Zoran Maljković jedan je od najpoznatijih i najuspješnijih književnih urednika u Hrvatskoj i dosad je u svojoj gotovo 30-godišnjoj karijeri uredio oko 2000 naslova, od kojih su neki – autorica Sanje Polak i Sanje Pilić, primjerice – postali apsolutni književni fenomeni dosegnuvši nakladu od oko 300.000 primjeraka. Maljković je i sam krenuo u pisanje, i to slikovnica društveno angažirane tematike, za koje dobiva brojne nagrade. Ovaj nesuđeni pravnik i profesor književnosti trenutačno je glavni urednik u maloj nakladničkoj kući Petrine knjige, kamo je došao nakon 25 godina rada u Mozaiku knjiga te kratkog izleta u Egmont. Za Nacional je komentirao trenutačnu situaciju u hrvatskom nakladništvu, ali i pojasnio što sve obuhvaća urednički posao.

NACIONAL: Nakon 25 godina u Mozaiku otišli ste najprije u Egmont, a zatim u Petrine knjige, zašto?

Razlozi su bili dijelom osobni dijelom poslovni. U Mozaiku su se stvari godinama ponavljale, posao je išao dobro i nije bilo izgleda da se išta promijeni, pa su ta rutina i predvidivost presudile. Htio sam još malo života i uzbuđenja. Svi su mi govorili da ne napuštam svoj „prostor moći“, ali nisam to tako gledao pa sam ipak otišao. Nije bilo lako, i još uvijek nije, ali je bilo oslobađajuće. Petrine knjige su opet druga krajnost – velika je mogućnost za brze i kreativne odluke i promjene, nema mnogo ljudi u procesu odlučivanja, samo smo nas dvojica, vlasnik Ante Šerventić, koji je vrstan poznavatelj književnosti, i ja. Zasad se dobro razumijemo i uvažavamo te možemo objaviti što god poželimo jer njemu brza zarada nije primarni cilj. Ponudu za Petrine knjige nisam htio propustiti iako se činila rizičnom. To je doista bila rijetka prilika i odluka se pokazala ispravnom. Mislim da tek sada radim onako kako sam oduvijek želio. Razlika između Mozaika knjiga i Petrinih knjiga je velika. Petrine knjige su kreativni laboratorij, a Mozaik je dobro ustrojena velika nakladnička kuća u kojoj organizirani prodajni kanali diktiraju kreativni dio posla.

NACIONAL: Nevjerojatno, ali dosta urednika otišlo je s tih pozicija u neke druge izdavačke kuće, nakon desetak godina. Neki su samostalno otvorili nakladničke kuće, pa to je življe nego što bi se na prvu pomislilo. Koji su razlozi za to?

Odgovor na to pitanje bi i mene zanimao. Ti urednički transferi koji su se događali u zadnje vrijeme imaju dosta veliki značaj za hrvatsko nakladništvo, ali prošli su potpuno medijski neprimijećeno. Urednički posao inače je nevidljiv, odvija se u samoći, sobama, noćima prije roka za tiskaru pa stoga i ne čudi da je tako tiho prošlo. A zaista se radi o ozbiljnim uredničkim imenima. Tko nije uredio knjigu ne zna što je to. Taj posao možda i jest tako malo cijenjen zato što ga nitko ne poznaje. Ljudi izvan nakladništva često pitaju urednike što oni zapravo rade, dok ljudi iz nakladništva koji nisu urednici misle da bi to i oni mogli raditi. Mogu govoriti o svom odlasku, a zašto su otišle kolege, to bi njih trebalo pitati. I mene bi zanimali odgovori. Veće je pitanje zašto su si ozbiljne i velike nakladničke kuće dopustile da im urednici odu. Naime, te kuće ulagale su svoj novac u te iste ljude. Nitko od nas urednika nije pao s neba, otkad nema sustavnog mentoriranja u nakladništvu svatko je od nas učio sam i na svojim greškama, ako je grešaka i bilo, plaćao ih je nakladnik. I nakon što smo svi naučili i koštali, nitko nije, čini mi se, okom trepnuo kad smo otišli dalje. Ali to je isto dio potvrde „nevidljivosti“ uredničkog posla za koji se misli da ga može raditi bilo tko. Ali mladi urednik nikada ne može odmah zamijeniti starijeg iskusnog. Treba proći barem pet do deset godina, i to isključivo ako je mladi urednik zainteresiran za svoj posao i ako pomno prati sve ostale segmente posla kako u svojoj kući tako i kod konkurencije. S druge strane, iskusni urednici, ako su prešli u manje kuće, ne mogu svoje iskustvo koristiti u cijelosti. Tako i ja sada, otkad sam u maloj nakladničkoj kući, mislim da koristim oko 20 posto svog kreativnog potencijala, dok su ostalo mrtvi kapitali. Nadam se da će Petrine knjige rasti pa da ću uspjeti napraviti sve što sam zamislio. Dobra je vijest da su nakladnici koji imaju viziju i znaju kamo žele stići shvatili da tamo mogu stići samo uz pomoć iskusnih imena.

