Prošlog mjeseca Zlatko Mateša sedmi put izabran je za predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora na čijem je čelu od 2002. godine. Ono što je na izbornoj skupštini istaknuo, kao i u kasnijim izjavama, briga je za egzistenciju hrvatskog sporta. Naime, već godinama sportski klubovi, izuzev nogometnih, navode da manjak financija u sportu polako dovodi do toga da je ugrožen njihov opstanak. Jedan od načina financijskog spašavanja klubova, o čemu je Mateša također govorio, uvođenje je poreznih olakšica za sve one koji će sponzorirati sportske klubove. O svemu tome prošlog tjedna razgovarali smo s Matešom za Tempo, a viziju i planove HOO-a započeo je brigom za demografsko stanje Hrvatske, zbog čega će Hrvatska potencijalno imati sve manje i manje sportaša.

„Utjecaj demografije će se već iskazati na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Danas u Hrvatskoj živi u rasponu od 0 do 19 godina nešto manje od 750 tisuća ljudi. Mi imamo 90-ak sportskih saveza. Neki imaju malo natjecatelja, malo klubova, neki imaju puno. Ono što radimo i što ćemo raditi je to da ćemo napraviti model kako iz tog smanjenog broja potencijalnih sportaša privući što više mladih u sport. Analizirali smo što je glavna prepreka. Kao i uvijek u životu, glavna prepreka je novac. Za prosječnu hrvatsku obitelju koja ima dvoje djece i žele se baviti sportom, jedan želi ići na vaterpolo, drugi na atletiku, to je veliko financijsko opterećenje. Što je odgovor to? Za sve mlađe od 16 godina bavljenje sportom mora biti više-manje besplatno. Dakle, treba stvoriti model gdje oni ne plaćaju infrastrukturu, plaćaju trenere i klupske članarine. Upravo razrađujemo iskustvo iz Njemačke, oni su uveli jednu vrstu vaučera i dječak ili djevojčica dobiju vaučer koji prezentiraju klubu i to mu država kompenzira, a oni se mogu bez ikakve članarine i troškova baviti sportom. Što se tiče trenera, troškove njihovih plaća, koje su nažalost jako niske, mora pokrivati lokalna zajednica, bez obzira na to je li to grad, županija, općina ili na neki način pomoć države. Grad Zagreb ima 600 trenera i oni to rade sve bolje i bolje. To je model koji treba dalje razvijati. Ne smije biti financijskog opterećenja za obitelj.

Na novom izboru za predsjednika HOO-a Mateši su čestitali dopredsjednica Barbara Matić i Ivan Veštić iz Atletskog saveza. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

TEMPO: U razgovoru s predstavnicima klubova iz raznih sportova uvijek se čuje isto, a to je da će klubovi izumrijeti ako se ne pronađe kvalitetan način financiranja.

Kako se oni financiraju? Postoje dva modela. Jedan model je kroz sponzorstva, prodaju TV prava i gledatelje. Ako gledamo hrvatsku klupsku scenu, niti ima ozbiljnih sponzora, niti ima ozbiljnih prihoda od TV prava. HNS je ipak u zadnjoj rundi ispregovarao s HT-om bolje uvjete za klubove. Imamo vrlo malo gledatelja na nogometnim utakmicama i prihod od ulaznica je jako mali. Imamo jedan pozitivan fenomen, a to je Hajduk. Više je gledatelja na jednoj utakmici Hajduka nego na svim drugim utakmicama tog kola. I imamo članarine. I tu su Hajduk i Dinamo napravili dosta. U zadnje vrijeme Hajduk puno, Dinamo sve bolje. Na kraju imamo prihod od marketinga. Opet je značajno povećanje i kod Hajduka i kod Dinamo. Kod drugih je to beznačajno i to nije dovoljno. Negdje to sufinancira lokalna uprava. Negdje pomažu gradovi. U nekim državama su to državni projekti.

TEMPO: Sport je već nekoliko posljednjih godina projekt u državama poput Mađarske i Srbije. Je li tako nešto moguće u Hrvatskoj?

