Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Vukovarski ratni heroj govori o problemima s kojima će se suočiti kao ministar branitelja, pri čemu mora paziti da ne izazove pobunu braniteljskih udruga koje kontrolira HDZ

Predrag Matić Fred, vukovarski ratni veteran, dobio je zadatak da nekako ispuni obećanja Kukuriku koalicije, barem što se tiče poštenije raspodjele proračuna, a da pri tome ne izazove pobunu braniteljskih udruga koje su pod kontrolom HDZ-a. Kao novi ministar branitelja pred njim je problem falsificiranih dijagnoza, PTSP-a, lažnih invalida, famoznoga registra branitelja i fundamentalno moralno-povijesno pitanje: dokle će prevaranti uz potporu politike financijski eksploatirati žive i mrtve, žrtve Domovinskoga rata i radno-aktivne porezne obveznike koji ionako jedva preživljavaju pod mastodontskim volumenom državne birokracije?

Spominju se nekakve sankcije za lažne branitelje, vezano uz novi zakon. Što bi to značilo – oduzimanje imovine, zatvor?
– Ne mislim da bi čovjeka trebalo nakon 20 godina istjerati iz stana zbog lažnih potvrda, ali ako ima tri stana, morao bi vratiti barem dva, a treći platiti po ekonomskoj cijeni.

Imate li vi za to podršku aktualne vlade?
– Znam da je Zoran Milanović sigurno pošten i da želi pošten sustav. Meni je ostavljeno da sam kreiram kako mislim da treba biti, naravno, uz svu moju odgovornost. Istina, Milanović je više političar od mene, pa mora s političke strane uzeti u obzir neke stvari koje ja ne moram. Moja je prednost da ministarsko mjesto nije moja ambicija. Čak i da mi egzistencija o tome ovisi, ne bih tu ostao pod svaku cijenu. Kad me Milanović nazvao da preuzmem ministarstvo, imao sam u Uredu predsjednika posao života. S Josipovićem se valjda ne slažem jedino što se tiče glazbe: on voli klasičnu dok su moja najviša glazbena razina Oliver, Giboni… U temeljnim političkim stavovima se potpuno slažemo.

Niste željeli ministarsko mjesto?
– Nisam, ali premijer Milanović tražio je od predsjednika Josipovića da mu me ustupi, da tako kažem.

Hoćete li nakon donošenja novog zakona objaviti registar branitelja ili nećete? Negdje stoji da hoćete, negdje da nećete.
– Pa ja sam nekoliko puta rekao da hoćemo. Riječ je o načinu, kako ćemo to učiniti. Da, istina, u jednoj svojoj izjavi premijer Milanović to je malo ublažio… Osobno nisam nikad sreo branitelja koji se protivi objavi. Na drugoj strani, Josip Đakić nije sreo ni jednog branitelja koji jest za objavu registra. Problem je, ukratko, što živimo u paralelnim svemirima.

Dakle, Vlada još nije donijela definitivnu odluku?
– To je predizborno obećanje Kukuriku koalicije. Postoji zakon o zaštiti podataka zbog čega se ne bi smio objaviti. No ja tvrdim da postoji također zakon o pravima na pristup informacijama. Tražimo način kako registar objaviti potpuno “bezbolno” za prave branitelje. Priča o 500.000 branitelja, u principu, nije problem, jer svega 70.000 njih koristi materijalna prava. Što se mene tiče, i pekar iz Klare koji je za vojsku pekao kruh je sudionik Domovinskoga rata, ali to ne znači da on može otići u vojnu mirovinu i postati invalidom Domovinskoga rata.

U čemu je onda problem?
– Osobno sam za objavu registra. Da se razumijemo, bio sam protiv one divlje objave prije godinu i pol dana na internetu. Nije pitanje objaviti ili ne objaviti registar, nego način i svrha objave. Nisam za to da registar služi tomu da se naslađujemo lažnjacima.

