Redatelj Zlatko Paković priprema predstavu Wittgensteinovi učenici koja će se na festivalu Perforacije premijerno izvesti 28. i 29. lipnja na Sceni Vidra u Zagrebu. Predstava je posvećena austrijskom filozofu Ludwigu Wittgensteinu koji je od svojih učenika tražio oprost.

Predstava Wittgensteinovi učenici, koja će premijeru imati 28. i 29. lipnja na Sceni Vidra u Zagrebu, u okviru ovogodišnjeg festivala Perforacije, temelji se na životu i filozofiji Ludwiga Wittgensteina, čija je knjiga Tractatus logico-philosophicus obilježila prošlo stoljeće svojom briljantnom analizom jezika i logike. No, kako piše u opisu ove predstave nastale po tekstu redatelja Zlatka Pakovića, unatoč prvotnom uspjehu, Wittgenstein je kontinuirano sumnjao u svoje zaključke i često se odricao svojih prethodnih stavova. Osim toga, bio je poznat po svojoj okrutnosti prema učenicima tijekom svoje karijere učitelja. Predstava istražuje tu složenu osobnost kroz njegov odlazak u Austriju kako bi zamolio svoje bivše učenike za oprost zbog svojih postupaka. Za Wittgensteina taj čin pomirenja predstavlja važniji moment od svih njegovih filozofskih dostignuća. Uz redatelja Zlatka Pakovića kao jednog od nositelja uloga, glume i Vilim Matula i Maruška Aras, dok je predstava Wittgensteinovi učenici nastala u produkciji udruge Domino i festivala Perforacije.

Zlatko Paković, porijeklom iz Valjeva, na glasu je kao jedan od najvažnijih, najhvaljenijih, ali i najkontroverznijih kazališnih redatelja. Njegovo stvaralaštvo obuhvaća poeziju, prozu, eseje, književnu, kazališnu i filmsku kritiku. Kao dramatičar i redatelj Paković je tijekom karijere režirao kazališne predstave u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj, Norveškoj i Nizozemskoj, često se baveći kontroverznim temama. Među njegovim značajnim djelima su Ubiti Zorana Đinđića, Kapitalizam, geometrijskim redom izložen, Don Kihot ili što su nama vjetrenjače i odakle vjetar puše, Bojte se Allaha, Crkva bosanska, Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo, Pjer Paolo Pasolini režira Strašni sud, Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo, Subotička secesija, Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama da tako za njima plačemo?, Katalin Ladik doživljava nervni slom, daje otkaz na mjesto službenice u banci i postaje konceptualna umjetnica…

NACIONAL: Što vas je potaknulo da novu predstavu posvetite životu i djelu austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina i kako se on uopće svojom filozofijom i razmišljanjima uklapa u okruženje Hrvatske i Balkana?

