Vlada i predsjednik Republike odbijaju se izjasniti o priznanju krivnje kojim je general Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog stožera HVO Milivoj Petković posredno potvrdio agresiju Hrvatske na BiH. Utvrdio je to Nacional nakon što je hrvatska politička i opća javnost znakovitom ignorancijom uvelike prešutjela vijest da je Petković, jedan od najviših zapovjednika HVO-a tijekom cijelog rata HVO-a i Armije BiH, predsjedniku Haškog suda Carmelu Agiusu poslao pismo u kojemu prihvaća krivicu i odgovornost zbog koje ga je Haški sud, pravomoćnom presudom od 29. studenoga 2017., osudio na dvadeset godina zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Bošnjaka s dijela teritorija BiH koji je, prema zamislima najviših dužnosnika hrvatske države predvođenih Franjom Tuđmanom, trebao postati ekskluzivno hrvatski.

Što Petkovićevo priznanje suštinski znači za Hrvatsku ponajbolje se može zaključiti iz onoga što je za Nacional izjavio odvjetnik Anto Nobilo, čovjek s velikim iskustvom i poznavanjem funkcioniranja haaškog suda. Nobilo je o tome izjavio sljedeće:

“Ako Petković, najviši zapovjednik HVO-a, priznaje svoju odgovornost, a osuđen je u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata, to ima šire implikacije: njegovo priznanje još jednom potvrđuje postojanje udruženoga zločinačkog pothvata, u kojemu su sudjelovali, uz ostale, Tuđman, Šušak i Bobetko. To što hrvatska vlast ili prešućuje ili otvoreno ne priznaje presudu Haškog suda, nije ništa čudno: to potvrđuje da se Hrvatska uklapa u balkanski svijet negiranja utvrđenih činjenica, kao što u Srbiji negiraju genocid u Srebrenici, ili što veličaju Karadžića i Mladića. Pa i ovo što se neki dan dogodilo u Karlovcu – imenovanje mosta po postrojbi osuđenoga za ratni zločin – strašno je i govori o tome da se cijeli grad, preko svojih predstavnika, identificirao sa zločinom.”

On i danas ponavlja ono što je ustvrdio još davno:

“Dobro sam proučio hrvatsko-bošnjački rat u BiH jer sam sedam godina branio Tihomira Blaškića. Kao odvjetnik i tužitelj na početku rata u Hrvatskoj, imam i znanja o utjecaju Srbije u ratove. Moja analiza ukazuje da su Hrvatska i Srbija u ratu u BiH postupale slično, s tim da je Hrvatska oscilirala s obzirom na pritiske iz međunarodne zajednice, a Srbija je bila oštrija, premda perfidnija i efikasnija u skrivanju svog sudjelovanja u ratu u BiH.”

Nobilo zaključuje: „Pred Haškim sudom donesen je niz presuda u kojima je utvrđeno da je rat HVO-a i Armije BiH bio međunarodni sukob. Dakle, Hrvatska je očito bila agresor u toj zemlji. Htjeli mi to ili ne, to je jednostavno tako.”

A sada je, pridodajmo, svojim priznanjem predsjedniku Suda, to potvrdio i najviši vojni zapovjednik HVO-a. Petković mu je poslao pismo o kojem je Jutarnji list izvijestio 6. rujna. Riječ je o dokumentu koji je Petković poslao u sklopu višemjesečnog odlučivanja suda o njegovu zahtjevu za prijevremenim puštanjem na slobodu, koji je Petkovićeva obrana podnijela 25. studenoga prošle godine. Na taj je zahtjev tužiteljstvo odgovorilo protiveći se Petkovićevu prijevremenom oslobađanju. Na taj odgovor tužiteljstva Petkovićeva je obrana uzvratila svojim argumentima, kojima je priloženo i rukom pisano pismo generala Petkovića upućeno osobno malteškom sucu Carmelu Agiusu, predsjedniku Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKZ), koji je naslijedio rad Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, kolokvijalno poznatog kao Haški sud. To pismo, datirano 30. kolovoza 2021., vrijedi citirati u cijelosti:

“Poštovani gospodine Agius, moji su branitelji, uz moj pristanak, podnijeli molbu za moje prijevremeno puštanje na slobodu. U tom kontekstu osjećam potrebu da Vam se obratim i izrazim svoj stav o mojoj presudi i dosuđenoj kazni, posebno zato što je ovo i prva prilika da to osobno i učinim. Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik. Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima.

Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina. Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu.

Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina. Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen.

Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije.

Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikada više nasiljem i ratom.

Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. U tom kontekstu i zbog toga Vam, gospodine predsjedniče, i pišem. Poštovani gospodine Agius, nadam se da ovo moje pismo nećete doživjeti na bilo koji način neprimjerenim ili protivnim interesima mira i suživota među narodima BiH. U protivnom, molim Vas da ga zanemarite.”

General Hrvatske vojske Milivoj Petković bio je u najvišem vrhu HVO-a tijekom prvih neprijateljstava, a potom i cijelog rata HVO-a i Armije BiH: načelnik Glavnog stožera HVO-a (GS HVO) bio je od 26. travnja 1992. do 24. srpnja 1993. godine, da bi tog dana postao zamjenik zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, što je ostao do 26. travnja 1994., kada je opet, do 5. kolovoza 1994., imenovan načelnikom GS HVO-a. Haški sud pravomoćno ga je, 29. studenoga 2017., osudio na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima i sudjelovanja u udruženome zločinačkom pothvatu, zajedno s još petoricom najviših civilnih i vojnih zapovjednika Herceg-Bosne: Jadrankom Prlićem, Slobodanom Praljkom, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem. Ukupno, tih šest ljudi osuđeno je na 111 godina zatvora. U presudi, kao sudionici udruženoga zločinačkog pothvata izrijekom se navode, među ostalima, i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko.

Prvostupanjsku presudu Haški sud izrekao je 29. svibnja 2013., devet godina nakon što se svih šest optuženika dobrovoljno predalo 6. travnja 2004. godine. Cijelo je suđenje trajalo trinaest godina: prvostupanjski postupak devet, žalbeni postupak još četiri godine. U žalbenome postupku, činjenice utvrđene u prvostupanjskom suđenju, kao i ključni zaključci, nisu osporeni; štoviše, Žalbeno vijeće pooštrilo je neke ocjene Prvostupanjskog vijeća, i to na štetu Hrvatske. Nepravomoćna presuda za Herceg-Bosnu, zajedno s pravomoćnom, tako je postala jedan od ključnih dokumenata za razumijevanja rata HVO-a i Armije BiH.

Riječ je o opsežnome dokumentu, dužem od dvije tisuće stranica, podijeljenom u šest svezaka. Prvi obuhvaća tristotinjak stranica: na prvih osamdeset raspravlja se o međunarodnopravnim regulama primijenjenim u postupku; sljedećih pedesetak posvećeno je pravilima o prihvaćanju dokaza, dok se na preostalih oko 180 stranica detaljno izlaže stvaranje, razvoj te politička i pravna organizacija Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane. Cijeli drugi svezak presude, koji obuhvaća više od petsto stranica te prvih stotinjak stranica trećeg sveska, detaljno opisuju kronologiju sukoba HVO-a i Armije BiH te zločine HVO-a nad Bošnjacima. Pregled je raspoređen po općinama: sedamdesetak stranica posvećeno je općini Prozor, otprilike isto toliko općini Gornji Vakuf. Više od dvjesto stranica posvećeno je događajima u Mostaru. Potom je, na sedamdesetak stranica, opisan logor u Heliodromu; dvadesetak stranica posvećeno je logoru Vojno, a otprilike isto toliko zatvoru u Ljubuškom. Događaji u općini Stolac i u općini Čapljina opisani su na ukupno šezdesetak stranica.

U trećem svesku, na prvih osamdesetak stranica opisani su logori u Dretelju i Gabeli, nadomak granice s Hrvatskom, a sljedećih pedesetak stranica posvećeno je kronologiji događaja u općini Vareš. Potom Vijeće, do kraja trećeg toma koji obuhvaća petstotinjak stranica, iznosi pravne zaključke o zločinima i smješta ih u kontekst međunarodnog prava koje je primijenilo u sudskom procesu. Cijeli četvrti tom presude, duži od pesto stranica, posvećen je kaznenoj odgovornosti optuženih te iznošenju i objašnjenju dužine kazni. Kaznena se odgovornost objašnjava precizno, od događaja do događaja, za svakoga optuženog ponaosob.

