Zlatko Mateša predsjednik je Hrvatskog olimpijskog odbora od 2002. godine. Olimpijske igre u Tokiju bit će mu pete otkako je na čelu najvažnije sportske institucije. Kaže da će najviše pamtiti Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. godine, kada je Hrvatska s 10 osvojenih medalja, od čega pet zlatnih, bila među 20 najuspješnijih zemalja. Međutim, te igre mu se u organizacijskom smislu nisu dopale, što se tiče organizacije najbolje su mu bile igre u Londonu i Pekingu. Nema sumnje da će mu Olimpijske igre u Tokiju biti nezaboravne, razloga za to je puno, kako zbog jednogodišnje odgode održavanja tako i zbog pandemijskih uvjeta u kojima će se one ovoga ljeta održati.

Međutim, ove će igre bit će upamćene i po malom broju hrvatskih natjecatelja, samo njih 59. Osim 1992., kada je na Olimpijskim igrama u Barceloni nastupilo 39 sportaša, na svim ostalim igrama Hrvatsku je predstavljalo više sportaša no u Tokiju. Ipak, Mateša se nada da će ti sportaši, bez obzira na brojnost, uspjeti osvojiti veliki broj medalja. Uostalom, osvajači pet zlatnih medalja na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru ponovo nastupaju i na OI u Tokiju te se nadaju ponavljanju tog uspjeha.

Mateša je zanimljiv sugovornik kada su u pitanju igre u Tokiju. Ne samo zato što je predsjednik HOO-a već i zato što je poznavatelj Japana i njegove povijesti i kulture te je njegovo viđenje ovih igara i u sportskom i u izvansportskom dijelu vrlo zanimljivo.

TEMPO: Jesu li u Međunarodnom olimpijskom odboru postojale dileme oko toga treba li i ovogodišnje Olimpijske igre odgoditi ili čak otkazati? Što se u MOO-u događalo tijekom posljednjih šest mjeseci?

Unutar MOO-a nije bilo dilema oko toga treba li Olimpijske igre održati ovog ljeta ili ne. Bilo je puno rasprava o njihovu formatu, odnosno pod kojim pretpostavkama ih treba održati, jer nitko nije znao kako će se pandemija razvijati, poglavito u Japanu. Alternativa neodržavanju Olimpijskih igara bilo bi njihovo otkazivanje. Šest mjeseci nakon igara u Tokiju održat će se Zimske olimpijske igre u Pekingu i onda smo već pred sljedećim Olimpijskim igrama koje će se 2024. održati u Parizu. Prema tome, poremetio bi se ritam održavanja Olimpijskih igara. Zato je otkazivanje bilo jedina alternativa koja je za MOO bila neprihvatljiva. Što se tiče Japana, tamo je dugo postojala podijeljenost oko toga treba li Igre održati ili ne. Ona postoji i danas, i na razini ispitivanja javnog mijenja kao i na razini njihove interne politike. Njihove ankete su gotovo do kraja lipnja pokazivale da 60 posto anketiranih, ponekad čak i 70 posto, želi da se Igre odgode ili otkažu. Potkraj lipnja ankete su pokazale da je 50 posto javnosti želi da se održe, dok 48 posto ne želi. Došlo je do pomaka koji je, po meni, povezan s intenziviranjem dinamike cijepljenja u Japanu gdje je postotak procijepljenih bio izuzetno nizak. Očito da je intenziviranje cijepljenja imalo utjecaja na javno mnijenje. Poseban segment je unutarnja politička scena u Japanu gdje oporba pod egidom brige za narod, za pandemiju, želi da se na valu ovih anketa Igre odgode. Iz toga su se izrodile odluke da na Igrama neće biti gledatelja. Prvo je donesena odluka da se broj gledatelja limitira na 50 posto a zatim je odlučeno da će se Igre održati bez gledatelja na stadionima i borilištima.

TEMPO: Japan samostalno nije mogao ni odgoditi ni otkazati Olimpijske igre. Takvu odluku može donijeti samo MOO. Japan je jedino mogao vršiti pritisak na MOO. Je li bilo takvog pritiska?

Partner MOO-a je Organizacijski odbor Igara u Japanu. S njihove strane nikada nije bilo pritisaka glede otkazivanja, ali rezerviranost Japanaca spram održavanja Igara reflektirala se na razgovore između Organizacijskog odbora i MOO-a. No nikada se nije zahtijevalo da se igre otkažu.

