Nacional donosi dokumente čiji sadržaj otkriva detalje ratnog zločina za koji se sudilo Zoranu Marasu, čovjeku koji je kao član službene delegacije Ministarstva branitelja na obilježavanju 25. godišnjice akcije Bljesak u Okučanima 1. svibnja obukao majicu sa sloganom “za dom spremni” i isprovocirao demonstrativan odlazak predsjednika Milanovića s tog događaja.

Ti dokumenti pokazuju da se Marasu sudilo za sudjelovanje u ratnom zločinu ubojstva šestorice ratnih zarobljenika i pokušaj ubojstva civila, što se dogodilo na samom početku Domovinskog rata. Maras je bio jedan od četvorice policajaca optuženih za taj ratni zločin. Trojica od njih četvorice bili su pripadnici specijalne policijske postrojbe, a i četvrti je bio policajac.

Marasu se sudilo zbog događaja koji je neposredno prethodio ubojstvu Radovana Berbetovića, Zdravka Dokmana, Radovana Gredeljevića, Ivana Hojsaka, Boška Radonjića i jedne nepoznate osobe te teško ranjavanje Save Kovača. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske dva puta “rušio” oslobađajuću presudu te je optužnica izmijenjena, na kraju su i Maras i ostala trojica pravomoćno oslobođeni. No iz obrazloženja oslobađajuće presude da se naslutiti da Vijeće Županijskog suda u Zagrebu nije moglo donijeti drugačiju presudu samo zbog greške tužitelja, varaždinskog Županijskog državnog odvjetništva. Stoga i ne čudi što se tužitelj uopće nije žalio na tu konačnu oslobađajuću presudu.

U optužnici se navodi da se postupak protiv Luke Markešića, Zdenka Radića, Zorana Marasa i Ivana Orlovića vodio za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv ratnih zarobljenika (čl. 122. OKZ RH u vezi s čl. 22. OKZ RH) i kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava pomaganjem u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. OKZ RH u svezi s čl. 22. OKZ RH).

Optužnicu je 25. rujna 2001. podiglo Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru (broj K-DO-57/01). Potom je 23. veljače 2005. i na glavnoj raspravi 27. studenoga 2007. podneskom Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu optužnica izmijenjena. Pa se optuženicima stavilo na teret da su pomogli nepoznatim osobama u počinjenju kaznenog djela ratnog zločina prema ratnim zarobljenicima i kaznenog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu.

Slučaj je pratila Documenta, koja je o tome i izvještavala na svojoj web stranici, kao i o raznim drugim slučajevima ratnih zločina, a o suđenju su pisali rijetki mediji, uglavnom oni koji i inače nisu izbjegavali takve teme.

Konačna oslobađajuća presuda donesena je 17. studenoga 2011. Predsjednik sudskog vijeća bio je sudac Željko Horvatinović, a u Vijeću su još bili i suci Marijan Garac te Zdravko Majerović.

Što se zapravo dogodilo i što je ključno iz obrazloženja te oslobađajuće presude?

Žrtve su zarobili pripadnici Hrvatske vojske svega nekoliko dana ranije, 29. rujna 1991., kada je iz bivše kasarne JNA “Božidar Adžija” u Bjelovaru izvršen napad na Bjelovar. Nekoliko pripadnika JNA zarobljeno je toga dana oko 19 sati i potom dovedeno na zadržavanje u zgradu bjelovarske policije.

Potom je tijekom 3. listopada 1991. prvooptuženi Luka Markešić, kao pomoćnik načelnika Odjela operativnih poslova i dežurni rukovoditelj, rekao Tihomiru Wagneru, voditelju smjene Operativnog dežurstva PU Bjelovar, da će tijekom večeri doći pripadnici Specijalne policije i odvesti ratne zarobljenike te mu naredio da im dade ključeve podrumskih prostorija kako bi se ratni zarobljenici mogli odvesti.