Kaznenu odgovornost Milivoja Petkovića Prvostupanjsko vijeće obradilo je na sedamdesetak stranica. U tim nalazima, među ostalim, piše i ovo:

“Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je Milivoj Petković, u razdoblju od 14. travnja 1992. do 26. travnja 1994., u svojstvu načelnika Glavnog stožera, a zatim zamjenika zapovjednika i najzad zamjenika načelnika Glavnog stožera, zapovijedao i imao efektivnu kontrolu nad oružanim snagama Hrvatske zajednice/Republike Herceg-Bosne (HZ(R) HB). Kako pokazuju dokazi, Milivoj Petković je donosio odluke u vezi s vojnim operacijama i upućivao ih na izvršenje oružanim snagama, prosljeđivao odluke vlasti HVO-a oružanim snagama HVO-a i brinuo za njihovu primjenu. S obzirom na sve prethodno izneseno, Vijeće zaključuje da je Milivoj Petković naređivao, planirao, omogućio, poticao i prikrivao zločine koje su počinili pripadnici oružanih snaga HZ(R) HB. (…) S obzirom na sve gore razmotrene dokaze, Vijeće smatra da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti taj da je Milivoj Petković imao namjeru protjerati muslimansko stanovništvo iz HZ(R) HB. (…)”.

Milivoj Petković osuđen je na dvadeset godina zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Bošnjaka u kojem su kao sudionici navedeni i Franjo Tuđman i Gojko Šušak. FOTO: UN-MICT/ICTY, Sanjin Strukic/PIXSELL

Prvostupanjsko vijeće ocijenilo je i “doprinos Milivoja Petkovića ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja”.

“Vijeće smatra da dokazi pokazuju van razumne sumnje da je on bio značajan. Naime, Milivoj Petković je, rukovodeći i vršeći kontrolu nad oružanim snagama HVO-a, sudjelujući na pregovorima s organima Armije BiH i provodeći na terenu politiku i odluke vlasti, bio jedan od najvažnijih članova udruženog zločinačkog pothvata (UZP). Kao član navedenog UZP-a, on je koristio oružane snage HZ(R) HB za počinjenje zločina koji su bili dio zajedničkog zločinačkog cilja, tako da se on može smatrati odgovornim za djela pripadnika oružanih snaga i Vojne policije. Pored toga, Vijeće smatra da svi ovdje razmotreni dokazi dokazuju da je Milivoj Petković znao da se ti zločini nad Muslimanima čine isključivo s ciljem da ih se prisili da odu s teritorija Herceg-Bosne. Vijeće smatra da je Milivoj Petković, time što je učestvovao u UZP-u, imao namjeru da diskriminira Muslimane kako bi se stvorili uvjeti za njihovo protjerivanje s tih teritorija”.

Presuda donosi i sud o tome je li Petković znao da je rat HVO-a i Armije BiH međunarodni sukob.

“Dokazi upućuju na to da Milivoj Petković nije samo bio obaviješten o vojnim djelovanjima HVO-a protiv ABiH, nego je i sudjelovao u planiranju i rukovođenju mnogima od njih, konkretno u Prozoru, Gornjem Vakufu i Jablanici. Shodno tome, Milivoj Petković je, u razdoblju u kojem je bio na dužnosti načelnika Glavnog stožera i zatim zamjenika zapovjednika Glavnog stožera, znao da postoji oružani sukob između HVO-a i ABiH. Pored toga, dokazi upućuju na to da je Milivoj Petković znao za sudjelovanje Hrvatske u sukobu između HVO-a i ABiH u Bosni i Hercegovini i omogućavao ga. Na osnovu toga, većina Vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, smatra da je on znao da je taj sukob međunarodnog karaktera.” Tako su se suci “uvjerili van razumne sumnje da je Milivoj Petković, na osnovu sudjelovanja u udruženome zločinačkom pothvatu, kriv (…)”.

Presuda potom navodi cijeli niz teških ratnih zločina i kršenja međunarodnog prava u mnogim općinama zahvaćenima ratom HVO-a i Armije BiH, pripisujući ih, među ostalima, i Milivoju Petkoviću.

