Objavljeno u Nacionalu br. 911, 17. listopad 2015.

VODEĆI HRVATSKI ANTROPOLOZI I ARHEOLOZI prvim znanstvenim skupom pokušali su osvijestiti važnost očuvanja kulturne i povijesne baštine u Hrvatskoj. Tvrde da je situacija zabrinjavajuća jer baštinom ne upravlja nitko, a mnogi smatraju da je ona vreća bez dna u koju se baca novac

Antropologija kao znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem biološke i kulturne različitosti ljudi od početaka ljudske civilizacije do danas zaključke temelji na sustavnim proučavanjima, istraživanjima, sakupljanju povijesnih i ljudskih ostataka, analizi i interpretaciji prikupljene građe. No za razliku od starijih generacija antropologa koji su rijetko izlazili iz zatvorenih znanstvenih i akademskih krugova, današnji antropolozi i arheolozi svoja saznanja i otkrića žele predstaviti i približiti javnosti te tako osvijestiti važnost očuvanja kulturne i povijesne baštine. Uz to, njihov je cilj i mnogo širi i ne zadržava se samo na kataloškom broju i popisu znanstvenih otkrića. Arheološka nalazišta, kako ona istražena tako i veliki broj onih koja tek čekaju da ih se istraži i znanstveno klasificira, uz mudro raspolaganje i kvalitetnu pripremu mogu biti i posve konkretan izvor profita.

ZAGREB JE POČETKOM TJEDNA bio domaćin dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa “Antropologija i turizam – jačanje kompetencija u kulturnom turizmu”. Njegovim pokretanjem nastoji se predstaviti značenje i vrijednost arheološke i kulturne baštine kojom Hrvatska raspolaže i ukazati na to da ona može biti svojevrsna dodana kulturna vrijednost koju država može pokazati i na pravi način predstaviti turistima, ali i da se njome može upravljati na ekonomskoj osnovi. Tako kulturna baština može društvu donijeti i posve mjerljive materijalne koristi. “Istraživanja pokazuju da posljednjih godina čak od 20 do 25 posto turista dolazi u neku zemlju s namjerom da upoznaju njezinu kulturnu i gastronomsku baštinu”, kaže Saša Missoni, ravnatelj Instituta za antropologiju u Zagrebu, no dodaje kako je za postizanje toga cilja – kvalitetnijeg pozicioniranja Hrvatske kao zemlje koja turistima i posjetiteljima može ponuditi puno više od čistog mora i lijepih hotela – potrebna intenzivnija međusobna suradnja stručnih institucija, prije svih Instituta za antropologiju, Instituta za arheologiju, Arheološkog muzeja, ali i Ministarstva kulture, Ministarstva turizma, pa i Ministarstva gospodarstva, regionalnog razvoja i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te posebno Hrvatske turističke zajednice. Unutar arheološke i antropološke struke već postoji vrlo čvrsta suradnja, no podrška ministarstava i ostalih državnih institucija s načelne razine tek treba prerasti u konkretnu.

Nužno je, kaže Missoni, i na lokalnoj razini, u općinama, gradovima i županijama na čijem se teritoriju nalaze vrijedna arheološka nalazišta, razviti svijest o njihovoj vrijednosti, i to ne samo znanstvenoj, odnosno arheološkoj ili antropološkoj, nego prije svega o kulturnoj vrijednosti. Onda se ona, ako se pronađe i razvije pravi način predstavljanja, može pretočiti u posve konkretnu turističku vrijednost koja donosi i materijalnu korist za lokalnu zajednicu, ali i društvo u cjelini. Potreba ulaganja u nove oblike turističke ponude koja će zadovoljiti sve zahtjevnije i sve probirljivije posjetitelje nužna je za dugoročni napredak turizma u Hrvatskoj, a ako se razviju pravi projekti koji će na razumljiv i zanimljiv način predstaviti arheološka i povijesna otkrića kao sastavni dio naše kulture, u tom slučaju bilo bi moguće povući i novac iz europskih fondova.