Ludwig Wittgenstein je najblistaviji primjer za to kakav je sudbinski pečat klasno porijeklo, koje se danas više ne imenuje, kao da i ne postoji. Ono na čovjeku ostavlja neizbrisiv trag i strukturira njegovu socijalnu inteligenciju za cijeli život. Wittgenstein je, bez premca, ono najbolje i ono najrjeđe što kulturna elita veleposjednika uopće može dati. On je etično, genijalno umno i razborito ljudsko biće. Imao je sve uvjete za doživotno ljenčarenje, a bio je do posljednjeg daha izuzetno marljiv. Razbaštinio je sebe, odrekavši se basnoslovna nasljedstva; živio je asketski, po ugledu na Krista, drvodjeljina sina, čiji je nauk usvojio preko Tolstojevih Ispovijesti. Nije kapitalizirao svoje intelektualno djelo, naime, nije htio plodove svoga saznanja pretvarati u posjed. Pobijao je svoja prijašnja filozofska stajališta, od kojih su epigoni, ponavljajući ih poput papagala i simplificirajući ih, pravili sveučilišne karijere. Nije htio točiti karijeru, upravo ju je razarao. Iz Cambridgea, postigavši uspjeh slavnom Logičko-filozofskom raspravom, odlazi u sela Donje Austrije da učiteljuje, radi zatim kao vrtlar, ali i kao arhitekt, želi se zarediti, potom odlazi u Sovjetski Savez s namjerom da se tamo nastani. No sve to odricanje i sva ta izvrsna, neuobičajeno nesebična postupanja upravo su moguća jer su njegovo podrijetlo i ime znatni, a oni određuju društveni krug, sugovornike i javnu prepoznatljivost. Wittgenstein se, jednom riječju, mogao odreći svega, jer je posjedovao sve ovoga svijeta. To odricanje nije uskraćenost, nego vid izbora, zapravo, igre. Uskraćenost onih koji ne posjeduju i nemaju se čega odreći, jest sudbinska. Stoga kažem da je on doista najviši mogući etički izdanak jedne klase veleposjednika, koje danas, a to je historijski novum, do nedodirljivosti štiti ideologija neoliberalizma. Filozofija logičkog pozitivizma, koja je vrlo osiromašeni derivat Wittgensteinove stroge, ali barokne logičke analize, danas je pragmatska logistička podloga neoliberalizma, naime kapitalizma, kojom se siromašni svijet širi i ojađuje, a krug bogatih sužava i produbljuje, postajući sve moćnijim. Interesi veleposjednika proglašeni su vrijednostima svemira. Wittgenstein je u svojoj logičkoj analizi filozofskih stavova uvidio da se prečesto, i nerefleksivno, upravo interesi krijumčare kao vrijednosti. Tu je, eto, kao odgovor na drugi dio vašeg pitanja, veza s Hrvatskom i Balkanom, čija je funkcija u ovoj raspodjeli, po logici kapitala, da budu nesuverenom ekonomskom i kulturnom periferijom. A što je suverenitet i tko je suveren? Na to pitanje, strogom Wittgensteinovom logikom, odgovorio je izvrsni jurist, pristaša Hitlera, Carl Schmitt: suveren je onaj tko može ukinuti dugove. Riječima Miroslava Krleže od prije sto godina: vlasnici ove zemlje danas ne žive u ovoj zemlji, nego inozemstvuju, oni su inozemci, a ovdje im stanuje, loše plaćena, posluga. Kao što je smjelom logikom došao do granice neizrecivog u jeziku, Wittgenstein je smjelim životom došao do granice ovog prešućenog, zanemarenog, umuklog svijeta, kojem je govor, zapravo, onemogućen, jer se temeljito radilo na zaboravljanju riječi koje nose značenja upravo tog svijeta ogromne, obespravljene većine. Ali u taj svijet on nije mogao ući jer to nije njegov svijet. Svijest tog svijeta, koja je danas u stanju nesvijesti, razlikuje se od svijesti svijeta iz koje potiče, u kojem se kreće i s kojim je u kritičkom dijalogu Wittgenstein. Ta dva svijeta razlikuju se kao što se, kako bi rekao Spinoza, razlikuje Pas kao sazviježđe od psa kao lajuće životinje.

‘Tlačeni svijet postoji samo zbog toga da u njemu tlačitelj, koji je svoje interese nametnuo kao univerzalne vrijednosti najzad može zatražiti i dobiti oprost, oteti ga’

NACIONAL: U svom slavnom djelu Tractatus logico-philosophicus Wittgenstein se bavi analizom jezika i logike. Jezik je, bez sumnje, postao pitanjem nacionalnog identiteta, barem u Hrvatskoj, no logika je još uvijek disciplina koja se često kosi s nadrealnim momentima u našem društvu, naročito pri političkim odlukama. Što vas je najviše impresioniralo u tom njegovu kapitalnom djelu?