TEMPO: Jedan od velikih problema za Japan je taj što će ih OI stajati daleko više no što se prvotni predviđalo. Kada su dobili organizaciju Igara, pretpostavljali su da će ih stajati 7,2 milijarde dolara, sada se spominje 14,5 milijardi dolara, a navodno je stvarni iznos 25 milijardi dolara. Je li i to bio jedan od uzroka nezadovoljstva u Japanu?

Zadovoljstva zbog toga sigurno nije bilo. Već je odgađanje održavanja prouzročilo velike troškove. Jedan od najvećih troškova prouzročilo je Olimpijsko selo, koje je, zapravo, stambeno naselje, a ti stanovi su prodani. Ti ljudi imaju ugovore i oni su se nakon održavanja Olimpijskih igara 2020. trebali useliti u stanove. Ti stanovi bi nakon održavanja Igara bili preuređeni, nakon čega bi se kupci uselili u svoje stanove. Zbog jednogodišnje odgode te ljude treba kompenzirati, to su dodatni troškovi. U toj lepezi troškova koji su proizašli iz odgode ističe se nedolazak stranih gledatelja u kontekstu rada agencija koje su organizirale putovanja. Tu će biti jako puno sudskih sporova, naročito s američkim agencijama koje su prodavale tzv. VIP pakete koji su stajali preko 12 tisuća dolara po osobi i uključivali su avionske karte, VIP ulaznice, VIP hotele i tako dalje. Ti paketi su plaćeni, a ti ljudi ne mogu doći na Igre, što znači da to netko mora kompenzirati. Japanski hoteli nevoljko vraćaju iznose koji su uplaćeni za ljude koji neće doći. Financijski repovi ovih igara, po mom mišljenju, vući će se još najmanje tri do četiri godine.

Zlatko Mateša vjeruje u uspjeh braće na Olimpijskim igrama u Tokiju, pri čemu prvenstveno misli na veslačku braću Sinković. PHOTO: Igor Soban/PIXSELL

TEMPO: Što se dogodilo s Hrvatskom kućom, odnosno svim kućama u kojima su nacionalni olimpijski odbori tijekom Igara dočekivali i primali goste?

Gotovo svi nacionalni olimpijski odbori, a ima ih 206, organiziraju takve kuće za promociju svoje zemlje. Mi smo imali sreću da nismo potrošili ništa jer smo imali izvrstan dogovor s Ministarstvom vanjskih poslova koje nam je izašlo u susret. Nismo izgubili ništa. Da smo, kao neki drugi olimpijski odbori, išli u zakup prostora, izgubili bismo ozbiljan novac. Sa svim tim troškovima smatram da je realna procjena da će igre u Tokiju stajati više od 20 milijardi dolara.

TEMPO: S druge strane, neće biti zarade od ulaznica s obzirom da neće biti publike na natjecanjima. Ulaznice su trebale biti skupe, skuplje no na dosadašnjim igrama. Najskuplje ulaznice za košarku i plivanje trebale su iznositi 970 dolara, a za atletiku 1300 dolara.

Ne samo da Japan neće ostvariti dobitak, imat će gubitak. Svima onima koji su kupili ulaznice, a neće, zbog zabrane, moći prisustvovati događanjima, novac treba biti vraćen. Kao što sam rekao, ti repovi vući će se godinama.

TEMPO: U američkim medijima špekulira se da će se igre održati zbog prodanih prava na televizijske prijenose. Prodaja TV prava čini 70 posto godišnjeg proračuna MOO-a, a od toga najveći dio, 40 posto, plaća američka TV kuća NBC. Smatra se da NBC „odlučuje“ hoće li se Olimpijske igre održati.

Mislim da to nije točno. Koliko znam, MOO ima osiguranje za takve slučajeve i zato mislim da to nije glavni problem. Problem je interna politička situacija. Političkoj stranci koja je trenutno na vlasti u Japanu odgovara da se igre održe. Njima bi bila najgora varijanta ona u kojoj se igre ne održavaju. Ako se igre održe u reduciranoj varijanti, uz sve te mjere, ipak su se održale. I tada mogu reći da su koštale toliko i toliko, ali su se ipak održale. Ali ako se one ne održe, a potrošene su milijarde dolara, onda je to s političkog motrišta drugačija priča. Zato je to bio generator odluke da se igre održe.