NO ŠTO JE SVE POTREBNO UČINITI i koliko novca treba investirati da bi jedno arheološko nalazište postalo zanimljivo turistima i ponudilo im posve novi doživljaj? “Ulaganje u očuvanje arheološke i antropološke baštine ulaganje je u nas i naš identitet. No kad smo svoju baštinu upoznali i na pravi je način vrednovali, imamo moralno i svako drugo pravo da je ponudimo i predstavimo drugima. Ponuditi je drugima prije nego što smo je upoznali i shvatili njezinu pravu vrijednost nema previše smisla jer tada nudimo nešto u što ni sami ne vjerujemo”, upozorava Sanjin Mihelić, kustos Arheološkog muzeja u Zagrebu i dodaje kako našem društvu nedostaje razumijevanje za vrijednost i važnost vlastite arheološke baštine. Ekonomsku vrijednost i značaj arheoloških lokaliteta ne treba samo tako odbacivati, no kako bi to na pravi način došlo do izražaja lokalitete treba znanstveno, odnosno arheološki istražiti, konzervirati ako je to potrebno te potom zaštititi od devastacije.

“Tek kad te uvjete ispunimo, možemo se okrenuti valorizaciji, interpretaciji i prezentaciji u turističke svrhe, da bi lokacija dobila i svoju ekonomsku vrijednost”, tvrdi Mihelić. “Ulaganje u jedan arheološki lokalitet ni u kom slučaju ne smije biti vođeno isključivo motivom materijalne zarade i procjene povrata uloženih sredstava, jer su i svi ostali momenti – istraživanje, konzervacija i evaluacija nalazišta – kulturološki vrijedni sami po sebi i oni nadilaze materijalnu vrijednost. No kad govorimo o ekonomiji arheologije, odnosno ekonomiji kulturne baštine, ne smijemo otići u drugu krajnost pa kazati da sva nalazišta treba istražiti, zaštititi i prezentirati. Govorimo zapravo o vrlo kompleksnom sustavu u kojem trebamo uskladiti sve temeljne uvjete, a pritom imati viziju kako ulaganja dugoročno možemo vratiti”, tumači Mihelić. Dodaje i kako nam tek prava valorizacija vlastite kulturne baštine daje za pravo da zatražimo i dodatne izvore financiranja iz europskih fondova. Nažalost, tvrdi Mihelić, ogroman broj arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj – a među njima ima i vrlo vrijednih nalazišta – zanemaren je i prepušten propadanju. “Nema previše smisla tražiti krivca. Nitko za to posebno nije kriv. Uostalom, naše društvo opterećeno je nizom problema, pa nije ni čudo da ovakva pitanja ostaju u drugom planu. No kad pogledamo naš današnji odnos prema arheološkoj baštini, odgovorno tvrdim da mi danas velikom većinom te baštine ne upravljamo. Upravlja se tek pojedinim lokalitetima – više ili manje uspješno – koji čine tek iznimke, no nažalost puno je više onih negativnih primjera”, objašnjava Mihelić. Sadašnji model ulaganja i upravljanja kulturnom baštinom i ekonomska održivost tog modela imaju niz nedostataka, dodaje on, jer nema vizije kako pomiriti interese svih – znanstvenika, muzeologa, lokalne zajednice, predstavnika civilnog društva i države kao vlasnika kulturne baštine.