NACIONAL: Kakvo je uopće to tržište nakladništva u Hrvatskoj? Bilo je na izdisaju dok nije država intervenirala, je li se oporavilo? Poznato je da hrvatski građani ne čitaju, a naravno da ni ne kupuju knjige. Je li se trend išta promijenio?

Ovogodišnji Interliber, koliko čujem, premašio je sva očekivanja, svi se hvale da su zadovoljni. Je li to točno ne znam, ali nemam razloga ne vjerovati. Mi smo kao mali nakladnik prvi put nastupili i rezultati su bolji od očekivanja pa zato vjerujem da su i drugi dobro prošli. Na tržištu se vide neka nova imena koja iskaču i pokazuju želju i žar za poslom, dok se kod nekih vide inertnost i rezignacija. To govorim iz osobne vizure. Knjige se kupuju, uglavnom one žanrovske, komercijalne i dječje. Malo zahtjevnija literatura ide slabije.

Ono što isto primjećujem je da dosta nakladnika objavljuje knjige samo zato što će za njih dobiti neku stranu ili domaću potporu pa će i sam nešto zaraditi, a sve bez želje da se knjiga doista nađe u knjižari i pred kupcem. To već nije nakladništvo nego neka vrsta mešetarenja. O nakladništvu se može govoriti tek kad se od prodaje knjiga zaradi dovoljno da se pokriju svi troškovi i uloži u nove naslove. Jako mali broj nakladnika u Hrvatskoj to uspijeva bez potpore države. Tako da je broj doista privatnih nakladnika u Hrvatskoj jako mali. Većinom su to, zbog iznosa koje primaju od države, državni nakladnici i to treba i reći. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi i tko bi ostao da država uskrati subvencije. Nije se nemoguće u Hrvatskoj baviti profitabilnim nakladništvom ako se poznaje posao.

NACIONAL: Što je potrebno da nakladnička kuća dobro posluje? Jesu li to dobri naslovi, iako bi vjerujem to trebao biti neki temelj, ili marketing, novac?

Po meni, najvažniji su prodajni kanali, ako imate dobre kanale, sve ćete prodati. S druge strane, ako ih nemate, možete objaviti bilo što i to će vam zauvijek ostati u skladištu. A kod nas često ide obrnuto: nakladnik objavi knjigu u koju osobno vjeruje, a onda ne zna što s njom osim da je pošalje u knjižare i da se ona tamo izgubi među tisućama sličnih. Nažalost, i prodajni menadžment u nakladništvu zbog malih plaća često mijenja branšu pa je stručnjaka na tom području isto jako malo. A oni su najvažniji, pogotovo ako tek otvarate nakladničku kuću.

NACIONAL: Prvu knjigu koju ste uredili u Petrinim knjigama, „Doktor jabuka i tajna božićna poruka“ autora Slavka Sobina, djeca su uvrstila među pet najboljih slikovnica objavljenih u Hrvatskoj u zadnjih godinu dana, zašto je važno raditi dobre slikovnice?