Prema izmijenjenoj optužnici, optuženicima Radiću, Marasu i Orloviću stavljalo se na teret da su u noći između 3. i 4. listopada 1991. došli u Policijsku upravu Bjelovar i od voditelja smjene operativnog dežurstva uzeli ključeve od prostorije u kojoj su bili ratni zarobljenici i civil Savo Kovač, znajući da će biti izvedeni iz zgrade i odvezeni na pogodno mjesto da ih se ubije, što su nepoznate osobe i učinile.

Maras se nakon incidenta u Okučanima pokušao legitimirati kao uzoran branitelj, nabrajajući kamo ga je sve vodio njegov ‘ratni put’. Spomenuo je neka mjesta, ali je ‘zaboravio’ spomenuti Bjelovar

Međutim, u obrazloženju oslobađajuće presude navodi se da „iz netom navedenih činjenica proizlazi samo to da je i optuženi Luka Markešić voditelju smjene operativnog dežurstva PU Bjelovar Tihomiru Wagneru naredio da pripadnicima Specijalne policije dade ključeve podrumskih prostorija kako bi se ratni zarobljenici mogli odvesti, kao i da su II., III. i IV. optuženi od voditelja smjene operativnog dežurstva uzeli ključeve. Nakon toga u činjeničnom opisu se više ne navodi nijedna daljnja aktivnost optuženika koja bi ih dovela u bilo kakvu vezu s nepoznatim osobama koje su zarobljene osobe izvele iz PU Bjelovar te ih u šumi Česma kod Malog Korenova likvidirali, pucajući u njih iz automatskih i vojničkih pušaka”.

Obrazlažući oslobađajuću presudu, sudac je istaknuo da sud nije ulazio “u meritum navedenih dokaza”. Prevedeno na običan jezik, to znači da je Tužiteljstvo “zabrljalo” kad je u optužnici naknadno prekvalificiralo djelo za ponovljeno suđenje sa „sudjelovanja u ubojstvu“ na „pomaganje“ pa nije bila moguća osuđujuća presuda iako je za nju bilo elemenata. Tužitelj se nije žalio na tu sudsku odluku. Bilo je to gotovo očekivano finale jednog kontroverznog sudskog procesa. Prije toga, nakon podizanja prve optužnice krajem 2001. godine Županijski sud u Bjelovaru optuženike je “ekspresno” oslobodio optužbe.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (I Kž-111/02-7) od 22. travnja 2004. godine ukinuta je prvostupanjska oslobađajuća presuda. Vijećem je predsjedavala sutkinja Senka Klarić-Baranović, a u Vijeću su još bile sutkinje Erika Kocijančić i Ana Garačić te suci Josip Budinski i Ante Potrebica.

Naime, tijekom tog postupka saslušan je veći broj svjedoka, a posebni napori bili su usmjereni na diskreditiranje iskaza Tihomira Wagnera, ključnog svjedoka tog događaja.

Kada je Vrhovni sud obrazlagao zašto ukida oslobađajuću presudu, napisao je sljedeće: “Za pravilnu ocjenu kaznene odgovornosti optuženika bilo je potrebno prije svega pažljivije i s više kritičnosti analizirati i cijeniti iskaze svjedoka Tihomira Wagnera (u vrijeme kritičnog događaja voditelj Službe operativnog dežurstva PU Bjelovar) koje je dao u predistražnom postupku te tijekom istrage i na glavnoj raspravi.