OD DRŽAVE, ODNOSNO MINISTARSTVA KULTURE, upozoravaju naši sugovornici, najčešće se pogrešno očekuje da upravlja pojedinom kulturnom baštinom, a oni koji bi njome trebali upravljati nisu ni svjesni toga da to mogu. “Zbog toga se nalazimo u situaciji da na kraju, u svoj toj zbrci oko toga tko je odgovoran, baštinom ne upravlja nitko. Nažalost, kod nas se još uvijek vjeruje da je kulturna i povijesna baština vreća bez dna u koju stalno treba ulagati novac koji mora dati netko drugi, a to je najčešće država. A kulturna baština, ako se pripremi i prezentira na pravi način, može pokrivati vlastite troškove i pritom još donositi novac. Znanost, odnosno arheološka i antropološka struka moraju stvoriti podlogu koja će nas odvesti upravo u tom pravcu i koja će donijeti konkretnu korist lokalnoj zajednici, a država mora tek postaviti pravila igre. Bilo bi dobro da nas i lokalna zajednica i država prepoznaju kao one koji ne traže novac, nego one koji pomažu da ga se zaradi, a pritom i aktivno sudjeluju u razvoju svijesti o vrijednosti i značaju arheološke baštine i iskorištavanju potencijala koje ona nudi”, upozorava Ivor Janković, pomoćnik ravnatelja Instituta za antropologiju. Znanstveni skup u Zagrebu okupio je upravo stručnjake koji imaju znanja i iskustva u sličnim projektima, a trebao bi pomoći da se stvore temelji za ostvarivanje toga cilja.

Pokuša li se odgovoriti na pitanje tko bi najviše trebao biti zainteresiran za promjenu odnosa prema kulturnoj baštini i do sada zanemarenim arheološkim lokalitetima, onda su to prije svih arheologija kao znanost posvećena istraživanju i proučavanju materijalnih ostataka, te antropologija koja u središte stavlja čovjeka koji materijalne dokaze i povijesne činjenice povezuje u smislenu cjelinu. No ne samo oni. “Svakako da struku treba pitati i konzultirati jer je upravo ona direktno zainteresirana za očuvanje kulturne baštine. No ako sve ostavimo samo na znanstvenom nivou i ako pritom isključimo stvarni život i mogućnost da se znanstvena otkrića predstave javnosti i na određeni način uključe u svakodnevni život, a time onda dobiju i određenu materijalnu vrijednost, nismo učinili mnogo na promociji kulturne baštine”, kaže Mihelić. I lokalna i regionalna samouprava imaju svoj interes u promociji kulturne baštine, u određenim slučajevima i država kao vlasnik kulturnog dobra, a u tom nizu pojavljuje se i civilni sektor, odnosno udruge građana koje često predstavljaju vrlo važan faktor u odlučivanju o budućnosti pojedinog arheološkog lokaliteta. Kako pomiriti sve te interese i odrediti pravi način upravljanja dobrom, vrlo često nije lak posao. “Mi želimo skrenuti pažnju javnosti na to da je naša kulturna i povijesna baština resurs koji može postati isplativ i koji se može posve konkretno valorizirati. No da bismo došli do te faze, prvo moramo ispuniti sve one preduvjete kako bi takva valorizacija dobila pravi smisao”, zaključio je Mihelić.

JEDNOSTAVNIM RIJEČIMA KAZANO, arheologiji i antropologiji potreban je kvalitetan menadžment koji će znanstveno obrađeni lokalitet na pravi način procijeniti, uskladiti interese svih sudionika, osigurati izvore financiranja koji će ga pripremiti za turističku promociju te ga potom na adekvatan način marketinški predstaviti kako bi se osigurali povrat uloženih sredstava i dugoročna isplativost.

Na znanstvenom skupu dane su određene smjernice na tom putu i pokazalo kako su slične probleme riješili u nekoliko europskih zemalja, Španjolskoj, Italiji, Austriji i Sloveniji, u kojima su se suočili s jednakim izazovima. Predavanja su održali Sofia Pescarin iz Italije, direktorica talijanske Škole virtualne arheologije i stručnjakinja na polju primjene suvremenih tehnologija u 3D rekonstrukciji arheoloških nalazišta, te Victor Manuel Lopez Mencher Bendich, koji s grupom svojih suradnika posljednjih nekoliko godina proučava mogućnosti integriranja menadžmenta u upravljanje arheološkom i kulturnom baštinom u Španjolskoj i Europi te razvoju turizma na arheološkim nalazištima.