Pa makar da se naslađujemo… No koja je vaša ideja?
– Recimo da DORH i ostale nadležne institucije imaju stalan pristup registru. Ako se pojavi kakva prijava protiv nekoga, da svatko u DORH-u može ući u registar, vidjeti s kim je taj ratovao, nazvati njegova zapovjednika i pitati ga. Tako nekako.

Što kažete na “argument Savo Štrbac”?
– To su gluposti koje je Tomislav Ivić izmislio kada je uhapšen Veljko Marić. Kao da Srbima bez registra nisu dostupni podaci gdje je tko ratovao. Pa sve je već objavljeno u našim monografijama i u Narodnim novinama su imena svih odlikovanih – više od 700 tisuća odlikovanja. Jedini koji, uvjetno rečeno, mogu imati problema, to su dobri ljudi koji su pisali monografije. Kada su pisali monografiju, ne dao im bog da su nekog ispustili. Da netko radi monografiju o mojoj brigadi i mene ispusti, mozak bih mu popio! Pa ja sam napisao knjigu o svom ratnom putu, 400 stranica! Zašto mene ne proziva Savo Štrbac? Uništio sam osam tenkova i jedan transporter. Je li tu bilo poginulih, ubijenih – nemam pojma. Nemam nikakvu grižnju savjesti jer sam se branio od cijevi. Ali ja nisam nikad pucao u glavu nekoj babi s pola metra. Čak mi je jedan bio istrčao iz tenka, ali ja nisam u njega pucao, jer nije bio naoružan.

S obzirom na stanje naših pravosudnih sustava vrijedi pitati: kako biste se ponašali da vas osobno zaskoče s kakvim ratnim zločinom?
– Bio sam u svojoj kući, pucao sam iz puške, borio sam se za svoju zemlju, nisam izlazio izvan granica Hrvatske. U nikog nisam pucao na manje od 100, do 200 metara. Ja doista ne znam, mislim da nisam, počinio nešto što se krši s kakvom ratnom konvencijom. No da mi kažu da sam i nesvjesno učinio nešto nečasno, mene ne bi trebalo privoditi. Uzeo bih četkicu za zube i sam otišao u Remetinec.

Što onda znači kada kažete da vaše ministarstvo dobro funkcionira?
– To znači da ispunjava sve zadaće iz dosadašnjeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja. Kada je 2005. izašao zadnji zakon, rečeno je da se do kraja 2006. mogu predati zahtjevi za invalidnost. Tada je bio novi veliki val od 30.000 ljudi koji su predali zahtjeve. To nisu ranjeni. Išlo se na privremeni status, prema osnovi PTSP-a. Zakonom bi trebalo riješiti taj problem: sve smo dalje od rata, a sve je veći broj zahtjeva za invaliditetom.

Jeste li samom sebi smanjili invalidnost u skladu s političkim trendom smanjivanja privilegija?
– Ja sam to još ljetos učinio. Nema veze s politikom ove vlade. O tome sam raspravljao još s ministrom Jurjom Njavrom. U logoru ste sami, oči u oči s ispitivačima. Nakon toga komisiji možete reći da su vam radili što god hoćete. Odmah će vam dati status najvećeg invalida. Ne trebaju mi nikakvi papiri za komisiju, dovoljno je da im kažem: eto, nakon 20 godina traumatične šutnje, ja konačno priznajem što sam zapravo sve prošao u logoru…

Koliko ima takvih predmeta s “naknadnim priznanjima” pred komisijom?
– Ostalo ih je oko dvije tisuće. Svi će najvjerojatnije biti prihvaćeni.

Početak braniteljske prijevare su liječnici. Oni daju potvrde fizičkih i psihičkih hendikepa u Domovinskom ratu, na koje se dalje slažu sve ostale laži. Zašto političari šute o njihovoj osnovnoj odgovornosti?
– U Hrvatskoj trenutačno ima 250 liječnika, koliko znam, koji su doktorirali na PTSP-u, ali uspješnost izlječenja je nikakva. Bilo mi je muka kad sam nekim veleposlanicima objašnjavao da ćemo napraviti veteranski centar, jer mi imamo jaku liječničku ekipu koja će u tome pomoći, a u sebi sam mislio – što da našim liječnicima dođu veterani iz Afganistana? Kako će im pomoći nego savjetom kako da ostvare mirovinu. Kod nas liječniku jednostavno kažete da vam se znoje dlanovi, suše usta, da ne spavate i da stalno sanjate četnike.