Šime Fantela i Igor Marinić bili su jedriličarski olimpijski pobjednici u Rio de Janeiru. PHOTO: Igor Kralj/PIXSELL

TEMPO: Reduciran je i način na koji će se sportaši aklimatizirati i pripremati za natjecanja u Japanu.

Dobar dio hrvatskih sportaša otišao je u Japan desetak dana ranije jer smo postigli dogovor s gradom koji se zove Tokamachi. To je zimski centar koji je udaljen od Tokija sat i pol vremena vožnje vlakom. Tako je većina naših sportaša, prije no što im se omogući ulazak u Olimpijsko selo, smještena u tom gradu. To je grad koji je bio domaćin hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. Grad ima čak i jednog Hrvata unutar lokalne vlasti koji je bio „oficir za vezu“. Veslači nisu u tom gradu jer tamo nema uvjeta za veslanje pa su došli u jedan drugi grad. Mislim da je to dobro jer njima aklimatizacija neće biti problem. Ono što će biti problem je atmosfera u Olimpijskom selu i na natjecanjima. To će biti, pučki rečeno, za ljude jakih živaca. Mislim da će psihološka priprema i mogućnost svakog pojedinog sportaša da izdrži taj režim biti nešto što će presuditi pri sportskom uspjehu. Ovoga puta Igre će biti neizvjesne i ne možete se nadati ničemu, koliko god su neki od naših sportaša najviša svjetska razina. I u drugim zemljama je tako, uzmimo primjer Velike Britanije. Oni prije svakih Olimpijskih igara službeno objavljuju procjenu mogućnosti osvajanja medalje. Ove godine su službeno odustali od toga jer kažu da je to apsolutno nepredvidivo. Naime, u Olimpijskom selu ograničavaju se svi mogući kontakti i druženja, što je osnovna ideja Igara. Testiranja će biti svakodnevna, bez obzira na to je li netko cijepljen ili nije. Da biste ušli u Japan, morate skinuti aplikaciju u kojoj ćete upisivati gdje se svakoga dana krećete. Neće se moći ići u grad, u restorane, u šopinge, to je zabranjeno. Možete samo ići od smještaja do borilišta i natrag. I to morate svakoga dana prijavljivati. Još gore bit će novinarima koji ne mogu doći do sportaša, neće biti mix zona u kojima je uvijek bila nekakva interakcija sportaša i ljudi iz medija. Za sve će to biti neobično i jako teško. Uspjet će oni sportaši koji će to moći psihički izdržati.

TEMPO: Jeste li bili iznenađeni aferom prilikom izgradnje nacionalnog olimpijskog stadiona u Tokiju, kada je japanska vlada odlučila, nakon pritiska lokalnih arhitekata i, navodno, sportaša, otkazati natječaj na kojem je pobijedila arhitektica Zaha Hadid?

Prilično dobro poznajem Japan, i to ne samo u sportskom dijelu. ZŠEM, fakultet kojem sam suosnivač i prodekan, ima ugovore o suradnji s pet vrhunskih japanskih sveučilišta vezano za razmjenu studenata, poprilično puta bio sam u Japanu i moj je dojam drugačiji. U Japanu ima dosta izolacionizma koji valjda proizlazi iz povijesti i zemljopisnog smještaja. Dosta su introvertirani prema svojim vrijednostima i nisu osobito otvoreni prema interkulturalnim aktivnostima. Dodajte tome i politički sustav koji je, za one koji ga bolje poznaju, dosta rigidan i samoobnavljajući. Unutar tih stranaka vrte se isti ljudi. Strašno cijenim njihovu kulturu, povijest i umjetnost koji daju dojam stare civilizacije. U praktičnom, svakodnevnom smislu oni su „by the book“. Kod nas, Hrvati su kraljevi improvizacije, ne daj bože da je nešto posloženo. Kod njih je obrnuto. Kada izađu iz onog što je definirano pravilima, dolazi do problema. Da se vratimo na stadion, to meni nije čudno. To proizlazi iz profinjenog promicanja vlastitoga, što nama ponekad nedostaje.

