U zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh praizvedena je predstava ‘’Sokrat se ne boji biti ismijan’’ prema tekstu Zlatka Pakovića. U ovoj predstavi, čija je centralna tema pravo na satiru, pojavljuju se dvojica Sokrata – jedna od najvažnijih filozofskih figura i Sokrat, lik iz Aristofanovih ‘’Oblaka’’.

Zlatko Paković rođen je 1968. u Valjevu, jedan je od najvažnijih srpskih dramatičara i redatelja i jedan od rijetkih europskih redatelja koji se sustavno bavi ‘’teškim’’ političkim i društvenim temama. Njegove predstave redovito skandaliziraju, izazivaju kontroverze, a neke su bile i zabranjene. Godine 2021. postavio je predstavu ‘’Srebrenica: Kad mi mrtvi ustanemo’’ koja se bavi genocidom nad Bošnjacima koje su počinile srpske snage u Srebrenici 1995. godine. Predstava nije igrala ni u jednom srpskom teatru. Nedugo nakon toga, Paković je u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu postavio ‘’Grobnicu za Borisa Davidoviča: Kako je danas zidamo’’ koja je, usprkos bošnjačkim nacionalistima koji tvrde da predstava ‘’vrijeđa islam, Armiju RBiH, šehide’’ i dalje na repertoaru.

U Mostaru je trebao režirati predstavu ‘’Oslobođeni Mostar’’ prema istoimenom romanu Dragana Markovine, ali je predstava zabranjena. U Srbiji je 2015. režirao predstavu ‘’Enciklopedija živih’’, o odnosima Srba i Albanaca i kosovskom pitanju, a veliku je pozornost privukao 2012. predstavom ‘’Ubiti Zorana Đinđića’’, o atentatu na prvog demokratski izabranog premijera Srbije. Do početka predstave iz zvučnika u Studentskom kulturnom centru repetitivno se čuje rečenica koju je Tomislav Nikolić, tadašnji predsjednik Srbije, izgovorio uoči ubojstva premijera: ‘’Ako netko od vas vidi slučajno Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s nogom.’’

Paković dosta režira i u Hrvatskoj, a najavljuje odlazak u Split, čija će nacionalna kazališna kuća na proljeće postaviti predstavu ‘’Građanin Matijanić’’.

NACIONAL: U Satiričkom kazalištu Kerempuh režirali ste predstavu ‘’Sokrat se ne boji biti ismijan’’. Tekst ste pisali vi i ovo je praizvedba, zašto ste željeli da se susretnu i sukobe dvojica Sokrata? Koji od njih dvojice vam je draži?

U antici nisu bili u sukobu Sokrat, kakvog poznajemo iz Platonovih i Ksenofontovih spisa, na smrt osuđeni filozof, i onaj kakvog poznajemo iz Aristofanovih komedija, koji ga spominje u tri, a u jednoj mu daje ključnu ulogu, ulogu sofista koji lukavstvo prodaje kao mudrost, za novac i u korist osobnih interesa svojih klijenata. Atenska kazališna publika znala je razlikovati filozofski dijalog od satiričke drame. Zamislimo da danas netko napiše komediju u kojoj se lik pod imenom Noam Chomsky satirički prikazuje kao koristoljubiv starac, koji čini sve ono protiv čega se riječju i djelom već šest desetljeća upravo bori javni intelektualac i lingvist svjetskog glasa Noam Chomsky. Što bi nam to govorilo? Riječ je o satiričkom obratu: ako se onog u stvarnosti doista mudrog i kritički bespoštednog, nepotkupljivog i manipulaciji nepodložnog, na kazališnoj sceni prikazuje kao manipulatora i potkupljivca, time se odražava stanje fakata u svijetu, u kojem se, dakle, laž uzima za istinu. Mutatis mutandis, Aristofanova satira nas osvješćuje da, ako nam netko na političkoj sceni za sebe tvrdi da je dobar, to uistinu znači da je loš, ako veli za sebe da je domoljub, to sasvim sigurno znači da radi o glavi vlastitoj državi itd. Radi se o aristofanovskom kazališnom izvrtanju i manipuliranju uvrnute stvarnosti, da bi predstava bila zrcalo suvremenom manipuliranju koje se samoimenovalo kao post-istina.

NACIONAL: U ‘’Oblacima’’ Sokrat se ismijava, kao i cijela vještina ‘’filozofiranja’’, je li Sokrat u današnjem vremenu ismijan?