A onda neki rukometni klub iz Mađarske ima veći proračun od Hrvatskog rukometnog saveza. Ali taj novac nije iz marketinga i sponzorstva. To je novac koji je indirektno priskrbila država. Upravljajući na taj način onim koji se zapravo financira. Taj model postoji i u određenim klubovima u Srbiji. Iza toga stoji državna intervencija. To u Hrvatskoj nije moguće. I sad smo mi, analizirajući sve to, došli do zaključka da nam najviše nedostaju mogućnost i interes gospodarstva, hrvatskih kompanija da ulažu u sport. Tu imamo dvojaki pristup. Imamo ono što zovemo poduzeća u državnom vlasništvu i država može ostvariti neki interes u razvijanju sporta. I to nije nešto što se ne radi u svijetu. Ako gledate nogometne utakmice u Njemačkoj, često ćete na reklamnim panoima vidjeti Deutsche Bahn. Njemačke željeznice su sponzor. Njemačke željeznice su državna firma. Naravno, mi ne očekujemo da bi HŽ to mogao sufinancirati, ali postoje druge kompanije u većinskom državnom vlasništvu koje mogu imati interes da podrže vrh hrvatskog klupskog sporta kako bi on mogao normalno funkcionirati. Drugi segment u gospodarstvu su privatne kompanije. Privatne kompanije moraju imati interes. Nemojmo se zavaravati, radi se o kompanijama koje žive na tržištu, koje ostvaraju određenu dobit, koji imaju svoje dioničare, vlasnike ili suvlasnike, koji možda nemaju direktni interes da sami odvajaju novac za sport. Njima to treba učiniti atraktivnim. U svijetu ima puno modela za to. Onaj koji se nama čini najboljim, to je da kompanije mogu ulagati u sport na način da im se to odbija od osnovice za obračun poreza na dobit. I oni su za to zainteresirani. Za to trebaju biti zainteresirani Vlada i Ministarstvo financija kako bi se napravio jedan takav izuzetak. Možda čak ne samo za sport, možda i za kulturu. To su područja gdje su takvi oblici sponzorstva i podrške očekivani, dobrodošli i uobičajeni. To mi predlažemo već skoro deset godina. Nadamo se da će se napokon probiti svijest o tome da je to potrebno. Tu se odmah otvara pitanje hoće li tu biti muljanja. Mi smatramo da se to može regulirati tako da svako takvo ulaganje iz kompanije ima prethodno odobrenje Ministarstva turizma i sporta i porezne uprave. Može se kontrolirati čitav proces. Normalno je da je čudno ako ja želim uložiti deset milijuna eura u neki klub u Perušiću. Zato postoje kontrolni mehanizmi.

TEMPO: Međutim, kako onda riješiti problem infrastrukture? Godinama se pokušava izgraditi nacionalni stadion, kamp za reprezentaciju, ali od toga i dalje nema ništa.

Mislim da nema nikakvog, doslovno nikakvog racionalnog obrazloženja ili isprike zašto Hrvatska nema bolju nogometnu infrastrukturu. U dvoranskoj se infrastrukturi napravilo relativno dosta. Puno je novih bazena napravljeno, od Vukovara do Korčule. Zaostali smo u nogometnoj infrastrukturi. Imamo svjetske doprvake, imamo reprezentaciju sa svjetskim ugledom, imamo klubove koje su dobri i mislim da je taj sport to zaslužio. Radili smo egzaktno istraživanje u vrijeme SP-a u Rusiji. Prema podacima verificiranima u poreznoj upravi, vidjeli smo da je razlika između prikupljenog poreza na dodanu vrijednost u tom mjesecu u usporedbi s ‘’normalnim’’ mjesecom, iznosila oko četiri milijarde kuna. Kad to prebacite u eure, oni su zaslužili stadion i trebalo im je taj stadion napraviti uvažavajući tu razliku. Tu nema isprike. Neću govoriti o silnim obećanjima koji su dolazili iza svakog takvog uspjeha, pustimo to na stranu, ali jednostavno za to nema isprike. Ne govorimo o brazilskoj Maracani, govorimo o stadionima poput onoga u Beču ili Grazu, to su stadioni koji su primjereni Hrvatskoj, koji nisu velebne građevine. I to je najbitnije u ovom trenutku.

TEMPO: Prošle godine u Hrvatskoj gospodarskoj komori održan je skup na kojem su predstavnici privatnih kompanija predložili varijantu po kojoj bi se na uloženih 10 tisuća eura u neki klub dobila olakšica pri obračunu poreza na dobit i to između tisuću i 1800 eura.

Mi smo s tim idejama išli prije njih, tako da je to nama poznato. Imali smo izuzetnu suradnju s HGK, idemo ka tome da se sport u Hrvatskoj prepozna kao gospodarska grana. U EU-u, u bruto dodanoj vrijednosti, sport donosi oko 300 milijardi eura, što je iznad mnogih tradicionalnih gospodarskih grana. Po posljednjim podacima koje sam imao, u našem bruto domaćem proizvodu sport sudjeluje od 1,5 do 1,7 milijardi eura, što je ogroman iznos. Želio bih da HGK, koji ima brojna udruženja, ima i udruženje za industriju sporta.

Zlatko Mateša smatra da bi hrvatska vlada na čelu s Andrejem Plenkovićem trebala usvojiti prijedloge HOO-a koji omogućuju praktičnije financiranje hrvatskog sporta. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

TEMPO: Slovenci su prebacili sport u Ministarstvo gospodarstva, turizma i sporta. Bi li bilo koristi da se tako nešto dogodi u Hrvatskoj?

