Objavljeno u Nacionalu br. 1098, 08. svibanj 2019.

Kandidiat na listi Amsterdamske koalicije i bivši v.d. ravnatelja Dječje bolnice u Klaićevoj Zoran Bahtijarević otkriva kako je prihvatio poziv Kreše Beljaka da se politički aktivira jer smatra da je u Hrvatskoj ugroženo javno zdravstvo te će se za njegovo očuvanje boriti i u Europskom parlamentu

Posljednjih dana zahuktava se kampanja za europske izbore koji će se održati od 23. do 26. svibnja i na kojima će, prema objavljenim anketama, sigurno izaći 17% birača, dok će ih 16% tek vjerojatno izaći. Izlaznost na prošlim euroizborima 2014. iznosila je 25%, dok je među mladima ona bila tek 13%. To je bilo daleko ispod europskog prosjeka koji je iznosio 42%. Prema posljednjim projekcijama, od 12 mjesta u EU parlamentu najviše će ih pripasti HDZ-u, potom slijedi SDP, a preostala će pripasti Živom zidu, Mostu i Amsterdamskoj koaliciji. Na trećem mjestu liste Amsterdamske koalicije, kao nezavisni kandidat u kvoti HSS-a, poznati je dječji kirurg i liječnik Hrvatske nogometne reprezentacije Zoran Bahtijarević kojem je ovo prvi politički angažman. Od 2016. do 2018. bio je v.d. ravnatelja Dječje bolnice u Klaićevoj, no kako prema Statutu nije ispunjavao uvjete jer nije bio ni docent niti profesor, 2018. nije se mogao javiti na natječaj za ravnatelja. Bahtijarevićeva smjena izazvala je polemiku u javnosti i oko 3500 roditelja potpisalo je peticiju za njegov ostanak, što neki kolege nisu primili sa simpatijama. On je to podnio sportski, smatrajući da se pravila moraju poštovati i nastavio raditi svoj posao u Klaićevoj koji mu je mnogo više od profesije. Liječenje djece je, kaže, njegov životni poziv za koji se odlučio dok je još bio mali i taj svoj san je, nakon početnog zanimanja za neurokirurgiju i ostvario. Sudbina je htjela da je dobio specijalizaciju iz dječje kirurgije u Klaićevoj i završio tamo gdje
je oduvijek želio biti.

NACIONAL: Kako se snalazite u kampanji za europske izbore i kako na to gledaju u Klaićevoj jer radite i svoj posao?

Da, odlučio sam nastaviti raditi, čak mi se čini da radim i više, jer mnogi imaju osjećaj da odlazim, pa me žele „iskoristiti“ do kraja. Iako treba uložiti još puno truda da bih ja doista i otišao. Reakcije su uglavnom pozitivne, osobito one koje dolaze od ljudi kojima sam operirao djecu i ja razumijem da su oni emotivni. Što se tiče kolega, ima onih koji su mi obećali da će glasati za mene i nagovoriti pola Hercegovine da mi daju glas kako bih otišao, no velika većina, doduše sramežljivo i potiho, iskreno me podržava jer smatra da bih u EU parlamentu doista mogao nešto učiniti. Istovremeno moju odluku doživljavaju sa žaljenjem, kao što su doživjeli sa žaljenjem i moje napuštanje funkcije v.d. ravnatelja Klaićeve bolnice i tog se razdoblja sjećaju s određenom nostalgijom. No nastojim biti realan u svemu tome i ne dopustiti da me ponese taština.

NACIONAL: Kakav je hrvatski jal među doktorima?

On apsolutno cvate. U tome smo najjači, nakon odvjetnika i političara.

NACIONAL: Što ako ne odete u EU parlament? Hoćete li se nastaviti baviti politikom?

Za početak ću nastaviti raditi u Klaićevoj. Imam sreću da dan danas volim svoj poziv u punom smislu te riječi. Ljudima je možda teško shvatiti da ja nakon odrađenih 60 pacijenata u ambulanti nisam umoran. Puno više me umaraju nepotrebni sastanci, jal i zakulisne igre. No odluku o tome hoću li se nastaviti baviti politikom još nisam donio. Ovo je jedan socijalni eksperiment i za mene.

NACIONAL: Jeste li se upitali što mi je to trebalo?