Koja je formula kod fizičkoga ranjavanja?
– Najčešća je lažna ozljeda vezana uz priču kako je pala granata u njegovoj neposrednoj blizini te ga odbacila tako da je glavom i leđima udario u zid. Bio je čak jedan koji nije udario o zid nego o tenk kad ga je, kako kaže, granata pogodila. Nikad nisam čuo da granata odbaci čovjeka. Ja to znam, bio sam u Vukovaru gdje je padalo više od tisuću granata dnevno. Granata te ubije ili te ne ubije, nikoga nikad nije odbacila kao na katapultu, osim u američkim filmovima. A posebna su priča stradali u prometnim nezgodama.

Kako je to izgledalo kad ste tražili da vas osobno i za sada jedinoga proglase izliječenim od PTSP-a?
– Točno, valjda sam jedini branitelj koji se izliječio od PTSP-a u Hrvatskoj. Čitam komentare po forumima: mnogi me zbog toga mrze, ispadam gori od Šeksa i saborske ekipe. Nije išlo jednoglasno ni na komisiji. Dva liječnika iz komisije su to pozdravili, bili su zadovoljni, a treći je rekao da ne može. Kad sam ga upitao zašto, odgovorio je – “Pa zato što zakon kaže da imate trajnu invalidnost!”

A zakon ne smijemo kršiti, je li tako?
– Dakle, nije ideja da se itko ikad izliječi. Izlječenje stvara problem. Logično je onda da svake dvije godine, kad se dolazi na provjeru, nikad nitko ne kaže da mu je bolje. Naravno da je to nakaradno.

Ispada li, prema tome, da se jednoj cijeloj kategoriji isplati biti bolestan i lud i što je najstrašnije, isplati im se i to što su njihovi bližnji poginuli. Što je u tome domoljubno i časno?
– Da, polemiziram sa svojim logorašima oko toga. Kao Srbija će priznati svoje logore… Počelo se pričati da će svakom od bivših logoraša dati 100 maraka odštete po danu. Ja na to kažem da bi, valjda, onda taj novac Srbija trebala dati Hrvatskoj kao državi koja brine za branitelje. Siguran sam da će moj slogan biti – nije u šoldima sve… Valjda je važno poštovanje koje svi mi prema njima iskazujemo.

Naslijedili ste ministarstvo s dvije suprotne tendencije: vaš Vukovarac Ivica Pančić, pa Jadranka Kosor. Kako ocjenjujete Pančićeve pokušaje da riješi ono što je Kosoričina stranka stvorila, a ona sama namnožila?
– Ja sam bio njegov šef kabineta šest mjeseci tako da znam da su njegove namjere bile najbolje i najčasnije. On je u to krenuo revolucionarno, najljevije do lijevoga. Na primjer: na vratima se pojavi branitelj, za Njavru je odmah bio pozitivac dok se ne dokaže suprotno, a za Pančića je bio sumnjiv unaprijed, dok se ne dokaže da je pravi branitelj. Neosporno je riječ o poštenom dečku, ali prije 12 godina njegove metode doista nisu mogle proći.

Pa je onda Kosor lako uvećala brojku?
– Pa, što reći? Njezino ponašanje proizlazi iz činjenice da je bez dana braniteljskoga staža dobila stan iz vojnoga fonda i čin brigadira. Još prije nekoliko godina u jednom intervjuu rekao sam da me neće čuditi ako su J. K. i I. S. u registru branitelja. Napali su me da pričam gluposti. Evo, otkrilo se da su oboje dobili činove iz Domovinskoga rata. Ja ću ipak morati zaviriti u taj registar, koliko god to odbijao.

