Nakon snažnog potresa koji je 29. prosinca pogodio Petrinju, najtraženiji stručnjaci čije mišljenje zanima građane osim seizmologa su građevinari, posebice ako su dodatno specijalizirani za protupotresnu gradnju. Jedan od takvih stručnjaka, inženjer građevine, umirovljeni sveučilišni profesor i doktor znanosti koji je i prije upozoravao na potrebu za seizmičkim ojačanjem starijih zgrada je Zorislav Sorić.

Zorislav Sorić rođen je 1947. u Osijeku. Na Građevinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1971. i magistrirao 1982. Radio je dvije godine kao inženjer u Njemačkoj, zatim na Institutu građevinarstva Hrvatske i na Građevinskom fakultetu. Doktorirao je 1987. na Sveučilištu u Coloradu, gdje se bavio znanstvenim istraživanjima u području armiranih zidanih konstrukcija.

U Domovinskom ratu bio je voditelj obnove stradale zgrade Međunarodnog središta hrvatskih sveučilišta u Dubrovniku, bio je voditelj projekata, ispitivanja i revizije većeg broja armiranobetonskih konstrukcija, radio je u stručnom timu na idejnom projektu više značajnih armiranobetonskih građevina na budućem kanalu Sava-Dunav.

Među priznanjima koje je dobio ističe se godišnju nagrada Rikard Podhorsky koju dodjeljuje Akademija tehničkih znanosti Hrvatske za Osobito vrijedno znanstveno-stručno dostignuće u protekle tri godine koje ima primjenu u gospodarstvu.

Član je Hrvatske akademije tehničkih znanosti, bio je predsjednik, a danas je član Tehničkog odbora za zidane konstrukcije i Tehničkog odbora za betonske konstrukcije za izradu hrvatskih normi iz područja graditeljstva pri Hrvatskom zavodu za norme.

Nakon 42 godine rada u struci 2014. je otišao u mirovinu, ali je i dalje aktivan. Tako je 2016. objavio prošireno izdanje sveučilišnog udžbenika „Zidane konstrukcije“ te 2018. knjigu „Betonske konstrukcije 2“ sa svojim nasljednikom na katedri za Betonske i zidane konstrukcije, profesorom Tomislavom Kišičekom.

NACIONAL: Sisak, Petrinju i Glinu pogodili su krajem godine snažni potresi. Kakva je gradnja na tom području? Je li vas nešto iznenadilo u potresima u Hrvatskoj u 2020., ili se sve odvilo u skladu s onim što kao struka znate o protupotresnoj gradnji?

Kao i svugdje, kuća i zgrada na tom području ima raznih vrsta i starosti. Iznenadilo me to što je potres 29. prosinca bio toliko snažan, magnitude 6,2 po Richteru. Kod takvog potresa samo dobro projektirane i izvedene zgrade ostaju neoštećene. Vidi se da su se zgrade s armiranobetonskom nosivom konstrukcijom kao i zidane zgrade s vertikalnim i horizontalnim armiranobetonskim serklažama – a to je tzv. „omeđeno ziđe“ – najbolje ponašale u potresu i uglavnom ostajale neoštećene. Zgrade građene prije 1964., a kasnije neojačane, pretrpjele su najveće štete i nažalost rušenja, što je bilo za očekivati. Na to je struka godinama upozoravala.

NACIONAL: Da ne ostavimo u strepnji sve koji žive u zgradama starijima od 1964., moraju li svi koji žive u takvim zgradama strahovati za život i imovinu ili postoje dobre zgrade prije 1964., jednako kao što postoje loše, odnosno nepropisno građene zgrade nakon te godine?