U Hrvatskoj je svojevremeno, u jeku histerije nacionalizma, Milan Kangrga, vrstni logičar, sasvim wittgensteinovski kongenijalno izrekao javno ovaj logički stav: Hrvat nije čovjek. Jer kako ono partikularno i akcidentalno, u što spada i nacionalno podrijetlo i/ili opredjeljenje, može određivati bit jednog generičkog pojma kakav je pojam čovjeka? Tu vidimo kakvu moć političkog uvida ima logika. Upravo ta bistreća odlika logike i njena društvena smjelost, mene su još kao studenta impresionirale u Wittgensteinovu djelu, koje je jedna jedinstvena logička poema. Dakle, nije stvar u tome da čovjek nema pravo svoj život i mišljenje ustrojiti nasuprot logici, a taj i takav život time ne mora nužno biti loš i nepravedan, ali kad se pitamo što jest logično, onda moramo dati logički ispravan odgovor. Vi, na primjer, kao katolik ili pravoslavac ili protestant, možete vjerovati u Trojedinoga Boga, ali je izvan svake logike tvrdnja da taj bog postoji. No to opet ne znači da vi griješite ako svoj život ustrojite prema toj vjeri. Ozbiljnost tog života, ipak, možemo ocijeniti logično. Ako, naime, vjerujete u hipostazu Sina i ako ste svećenik u službi Isusa Krista, što vam je onda, po logici te stvari, činiti? Morali biste govoriti tako da vas vaše riječi, po uzoru na put i nauk Isusa Krista, neizbježno vode na Golgotu, na osudu i kaznu. Krist je, mogao bi reći pozni Wittgenstein, jedna jezična igra kojom se razobličavaju strukture nasilja u jeziku i svijetu. Mutatis mutandis, svaki svećenik koji živi lagodno i neometano obnaša svoju službu, laže o Kristu. Stavovi iliti nazori kršćanskih vjernika, po logici te vjere, oslikavaju se isključivo iz držanja vjernika pred egzistencijalnim problemima drugih. Rani Wittgenstein govorio bi da se značenje riječi nalazi u njezinoj uporabi.

NACIONAL: Jednako je zanimljiva i pozadina odrastanja Ludwiga Wittgensteina, čiji je otac Karl bio mecena umjetnosti i umjetnika krajem 19. i početkom 20. stoljeća, pa tako i prijatelj sa skladateljima poput Johannesa Brahmsa i Gustava Mahlera. Koliko je ta umjetnička pozadina odrastanja utjecala na njegove kasnije radove i sam rad s učenicima tijekom učiteljske karijere, čime se bavite i u novoj predstavi?

Wittgenstein je bio inženjer strojarstva, posebno stručan za motore zrakoplova, svirao je virtuozno glasovir, violinu i klarinet, razumio se u arhitekturu i projektirao jedno čuveno zdanje u stilu Bauhausa za svoju sestru, danas je to Bugarski kulturni centar u Beču. Jedna skulptura svjedoči i o njegovu kiparskom umijeću. Izvrstan u matematici, najbolji logičar prve polovice 20. stoljeća, pisac briljantnog stila koji je utjecao na Thomasa Bernharda, radio je šest godina po donjoaustrijskim selima u osnovnim školama s djecom od sedme do jedanaeste godine. Za sva ta umijeća kojima je vladao htio je zainteresirati tu djecu seljaka, podučavajući ih i astronomiji, geologiji, botanici, arhitektonskim stilovima… Donio im je mikroskop, vršio jednostavne laboratorijske pokuse, učio ih je kako izraditi modele parnog stroja, kako secirati žabe i vjeverice, sastavljao s njima kosture lisice i tome slično. Bio je izniman učitelj – kao predavač, nastavnik, ali što da kažemo kakav je pedagog bio? Znao je u određenim trenucima biti veoma okrutan. Dakle, znao je drastično prekoračiti tada ustaljene metode fizičkog kažnjavanja učenika, tjerajući im svojim udarcima krv na uši, čupajući im kosu i onesvješćujući ih. Zbog toga je dospio na sud. Međutim, na sudu je lagao, držao se krajnje nedostojno i hinio je neuračunljivost. Mene je ta činjenica o gadosti u životu tog izuzetno etičnog čovjeka, genijalnih intelektualnih sposobnosti, ponukala da prije tri-četiri godine, kao svojevrstan uvod u rad na predstavi, objavim esej Wittgenstein i europsko nesvjesno.