Jedan je razlog poslovni, naime, svake godine neko novo dijete naraste i mora pročitati nešto za svoj uzrast pa se ta vrsta knjiga pokazuje vrlo lukrativnom. S druge strane, ona je kreativni izazov jer morate napraviti slikovnicu koja će trajati generacijama. One su preskup posao da bi se radile jednokratno i u maloj nakladi. Zato treba promišljati o jedinstvu sadržaja i ilustracije te procijeniti interes publike. Od Slavka Sobina naručio sam točno određenu vrstu priče i to sam i dobio. On je samozatajan, ali odličan pisac za djecu koji se bavi temama kojima se dosad nije nitko bavio i zna ih upakirati u zavodljivu priču. Ovih dana spremamo i nastavak, no Slavku je odlično krenula inozemna filmska karijera pa se tome moramo prilagoditi.

NACIONAL: Slikovnice su zanemaren i manje cijenjen žanr u Hrvatskoj, čini mi se, je li to zaista tako?

Pa, u pravu ste. „Prokletstvo“ slikovnica je u kratkoći teksta pa svatko misli da ih može napisati, a isto tako svatko misli da ih može ilustrirati. Zato je potreban urednik s rigoroznim kriterijima koji mora napraviti selekciju. Zna se za koji je uzrast ta vrsta literature, što može tematizirati, da mora dominirati ilustracija a ne tekst, koliki je kapacitet pažnje djeteta kojemu je namijenjena… Da ne govorim o vrsti papira i tehničkim parametrima. U posljednje vrijeme vidim jako puno tamnih slikovnica koje govore o odraslim ljudima ili tinejdžerima i nemaju veze s djecom, dosta se ide u umjetničke eksperimente, što je dobro ako autori žele dobiti neku nagradu, no nije dobro za dijete jer ono probleme odraslih ne može shvatiti.

NACIONAL: I vi ste se okrenuli pisanju slikovnica, za neke ste i nagrađeni, zašto i kako je do toga došlo?

Došlo je slučajno. Naime, književnica Sanja Polak, urednica jednog dječjeg časopisa, često me je zvala da nešto napišem za taj časopis, pogotovo ako bi joj u zadnji čas nedostajalo tekstova, pa sam se uvijek odazivao. Kako se taj časopis distribuira po školama, ti su tekstovi zaživjeli, neki su završili i u čitankama, izvodili se na Lidranu. Bilo je dosta upita kako doći do tih tekstova koji su do tada živjeli samo u časopisima pa su me ti pozivi učiteljica i knjižničara potaknuli da razmislim o objavljivanju. Bilo mi je malo neugodno objavljivati svoje slikovnice u kući u kojoj radim, no ipak je presudio strah od rizika kako će knjiga izgledati kod drugog nakladnika i bez grafičko-uredničke paske Marije Morić s kojom sam radio slikovnice drugih autora. Moram dodati da pola uspjeha pripada i ilustratoru Marku Jovanovcu, koji je opravdao povjerenje koje smo mu ukazali s obzirom na to da se prije nije bavio ilustracijom nego dizajnom. Za slikovnice „Moj tata zeko“ i „Kako je Fran dobio psa“ dvije smo godine zaredom nagrađeni uglednom nagradom Ovca u kutiji.

Zoran Maljković i ilustrator Marko Jovanovac, s kojim je dobio brojne nagrade za slikovnice. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Vaša posljednja slikovnica je o posvojenju, ne rade to autori baš tako često, da djeci nude angažirane sadržaje, zašto je to vama važno?