Puno puta sam se pitao. No podrška koju sam doživio prije godinu dana od roditelja djece koju sam liječio pa i nepoznatih ljudi koji su sakupili 3500 potpisa za peticiju za moj ostanak na čelu Klaićeve, na neki način me obvezivala. Takva reakcija javnosti i kolege koji se nisu usudili istupati dali su mi breme odgovornosti da nešto moram pokušati učiniti. Svjestan sam nezadovoljstva koje nikada nije bilo veće, kulja iz svih segmenata
hrvatskog društva, a 600 tisuća ljudi pokazalo ga je svojim odlaskom u inozemstvo. No ja sam po prirodi rješavač problema, ne volim od njih bježati. Uvidio sam problem koji nas muči, Hrvatska je bolesna pa tko je pozvaniji od liječnika da je pokuša liječiti.

NACIONAL: Krešimir Beljak vam je pristupio i nagovorio vas da budete kandidat na listi HSS-a jer mu je bilo važno da dobije uspješne i u javnosti prepoznate pojedince. Je li vam i politički blizak?

Ova politika HSS-a koju Beljak zastupa apsolutno da. Ja sam 1987., kada su me izbacili iz jedne druge stranke, zbog moje sklonosti da govorim jasno, glasno i javno, smatrao da više ne postoji politička opcija u kojoj ću se aktivirati. Zato sam i bio pun predrasuda i na Krešin prijedlog na prvu sam rekao ne. No kada sam se malo bolje informirao o Radićevim idejama, na koje se HSS treba pozivati, iako su se u jednom periodu od njih jako odmaknuli, shvatio sam da je Radić bio ljevičar. On je bio antifašist, bio je proeuropski orijentiran i zagovarao je sekularnu državu, iako je bio vjernik. Zalagao se da Crkva bude tamo gdje joj je i mjesto, u osobnoj sferi čovjeka. A sve to odgovara mome svjetonazoru.

NACIONAL: No u hrvatskoj politici, pa čak i kad se radi o europskim izborima, gotovo je nemoguće izbjeći ideološka pitanja. Kako gledate na to?

Smeta me javna rasprava u kojoj dominiraju teme iz prošlosti poput one gdje su ti tata ili djed bili 45. godine ili gdje si ti bio 91. Ja na to imam vrlo jasne odgovore: 45. godine u svibnju moj je tata oslobađao Zagreb, a 91. ja sam ga branio. Obojica kao dobrovoljci. Branio sam sve one tekovine koje je moj otac tada nosio. Antifašizam nije ni komunizam ni socijalizam niti totalitarizam. Na antifašizmu je sazdana moderna Europa i svijet. Antifašizam je tekovina 20. stoljeća. U jednoj desničarskoj stranci kakav je CDU antifašizam je ugrađen u preambulu. Smeta me da smo u nekoj želji za navodnim nacionalnim pomirenjem izvukli ustaše iz ormara i legalizirali ih. Ne samo to, već učimo našu mladost da je to normalno i da si bolji čovjek ako se deklariraš kao ustaša, nego kao antifašist. Antifašizam zvuči kao neka uvredljiva riječ. A to ne bi smjelo biti ideološko pitanje koje dijeli lijeve ili desne jer to je zajednički civilizacijski temelj. Našoj djeci želim da žive u društvu u kojem neće biti bitno gdje ti je tata bio 91., već gdje će oni biti 2025. Nadam se ne u Irskoj. Kao liječnika koji se bavi dječjom medicinom jako me zabrinjava veliki pad poroda, što je logična posljedica iseljavanja onih koji danas rađaju djecu. A ta se djeca neće vratiti, već će postati Irci, Švicarci, Nijemci, Amerikanci.

NACIONAL: Zašto liječnici na vrhuncu karijere ulaze u politiku? Nije li to prevelika šteta za posrnulo
hrvatsko zdravstvo?

To je apsolutna šteta. Ali u tome ipak treba iščitavati potrebu liječnika da kao humanisti sudjelujemo u društvenim promjenama. Najbolji primjer je dr. Andrija Štampar koji je u prošlom stoljeću kao vrstan liječnik djelovao itekako politički. Naime, uvođenje javnog zdravstva i na nacionalnoj i međunarodnoj razini bilo je itekako političko djelovanje. To je naša baština koju smo uspješno zatrli, kao i toliko toga dobroga što smo naslijedili. Ulogu domova zdravlja zapravo smo uništili, a medicinu de facto privatizirali. Privatnom liječniku koji radi kao zakupac i ima koncesiju zarada je na prvom mjestu, a prevencija koja je nekada bila standard, zapravo se više ne isplati. Tako je Hrvatska iz koje je potekla ideja javnog zdravstva i koja je usvojena i u UN-u postala zemlja s najlošijom prevencijom.