Paković se često bavi kontroverznim temama pa je radio predstavu Ubiti Zorana Đinđića | Foto: Saša Zinaja/NFoto

NACIONAL: Zbog čega se zapravo Wittgenstein vratio svojim učenicima i zatražio ih oprost, što ste posebno naglasili u svojoj predstavi?

Poslije deset godina – dakle, 1936. – Wittgenstein se vratio u selo zatražiti oprost od svojih učenika prema kojima je bio okrutan. Tu nam je činjenicu u knjizi Ludwig Wittgenstein: The Duty of Genius iz 1990. godine, podastro Ray Monk. To je, prema Monkovom uvidu u arhivu, bio dio programa jednog sveopćeg Wittgensteinovog ispričavanja. Ispričavao se kolegama, među ostalima, Bertrandu Russellu i G.E. Mooreu, rodbini, prijateljima, ljubavnicima i, ne na posljednjem mjestu, svojim nekadašnjim đacima, toj seljačkoj djeci. Interesantno je da su te isprike bile u pisanoj formi, da je zahtijevao da ih čita onima kojima su namijenjene ili da ih oni pred njim pročitaju. Navodno, držao je da bez tog vida očišćenja od vlastitih grijeha ne može dalje znanstveno istraživati. Rekao je, pitao se: kako mogu biti logičar prije nego što sam ljudsko biće? Inače, njegova opsesivna ideja jest postati bolji čovjek nego što jest. Uz to, dakako, ide logično pitanje: ako postajem bolji nego što jesam, postajem li tako u stvari netko drugi? U svakom slučaju, njega je istinski morila jedna tipično i unikatno hamletovska mora: biti ne ono što jesi, nego ono što bi mogao biti. To je kod Wittgensteina najprivlačnije, to je ono što i mene kod njega fascinira, stoga i tvrdim da je Wittgenstein hamletovska figura europske intelektualne povijesti. To je, dakle, ono što se tiče samoga Wittgensteina, u svjetlosti njegovih duševnih motiva i razloga njegove inicijative da zatraži oprost. No mene u tome zapravo interesira drugi pogled, uskraćeni, ušutkani pogled na ovo traženje oprosta. Taj pogled ono je o čemu se, ako se nastavi ovaj anti-povijesni hod, uskoro neće moći govoriti. U tome je bit Wittgensteinovih učenika. Kakvo je značenje tog traženja oprosta od prikraćenog, prezrenog čovjeka iz svijeta eksploatiranih, koji zahtijeva čovjek što dolazi iz svijeta privilegiranih?

NACIONAL: Koliko je taj čin svojevrsnog pomirenja, ali još više priznanja vlastitih pogrešaka, važan u današnje vrijeme?

Svijetu ove djece koju je Wittgenstein lijepo podučavao i koju je strašno tukao, oduzeto je gotovo sve. Jedino što taj svijet jedinstveno ima, jedino što se tom svijetu dragocjeno još može uzeti jest Oprost. Taj tlačeni, permanentno silovani svijet postoji, u stvari, samo zbog toga da u njemu tlačitelj, koji je svoje privatne interese čovječanstvu nametnuo kao univerzalne vrijednosti, najzad može zatražiti i dobiti oprost, zapravo ga uzeti, oteti. Oprost je, to je logika stvari, stvar perverzne potrebe onih koji su privilegirani do te mjere da plauzibilno mogu biti okrutni. To je ono što sam naučio, što sam otkrio radeći na ovom dramskom komadu. Oprost je najlascivniji, najopsceniji užitak koji sebi od potlačenih, prezrenih može priuštiti privilegirani uglednik. Nema tu nikakvog pomirenja. To je sve tako perverzno, po starinsku bismo rekli – besramno. Pomirenje nije moguće sve dok postoje pojam i potreba pomirenja! Tome me je upravo Wittgensteinova logička analiza jezika podučila iako se ona nije bavila ovim predmetom. Govorimo, to treba znati, o pomirenju rascijepljenoga svijeta, rascijepljenoga tako što je taj njegov neusporedivo znatniji dio danas nazočan, ali nije prisutan. Prisutan je isključivo onaj veoma mali, ekstremno manjinski dio povlaštenih kojima je malo da posjeduju ovaj planet pa su krenuli kupovati jedni od drugih prostranstva i na dalekim nebeskim tijelima po kozmosu. A je li priznanje vlastitih pogrešaka važno u današnje vrijeme, kako pitate? Priznanje vlastitih pogrešaka očituje se samo na jedan jedini način: tako što postajete bolji čovjek, dakle, netko drugi. Kad govorimo o privilegiranom, astronomski bogatom svjetiću, u odnosu na “svjetinu”, zapitajmo se kako da on postane bolji, naime, netko drugi? Samo tako – to nam kazuje logika – što će prestati. Ali to pitanje danas se sve više gubi s vidika, zapućeno u tamu historije, čime bi se ukinula povijest. No izmjena je i dalje moguća. Ono što je zamislivo, moguće je, veli Wittgenstein.