Aristofan je taj komički lik sofista koji je u ‘’Oblacima’ – točniji prijevod komedije jest ‘Oblakinje’ – nazvao Sokratom i jasno ga je odijelio od povijesnoga Sokrata, za kojeg je svatko u tadašnjoj Ateni znao da je protivnik sofistike. Tu Aristofanovu komediju gledao je u kazalištu i filozof Sokrat i slatko joj se i sam smijao. U njoj se, naime, ismijava ne Sokrat, nego teorija koja partikularne interese proglašava za opće vrednote. To je i danas, u situaciji post-istine, bit problema. Tom problemu dodatnu težinu pridodaju obrazovne institucije i mediji koji upravo interese vladajuće kaste predstavljaju kao temeljne vrijednosti čovječanstva.

NACIONAL: Što vam je u fokusu kao redatelju kad je riječ o ovoj predstavi?

Nakon dva i pol milenija čudimo se smrtnoj kazni na koju je atenska demokracija osudila najboljeg svog mislitelja, 70-godišnjeg Sokrata, a naš svijet progresa, koji se smatra najliberalnijim u povijesti, na smrt osuđuje sokratovsko propitivanje već u njegovu začetku. Promišljanje se suzbija u obrazovnim institucijama na svim stupnjevima školovanja i u svim sredstvima informiranja. Onaj koji pak, poput Sokrata, unatoč školovanju i informiranju, ostane ‘’neznalica’’, bit će izveden pred sud, da mu se izrekne kazna doživotne tamnice, jer smrtne kazne više nema. Također, onaj koji se aristofanovski usudi misliti o zabrani dužničkoga ropstva i pravednoj preraspodjeli bogatstva, bit će smatran komunističkom nemani i, bez prava na povijest, iz nje izbačen da skapa u bijedi. Jer svrha je duga kamata vječna.

NACIONAL: Što možemo danas učiti od antičkih likova, antičkih autora, zašto je važno postavljati ih i u izvornom obliku, ali i adaptirane, suvremenije?

Adaptirati, što u dramaturškom smislu, znači unijeti onu promjenu koja je nužna da bi se nesuvremeni kazališni autor današnjoj publici iskazao u svojoj izvornosti kao suvremenik. Za primjer uzmimo svima poznatu Shakespeareovu tragediju o Hamletu. U jednom momentu tu se govori o tadašnjem stanju u kazalištu, pa se kritizira privilegiranost ‘’dječjih kazališnih družina’’ koje su ‘’uzimale kruha’’ stasalim kazalištarcima, a subvencionirala ih je kraljevska kuća. Danas to publici više ništa ne znači. No što je danas adekvatno ovom problemu koji ističe Shakespeare, a čija bi kritika, poput shakespearovske, bila subverzivna i nimalo ugodna ‘’kraljevskoj kući’’, naime državnome vrhu ili kazališnom establišmentu? Što, dakle, danas tu mora biti preinačeno da bi izvorno izrazilo sebe? Kad sam režirao ‘’Hamleta’’, umjesto kritike dječjih kazališnih družina, istaknuo sam temu pseudoangažiranog teatra. Tu je riječ o onoj skupini, u strukturama moći dobro uhljebljenih redatelja i redateljica koji točno znaju kako da koketiraju s kritikom i takozvanim angažmanom u teatru, a da nikad za to ne pretrpe nikakvu posljedicu od moćnika, jer naprosto znaju oportuno usmjeriti kritiku izvan izvorišta problema koji kritiziraju. To i takvo konjunkturno kazalište s prijetvornim kritizerstvom subvencionirano je kako bi se pozornost javnosti otklonila s rada onih koji, pod otežanim uvjetima, doista stvaraju kritičko kazalište u duhu Shakespearea, Aristofana i Eshila. Tu sad dolazimo do vašeg pitanja: što učimo od antičkih dramatičara? Oni nas podučavaju da biti kritičan znači kritizirati sakrosanktne instancije moći. Uzmimo sada za primjer Eshila, tragičara. Zeusa, vrhovno božanstvo u antičkoj Grčkoj, u tragediji ‘’Okovani Prometej’’, Prometej u lice naziva lašcem, ubojicom i manipulantom. Ako bismo tu eshilovsku kritiku, u nekoj novoj adaptaciji, primijenili na Boga, ovoga našega, monoteističkog, u kojega se kunu da vjeruju i Židovi i kršćani svih denominacija i muslimani, zapitajmo se što bi tog autora adaptacije ubrzo moglo snaći? Kritika teološkog kanona, kakva je bila moguća u antičkoj Ateni, danas je u kazalištu nezamisliva. Ako, pak, pred monoteističkom publikom izvodimo danas ovu Eshilovu tragediju i dopustimo doslovnost, da se Prometej obračunava sa Zeusom, onda smo Eshilov neumoljivo subverzivni čin pretvorili u oportuni čin.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje s Kerempuhom? Zašto je satira važna za kazališni život?