Žalbeno vijeće nije u bitnome promijenilo nalaze sudaca u prvome suđenju. U sažetku presude Žalbenog vijeća, primjerice, iznesen je zaključak prema kojemu, “kada je riječ o ubojstvima i uništavanju imovine u Stupnom Dolu, kao i hapšenjima muškaraca muslimana u gradu Varešu, Žalbeno vijeće konstatira da nije bilo dovoljnih osnova da razumni presuditelj o činjenicama zaključi da je Petković direktno doprinio tim zločinima. To, međutim, nema utjecaja na konstataciju Pretresnog vijeća da je Petković bio obaviješten o tim zločinima, da je propustio poduzeti mjere protiv počinitelja, da je poduzeo lažne istrage kad je riječ o Stupnom Dolu i da je prihvatio zločine”.

Također, Žalbeno vijeće prihvatilo je Petkovićevu žalbu “u vezi sa zaključkom o njegovoj odgovornosti po prvoj kategoriji UZP-a, za rušenje dviju džamija”. “Međutim, zaključci Pretresnog vijeća o odgovornosti za rušenje tih džamija po trećoj kategoriji UZP-a su osnovani, i Žalbeno vijeće konstatira da Petković za to jest odgovoran. Petkovićeva žalba se u preostalom dijelu odbija.”

‘Petkovićevo priznanje još jednom potvrđuje postojanje udruženoga zločinačkog pothvata u kojemu su sudjelovali, uz ostale, Tuđman, Šušak i Bobetko’, izjavio je za Nacional Ante Nobilo

I sada je osuđenik, u osobnome pismu koje ne dopušta dvojbe, priznao krivnju. Nacional je Vesni Alaburić, jednoj od braniteljica Milivoja Petkovića pred Haškim sudom, ponudio da objasni okolnosti i motive njezina branjenika za tako izravno i osobno pismo, ali ona je tu ponudu odbila, objasnivši kako nije primjereno komentirati postupak odlučivanja o zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu, koji još uvijek traje.

Kako bilo, nedvojbeno je – a to konstatira i haška presuda – da Milivoj Petković nikada nije bio nacionalist, niti je ikada javno izjavio išta protiv Bošnjaka. To je za Nacional potvrdio i bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić koji Petkovića poznaje i osobno i sjeća se sastanaka predsjednika Tuđmana s predstavnicima Herceg-Bosne, HVO-a i HDZ-a BiH još iz ratnih vremena. “Dobro se sjećam Petkovićeve rezerviranosti prema radikalnoj politici Herceg-Bosne. Uvijek se jasno osjetila. Dobro se sjećam, na primjer, da nikada nijedan predstavnik Herceg-Bosne ili HDZ-a BiH, u razgovorima s Tuđmanom, nije koristio izraz ‘Bošnjaci’ ili ‘muslimani’. Uvijek su govorili – ‘balije’. Samo Petković nikada nije govorio ‘balije’”, prisjetio se Mesić za Nacional.

Prvostupanjska presuda Haškog suda na više mjesta nedvosmisleno konstatira da je Petković, u više navrata, izdavao zapovijedi kojima je zabranjivao kaznena djela i zločine, a naglašava i to da Petković nikada nije pokazivao netrpeljivost ili mržnju prema bilo kome. Štoviše, priznanje krivice koje je u pismu 30. kolovoza poslao predsjedniku suda Agiusu, nije prvi takav Petkovićev iskaz: u osobnome iskazu pred Haškim sudom 2. ožujka 2011., Petković se “ispričao svim žrtvama akcija i propusta bilo kojeg pripadnika HVO-a”, a naročito “Bošnjacima, s kojima sam 1992. krenuo braniti BiH”. Potom, 28. ožujka 2017., pred Žalbenim vijećem, Petković je ponovio svoje “iskreno žaljenje” zbog svih žrtava, naročito civilnih, rekavši kako smatra da je “bolje dvije godine pregovarati, nego jedan dan ratovati”. Osim toga, Petkovićeva je obrana, u molbi za njegovim prijevremenim oslobađanjem od 25. studenoga prošle godine, naglasila kako, “na posebni zahtjev gospodina Petkovića”, napominje da je “prihvatio konačnu presudu u njegovu slučaju”. “Prihvatio je osobnu odgovornost za zločine za koje je osuđen, i izrečenu kaznu. Izražava iskreno žaljenje zbog svojih djela ili propusta koji su uzrokovali i doprinijeli zločinima, kao i duboko žaljenje žrtvama bošnjačke nacionalnosti, kao i njihovim rođacima”.