NACIONAL: Iako su male šanse da uđete u EU parlament, kako biste mogli pomoći Hrvatskoj, odnosno hrvatskom zdravstvu? Jedna ruka ne znači puno među više od 700 zastupnika?

Budući da prema zakonu u EU parlament ulazi onaj s najvećim brojem preferencijalnih glasova, odnosno sljedeći iza njega, ako on to odbije, sve je moguće. Zato je moja poruka biračima da zaokružuju i listu i čovjeka na njoj za kojeg vjeruju da može nešto promijeniti. A zašto mislim da bih ja nešto mogao učiniti? Pa Dalaj Lama je još govorio kako u osnovi svake promjene stoji pojedinac. Vjerujem da mogu svojim djelovanjem pridonijeti rješavanju nekih problema, kao što sam to uvijek do sada uvijek uspijevao, isključivo svojim radom. Protivim se neoliberalizmu koji se sve više nameće, a prema kojem bi sve bolnice trebalo staviti na tržište. To je ta velika razlika između Amerike i Europe. Amerika ima zdravstvo koje se vodi isključivo profitom. Europa ima zdravstvo koje je u većoj ili manjoj mjeri socijalno. A mi se, na žalost, u jednom dijelu približavamo američkom modelu. Bit ću jako brutalan: pa nisu Amerikanci primili malu Milu s osmijehom i raširenih ruku zato što su se sažalili nad njom, ili zato što im se sviđa. Oni su je primili jer su dobili tri milijuna dolara. A taj iznos je jednak iznosu tromjesečnog proračuna za cijelu Klaićevu.

NACIONAL: Kako gledate na humanitarne akcije kojima se pokušava sakupiti novac za liječenje teško oboljele djece?

Te humanitarne akcije nisu samo naš specifikum, već su tipične za sve zemlje s dna Europe, gdje smo se i mi vrlo čvrsto pozicionirali. Humanitarne akcije su nužne i pozitivne. No postoji razlika između naših i onih koje se organiziraju u bogatijim društvima. Tamo su one namijenjene poboljšanju standarda liječenja sviju, a kod nas se koriste za liječenje pojedinaca. Sve veće bolnice u svijetu imaju svoje zaklade koje sakupljaju novac, a države to potiču kroz poreznu politiku i razne olakšice donatorima.

NACIONAL: Ne bi li liječenje teško oboljeloj djeci trebalo osigurati hrvatsko zdravstvo? Zašto se to nije moglo riješiti kroz sustav?

Pitanje je je li sustav trebao platiti to liječenje u Americi. Koliko god da to okrutno zvuči. Naime, po mojim saznanjima, no unaprijed se ograđujem od moguće pogreške, Mila u Americi prima klasičnu kemoterapiju koju je mogla dobiti i u Hrvatskoj. A nakon toga ide na transplantaciju koštane srži. To je sve doista mogla dobiti u Hrvatskoj, naravno, uz značajno lošiju kvalitetu smještaja za nju i za roditelje. Jer bila bi smještena na Rebru, koje je
daleko lošije opremljeno nego konkretna bolnica u Philadelphiji. I Rebro ima jednako sjajne rezultate kao i ta bolnica, no na njih negativno utječu infekcije koje oni ne mogu sprečavati jer rade u neadekvatnim uvjetima. Naši stručnjaci su vrhunski, što dokazuje činjenica da ih, kada odu u inozemstvo, drže kao malo vode na dlanu. Nitko
mi ne može reći da profesorica Stepan ili profesor Bilić, ili svi oni ljudi koji doslovce troše svoje živote kako bi spasili tuđe, nisu jednako kvalitetni. I oni u sustavu u kojem nemaju uvjeta postižu rezultate koji mogu parirati europskima i svjetskima.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu gledate na pompoznu najavu izgradnje nove dječje bolnice, što su odradili ministar zdravstva Milan Kujundžić i premijer Andrej Plenković, iako nema ni projekta niti su se prijavili na natječaj za EU fondove?