Platonovo djelo sam upoznao dobro tijekom studija filozofije, a potom, kao student kazališne režije, dobro sam proučio Aristofanovo djelo. Još tada, prije gotovo trideset godina, fascinirala me je komplementarnost ‘’Oblakinja’’ i ‘’Obrane Sokratove’’ i čudio se da nitko prije nije radio na kritičkom spajanju tih spisa. Kad je došlo do razgovora o mom radu u Satiričkom kazalištu Kerempuh, odmah sam iznio ideju za predstavu o Sokratu, zasnovanu na Aristofanovoj i Platonovoj ostavštini. Satira je presudna jer nam – ponovit ću to – metodom aktualne političke manipulacije javnim mnijenjem, raskrinkava tu manipulaciju.

NACIONAL: Čitajući vašu biografiju i intervjue, dobije se dojam da je svaka druga predstava koju režirate zabranjena, kontroverzna ili na neki drugi način ‘’obilježena’’. To je, da se razumijemo, kompliment, ali što to govori o svijetu u kojem radite predstave? Kako je moguće da u zemljama bivše Jugoslavije postoji i dalje ideja, i nažalost praksa, da se zabrani bilo koje umjetničko djelo, pa tako i predstava? Razmišljate li uopće o tome?

Ima doista vrlo tegobnih, traumatičnih momenata u mom kazališnom iskustvu koji mi potvrđuju da umijem podnositi sudbinu likova koje promoviram kao uzorite u svojim dramama i predstavama. Ove rane i ožiljci dokazuju mi da se u kazalištu na pravi način bavim stvarnim problemima. Osim toga, to na suradnju priziva one kojima je također stalo do toga. Zbog toga, unatoč nelagodama, ipak u mom iskustvu znatno prevladava iskren i lijep odnos s producenticama i producentima. S druge strane, većina koja pripada kazališnom establišmentu radi na suzbijanju istinitosti kazališnog predstavljanja. Oni su čuvari interesa moćnika. To su karijerni kazališni diplomati.

NACIONAL: Jesu li pomanjkanje hrabrosti ili pomanjkanje savjesti razlog zbog kojeg se predstave zabranjuju?

Hrabrost je uistinu najrjeđa osobina, poglavito kod muškaraca jer je kod njih karijerizam najviša strast i ideja vodilja. A što se tiče savjesti, za nju je upravo nužna hrabrost. Bez hrabre istinoljubive geste koja nas može dovesti u neugodan položaj pred moćnima, savjest se ne može konstituirati. Hrabrost držanja i stava konstituira savjest.

‘Satira je presudna jer političkom manipulacijom javnim mnijenjem raskrinkava tu manipulaciju’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako se osjećate kao redatelj o kojem se zna da će raditi nešto što će izazvati veliku pozornost? Smeta li vam to?

Uistinu činiti nešto provokativno, znači opominjati sebe i druge na vokaciju čovjeka i građanina, na humanost. U tome se treba pozvati upravo na Sokrata: „Atenjanin si, građanin po mudrosti najuglednije države, a nije te sram što brineš samo za bogatstvo, za slavu, za čast, a za pamet i istinu, za dušu – ne haješ nimalo! Bogatstvo nije vrlina. Vrlina je bogatstvo. Imam pouzdanog svjedoka za to. Tko je to? Siromaštvo moje.”

NACIONAL: U predstavama koje režirate bavite se snažnim temama, ako ih tako mogu opisati, ubojstvom Zorana Đinđića, nacionalizmima, klerikalizmom, ratnim i poratnim traumama, zašto vam je važno kroz kazalište progovarati o tim temama? Imate li osjećaj da su te predstave nekome pomogle, da su napravile neki pomak u društvu? Jesu li vama pomogle?

Antička grčka kultura je ostala najutjecajnija u čitavoj povijesti zbog dviju osobina na kojima se temelji koje se uobičajeno u govoru o njoj ne ističu. Prvo jest sjećanje na to da je rat koji su Heleni vodili protiv Troje i razorili je bio nepravedan. Svoje najslavnije heroje starogrčka kultura crpi iz tog vojnog desetogodišnjeg pohoda, ali nikad nije prestala njegovati spomen na to da je taj pohod u moralnome smislu negativan. To je ključ dramske napetosti u društvu koji otvara vrata izumu dramske književnosti i kazališta. Drugo, procvat atenske kulture nastaje nakon jednostavnog i krajnje neobičnog čina velikog zakonodavca, svjetskog putnika i pjesnika Solona, kojim je ukinuto dužničko ropstvo i izvršena preraspodjela posjeda. Time je Solon objasnio da je bit zakonodavstva u tome da spriječi vječno vraćanje duga. Današnje zakonodavstvo služi upravo ozakonjivanju dužničkoga odnosa. Sjećanje na nedjela koja su počinjena u društvu u kojem djelujem a koje, to sjećanje, to društvo nastoji ignorirati, i ‘’pravo’’ na zapadanje u dug, dakle u oblik ropstva, dvije su teme vodilje moga kazališnog stvaralaštva. Je li njime napravljen neki pomak u društvu, to ne znam, ali znam da je njegov utjecaj na taj pomak vjerojatan i moguć.