Naravno da ima zgrada građenih prije 1964. otpornih na potres kao i onih građenih nakon toga koje nisu otporne. Zgrade su rađene u raznim vremenima, od različitih materijala, raznih visina, tlocrtnog rasporeda, starosti, na različitim su seizmičkim područjima itd. U banjalučkom potresu 1969. dobro su se ponašale neke višekatne zgrade koje nisu proračunane na potres, ali su bile proračunane na opterećenje vjetrom. Da bi se nešto više znalo o otpornosti zgrade pri opterećenjima od potresa, treba puno podataka. Sve su građevine pretrpjele ove nedavne potrese pa su i tu položile, ili nisu položile test. Naravno, nakon potresa svaku zgradu, sve prostorije, sve zidove, nadvoje, parapete, stupove, balkone itd., od podruma do krova, trebao bi obići stručnjak, građevinski konstruktor i ustanoviti eventualna oštećenja. Ako oštećenja ima onda treba ustanoviti jesu li ona na nosivoj konstrukciji ili na nekim drugim dijelovima. Nadalje treba ustanoviti jesu li se u nekim prostorijama tijekom uporabe zgrade probijali otvori ili rušili neki zidovi. Nakon toga treba napraviti projekt s proračunom nosivosti takve zgrade na potres, predložiti popravak oštećenja i ako je potrebno, projektirati i izvesti pojačanja uz reviziju i nadzor. Tek tada se može reći da je zgrada otporna na određeni potres.

NACIONAL: Kako su se mogle ublažiti i prevenirati štete u ovom potresu na Banovini? Sada se govori i o ilegalnoj i nestručno izvedenoj obnovi kuća nakon rata, kako to komentirate? Kako se osigurati i učiniti sve da sada ne bude propusta tijekom obnove?

Zgrade su građevinski konstruktori trebali pregledati i proračunati im nosivost na potres, a nakon toga pojačati ako je potrebno. To je ogroman posao i to je netko trebao naručiti i platiti. Nestručno adaptirane kuće ili zgrade najčešće se prve ruše u potresima. Obnovu kuća nakon rata na Banovini ne bih htio komentirati. No moram reći da s obnovom tih kuća nemam nikakve veze jer nisam bio uključen ni kao projektant, ni kao revident, ni kao izvođač niti kao nadzorni organ. Proračun i projekt pojačanja prve obnovljene, ratom oštećene, zgrade u Hrvatskoj, zgrade Međunarodnoga središta hrvatskih sveučilišta, nekadašnjeg naziva International University Center, IUC, u Dubrovniku, obavili smo moji suradnici i ja na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Nitko me nakon toga u vezi obnove bilo obiteljskih kuća ili nekih drugih zgrada stradalih u ratu nije pozvao ni pitao za mišljenje ili savjet. Neke su kuće oštećene, neke srušene, no jedna je činjenica, a to je da su zidane kuće ili zgrade koje su izvedene kao „omeđeno ziđe“, iz potresa izašle neoštećene ili s neznatnim oštećenjima.

NACIONAL: Ide li se sada više uopće prema statičkom ojačavanju katedrale, crkava i kulturno značajnih građevina ili se one samo vraćaju na stanje prije potresa u ožujku? Koje su javne građevine u Zagrebu u najlošijem stanju i što bi se trebalo učiniti da one prežive još neki jači potres u Zagrebu? Jesu li tu eventualno u sukobu pogledi konzervatora i restauratora, s jedne strane, i građevinara i seizmologa s druge?