Marko i ja se trudimo raditi slikovnice koje će biti predmet rasprave u obitelji, da to budu priče iz kojih će djeca postavljati pitanja, roditelji odgovarati. Trudimo se i da ilustracija bude primjerena i bogata, da djeca u ponovljenim listanjima mogu nešto novo pronaći. Isto tako se trudimo „podmetnuti“ temu koju mislimo da djeca trebaju usvojiti. Slikovnice koje su se bavile temama bližima djeci, kao što su odgovornost za kućnog ljubimca, važnost učenja u školi i djeca s poteškoćama, jako dobro su prošle. Kada smo se bavili solidarnošću sa starijim osobama, već je išlo teže jer djeca ne mogu shvatiti bez objašnjenja što je dom za starije i nemoćne osobe. Nova slikovnica je o posvojenju, ali samim tim i slikovnica o ljubavi. I ta slikovnica je domaći rad za roditelje. Sad moraju razgovarati s djecom koja kao dar percipiraju samo fizički predmet, ali ne i ljubav koja im je još vrlo apstraktna. Spremamo i slikovnicu o sebičnosti i jednu o obiteljskoj ljubavi i domu kao sigurnom mjestu.

NACIONAL: Knjige za djecu koje ste uređivali, ponajviše one Sanje Pilić i Sanje Polak, prodane su u više stotina tisuća primjeraka. Sigurno imate dio zasluge za prepoznavanje tog „materijala“, kakav je osjećaj znati da stojite iza takvog uspjeha?

Mislim da su prodane i u više od 300.000 primjeraka sa svim ponovljenim izdanjima. U slučaju ovih dviju autorica ponašao sam se kao glavni urednik nakladničke kuće, a ne samo kao urednik. U njima sam tražio perspektivu i prodajne potencijale koji će pridonositi stabilnosti kuće za koju sam radio, a naravno i samih autorica. Moram priznati i da sam imao sreće s njima pa smo zajednički uspjeli. Bile su vrlo „poslušne“. Kod Sanje Pilić djeca vole to što njezini dječji likovi preuzimaju inicijativu, postavljaju zahtjeve i roditelji od njih uče. Vjerujem da su Sanjine knjige bile korisne, a bit će i dalje, za samopouzdanje čitatelja. Sanja Polak je, pak, našla čarobnu formulu s Paulinom P. I s njom se rad zasnivao na tome da Paulina živi što duže, da se taj serijal nastavlja, da ne skreće previše s puta i da ne pomisli prestati s njom. Sad se snima film o Paulini P. I ovisno o njegovu uspjehu knjige Sanje Polak doživjet će novi uzlet.

NACIONAL: Čime se najviše ponosite kad je u pitanju urednički posao?

Mislim da je to rad s domaćim piscima. Uređivati imena poput Pavla Pavličića, Gorana Tribusona, Julijane Matanović, Ratka Cvetnića i drugih, najdraži mi je dio posla. I tu su ostala najveća djela i najznačajnije nagrade. Urednik je ujedno i najpouzdaniji čitatelj svome piscu. Drago mi je da sam nekim piscima to ostao i dalje. Oni kojima nisam već su primijetili da je velika razlika s nekim novim i neupućenim u opus i s urednikom koji je pročitao sve i zna primijetiti neki nedostatak. To poznavanje opusa dovodi i do novih ideja, pa sam baš tako Gorana Tribusona nagovorio da izabere iz svog autobiografskog opusa najzanimljivije stranice i napravimo knjigu „Obiteljske slike“. Pamtim i dvije slikovnice Tomislava Torjanca „Kako živi Antuntun“ i „Grga Čvarak“ koje su prodane u desecima tisuća i koje su već postale klasici. Drago mi je da se suradnja s njim nastavlja. Bilo je još nekih projekata koji su mi bili jako važni i još su mi sadržajno važni, no u međuvremenu su doživjeli neke preinake na koje ja ne bih nikad pristao pa ih pokušavam zaboraviti.

NACIONAL: Što biste željeli zaboraviti? Jeste li odbili neku knjigu koja je postala ogroman hit, kako se osjećate nakon takvog propusta?

Pa bilo je i toga, naravno, ali nije mi krivo. Radio sam u kući kojoj sam morao jamčiti prodaju, bilo je rukopisa, dobrih ali hermetičnih, kod kojih sam vidio kvalitetu, ali ne i prodajni potencijal. Nije nijedan postao hit, ali su znali dobiti neke ugledne književne nagrade.