Moj stav je jednak kao i prije pet godina. Taj projekt je nužan, no za njegovo ostvarenje treba nam najmanje 6-8 godina i to u idealnim uvjetima, od trenutka kada znamo što i gdje želimo graditi. Uvjeren sam da za mandata ove Vlade neće biti dovršena. U ovom trenutku je prvo potrebna studija izvodivosti koja bi trebala dokazati je li stara zgrada u Blatu upotrebljiva ili ne. Gotovo sam siguran da će studija pokazati da ju se više isplati rušiti jer su se standardi gradnje bolnica uvelike promijenili u posljednjih trideset godina. Čak da i ostane na toj lokaciji, treba vremena za projekt koji će prema važećim standardima osmisliti dječju bolnicu za sljedećih pedeset godina. Knowhow postoji, bio nam je čak nuđen i besplatno, iz američke nacionalne bolnice u Washingtonu. Nakon toga slijede natječaji za izvođače i opremu velike vrijednosti koji moraju biti otvoreni najmanje šest mjeseci i koji su podložni raznim pravnim smicalicama interesnih lobija. Nadam se da se to neće pretvoriti u zagrebački aerodrom ili Pelješki most, za čiju izgradnju je trebalo oko 12 godina. No Hrvatskoj je u svakom slučaju nasušno potrebna nacionalna dječja bolnica, uostalom to je i naša obveza prema europskim standardima na 4 milijuna stanovnika. Ona se mora maknuti ispod skuta odrasle medicine jer je u takvim uvjetima dječja medicina uvijek „trinaesto prase“, što dobro znaju moji kolege koji se bore unutar velikih KBC-ova. Svi koji doista žele dobro djeci i struci, a vjerujte mi, rijetki su oni koji nemaju figu u džepu, rekli su da jedva čekaju da se ona izgradi.

NACIONAL: Politika se posljednjih trideset godina itekako miješala u zdravstveni sustav, koliko mu je to štetilo?

Jako. Na žalost, politiku sam predugo sretao u bolnicama i na bolničkim odjelima, a to ne smije biti tako. To sam pokazao u jednoj malo poznatoj epizodi kada, obnašajući dužnost predsjednika uprave Doma zdravlja Istok, nisam dopustio vladajućoj političkoj opciji smjenu ravnatelja Doma zdravlja koji je bio iz HDZ-ove kvote. A HDZ sigurno nije bio moja politička opcija. Nisam to dopustio jer je čovjek dobro radio svoj posao, zaposlenici su ga cijenili, financijski rezultati su bili izvrsni. Radi se o danas na žalost pokojnom Josi Škari. Na kraju su ga natjerali da ode, na jedan vrlo ružan način, a onda su smijenili i mene jer sam doživljen kao osoba koja ga štiti. Nisam ja štitio Josu Škaru, već njegov rad. Usput, on je čini mi se bio pravnik po struci.

NACIONAL: Osim političkih imenovanja, nameće se pitanje i nije li šteta vrhunske liječnike i kirurge potrošiti na menadžiranje bolnica? Nije li to posao za ekonomiste?

Slažem se s vama, no smatram da bolnica treba imati dva ravnatelja. Jednog za ekonomska pitanja, a drugog kao medicinskog ravnatelja, u ime struke. Na žalost, biti ravnatelj bolnice po hrvatskom zakonu ne znači ujedno i biti menadžer. Naime, ravnatelji ne mogu zaposliti koga žele, ne mogu otpustiti koga žele, ne mogu nagrađivati dobre i kažnjavati loše radnike. Oni tek provode neku državnu politiku. Zato smatram da nam treba profesionalna uprava bolnica.

NACIONAL: Hrvatskoj nedostaje liječnika, a otkad smo članica EU-a i otkad su nam se otvorila europska tržišta rada, oni masovno odlaze iz zemlje. Kako to spriječiti?

S jedne strane nam nedostaje liječnika, a s druge je koncentracija liječnika na nekim mjestima prevelika, pri čemu veliku ulogu igra podobnost, umjesto kvalitete. Većina liječnika koja napušta Hrvatsku odlazi zbog osjećaja nesigurnosti i besperspektivnosti. Ti ljudi ne odlaze u Irsku ili Njemačku zbog veće plaće, već zbog boljih uvjeta rada, kao i poštovanja koje će uživati za svoje znanje i stručnost. Mi zapravo svjedočimo paradoksu da je hrvatsko zdravstvo puno bolje od sustava. U nekim segmentima, poput transplantacija ili dječje kirurgije, mi smo svjetski prvaci, isključivo zahvaljujući rekao bih mazohističkoj požrtvovnosti i entuzijazmu pojedinih sjajnih liječnika. Poput Patrlja ili Kocmana koji su početkom dvijetisućitih bili pioniri transplantacijske medicine. Iako je sustav potpuno urušen, kod nas su stvoreni regionalni centri, a liječnici iz cijelog svijeta dolaze na edukaciju.