Nakon svih ovih iskustava nije bitno gdje je sport. Bitno je da se prepozna dosljednost politike prema sportu. U Njemačkoj je sport u Ministarstvu unutarnjih poslova.

TEMPO: Zagrebački klubovi ovise o novcu lokalne zajednice. Kada je Grad Zagreb smanjio financiranje vaterpolskog kluba Mladost, oni su završili četvrti u prvenstvu, sada im je Grad vratio financiranje na vrijeme prije pandemije koronavirusa i odmah su stvorili respektabilnu momčad. Zašto takvi klubovi ovise samo o proračunu lokalne zajednice?

Kada ste već spomenuli vaterpolo, bilo gdje u svijetu ćete teško naći vaterpolski klub koji se financira samostalno. U Grčkoj imate klub kao što je Olympiacos koji je dio većeg sportskog sustava. Kada govorimo o rukometu, spomenimo Mađarsku. Pustimo Njemačku, oni imaju model gdje gospodarstvo financira sport. U Mađarskoj je to državni projekt. I sada PIK Szeged ima proračun koji je, karikiram, veći od proračuna Hrvatskog rukometnog saveza. Moraš biti jako naivan i misliti da Rukometni klub Zagreb na ovaj način može biti ozbiljna konkurencija. Ne može bez te podrške gospodarstva. To je dio mozaika koji nedostaje. Bez toga će naši klubovi strašno nazadovati. I onda će se to odraziti na nacionalne selekcije s kojima mi do sada, što se tiče financiranja, nismo imali problema. Tu je Vlada napravila sve što se moglo. Problem je što će baza osušiti i odumrijeti.

TEMPO: Kada spominjemo Mađarsku, u Budimpešti je prošle godine održano Svjetsko prvenstvo u atletici, a Mađarska nije atletska sila.

Gledajte, mi smo, ako gledamo olimpijske rezultate, najjači u atletici. Individualni sportovi, uvjetno rečeno, zahtijevaju manje ulaganja. Trebaju im dvorane. Dakle, treba napraviti gimnastičke dvorane, dvorane za judo, taekwondo, karate. Kada gledate financijsku stranu, to je manje zahtjevno. Ekipni sportovi su puno zahtjevniji, puno su skuplji. I onda morate u manjim mjestima napraviti atletsku stazu, u Kninu, Vukovaru, Bjelovaru, kao što radi gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak koji je primjer kako se ulaže u sport. U Bjelovaru se radi bazen. Bjelovar je prije 50 godina imao rukometnog prvaka Europe. Kako se onda moglo? Nedavno sam bio na istom letu s dečkima iz rukometnog kluba Nexe iz Našica, oni su išli na utakmicu s Kielom. Izgubili su tri razlike, ali to je put kojim treba ići. No mora postojati neki Nexe koji će to financirati, mora biti neki Tedeschi koji će financirati Cedevitu Junior, ali pokažite im da se to cijeni.

TEMPO: Gdje zapinje realizacija ideja koje spominjemo, zapinje li u Vladi?

Uvijek postoji tendencija da se, jednostavno rečeno, ne narušava sustav. Najjednostavnije je reći – e sad to neću, jer mi to narušava sustav. Nije funkcija sustava da ne bude narušen, nego je funkcija sustava da odgovori na zahtjeve građana zemlje u kojoj ti živiš. Ako ti vidiš da taj sustav treba u nekom smislu prilagoditi nekim potrebama koje postoje, onda ga prilagodiš. Tako rade i drugi. Pa nismo mi to izmislili. To postoji u većini zemalja. Sada se bavimo konceptom koji ima Italija. On se zove Istituto per il Credito Sportivo e Cultura. To je institucija talijanske države koja je u funkciji financiranja sporta i kulture kao neka vrsta, uvjetno rečeno, razvojne banke. Ministarstvo financija i određene sportske organizacije su dionici toga. On financira sportove, sportsku infrastrukturu i kulturu na jedan potpuno drugačiji način. To je pomalo slično HBOR-u. Ako ocijenimo da bi to bilo dobro iskustvo za Hrvatsku, mi ćemo predložiti Vladi da razmotri takvu mogućnost. To bi pomoglo u puno stvari o kojima smo mi govorili. Oni kreditiraju sportsku infrastrukturu praktički bez kamata ili s minimalnim kamatama. Pošto je Ministarstvo financija glavni dionik, pod kontrolom je države. Osigurava put koji nije nužno vezan samo za komercijalno bankarstvo koje je za sport i kulturu preskupo. Zamislite, na primjer, da neka jedinica lokalne uprave ili samouprave želi izgraditi atletsku stazu i da može prihvati takvu kreditnu obvezu s takvom niskom kamatom i da može financirati takav infrastrukturni objekt.

Dario Hrebak, gradonačelnik Bjelovara, za Matešu je primjer lokalnog čelnika koji radi na razvoju sportske infrastrukture svog grada. FOTO: Damir Spehar/PIXSELL