Šibice su relativno novi izum čovječanstva; zamijenile su kremen prije otprilike dva stoljeća, kad su već radili razboji, vozili vlakovi i parobrodi. Engelski kemičar John Walker je 27. studenog 1826. godine slučajno izumio šibicu kad je osušeni komad kemijske otopine zapalio prilikom miješanja drvenim štapom. Kad je izum pokazao prijateljima, koji su ga molili da ga patentira, rekao je da je to ‘previše trivijalno’. Princip paljenja bio je provlačenje šibice između dva komada papira prekrivenih izmrvljenim staklom.

Riječ “šibica” potječe od stare ruske riječi igle za pletenje – naoštreni drveni štap ili iver. U drevna vremena, za potpaljivanje vatre, naši su se preci trljali drvom o drvo, a zatim su izumili kremen i počeli se služiti njime. Ali čak i uz to, potpirivanje vatre zahtijevalo je vrijeme, određenu vještinu i napor. Iako upotreba vatre seže u zoru čovječanstva, vjeruje se da su šibice izvorno izumljene u Kini za vrijeme dinastije Qi, koja je vladala na sjeveru Kine (550.-577.). Dvorjani su se našli u vojnoj opsadi i ostali bez vatre, izmislili su ih od sumpora.

Štapići za šibice su drveni (koristi se meko drvo – lipa, jasika, topola, američki bijeli bor …), te karton i vosak (pamučna vrpca impregnirana parafinom). Prikupljanje etiketa, kutija, samih šibica i ostalih srodnih predmeta naziva se filumenija, a njihovi sakupljači nazivaju se filumenistima. Danas se samo u SAD-u godišnje koristi 500 milijardi šibica.