TEMPO: Nakon što su joj otkazali suradnju, Zaha Hadid je rekla da Japan ne želi stranca u svojoj zemlji, dok istovremeno japanski arhitekti rade u inozemstvu.

To je nasljeđe davnih dana, tog izolacionizma, kada su stranci doživljavani kao neka vrsta opasnosti.

TEMPO: Hrvatska će na ovim olimpijskim igrama imati 59 sportaša, manje no prije. Zbog kojeg sportaša ili reprezentacije najviše žalite?

Imamo 55 natjecatelja. S time da, kada gledate tko ide na Olimpijske igre, tu ima sportašica i sportaša koji su vrhunska sportska kvaliteta. Žao mi je zbog rukometaša. Način na koji su oni izgubili mogućnost nastupa u Tokiju bio je jako dvojben. Nije problem izgubiti, nije problem izgubiti od boljega, ali kada vidite da tu ima natruha ponašanja koja se ne bi mogla podvesti pod olimpijski duh, ostaje gorki okus.

TEMPO: Kada govorimo o košarkaškoj reprezentaciji, koliko je HOO bio angažiran oko odluke da Split dobije domaćinstvo kvalifikacijskog turnira za Olimpijske igre? Koliko znam, da bi se dobilo domaćinstvo trebalo je platiti 2,2 milijuna eura i osiguranje za NBA igrače.

HOO je bio u stalnom kontaktu sa Stojkom Vrankovićem i Košarkaškim savezom. Ključnu odluku donijela je Vlada koja je dala jamstvo, ali ne znam o kojem se iznosu radilo, može biti da se radi o iznosu koji ste spomenuli. Što se tiče osiguranja za NBA igrače, to postoji već desetljećima, bez obzira na to gdje se igra. Više je razloga zbog kojih je dobro da smo se odlučili na domaćinstvo kvalifikacijskog turnira. Dobro je iz sportskih razloga, šanse za plasman na Olimpijske igre bile su veće. Dobro je zbog promotivno-turističkih razloga jer je u svijet otišla slika gdje će se vidjeti da se u Splitu igra ozbiljna košarka, da ima gledatelja, to je i poruka turistima da mogu doći u Hrvatsku. Po meni je to bila mudra odluka.

TEMPO: Je li HOO financijski ispunio sve zahtjeve sportaša koji idu na Olimpijske igre ili će oni moći reći „eh, da je barem bilo još novca“?

Kada govorimo o nastupu sportaša na Olimpijskim igrama, to sve financira HOO. Nismo imali nikakvih financijskih problema. Financirali smo sve što su od nas tražili stručni timovi sportaša i ekipa, sve pripreme i nastupe, tu nije bilo problema.

NACIONAL: HOO ne može utjecati na događaje u pojedinim sportskim savezima, ali jeste li ipak mogli utjecati, primjerice, na Boksački savez kako bi se zaustavile svađe oko toga tko smije, a tko ne smije nastupati na boksačkim kvalifikacijama za Olimpijske igre?

To uopće nije moguće, to su interne stvari saveza. U tim situacijama uvijek ima i osobnih odnosa za koje ljudi često ni ne znaju, vi niste u dnevnom kontaktu s tim ljudima. No dobro, to se nekako riješilo.

TEMPO: Jeste li, kao vaterpolist, razočarani što će se natjecanja u vaterpolu odvijati na bazenu koje nitko od gledatelja neće moći pratiti uživo?

Mislim da nije bitno jesam li ja razočaran. Mene zanima medalja u vaterpolu. Kako neće biti publike tako neće biti stranaca koji će navijati za reprezentacije svoje zemlje. Nitko neće imati posebnu podršku. Prije otprilike godinu dana japanska vaterpolo ekipa bila je na pripremama u Hrvatskoj, za njih je vaterpolo bio totalna nepoznanica. Zvali smo japansku veleposlanicu u Hrvatskoj koja je doista angažirana oko naših odnosa i promicanja svih dobrih stvari oko Tokija i Olimpijskih igara te je i ona priredila primanje za njih. Za njih je vaterpolo kao sport daleko od onoga što oni imaju u fokusu.

Sandra Perković osvojila je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 2016. u bacanju diska. PHOTO: Marko Lukunic/PIXSELL