NACIONAL: U ovih četvrt stoljeća uredili ste više od 2000 knjiga, što vam je najvažnije u poslu? Mnogi zapravo nemaju uvid u to što urednik točno radi…

Lako je za to što mnogi nemaju uvid u to, problem je kad nemaju vlasnici i direktori kuća. Neke kuće uopće nemaju zaposlene urednike, nego im rade honorarci od knjige do knjige. Neke kuće imaju urednike koji se bave određenom vrstom knjiga i tu postaju godinama sve bolji i bolji, pogotovo u izboru. Postoje i glavni urednici, oni opet na sve gledaju drukčije, moraju imati i posebna znanja, pogotovo menadžerska i ekonomska, jer nakladnički plan je velika priča u kojoj puno toga mora biti povezano i ne smije biti skup slučajno odabranih knjiga. Ja sam sad već kao glavni urednik Petrinih knjiga u ljetu 2024., mora se toliko gledati unaprijed. Svaki od nabrojenih urednika ima drugačiji posao, kao i odnos prema nakladničkoj kući koji je jako bitan. Zato mislim da urednici ne smiju biti honorarci niti potplaćeni jer se nikada ne razvije lojalnost kući. Ipak su najgori urednici koji rade s figom u džepu, uređuju štivo koje preziru i pate za nekom drugom vrstom literature koju neće nikada uređivati ili žele raditi samo knjige koje bi oni osobno čitali. Kod izbora knjiga treba se pouzdati u iskustvo i znanje, a nikada u osobni ukus.

NACIONAL: Neke vaše knjige imale su ogroman komercijalni uspjeh, a s nekim piscima čije ste knjige godinama uređivali i danas ste prijatelji, pa i kumovi. Spomenuli ste ih – Julijana Matanović, Pavao Pavličić, Sanja Pilić… Koliko je teško biti prijatelj nekome koga ste prisiljeni, s vremena na vrijeme, kritizirati? Ipak ste im urednik.

Ma ne, to je puno lakše i meni i njima. Doduše, nisam nikada morao reći Julijani: „Kumo, to ti ništa ne valja“ jer ona nikada loše ne piše, ali smo imali knjiga za koje sam mislio da imaju veći potencijal ako ih objavi netko drugi i to bih iskreno rekao. Isto tako su ona, a i neki drugi autori morali neku knjigu iz nekih razloga dati drugim nakladnicima, no to bismo uvijek unaprijed raspravili. Zapravo, mislim da i nisam imao autora koji je sve te godine objavljivao samo kod mene.

NACIONAL: Profesor ste hrvatskog jezika, kako ste završili u izdavaštvu? Vidite li se, jeste li se ikada vidjeli, za katedrom?

Zapravo mi je do kraja studija bila želja raditi u školi, možda zato što sam imao dobre profesore i učitelje, no sad vidim da ne bih nikad bio dobar kao oni i da zapravo rad u školi uopće nije za mene. U izdavaštvu sam završio slučajno. U prvu kuću preporučila me Julijana Matanović, moja tadašnja profesorica, s kojom sam često komentirao knjige koje je ona tada uređivala u HIT biblioteci.

NACIONAL: Diplomirali ste i pravo, ni time se niste bavili?

Ne, pravo sam upisao jer tamo nije bilo matematike, eto, iskreno, i uz duboko nerazumijevanje materije davao godinu za godinom. Onda sam se zaposlio kao odvjetnički vježbenik i jako brzo shvatio da to nije za mene. Krenuo sam sve ispočetka u Osijeku, nakon rata, kad je bilo sve razrušeno, ali su predavanja bila zanimljiva, predavali su nam Julijana Matanović, Zlatko Kramarić, Stanislav Marijanović, Goran Rem… Susretali smo se sa svime, od klasičnog i pozitivističkog poučavanja do istraživanja i novih pristupa, a to je sve bilo u skladu i nije jedno drugo isključivalo.

NACIONAL: Rođeni ste Slavonac, odrastali ste u Donjem Miholjcu, čega se najradije sjećate? Jeste li tada „pokupili“ utjecaje koji su vas formirali?