‘Treba uvesti neočekivane promjene u ustaljeno funkcioniranje institucija. Recimo, u sistem obrazovanja: uvježbavanje bijega iz koncentracijskog logora’

NACIONAL: Kada smo posljednji put razgovarali 2018. godine u povodu vaše predstave Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama da tako za njima plačemo? u produkciji Montažstoja, rekli ste mi da se trudite kroz svoje predstave potaknuti publiku na stvarne promjene te ste citirali antropologinju Margaret Mead koja je rekla da nikada ne trebamo sumnjati u to da jedna mala grupa ljudi koja radi na ostvarenju određenoga cilja može promijeniti svijet. Uspijevate li sa svojim suradnicima i svojim predstavama doista utjecati na publiku da barem kritički počne promatrati svijet oko sebe, a možda ga i mijenjati?

Volim i igram jezičnu igru koja me uvjerava da kazalište kakvo stvaram sa svojim kazališnim drugaricama i drugovima, dobro, kolegicama i kolegama, može mijenjati najprije one koji u njegovom stvaranju sudjeluju, a tu je i publika, zatim i javnost. Jer katarzični efekt kazališnog, glumačkog čina jest transformacija estetskog u etičko, naime, preobražaj publike u javnost – eksperimentalno, u ograničenom periodu. Ne znam bih li uopće nešto mogao početi i zamišljati u kazalištu – a ono što je zamislivo, moguće je – ako ne bih vjerovao da to ima transformativnu funkciju.

NACIONAL: Kakve su, po vašem mišljenju, promjene najpotrebnije i najvažnije da današnje društvo počne lakše disati, da se ljudi osjete dostojnima i važnima, da se više cijene rad, vlastiti stav i kritičko promišljanje te da se, na koncu, i umjetnost počinje više cijeniti?

Budimo praktični, kakav je bio i Wittgenstein, iako je najprije tvrdio da se stavovi logike ne mogu primijeniti na iskustvo, kao što ni iskustvo nema utjecaja na logiku. Potrebno je uvesti neke neočekivane promijene u ustaljeno funkcioniranje institucija. Recimo, u sistem obrazovanja kao obvezatni praktički predmet: uvježbavanje bijega iz koncentracijskog logora.

NACIONAL: Nedavno ste za svoju posljednju predstavu Katalin Ladik doživljava nervni slom, daje otkaz na mjesto službenice u banci i postaje konceptualna umjetnica dobili Sterijinu nagradu okruglog stola kritike Dejan Penčić Poljanski za najbolju predstavu, što vas je, ako sam dobro shvatio, prilično iznenadilo. Tim više jer predstava čak nije ni bila prikazana u natjecateljskom dijelu programa. Zašto nije i zašto vas je toliko iznenadila ta nagrada?