Primjer jedne pozitivne priče je festival antike “Pula Superiorvm 2015.” koji već 14 godina u pulskoj Areni i na još nekoliko lokacija u gradu vjerno oživljava antičku kulturu i svakodnevni život u rimsko doba, predstavljajući Pulu kroz izložbe, koncerte, kazališne predstave, radionice i raznovrsna događanja. Cijeli spektakl “začinjen” je i borbama gladijatora u Areni, ponudom tradicionalnih antičkih jela, predstavljanjem ondašnje mode i načina života. Manifestacija, kako su objasnili naši sugovornici, ima posebnu vrijednost jer je organizirana uz veliku podršku Grada i njegove Turističke zajednice. Oni su prepoznali važnost promocije Istre i Pule kao svjetski priznate kulturno-turističke destinacije kroz popularizaciju bogate kulturno-povijesne baštine. Pritom je i posebno važno to da je svaki segment festivala smješten na originalne lokacije i utemeljen na poštivanju povijesnih činjenica, za čiju su rekonstrukciju između ostalih zaslužni povjesničari i arheolozi. Pula je tako promovirana i prepoznata kao grad koji izuzetno cijeni svoju kulturno-povijesnu baštinu i spreman je na kvalitetan način ponuditi ju turistima. Sličnih primjera ima još nekoliko, no još uvijek nedovoljno, uzme li se u obzir arheološko bogatstvo i povijesna baština s kojima Hrvatska raspolaže.

Međutim, pitanje je gdje se mogu naći pravi menadžeri i marketinški stručnjaci koji će s jedne strane pomoći da se kulturno i povijesno bogatstvo predstavi javnosti, a s druge strane pronaći izvore iz kojih će se financirati njihova priprema za ekonomsko korištenje. “Mi nemamo idealan profil stručnjaka koji bi objedinio sve naše zahtjeve i spojio ih u jednoj osobi. Gotovih stručnjaka nema. Njih tek trebamo pripremiti za ono što od njih očekujemo, no za to nam treba konkretnija podrška državnih institucija”, naglasio je Missoni. U brendiranje određenih arheoloških nalazišta i njihovu promociju u javnosti nužno je uključiti i marketinške agencije, koje također treba kvalitetno pripremiti i pokazati im što je namjera i cilj projekta i što se njime želi postići.

“ZBOG NEDOSTATKA RAZUMIJEVANJA U DRUŠTVU i manjka svijesti o tome da postoje različiti oblici i mogućnosti korištenja naše kulturne baštine, više puta smo čitav mukotrpan put uvjeravanja javnosti u stvarnu vrijednost onoga što imamo do sada prolazili sami, a tek usput bismo angažirali stručnjake koji su nam u određenim trenucima bili potrebni. Primjerice, kroz naše istraživanje i pripremu izložbe ‘Put neandertalca’ iz čvrste znanosti prešli smo put prema predaji prikupljenih saznanja, čak i u audio-vizualnom obliku, na korištenje javnosti, no nažalost još uvijek nitko nije preuzeo inicijativu kojom bi se od te građe stvorila dodana turistička vrijednost”, navodi Mihelić.

Antropolozi žele da naša kulturna baština i naša znanstvena saznanja ne budu tek mrtvi kapital i vrijednost oko koje će se lomiti koplja tko je, koliko i kada dužan ulagati u njezino očuvanje te tko je kriv ako tog ulaganja nema. Stručnjaci s kojima smo razgovarali nastoje pokazati da se baština može promatrati na posve drugačiji način, da ona, uz to što ima golemu kulturnu vrijednost, jednako tako može biti i važan ekonomski faktor koji će kroz kvalitetniju turističku ponudu konkretno pridonositi kvalitetnijem standardu društva.