Bojite se što ćete tamo naći?
-Ne, ne… Želim pokazati da ne mislim zavirivati ili objaviti registar da bih se osobno naslađivao. Znam da je Vukovar branilo manje od 2000 ljudi, a danas isplaćujemo više od 6000 mirovina. Ja bih se već u Vukovaru mogao naslađivati lažnjacima, pa imam ih i u zgradi u kojoj žive moji roditelji.

Niste baš dosljedni. Sami ne želite reagirati, a zamjerate ostalim pravim branitelja što se ne odriču lažnjaka?
– Pa, prijavio sam… No što da ja radim kada država ne reagira. I sami znate koliko je naša država blagonaklona prema kriminalcima. Gotovo da svatko zna tri-četiri lažna branitelja. Jednom me Jadranka Kosor, dok sam bio njezin savjetnik i inzistirao na lažnjacima, pitala jesam li ja ikoga prijavio zbog falsificiranoga invaliditeta. Odgovorio sam joj da jesam. Meni je stigao dopis od mojih Vukovaraca u kojem se navodi desetak imena. Za petoricu sam osobno znao da su bili lažnjaci i poslao sam dopis u DORH.

I što je bilo s njima?
– Problem je da mi nemamo zakon prema kojem bi oni mogli ući u registar. Mene moj prethodnik Tomislav Ivić uvjerava da je on bez objave registra maknuo 2500 branitelja s popisa.
Je li?
– Tako kaže.
Provjerite, sada ste ministar.
– Pokušavam ne rješavati stvari na takav način iako sam s druge strane šokiran nekim Buljubašićima u registru, pa činom bojnice Jadranke Kosor, činom Ive Sanadera… Jako se zalažem za objavu, kako sam već više puta ponovio, da prije svega bude dostupan nadležnim državnim institucijama. No prije toga htio bih okupiti sve zapovjednike i dati im da provjere popise: evo, toliko je ljudi bilo u postrojbi, a sada ih je duplo više. Dakle, izvan sustava bih pustio zapovjednike brigada da kažu tko je, a tko nije bio u njihovoj postrojbi.

Jeste li iz Vlade dobili instrukcije koliko morate uštedjeti?
– Nije mi još rečeno. Budžet Ministarstva branitelja raspolaže s 1,2 milijarde kuna. Od toga je 1,05 milijardi zadano – invalidnine, trajna prava. Nemam velikog manevarskog prostora. Radili smo ovogodišnji proračun Ministarstva prema lanjskom, nešto smo malo smanjili. No Hrvatska je blagonaklona prema braniteljima. Znam da će prije smanjiti zdravstvu i prosvjeti, a branitelje neće dirati. Znači da se o njima vodi računa, da ih se poštuje. Hrvatska voli svoje branitelje.

Što je rekla delegacija Svjetske banke?
– Pitali su prima li braniteljska populacija povlaštene mirovine. Objasnili smo im da nije riječ o povlastici, nego o stečenim pravima iz rata i da je to u domeni nacionalnog zakonodavstva. Nisu imali primjedbi.

Dakle, nakaradnu osnovicu sustava ne mislite mijenjati?
– Bojim se da se stvari ne daju više potpuno promijeniti, može se samo malo sanirati. Manipulacije koju su se godinama radile s braniteljima sada je gotovo nemoguće srediti, ali neke je nepravde moguće ispraviti. Najčešća rečenica koju čujem od branitelja glasi: “Nije meni što ja nemam, nego što gledam koliko su drugi bogati, a nisu nigdje bili”.

Pa lažni ratni invalidi i umirovljenici također su pljačkaši: uzimaju iz proračuna ono što nisu zaradili ni na bojnom polju ni u tvornici.
– Ono što želim postići u svom ministarskom mandatu jest da se pobuni i oglasi tiha većina pravih heroja. U to sam ime formirao savjet od 15 članova, jer 15 je glava pametnije od jedne. U savjetu ima od najdesnijih do najljevijih opcija. Možda na kraju ništa od njihovih mišljenja neću uvažiti, jer ipak sam ja odgovoran. Od njih očekujem da zastupaju stavove braniteljske populacije kojom su okruženi. No želim ih čuti, pa ću možda i promijeniti svoja mišljenja. Otvoren sam za sve dobre prijedloge.