Presudna je bila srednja škola, nekoliko profesorica, posebno hrvatskog, filozofije, psihologije i stranih jezika. One su davale mnogo više od onoga što se tražilo, bile su upućene i u sve tada relevantne događaje, pogotovo kulturne, i povezivale sve to s time što su nam predavale. Sjećam se da smo na nastavi u ono vrijeme gledali Pasolinijeva „Dekamerona“, imali usporedno predavanje o filmu i tekstu i da nam je to bilo jako zanimljivo. Mislim da kad bi danas neka profesorica pustila taj film, dobila bi otkaz. Toliko smo nazadovali. Tad sam, i zbog tih profesorica, shvatio zašto uopće idem u školu.

NACIONAL: Vaš otac bio je među djecom koju je spasila Dijana Budisavljević, možete li reći kakav je bio njegov život i što ste naučili od roditelja?

Nažalost, umro je prije nego što se išta ozbiljno o tome razgovaralo. Nakon gledanja filma počeo sam drugačije o svemu razmišljati, shvatio sam da je on bio samo broj i stvar, da je osoba postao tek kad se zaposlio i da je tada s dvadeset godina prvi put vidio i imao svoj novac. To je priča za roman. A od roditelja sam naučio da treba živjeti u skladu sa svojim mogućnostima, što mi je opet u neku ruku dotuklo ambicioznost.

NACIONAL: Osim što vam je život u knjigama kojima ste stalno okruženi, nevjerojatno mnogo toga pratite, ne propuštate izložbe, predstave, druženja, jako ste društveni, je li to nužno za posao koji radite? Pretpostavljam da nije važno samo čitati knjige?

Jako je važno, sve je informacija, svaka izložba, film, predstava… Gledate „Downton Abbey“ pa tražite tko je to napisao, pa vidite da autor ima i odlične romane, pa ih objavite i oni postanu hit. Znatiželja je jako važna. Kad gledam serije, često zaustavim sliku dok ne vidim koje su knjige na polici, jer nisu tamo slučajno, uvijek su u funkciji priče. Puno sam naslova tako otkrio.

NACIONAL: Kad smo kod predstava, čula sam da biste rado vodili neko kazalište. Kakvo bi bilo kazalište kojem biste vi bili na čelu?

Bilo bi dramsko, komercijalno zbog svoje kvalitete, ali bez ansambla. Slično predstavama na West Endu, malo glumaca i vrhunski tekst, ali sjajna kvaliteta. Okupljao bih ekipe s dobrim idejama kojima je stalo do projekta i u kojemu nitko ne bi samo odrađivao za plaću nego bi vjerovao u njega.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Volio bih se više baviti producentskom ulogom u smislu smišljanja novih nakladničkih projekata, posebno za djecu. Godinama se urednici bave izborom knjiga pa ako imaju sreće kao ja, formiraju biblioteke te ih vode i unapređuju. To dovodi do znanja potrebnih za „izmišljanje“ nečega novoga što još nitko ne radi. Tako sam radio seriju knjiga o Maši sa Sanjom Pilić koja se dosad prodala u više od 100.000 primjeraka i ima 20 naslova. To je bila moja ideja, a realizirali su je Sanja Pilić, Niko Barun i Marko Katičić. Sad sam u Petrinim knjigama dobio priliku raditi nešto slično za djecu, ali i za odrasle.

Naime, potaknut stožernim djelom hrvatskog putopisa, „Skitnjama“ Matka Peića, smislio sam biblioteku Šetnje koja se samo uvjetno tako zove, a objavili bismo tri knjige godišnje. Prve tri su gotove. Pavao Pavličić piše kako se šetalo po Vukovaru, Goran Tribuson o tome kako je odlazio na mjesta na kojima se događaju njegovi omiljeni romani, a Ratko Cvetnić piše što se vidi kad se krene biciklom od Savskog mosta prema Turopolju. Odlučio sam se za ta tri akademika jer sam siguran da oni mogu naizgled lokalne teme podići na razine univerzalnoga i biti zanimljivi svima. A u pregovorima sam i za tri „ženske šetnje“ za 2024.