Očigledno, dvije su razine Petkovićeve osobnog priznanja predsjedniku Suda Agiusu: osobna i općedruštvena. “Logično je da je Petkovićevo pismo odaslano kako bi ranije izašao iz zatvora. Njime je osuđenik predsjedniku Suda želio pokazati da je presuda ostvarila rehabilitacijsku svrhu”, komentirao je za Nacional Anto Nobilo, odvjetnik s iskustvom na Haškome sudu. Ovdje valja podsjetiti da je Carmel Agius, nakon što je 2015. postao predsjednikom Haškog suda, a potom i njegova nasljednika, MRMKZ, ukinuo raniju uvriježenu praksu da osuđenici bivaju pušteni nakon što odsluže dvije trećine kazne, neovisno o njihovu ponašanju i o tome postoje li dokazi da su prihvatili i javno priznali vlastitu krivnju. S obzirom na to da odluku o prijevremenom oslobađanju donosi predsjednik Suda osobno, Agius je dosad odbio tri takva zahtjeva: u rujnu 2018. zahtjev Radivoja Miletića, bivšeg oficira Vojske Republike Srpske osuđenog na 18 godina zatvora zbog zločina u Srebrenici; u siječnju 2020., Agius je odbio zahtjev Miroslava Cicka Brale, bivšeg vojnika HVO-a u srednjoj Bosni, koji je u razgovoru s liječnikom u zatvoru opozvao vlastito priznanje krivnje pred Sudom iz 2005. godine. Agius je odbio i molbu za prijevremenim oslobađanjem Radoslava Brđanina, osuđenoga na 30 godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima i Hrvatima u sjevernoj i zapadnoj Bosni. Zbog takvog stava predsjednika Suda, nije neobično da Milivoj Petković želi uvjeriti Agiusa da je zaslužio prijevremeno oslobađanje iz zatvora u Belgiji, gdje služi zatvorsku kaznu.

No od osobne razine Petkovićeve isprike, za hrvatsko su društvo mnogo važnije kaznenopravne, moralne i političke implikacije njegova nedvosmislenog prihvaćanja krivnje i odgovornosti. A baš je to ono o čemu hrvatska vlast demonstrativno odbija govoriti. Nacional je, naime, u srijedu ujutro, nešto poslije osam sati, Vladi, Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i Uredu predsjednika Republike poslao službene e-mailove s pitanjima o Petkovićevu priznanju, s molbom da odgovore do četvrtka u podne. Odgovori nisu stigli ni s jedne adrese pa smo u petak prije podne telefonski provjeravali jesu li primili naše e-mail poruke. U sva tri glasnogovornička ureda dobili smo potvrde da jesu, a službenici su dodatno obećali podsjetiti odgovorne da trebaju odgovoriti. Do zaključenja ovog broja Nacionala, odgovore nismo dobili.

“Jako je dobro da je general Petković dao svoje priznanje. To je korisno za otrežnjenje mnogih koji još ne mogu priznati što se stvarno događalo u ratu. Svojim pismom, Petković je ispisao novu stranicu o ratnim događajima na našim prostorima”, kazao je za Nacional bivši predsjednik Republike Stjepan Mesić. “Neki će to njegovo priznanje, ne sumnjam, vrlo kritički dočekati, ali oni koji žele istinu, pozdravit će ga”, kaže Mesić. Komentirao je i činjenicu da je predsjednik Republike Zoran Milanović, u travnju ove godine, izjavio da Milivoj Petković “nije ratni zločinac” i da je presuda protiv njega “politička”, najavljujući kako će ga primiti nakon što izađe iz zatvora. „Ja ne bih tako postupao s presudama Tribunala”, kaže Mesić. “Jasno, o svakoj se presudi može diskutirati, ali teško ih je komentirati na takav način. To nije dobro jer, na kraju krajeva, i Hrvatska je tražila da se osnuje Haški sud, da se zločini identificiraju, a počinitelji kazne”, podsjeća Mesić.

General Milivoj Petković dolazi na čitanje optužnice Haškog suda u Zagrebu 2004. godine uz pratnju njegove tadašnje odvjetnice Vesne Alaburić. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL