Novu histrionsku predstavu ‘’Stoka sitnog zuba’’ koja će od premijere 10. srpnja cijelo ljeto igrati na Opatovini, režira najdugovječniji histrionski redatelj Zoran Mužić. Cijenjeni redatelj s Histrionima radi od davne 1986., a ovaj put režira predstavu koja prati aktualnu političku situaciju u Zagrebu i okolici, a likovi su starosjedioci i dotepenci, europski komesari i nositelji plinskih boca.

Zoran Mužić rođen je 1962. u Šibeniku, gdje je odrastao uz Arsena Dedića s kojim je bio veliki prijatelj i suradnik, u srednjoj školi profesor mu je bio Ivo Brešan zbog kojeg je odlučio krenuti u režiju, a na Akademiji diplomirao je u klasi Koste Spaića, velikog redatelja od kojeg je mnogo naučio. Uz ta tri velikana Mužić kao četvrtu osobu koja ga je formirala kao redatelja i čovjeka spominje Zlatka Viteza s kojim ga vežu velike histrionske predstave, ali i prijateljstvo. U intervjuu Mužić se prisjeća najvažnijih trenutaka u karijeri – od velike histrionske predstave ‘’Juran i Sofija’’ u dvorištu Katedrale, do predstava koje je radio u ratnom Osijeku, ali i pojašnjava zašto voli lutkarstvo.

NACIONAL: Režirate novu histrionsku predstavu ‘’Stoka sitnog zuba’’, kao najdugovječniji redatelj te skupine, kad ste počeli suradnju s njima?

Suradnja je počela davno, još za vrijeme Jugoslavije, 1986. godine. Šetao sam Frankopanskom, friško diplomirani mladi redatelj na raskrižju puteva, pitao sam se što i kako dalje. Radio sam na radiju Maupassantovu ‘’Dundu’’ i jednu od uloga je igrao tada mladi, ali veliki popularni Gavellin glumac Zlatko Vitez. Sprijateljili smo i on mi je dao šansu. U to vrijeme sam razmišljao čak i o tome da promijenim struku jer nisam znao ništa o režiji, nisam bio zadovoljan time što radim, imao sam premalo godina. Ali Vitez mi je rekao da ustrajem jer da imam smisla za režiju i pozvao me da radim u Histrionima. Takve stvari se ne zaboravljaju. Nismo radili neko kontinuirano vrijeme, ali rado se vraćam Histrionima, ostali smo dobri prijatelji nakon 35 godina naše suradnje. Počeli smo tada kad su Histrioni izgledali sasvim drugačije. Danas su Histrioni institucija, ali za to je najzaslužniji Zlatko i njegova energija.

NACIONAL: Što Histrioni znače za hrvatsku kulturu, za Zagreb? Vrlo su specifično kazalište, pučko, s komedijama kao najčešćim repertoarom.

Oni su izrazito zagrebačko kazalište, izrazito hrvatsko kazalište, popularno kazalište. Oni su prisutni kroz cijelu godinu u Histrionskom domu, ali posebno je važan kazališni život na Opatovini. Opatovina je utočište Zagrepčana pred pesimizmom, depresijom. Gledaju se predstave, jede se i pije pivo, to je srednjoeuropska tradicija, način života još od srednjeg vijeka. Perpetuiraju se predstave u prostoru koji je definiran Prešlinovom kulom kao središnjim simbolom scene, to je povijesni restaurirani prostor na sjevernom zidu Kaptola, to je kazališna povijest. Histrioni nude ambijentalno kazalište koje je određeno i tekstovima koji se gore izvode, ima dosta kajkavskog repertoara po jezičnoj definiciji prostora. Histrioni su neobično važni jer veliki broj ljudi koji dolazi na Opatovini dolazi samo u to kazalište, najviše im odgovara.

NACIONAL: Kao i vama, rekli ste da vam najviše ‘’leže’’ pučke komedije.

To je istina. Ja sam Dalmatinac i Šibenčanin pa je jasna moja ljubav prema Zagrebu, tradicionalno smo dinamovci i naučeni da nam je nakon Šibenika, Zagreb najdraži grad. Moj je interes za pučkim, takav zagrebački i nacionalni repertoar. To je kontinuitet koji treba poštovati jer se u tim predstavama događaju neki društveni fenomeni koji se svih tiču.

NACIONAL: I ova je predstava aktualna.

Jest, ali ne u tolikoj mjeri da bi polemizirala s današnjim vremenom.

NACIONAL: Ali često se u predstavama Histriona mogu čuti neke improvizacijske replike koje su povezane sa sadašnjim trenutkom.

Apsolutno, i tako to treba biti. Ljudi vole prepoznati sebe i okolnosti koje ih povezuju sa sadašnjom situacijom. Histrioni su uvijek nastojali biti društveno angažirani, u Jugoslaviji su posebno bili angažirani. Pučko kazalište je neobično dobar medij za komunikaciju.

NACIONAL: ‘’Stoka sitnog zuba’’ priča je o malograđanskoj, prigradskoj hrvatskoj sredini. Radnja je smještena u Horvatovcu kraj Zagreba, o čemu se radi?

Naziv je ironičan, kao citat neke druge političke misli. To je vrlo vješta kombinacija Gogoljeva ‘’Revizora’’, Zagorkinih ‘’Jalnuševčana’’ i Lampedusina ‘’Geparda’’ koji kaže da ‘’ako želimo da sve ostane isto, moramo sve promijeniti’’. Događa se interpretacija demokratske procedure kroz satiru, kroz vic. U demokraciji sudjelujemo da bi nam bilo bolje, jel’ tako? Ispričat ću vam jednu pučku priču iz Šibenika. Nakon Drugog svjetskog rata, nakon oslobođenja – Šibenik je izrazito partizanski grad i ima tradiciju NOB-a – jedan ugledni šibenski borac došao je kod uglednog šibenskog kapitalista imena Šare. Oni su imali trgovine, tvornice, puno toga, ali istovremeno Šare je bio pučki čovjek, čovjek iz naroda, volio je te svoje radnike i oni su njega voljeli, nije bio zli kapitalist. Sad dolazi taj jedan radnik kod njega doma da ga obavijesti da će mu sve uzeti. Kaže mu: ‘’Šare, nemoj se ljutiti, ali tebi i ženi je dosta soba i kužina. A mi trebamo dosta toga, mi radimo novoga čovika.’’ Šare veli: ‘’Novoga čovjeka radite, je li? Interesantno! Da te pitam nešto, hoće li taj novi čovjek imati guzicu?’’. Radnik mu potvrdno odgovori, na što će Šare njemu: ‘’E, onda to nije novi čovik’’. Dakle, taj Šarin poučak uvijek mi padne na pamet kad se radi o nekim radikalnim najavama promjena. Najveća zamka demokracije je odvojiti ono što je pisalo na ulazu u Knežev dvor – ‘’zaboravite osobno, mislite na javno’’. To mi još nemamo jer smo premlada demokracija da bismo mogli u tome sudjelovati zrelo. Mi samo u tome svemu pokušavamo što bolje proći.

Slično je to s rečenicom koju je znao reći pokojni Nikola Ćubela, ravnatelj Zagrebačkog kazališta lutaka, a to je da on jako voli višestranačje i da je on u više stranaka. To je sjajno! Kazališni čovjek nema baš previše izbora, teško je biti aktivan u kazalištu bez podrške zajednice i novca. Sve predstave su negdje između nužnosti i kompromisa.

NACIONAL: A kakva je danas demokracija u Hrvatskoj?

Ona je na visokom nivou. Pogledajte, Hrvati su živjeli u diktaturama različitih profila, u monarhijama, ustavnim monarhijama, diktaturi proletarijata, sad je diktatura slobode. Nitko nikome ne priječi da išta kaže, i to je jako dobro.

NACIONAL: Radnja se događa u malome mjestu, a likovi su starosjedioci i dotepenci, i – kako piše – europski komesari i nositelji plinskih boca. Sigurno je riječ o političkom događaju od prije nekoliko godina, kad su branitelji izašli na ulice s plinskim bocama. O čemu se radi?

To je prava slika Hrvatske, stanovnici pokušavaju preživjeti, a ljudi na vlasti žele ostati na vlasti bez obzira na sve. Metafora je jasna, ali pogledajte stvarnost. Pogledajte što se događa u Zadru, imate konceptualnog umjetnika koji drži skupštinu, i to je genijalno. Možemo misliti da se taj gospodin Meštrović zeza, ali on je izabran respektabilnim brojem glasača. Mislim da uživamo ogromne slobode i možda bi trebalo te neke slobode i dokinuti. Ja sam, znate, režiser, i po prirodi mog posla ja vam nisam neki demokrat.

NACIONAL: Jeste li strogi?

Ma ne, jako sam pozitivan i mislim da je to važno. Ne volim zlostavljati ljude, iskorištavati njihove vještine za sebe. Najbolji je redatelj onaj koji se ne vidi, kad predstava teče sama po sebi.

NACIONAL: Rekli ste mi da ste stara škola i režije i života, koliko vam je to prednost?

Ne natječem se, već to pokazuje dosta o meni. To je moj izbor. Cijenim lojalnost, prijateljstvo, riječ, drevne vrijednosti koje ne trebaju biti perjanice konzervativizma – ja uopće nisam konzervativan. Ova naša predstava je satirična, ljupka, neagresivna, ne štedi nikoga, ali ni ne kudi. Ona sve razumijeva – i ove što se grčevito drže za štap vlasti, i ove koji im taj štap hoće izmaknuti iz ruke, i ove koji se klanjaju ovima iznad sebe i gaze sve ispod sebe, jer čovjek je krvav ispod kože. I onda dolazimo do smjelih i poticajnih kazališnih scena i situacija kojima ljude možemo razveseliti. Mislim da je to sad važno jer smo između seizmologa i epidemiologa, svi smo u PTSP-u. Mislim da s gardom ‘’žgaravica na licu i žgaravica na želucu’’ nećemo biti bolji ljudi.

NACIONAL: A što je s plinskim bocama?

Naravno da je to inspirirano stvarnim događajem, ali mi se s time sprdamo, zezamo. Predstava sve ambleme stvarnosti ironizira. Mi kad sve te stvari vidimo na sceni i tome se nasmijemo, to je ljekovito. Iz komedije se a priori rađa oprost jer komedijom shvaćate neposredno i humorom, posebno autoironijom, a onda ste izvan problema, taj vas problem više ne muči. Kako se Woody Allen divno zeza svojim židovskim porijeklom, to je ono o čemu pričam.

Primjerice, nedavno je izašao sjajan roman Daniela Kehlmanna ‘’Tyll’’, o Tyllu Eulenspiegelu i Tridesetogodišnjem ratu. Sjajan opis putujuće družine u to vrijeme – s jedne strane Habsburgovci, s druge kralj Gustav Vasa i protestanti, krv teče Europom, a hodač po žici pokušava preživjeti. A ti siroti glumci su od početka do kraja romana gladni. Dakle, moramo biti zahvalni na svemu što imamo i na svemu što radimo.

NACIONAL: Hoće li za glumce i kulturnjake općenito doći promjena? Kako gledate na to, što očekujete od Možemo!?

Mislim da se neće dogoditi ništa loše, da će ljudi i dalje raditi svoj posao. Oni koji su vrijedni radit će puno, a oni koji su lijeni neće raditi ništa.

NACIONAL: Kad smo kod toga, uskoro bi u javnu raspravu trebao biti pušten novi Zakon o kazalištima koji predviđa nekoliko velikih promjena. Najveća je revizija umjetničkih dosega i doprinosa svakog umjetnika svake 4 godine, što mislite o tome? Jer zaista je poznato da postoje glumci koji su desetljećima na plaći, ali nisu stali na scenu a uredno snimaju serije, filmove i reklame. Kakva su vaša razmišljanja o tome?

Jednu stvar treba prepoznati na vrijeme. Naravno da se slažem da ljude koje ne rade treba prepoznati i zahvaliti im se na suradnji ako nisu zadovoljili, to se moglo i prije i to će se moći i ubuduće. Velike promjene novim zakonom neće se dogoditi. Onaj koji previše radi radit će tako i dalje, a onaj koji ne radi neće, i to je sve, to će uvijek tako biti. Nijedan kazališni zakon neće od lošeg umjetnika napraviti dobrog, i obratno. Ne očekujem, stoga, puno od tog novog zakona. A kad govorimo o Možemo!, pa Vili Matula i ja smo zajedno studirali, on je sjajan čovjek, on je sanjar. Ili moja Urša, naši su sinovi odrasli zajedno. Siguran sam da oni ne mogu napraviti ništa loše. Jer to su vrijedni ljudi, ne mogu protiv svoje prirode. Glumci nikad nisu bili autsajderi jer po svojoj prirodi nisu takvi, treba imati karaktera i hrabrosti stati pred publiku i braniti ono o čemu govoriš. Kad govorimo o novom kazališnom zakonu, jednu sam stvar primijetio koja me jako brine, a to je da će postojati neke komisije, neka tijela koja će odlučivati o tome tko i kako radi. Pa tko će ući u ta tijela’ Ja ne bih ni mrtav ušao u takvo tijelo! Pa što će te komisije raditi? U socijalizmu, kad si htio da se nešto ne riješi, onda si osnovao komisije, pa je tako valjda i sada. O tome govori i naša ‘’Stoka sitnog zuba’’, u kojoj se sve uvijek gura pod tepih. A ispod se krije ogroman problem. Stvari se moraju imenovati – svi neradnici moraju se kazniti, a svi vrijedni ljudi moraju se nagraditi. Ja tako to vidim.

NACIONAL: Vi cijeli život puno radite, što vas motivira?

Takav sam karakter, moji su preci bili ribari i težaci. To zvuči kao iz neke dalmatinske pjesme, ali ja to osjećam u sebi. Meni nije teško kasno leći i ustati rano, ako je za tim potreba. Ne treba to mistificirati, vrijedni ljudi će pronaći svoj put, pa makar i u Irskoj. Što fali Irskoj? Pa nek’ ljudi idu ako žele, nije li to bio smisao Europske unije? Ne treba se bojati promjena niti tradicija. Iz tradicije se može učiti, a od promjena se možemo nadati da će uroditi nečim boljim.

NACIONAL: Crpite li vi inspiraciju iz tradicije?

Jako! Mene vas puno više od kazališta u punom smislu zanima povijest, antropologija, povijest umjetnosti, sve to sam paralelno studirao. Kako čovjek stari tako sve više cijeni tradiciju, to mi puno znači. Ponosan sam na Mediteran i žao mi je kad vidim da pate ljudi s istočnog Mediterana, žao mi je vidjeti Sirijce u teškoj situaciji danas, znajući da je Sirija bila dio Rimskog Carstva. I to kakav dio! Žao mi je vidjeti sjevernu Afriku iz koje dolazi dobar dio rimskih careva, da je devastirana, da je ondje tako neizvjesna budućnost. Ta kolijevka svijeta zaslužuje biti brižljivo njegovana. I zato se vraćam Šibeniku, iz svog divnog Zagreba ipak ću za nekoliko godina, kad odem u mirovinu, otići u Šibenik.

NACIONAL: U Šibeniku ste odrasli uz Arsena Dedića?

Živjeli smo u istoj ulici, on je bio velika inspiracija, veliki čovjek, veliki prijatelj. Puno smo radili skupa, 28 predstava, histrionskih, HNK-ovskih, lutkarskih. Arsen, Brešan, Zlatko Vitez, Kosta Spaić, to su neki moji svjetionici, poštujem ljude koji su mi pomogli da budem to što sam danas. Kao što vidite, dosta se toga vrti oko Histriona. Brešana sam jednom režirao u Histrionima, Zlatko dvaput čini mi se, a Kosta Spaić radio je 1989. ‘’Jurana i Sofiju’’, iza Katedrale. Premijera je bila 22. lipnja 1989., na godišnjicu bitke kod Siska. Hasan-paša Predojević koji je pokušao osvojiti Beč preko Zagreba, a njegovu vojsku zaustavio je Toma Bakač Erdődy sa svojom vojskom. Njegov je grob u Katedrali, i to spominje Matoš u svojoj pjesmi. I taj heroj bio je inspiracija Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom za tekst, a mi smo to u osvit rata naše generacije ostavili kao mementum. Nažalost predmnijevali smo – i to je Spaić sjajno osjetio i ubacivao narodne tekstove Andrije Kačića Miošića o prijetnji ratom – da će se zaista nešto strašno i dogoditi. To je bio sjajan događaj, to su Histrioni. Igrali su sve sami prvaci HNK, Siniša Popović i Ena Begović, ali igrali su i Krešimir Zidarić, Nada Subotić, Izet Hajdarhodžić, Žarko Savić.

‘Formirala su me četvorica velikih ljudi – Arsen Dedić, Ivo Brešan, Kosta Spaić i Zlatko Vitez’. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Nevjerojatno je da se sjećate godine premijere, glumaca, i tako za gotovo sve predstave.

Zato što su to važne stvari, to je veliki moment kad je Kosta Spaić – stožerni umjetnik hrvatskog glumišta – došao raditi predstavu glumačke družine. A na premijeri su bili svi, od političara do crkvenjaka. To je Zlatko Vitez sve napravio, bilo je impresivno. Rado se toga sjetim.

NACIONAL: Čega se još rado sjetite?

Rado se sjetim mnogih drugih kazališnih sredina, šibenske, zadarske, posebno Osijeka ratnih 1990-ih. Puno sam tamo radio od 1980-ih do 1997., otud moje prijateljstvo s mnogim glumcima iz Osijeka. Za Brešanovu ‘’Mrdušu Donju’’ koju sam radio ondje dobio sam i Nagradu hrvatskog glumišta, još kad se zvala Prvomajska nagrada za režiju. Sjećam se ratnog Osijeka itekako. Radio sam predstave 1990., 1992., 1994. i 1997. Bilo je to šokantno.

NACIONAL: Jeste li strahovali?

Ne, samo zato što smo bili mladi. Bio smo dio jednog povijesnog događanja. Te predstave bile su važne i uvažavane, publika ih je cijenila. U to vrijeme rata, formiranja države, nama je stalno negdje iz leđa brujao zvuk topova, a mi radimo ‘’Tenu’’. Toga se sjećam s velikim zadovoljstvom. Sjećam se i lutaka koje sam otkrio u Osijeku. Bio sam jedini režiser u Osijeku te godine na raspolaganju, pa sam ujutro radio u HNK, a popodne lutkarsku predstavu. Tahir Mujičić tada je bio umjetnički ravnatelj osječkog dječjeg kazališta koje je bilo devastirano jer je bilo na prvoj liniji fronte. Ali uredno smo radili predstavu. Nisam ja tada znao puno o lutkama, ali su mi rekli da ću brzo naučiti od drugih, i tako je i bilo. I desetak godina poslije došao sam raditi u ZKL kao stalni redatelj. Lutkarska režija je nešto između kazališne i filmske režije, to je kao režija animiranog filma. Morate sve pretpostaviti i to je kreativan posao u svojoj temeljnoj biti jer se radi ni iz čega. U dramskom kazalištu imate glumca kao čvrstu točku. U lutkarskom kazalištu vi još nemate lutku, krećete u postupak u kojem to sve nastaje i to je predivno.

NACIONAL: Zaposlen ste kao redatelj u Zagrebačkom kazalištu lutaka, što to znači, koje su vaše obaveze?

Već sam 27 godina zaposlen u ZKL-u, jedan sam od četvorice autora nove zgrade i okolnog prostora. Ponosan sam zbog toga što sam bio dio nečega tako velikoga, što će desetljećima ostati i služiti generacijama koje dolaze. Lutke i kazalište za djecu općenito naša je velika tradicija. Lutkarstvo je izrazito jaka grana kazališta, posebno hrvatsko. Ima svoje kontinuitete, estetsku vrijednost, međunarodni značaj i utjecaj.

NACIONAL: Zašto volite režiju, zašto ste se posvetili režiji? Ovo je vaša skoro pa 150. režija, što znači tolika brojka, je li to puno s obzirom na vaš staž u režiji?

Ta brojka znači iskustvo, život. Kad radim predstavu ostvarujem intenzivne odnose s ljudima, živim intenzivno, duboko, živo. Delikatan je posao ta režija, raditi s ljudima tako da su ljudi ujedno i vaš alat. Mi smo paraziti u njihovu životu, mi smo nagovaratelji i zato je naša odgovornost ogromna. Možete ljude raniti, ali možete isto tako iz njih izvući nešto što nisu ni znali da imaju.

NACIONAL: Vi ste došli na studij režije iz Šibenika u Zagreb, ali je jedan od razloga zbog kojih ste izabrali umjetnički put bio jedan vaš srednjoškolski profesor.

Imao sam puno sreće da sam išao u šibensku gimnaziju, gdje mi je profesor bio Ivo Brešan. On je bio čovjek nevjerojatne energije, ljudske topline i volje. Njegova je zadaća bila od nas napraviti što bolje znalce kazališta, filma i književnosti. U to vrijeme došlo je do reforme školstva pa je kulturološko usmjerenje on zapravo sam vodio. Imao sam sreće da me on na pravi način uputio u taj svijet i zahvaljujući njemu sam ja uopće čuo da postoji kazališna i filmska režija. Ja sam se posvetio onoj kazališnoj i nije mi žao. Nakon toga sam opet imao sreće jer me na Akademiji veliki Kosta Spaić uzeo za svog asistenta, u njegovoj sam klasi i diplomirao.

NACIONAL: Što ste naučili od Koste Spaića?

Odgovornost. On je bio jako odgovoran i ozbiljan u poslu. Bio je redatelj diktatorskog tipa, ali to u njegovoj gesti nije bilo ništa loše. On je to sve opravdao svojim djelom. Bio je vođa, imao je nešto časničko u sebi, on je bio časnik kazališta. Tad je to meni bilo prihvatljivo, od njega sam učio kako pristupam materijalu, formi, imao je odgovornost prema piscu, prema ideji, bio je društveno-politički angažiran, smatrao je da kazalište ima društvenu odgovornost. Tako i ja mislim, kazalište je od antičkih vremena društveno angažirano, to je dijalog kazališnih umjetnika i zajednice. Kako svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, tako i narod zaslužuje kazalište kakvo ima, to je uzajamna sprega unutar koje se stvara radna temperatura i onda se stvara ukus kazališta.