Profesor Dražen Aničić, autor studije potresnog rizika za Zagreb i naš najveći stručnjak za protupotresnu gradnju, godinama upozorava na opasnost od potresa, tj. na lošu otpornost postojećih zgrada na potres. Sada smo svjedoci da ni njega niti nas ostale nisu shvaćali ozbiljno. Veći prioritet je bio unutarnje ili vanjsko uređenje, nego ojačanje nosive konstrukcije. Nažalost neodgovorni pojedinci išli su čak i u suprotnom smjeru, tj. prema oslabljenju nosivosti uklanjanjem nekih zidova ili probijanjem otvora u njima. Crkve i sve javne i kulturno značajne građevine bi se morale ne samo dovesti u stanje prije potresa, nego i dodatno ojačati da bi bez većih oštećenja mogle „preživjeti“ nove snažne potrese. No to ni u kom slučaju nije jednostavno. U proces obnove i pojačanja građevina koje su ujedno i spomenici kulture, tj. graditeljska baština, uključuju se stručnjaci raznih profila kao što su arhitekti, povjesničari umjetnosti, konzervatori, arheolozi, geodeti, građevinari. Građevinski stručnjak, konstruktor, kolokvijalno i netočno nazvan “statičar”, jest onaj koji mora predložiti način pojačanja postojeće građevine, no morat će naći ravnotežu između tehničkih propisa, mogućnosti i uporabe novih konstrukcijskih elemenata unutar postojećega konstrukcijskog sustava stare građevine. Često se događa da konstruktor ne može provesti svoju zamisao o pojačanju građevine na željenu razinu jer takvi zahvati ugrožavaju neke elemente koje stručnjaci drugih struka žele sačuvati. Pri pojačanju kule Lotrščak u Zagrebu, krajem 70-ih, radovi su zaustavljeni jer se od jedne fleke na zidu mislilo da je dio neke freske. Zato konstruktor mora svim sudionicima u obnovi i pojačanju neke građevine kulturne baštine dati do znanja do koje razine stabilnost građevine nije ugrožena i ne smije popustiti pod pritiscima da postupi drugačije, jer on je jedini odgovoran za stabilnost konstrukcije u nekom budućem potresu. Nažalost, potresi u Zagrebu i Petrinji pokazali su koje su javne građevine u lošem stanju. To su muzeji, galerije, obrazovne ustanove, dvorane i ostale građevine većih otvorenih prostora koje su građene prije 100 i više godina, a u međuvremenu nisu pojačane da bi mogle preuzeti djelovanje potresa bez većih oštećenja.

NACIONAL: Kako komentirate tijek obnove Zagreba, trenutnu situaciju u gradu pogoršanu novim potresom i Zakon o obnovi Zagreba? Je li skuplja prevencija ili sanacija katastrofe? Konkretnije, bi li bilo povoljnije sada Zagreb građevinski podići na sigurnost za maksimalni mogući potres ili pak čekati da on dođe, bilo to za 5, 10, 20, 50 ili 100 godina, pa onda sanirati stvar?

Nažalost, obnova u Zagrebu nedopustivo kasni. Prevencija, kao i u medicini, tako i u građevinarstvu je puno jeftinija od liječenja, tj. sanacije katastrofe, a tu ne ubrajam neprocjenjive ljudske žrtve. Obavezno treba građevine pojačati na najveći mogući potres i tu ne smije biti kompromisa niti treba štedjeti sredstva. Štedjeti se može na opremi prostorija, voznom parku i novom namještaju raznih državnih institucija, na njihovu broju, na boljem nadzoru i sprječavanju korupcije, na izgradnji nepotrebnih i preskupih spomenika, a ne na sigurnosti građevina. Možda ove moje riječi zvuče politikantski, ali ja iza njih stojim kao običan građanin koji nije član niti jedne političke stranke, ali koji od institucija države očekuje da se ponašaju odgovorno i u maniri dobrog privrednika.

NACIONAL: Možete li navesti i objasniti neke primjere dobre i loše obnove gradova nakon potresa u Europi? Ponekad se naime nema izbora pa kada se grad suoči s razornim potresom kao u Skopju 1963., koji je bio 75% razrušen, nema druge nego sve sagraditi ispočetka. Pretpostavljam da je Skopje sada jedan od sigurnijih gradova po tom pitanju, ili se i ondje radilo nedovoljno stručno radi ušteda?

Neki gradovi kao Beč i Graz su pristupili seizmičkom ojačanju građevina prije nego što će se potres dogoditi. To ja zovem odgovornim i pametnim upravljanjem stambenim i kulturnim fondom. Tako nešto je predlagao profesor Aničić, a i mi ostali, no za to nije bilo sluha. Nakon obnove kuća stradalih u potresu u Furlaniji u Italiji, 1976. “vukli su se repovi” o nesolidnoj gradnji. Vjerujem da su građevine u Skopju sigurnije nego prije 26. srpnja 1963. kada je u 17 sekundi potresa magnitude oko 6,1 po Richteru u gradu srušeno 75% zgrada, a poginulo je preko 1000 ljudi, po nekim podacima do 1200. Jesu li i potpuno sigurne od nekog novog jakog potresa, to ne mogu tvrditi jer ne poznajem dovoljno stanje i održavanje građevina u tom gradu. Tada, 1963. i 1964., cijeli je svijet pomogao u obnovi grada. Neke zgrade koje su teško stradale u zagrebačkom i petrinjskom potresu trebalo bi do kraja srušiti i sagraditi nove, ali isto kao što su nekada izgledale izvana, dok se iznutra mogu izvesti i drugačije nego su bile u originalnoj izvedbi.

NACIONAL: Možete li dati primjere dobre i loše gradnje u Hrvatskoj, barem u onome dijelu Hrvatske kojemu prijeti opasnost od potresa? Kako se gradilo i mislilo na sigurnost od potresa u Jugoslaviji, nakon potresa u Skopju, a kako u samostalnoj Hrvatskoj?

Zgrade koje su projektirane prema Pravilniku o tehničkim normativima izgradnje u seizmičkim područjima i izgrađene nakon skopskog potresa 1963. trebale bi biti sigurne na djelovanje potresa. Imamo puno građevina koje su građene prije tog vremena koje nažalost nisu pojačane na djelovanja potresa nego su naprotiv, tijekom uporabe, oslabljene raznim preinakama i uklanjanjem nekih zidova. Zidovi su nadomješteni stupovima i gredama, što nije dovoljno kao zamjena za zidove, pa su takve građevine najosjetljivije i najčešće u potresima trpe velika oštećenja ili rušenja. Kasnijim pravilnikom iz 1981. pooštreni su uvjeti projektiranja i građenja u seizmičkim područjima, a usvajanjem Europskih prednormi krajem 90-ih i Europskih normi, Eurokoda 8, 2012. seizmička djelovanja su povećana u odnosu na prethodne pravilnike. Zgrade projektirane i građene prema Eurokodu 8 su sigurnije od onih koje su izvedene prema propisima koji su vrijedili u Jugoslaviji. Treba imati na umu da se djelovanju potresa najbolje odupiru zidovi i njih treba biti dovoljno u oba horizontalna smjera neke zgrade. Najbolje je da su zidovi raspoređeni simetrično u tlocrtu i da se protežu bez prekida od temelja do vrha građevine. Zgrade mogu imati i druge vertikalne nosive elemente, tj. i stupove i zidove no treba imati na umu da ako u zgradi nema zidova nego samo stupova, da su takve zgrade “mekše”, sklonije većim deformacijama i pomacima, duljem njihanju i kao posljedicu imaju veća oštećenja u potresima. Također nisu povoljne zgrade koje su projektirane tako da se po visini “naginju” na jednu stranu, ili zgrade s velikim konzolnim istacima ili zgrade na vitkim, visokim i tankim stupovima. Probijanje otvora ili rušenja zidova je nedopustivo bez detaljnog proračuna utjecaja na cijelu zgradu. Takav proračun radi ovlašteni građevinski konstruktor. Ja ne odobravam ni rušenje ili naknadne otvore u pregradnim zidovima, a kamo li u nosivim zidovima. Čak i pregradni zidovi mogu u potresima preuzeti, istina mali, dio sile potresa, ali nekada je i to dovoljno da se zgrada ne uruši.

‘Potresi u Zagrebu i Petrinji pokazali su da su javne građevine u lošem stanju. Građene su prije sto i više godina, a nisu pojačane da mogu preuzeti potres bez većih oštećenja’

NACIONAL: Vodili ste projekt obnove u Domovinskom ratu stradale zgrade Međunarodnoga središta hrvatskih sveučilišta u Dubrovniku. Kakvo je bilo iskustvo obnove nakon rata, možete li se prisjetiti toga perioda? Hoćete li se sada na neki način uključiti u obnovu, makar savjetodavno? Smatrate li da bi u novoosnovanom Stožeru za sanaciju nakon potresa pod vodstvom ministra Tomislava Medveda trebalo biti i seizmologa i inženjera građevine i arhitekata?

Zgrada Međunarodnoga središta hrvatskih sveučilišta u Dubrovniku pogođena je 6. prosinca 1991. zapaljivim bombama s morske strane te je izgorjelo drveno krovište i drvene stropne konstrukcije, dok su se čelične nosive stropne grede zbog temperature deformirale do neuporabljivosti. Ostali su goli zidovi. Odmah iza Božića 1991. skupina djelatnika s različitih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uputila se u Dubrovnik. Autobusom smo se dovezli u Rijeku, prošli smo Karlovac pod „općom opasnosti“ i ukrcali se na brod koji je sljedećeg jutra doplovio do Dubrovnika. Zaustavila nas je Jugoslavenska ratna mornarica, ali nakon pregovora nas je pustila u luku Gruž. Obišli smo ostatke zgrade IUC-a, ali i ostalih oštećenih građevina. Na okolnim brdima i u Mokošici vodile su se borbe. Sljedećeg mjeseca, u siječnju 1992., s dva mlađa suradnika, diplomiranim inženjerima s Građevinskog fakulteta Prpićem i Pužem, ponovno sam otišao u Dubrovnik i tada smo detaljno snimili stanje zgrade. Sljedećih mjeseci napravili smo projekt po kojem je firma Konstruktor iz Splita izvela obnovu i ojačanje zgrade. Zanimljivo je da smo odustali od drvenog krovišta i napravili kosi krov tipa FERT jer smo se bojali ponovnog bombardiranja,a gradnja se odvijala u još uvijek ratnim uvjetima. Projektom je zgrada proračunana i ojačana na magnitudu 7 po Richteru. Što se tiče sadašnje obnove nakon potresa, uvijek sam na raspolaganju i rado ću se odazvati svakom pozivu. Nadam se da je ministar u svoj stožer pozvao stručnjake iz relevantnih struka.

NACIONAL: Zašto ste izabrali građevinu kao poziv, što vas je privuklo i što vas i danas privlači u toj struci? Koji su vam najdraži trenuci u karijeri i postignuća na koja ste najviše ponosni?

Još u osnovnoj školi su me fascinirale građevine, a naročito mostovi. Neostvarena mi je želja projektiranje mostova i mislim da su mostovi vrhunac građevinskog konstruktorstva. Ponosan sam na projektiranje pojačanja kule Lotrščak u Zagrebu krajem 70-ih godina, na čemu sam radio zajedno s kolegom, diplomiranim inženjerom Platužićem, jedne od najstarijih građevina u Zagrebu, kao i na projektiranje obnove i pojačanje zgrade IUC-a u Dubrovniku, a najviše na svoje mlađe kolege i bivše studente koji danas često i pod velikim rizikom ustanovljuju stupanj uporabljivosti zgrada oštećenih potresima u Zagrebu i Petrinji. Možda je moje najveće postignuće u struci to da sam uspio uvesti predmet “Zidane konstrukcije” na Građevinski fakultet 1998., unatoč određenim otporima. Zidane građevine do tada nisu “ozbiljno” shvaćene i generacije studenata odgojene su bez poznavanja osnovnih mehaničkih karakteristika i načina zidane gradnje. Građevinski inženjeri konstruktorskog smjera koji su diplomirali u zadnjih 20-ak godina imaju dobra znanja za projektiranje i izvedbu zidanih zgrada otpornih na sva opterećenja pa i opterećenja potresom.