NACIONAL: Ako uđete u EU parlament, kojoj ćete se političkoj grupaciji prikloniti? Hoće li to biti grupa ALDE?

Ne vjerujem. Mislim da HSS prirodno pripada među stranke zelenih. No kad se osvoji mandat, o tome ćemo konačno razgovarati. Nezavisan sam na listi, ali neću iznevjeriti one koji su mi dali povjerenje i stavili me na listu. Vjerujem da su stranke zelenih od jednog pokreta prerasli u ozbiljnu, proeuropsku političku opciju. Smatram da HSS-u nije mjesto tu gdje je sada, među europskim pučanima, a ni među liberalima jer mi ne podržavamo u potpunosti surovu liberalizaciju tržišta i svega ostaloga. To može proći u skandinavskim zemljama, gdje je politička i demokratska kultura na daleko višoj razini nego u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako komentirate bizarnu priču o doktoru iz Obrovca i njegovoj medicinskoj sestri bez stručne spreme?

Mi smo tu kao liječnici zakazali, liječnička komora prije svega koja nije prepoznala da se radi o čovjeku s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Meni je bilo mučno i nisam ni htio gledati emisiju o tome, bilo mi je mučno i čitati napise o tome. Umjesto da mu pomognemo i zaštitimo ga, na slađivali smo se medijskim linčem nad jednim čovjekom koji je bolestan. Jedan od razloga za to je i činjenica da se liječnička komora trenutačno bavi svojim izborima, u kojima je vidljiva žudnja nekih političkih opcija da preuzmu vlast nad profesionalnim udruženjem. Upravo zato liječnička komora ne ulijeva povjerenje. Ona bi trebala skrbiti o profesionalnom statusu svih liječnika u Hrvatskoj, i onih srpske i bošnjačke, sirijske ili neke druge nacionalnosti. A takvih će biti sve više jer ćemo manjak naših liječnika morati nadoknaditi „uvozom“ liječnika iz drugih zemalja. Ne mislim da je to loše jer je medicina internacionalna, a edukacija univerzalna.

NACIONAL: Je li vam žao što niste postali ravnatelj Klaićeve? Imali ste ogromnu podršku roditelja.

Nisam imao uvjete i ne volim žaliti za prolivenim mlijekom. Ta stranica mog života je za mene zatvorena.

NACIONAL: Profesora Gorana Roića, novog ravnatelja Klaićeve, prozvali su zbog dozvola koje izdaje liječnicima da rade u privatnoj klinici njegove supruge. Kakav je vaš stav o tome?

Nisam stručnjak za sukob interesa.

NACIONAL: Mnogo se govori o neodrživosti zdravstvenog sustava koji je skup i neefikasan. Zašto i što bi trebalo učiniti da se to promijeni?

Znam da zvuči populistički, no nedavno sam vidio članak u kojem je jedna vanjska analiza pokazala kako se u Hrvatskoj godišnje zamrači 13,5 % bruto domaćeg proizvoda kroz korupciju. To je 50 milijardi kuna. Novca očito ima pa pozivam sve one koji kradu da kradu upola manje. Neka pola ostave sustavu. To je 25 milijardi kuna, više no što se godišnje potroši na cijelo hrvatsko zdravstvo. No naš sustav je sigurno zastario i trebalo bi ga racionalizirati i smanjiti broj bolnica. Trebamo koncentrirati najbolje što imamo u centre, a neke županijske bolnice prisiliti na dogovor, kako ne bi svaka imala sve odjele. Trebale bi se podijeliti jer ako nam MMF dođe rješavati zdravstveni sustav, prepustit će ih surovom tržištu. Neodrživo je imati i rodilišta za 20 poroda godišnje. Statistika je neumoljiva. Naravno, svjestan sam da postoje male sredine u kojima dostupnost medicinske zaštite nije na zadovoljavajućoj razini. Uvjeren sam da bi kvalitetni domovi zdravlja s kvalitetnom specijalistikom, kao što smo nekada imali, itekako mogli nadomjestili bolnice u određenim dijelovima Hrvatske. Osim toga, treba bolje organizirati hitnu medicinsku službu i sve bi funkcioniralo. Italija je dobar europski primjer. Prije nekoliko godina imala je potpuni nered, a danas ima jedan od najbolje organiziranih zdravstvenih sustava u Europi jer su shvatili da im to ne može riješiti politika, pa su ga liječnici preuzeli u svoje ruke.