NACIONAL: Upravo se počela prikazivati serija o Zoranu Đinđiću, jako je gledana i dobila je odlične kritike, prije koji dan bivši general vojske bosanskih Srba Radislav Krstić, koji je zbog ratnih zločina, uključujući genocid u Srebrenici, pred haaškim tribunalom osuđen na 35 godina zatvora, zatražio je da sud Ujedinjenih naroda objavi njegovo pismo u kojem u cijelosti prihvaća odgovornost za počinjene zločine i izražava kajanje. Imate li osjećaj da se stvari mijenjaju nabolje ili je to teško očekivati? Kako na to gledate kao umjetnik, redatelj, osoba koja želi da se problemi rješavaju dijalogom, obrazovanjem, kritičkim mišljenjem, propitivanjem?

Jedan ratni zlikovac koji je tisućama učinio nažao učinio je sada nešto dobro za sebe. Žigošući sebe kao zlikovca, otkrio je u sebi potencijal za istinitost. No bi li to otkrio da je ostao u privilegiranom položaju i izvan dometa sudskog procesa i kaznenog postupka? Pod promjenom okolnosti života, ljudi mijenjaju mnijenje o sebi i događajima. Društvo se, pak, konstituira tek kad se – solonovski – obespravi zapadanje u dužnički odnos.

NACIONAL: Na koji način radite predstavu, od čega krećete? Imate li već cijelu ideju u glavi prije nego što išta započnete ili vam je potrebna suradnja s glumcima i ekipom predstave, početak rada na tekstu, da biste znali što želite?

Logično, uvijek polazim od ideje. Nju apstrahiram iz konkretne društvene situacije koja mi se opsesivno počinje vraćati u sjećanje. Potom tom idejom utjelovljujem mogući međuljudski odnos u imaginarnoj dramskoj situaciji koja režijom postaje kazališni čin koji nije tek život, nego uvijek život kao igra. Katkad dođem pred glumce s već napisanom dramom – takav je slučaj bio i u Kerempuhu – katkad prvo s glumcima radim na improvizacijama na osnovi ideje. Kad se potom glumcima vratim s dramskim komadom, oni se već u njemu nalaze poput riba u moru.

NACIONAL: Zašto volite kazalište, zašto volite režiju, zašto vam je važno baviti se baš time?

Rad u kazalištu je imaginarni život koji vas vodi, a ne realni život koji vi vodite. U kazalištu se, kao ni u jednoj drugoj umjetnosti, ozbiljuje potencijal čovjeka kao jedinstvenog bića imaginacije. Sredstva imaginacije u kazalištu pripadaju u potpunosti realitetu. Jednom riječju, kazalište je direktna intervencija imaginacije u realnosti. Poziv glumca najoriginalniji je način života i najprirodniji oblik rada čovjeka. Početak glume kao vještine spoznaje onaj je trenutak kad čovjek, u sebi ili naglas, iz prijeke potrebe počne razgovarati sa sobom, kao s drugim. On tada otkriva drugoga u sebi. Bez toga drugoga u sebi čovjek ne može doći k sebi. Partner u kazalištu uvijek je, zapravo, taj drugi u meni – u razgovoru s kojim jedino i mogu biti priseban. Dramska osoba koju igram jest opet taj drugi u meni, kojeg sad imam otkrivati i upoznavati ali, istodobno, i njenom znatiželjom otkrivati i upoznavati sebe. Odatle moja ljubav prema glumačkoj vještini i kazalištu. Kako nadahnuti glumca da glumi, umjesto da glumi glumca koji glumi, to je – po mome shvaćanju – suštinski zadatak kazališnog redatelja.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon Kerempuha? Dosta je predstava u pripremi.

S proljeća u HNK Split radimo predstavu ‘’Građanin Matijanić’’, a najesen iznova u Zagrebu, u produkciji Udruge Domino, slijedi predstava ‘’Ministranti’’, inačica ‘’Sluškinja’’ Jeana Geneta, potom u Rotterdamu ‘’Woman as an Actor’’. No već sljedećeg tjedna, u Puls teatru u Lazarevcu, počinjem rad na predstavi ‘’Srpskoj omladini, Dimitrije Tucović’’. Da bez vida socijalističkog odgoja ne možemo računati na humano ponašanje, niti na održanje društva, to je teza ove predstave koja se, poslije užasavajuće tragedije u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu, nužno kreće po oštrici noža, da baš ne kažem kako staje pred cijev revolvera maloljetnog đaka kojeg ugledni otac redovito odvodi u streljanu na obuku. Zašto bi otac maloljetnog sina vodio u streljanu ako ne bi želio da on postane ubojica? Što je to u jednoj državi što ljude potiče na ovakve želje?