U predistražnom postupku taj svjedok je u opširnom i detaljnom iskazu opisao da mu je Luka Markešić, pomoćnik načelnika Operativnih poslova PU Bjelovar i dežurni rukovoditelj, kritične večeri rekao da će tijekom večeri doći pripadnici specijalne policije i odvesti ratne zarobljenike (što je podrazumijevalo da će im svjedok dati ključeve podrumskih prostorija u kojima su bili smješteni ratni zarobljenici) te da u pričuvi ima jednog policajca Hrvata za slučaj da im treba kakva pomoć. Oko 21, 22 sata, kako je rekao, u odorama specijalne policije došli su optuženici Zdenko Radić, Zoran Maras i Ivan Orlović, koje je on osobno poznavao, i predali mu spisak osoba po koje su došli, a on im je predao ključ podrumskih prostorija koji mu je Slavko Penić vratio, rekavši da im treba vozilo. Svjedok je od svog pomoćnika Tome Markešića zatražio da dade ključ dostavnog vozila, odnosno da pošalje nekoga Ivanu Dolanjskom (koji je bio zadužen za to vozilo) po ključ. Dakle, svjedok Tihomir Wagner je u citiranom iskazu na izričit, nedvosmislen i jasan način iskazao da mu je Luka Markešić naredio, da pripadnicima specijalne policije dade ključ od podrumskih prostorija kako bi mogli odvesti ratne zarobljenike, nakon čega su optuženici – Zdenko Radić, Zoran Maras i Ivan Orlović – tijekom večeri došli i odveli ih.”

Međutim, presudom Županijskog suda u Varaždinu od 28. veljače 2005. optuženici su ponovno oslobođeni optužbe, a Vrhovni sud je ukinuo i tu presudu.

Presudom Županijskog suda u Varaždinu od 21. prosinca 2007. optuženici su proglašeni krivima i osuđeni na kazne zatvora: Markešić u trajanju četiri godine, a ostali optuženici (Radić, Maras i Orlović) po 3 godine.

Na sjednici Žalbenog vijeća Vrhovnog suda 1. veljače 2011. ukinuta je presuda varaždinskog suda i predmet je vraćen na ponovnu raspravu. Nakon deset godina sudovanja i dvadeset godina nakon počinjenog zločina, slučaj je završen oslobađajućom presudom za svu četvoricu optuženika, među kojima je bio i Zoran Maras. Do danas se ne zna tko su ubojice.

Kad su novinari, devet godina nakon te presude, pitali Marasa da kaže što misli o situaciji u kojoj je zbog njegove majice s oznakom ZDS predsjednik Milanović otišao s obilježavanja obljetnice akcije Bljesak, on se pokušao legitimirati kao uzoran branitelj, između ostaloga nabrajajući kamo ga je sve vodio njegov “ratni put”.

Spomenuo je tako Daruvar, Pakrac i još neka mjesta, ali je “zaboravio” spomenuti Bjelovar. Kako to? Moguće upravo zbog te tužbe za ratni zločin koji se dogodio upravo u Bjelovaru te nepravomoćne osude na tri godine zatvora. Kasnija, oslobađajuća presuda odavno je postala pravomoćna pa je Zoran Maras nevin pred zakonom, ali cijela priča nije za njega ugodna. Svakako to nije nešto čime bi se javno hvalio, tim više što se zločin nedvojbeno dogodio kako je jasno navedeno i u sudskim spisima. Maras i još dvojica optuženih bili su pripadnici bjelovarske jedinice Specijalne policije Omega, a četvrti optuženi bio je jedan od šefova u PU Bjelovar.

Cijelu tu “epizodu” Maras je, čini se, “zaboravio”. Štoviše, očito je “zaboravio” čak i da je ikada u Domovinskom ratu bio u Bjelovaru. Ali čini se da su to “zaboravili” i mnogi drugi, uključujući članove Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata RH koji su ga prije dvije godine jednoglasno izabrali za svog predsjednika, nakon Josipa Klemma koji, uzgred budi rečeno, nakon pravomoćne presude treba godinu dana provesti u zatvoru zbog pronevjere tri milijuna kuna. Ili možda članovi Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata RH dobro pamte tu priču o ratnom zločinu i suđenju, ali misle da je Zoran Maras, bez obzira na sve, zaista najbolje rješenje za prvog čovjeka njihove udruge. Budući da je taj čovjek bio u službenoj delegaciji Ministarstva branitelja na obilježavanju obljetnice akcije Bljesak, sasvim sigurno ni ministar branitelja ne misli da je u Marasovoj biografiji i “ratnom putu” išta sporno.