Kad smo za predstavu Ako dugo gledaš u ponor dobili pet Sterijinih nagrada, na tadašnjeg selektora bilo je fizičkih nasrtaja, a glumci iz moje predstave vrijeđani su na proglašenju najgnjusnijim nacionalšovinističkim pogrdama. Sada, predstava koja je rađena u koprodukciji sa Sterijinim pozorjem, jedina igra izvan konkurencije za nagrade, a onda joj, ipak, stručni žiri kritike, iako je izvan nagradnog ciklusa, dodijeli nagradu. Na to mogu samo čestitati žiriju, od srca. Prekoračio je ograničenje i učinio meni i kolegicama i kolegama s kojima sam radio tu predstavu, jednu koliko neobičniju toliko iskreniju čast. Nagrada me je morala iznenaditi jer je nemoguća.

‘Pomirenje nije moguće sve dok postoji pojam i potreba pomirenja! A oprost je najlascivniji užitak koji sebi od potlačenih, prezrenih može priuštiti privilegirani uglednik’

NACIONAL: Moram vas pitati i za stvarnu pozadinu neizvođenja vaše predstave Oslobođeni Mostar u Mostaru, nastale po djelu 14. februar 1945. Dragana Markovine, čije je izvođenje zabranjeno mjesec dana prije premijere. Tko je zapravo zabranio predstavu i zašto je Markovina s vama raskinuo suradnju?

To je jedina predstava koja je već bila u fazi proba, a da je nisam uspio realizirati. Za mene koliko bolan toliko i poučan presedan. Pokazalo se da u Mostaru nije moguće kazalište kakvo je moguće u svim drugim gradovima od Rotterdama do Ruščuka, u kojima sam stvarao predstave. Mostar je izgnani grad. Nema ga tamo gdje slovi da stoji. Jedinstveni grad-privid.

NACIONAL: Njegovo djelo usmjereno je k svojevrsnom pomirenju i važnosti dijaloga unutar samog Mostara, da bi, zapravo, na kraju upravo kroz neizvođenje te predstave eskalirali nepostojanje dijaloga i manjak volje za pomirenjem s prošlošću, ali i sadašnjošću. Kako to komentirate?

Prvo, taj kratki roman nema u sebi nikakvu intenciju medija pomirenja, to je floskula pisca tog romana. Tko bi se tu, onda, morao izmiriti? Ustaše i partizani? Skaredno! Meni je on poslužio samo kao početna inspiracija za djelo sasvim drugog efekta, naime, tragičkog efekta, koji jedini može proizvesti katarzu. Zbog te bitne razlike između spomenutog proznog djela i moje drame, postoji i razlika u imenovanju, naime, u samom naslovu. Drugo, autor romana, koji je slovio za mog prijatelja, čim je najavljen progon mog komada i prekid rada na predstavi, stavio se u službu progonitelja. Koji su motivi tome, nije briga moje savjesti.

NACIONAL: Postoji li šansa da se premijera te predstave ipak održi, makar i u nekom drugom gradu ako već ne u Mostaru, o kojem je riječ?

Zvonimir Dobrović mi je, u tim teškim trenutcima krajnje nedoličnih napada na mene, dok su se zluradi radovali, a oni bolji od njih šutjeli, kolegijalno ponudio da tu predstavu ostvarimo u Zagrebu, u produkciji udruge Domino, ali ja to nisam mogao prihvatiti jer je Oslobođeni Mostar trebao biti eksperimentalno, vremenito ukidanje privida u gradu-prividu.

NACIONAL: Što planirate nakon predstave Wittgensteinovi učenici? Spremate li već polako neku novu predstavu ili ste još uvijek isključivo fokusirani na predstojeću premijeru?

Nakon Wittgensteinovih učenika režirat ću autorsku predstavu Sokrat se ne boji biti ismijan, također u Zagrebu, u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Premijera je 22. studenoga ove godine. Kad smo već s ovim planovima u Republici Hrvatskoj, najavit ću, s posebnim osjećanjem odgovornosti, i rad na predstavi Vladimir Matijanić u HNK-u Split sljedeće godine.