado (1970-1978.), limuzina dugačka 5585 mm, široka 2027 mm i visoka 1389 mm, pokretao se motorom Rocket V8 obujma 7467 ccm i snage 269 KS pri 4200/min

Snaga se na stražnje kotače prenosila automatskim 3-stupanjskim mjenjačem. Do stotke je ubrzavao za 10,9 sekundi i mogao je potegnuti 209 km/h (130 mph). U povijest je ušao kao prvi automobil koji je, 1973., serijski ugradio zračni jastuk.

Airbag (zračni jastuk) uz sigurnosne pojaseve najvažniji je element pasivne sigurnosti automobila (ne sprječava nesreće, nego umanjuje njihove posljedice). Za taj se sustav koriste i kratice ACRS (Air Cushion Restraint System), SRS (Supplemental Inflatable Restraint) i SRS (Supplementary Restraint System). Prvi zračni jastuk za automobil

Minhenski izumitelj Walter Linderer je 6. listopada 1951., od njemačkog ureda za patente, dobio patent DE 896312 za “Uređaj za zaštitu ljudi u vozilima od ozljeda u slučaju sudara” – prvi zračni jastuk. Verziju kakvu danas koristimo konstruirao je 1952. američki inženjer John W. Hetrick te patentirao 1953.

No, bio je nepouzdan i neučinkovit te je tek sredinom 1960-ih, nakon što je razvijen senzorski sustav ‘Ball-in-tube sensor for crash detection’, Allen Bread napravio mehanizam koji omogućava pravilno aktiviranje u sudaru. Zračni jastuci osiguravaju visoku razinu zaštite vozača i suvozača samo u kombinaciji sa sigurnosnim pojasevima

Prve zračne jastuke počeo je 1967. ugrađivati Chrysler, u sklopu dodatne opreme. Ford je eksperimentalni automobil sa zračnim jastukom predstavio 1971., a General Motors ih je prvi počeo ugrađivati 1973., najprije u Oldsmobile Toronado druge generacije iz 1973., potom u Oldsmobile 88, Oldsmobile 98, Buick Electra, Buick LeSabre i Buick Riviera

Oldsmobile Toronado druge generacije bio je napredan i serijskim prednjim diskovima te branicima koji su bez oštećenja mogli izdržati udar od 5 mph (8 km/h) Foto: Illegitimate Barrister

General Motors je 1974. uveo sustav ACRS, kojim je po prvi put predviđana ugradnja bočnog i zračnog jastuka za zaštitu koljena. Prvi europski model sa serijskim zračnim jastukom bio je Mercedes-Benz S-klase (W126) iz 1980., a prvi bočni zračni jastuk na europskom tržištu predstavljen je 1987., također u modelu Mercedes-Benz S-klase.

Mehanizam zračnog jastuka sastoji se od vreće izrađene od višeslojnog kompozitnog platna na bazi poliamida, generatora plina, kontaktne ploče s inicirajućom kapsulom i elektroničke kontrolne jedinice sa senzorskim sustavom.

Generator plina oslobađa dušik, kojim se puni specijalna vreća obujma 67 litara, ispred vozača, odnosno 80, ispred suvozača. Nekoliko milisekundi nakon sudara, na temelju signala senzora dinamičkog udara, upravljački modul aktivira inicijalnu kapsulu s osam grama plastičnog eksploziva.

Eksplozija pali specijalnu smjesu u generatoru plina, čijim se izgaranjem oslobađa dušik, koji puni zračni jastuk. Nakon što se napuše i amortizira udarac vozača, zračni jastuk se prazni, a cijeli ciklus traje 150 milisekundi. Senzorski sustav je tako podešen da reagira na sudar do određene brzine, odnosno određene deformacije karoserije automobila.

Zbog rizika da se nekontrolirano otvore u vožnji i izazovu nesreću, niti jedan sustav u automobilu nije toliko temeljito ispitivan kao sustav zračnih jastuka.