Istaknuti hrvatski umjetnik Zlatko Kopljar (1962.) upravo izlaže svoje radove u litavskoj Galeriji Vartai, u palači Chodkevičiai, s jednom od svjetskih „umjetničkih zvijezda“ Lucom Tuymansom. Zajednička izložba „Mercy“ (Milost) obuhvaća po četiri rada dvojice umjetnika i traje do kraja siječnja 2023. godine. Zlatko Kopljar diplomirao je slikarstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u muzejima i galerijama širom svijeta, a 2004. godine Hrvatsku je predstavljao na Bijenalu suvremene umjetnosti u Sao Paulu. U središtu njegova stvaralaštva uglavnom su društvene teme, posebice odnos prema kulturnim i političkim institucijama te položaj i odgovornost umjetnika. Kopljarove arhitektonske intervencije obuhvaćaju niz performansa u kojima je umjetnik nepomično klečao ispred raznih građevina diljem New Yorka koje imaju političko, ekonomsko i kulturno značenje.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s umjetnikom Lucom Tuymansom na izložbi u Litvi? Kustos izložbe je kritičar koji vas već dulje prati Ory Dessau, a između Tuymansova i vašeg opusa postoji dosta idejnog i svjetonazorskog preklapanja.

Ory Dessau predložio je koncept izložbe koji nam se obojici svidio, a nismo do sada bili u Litvi ili surađivali s njihovim galerijama pa je i to bilo zanimljivo. Svatko od nas predstavio se s četiri rada u Galeriji Vartai, koja ima četiri prostorije. U prvoj su sobi radovi obojice, Tuymans ima jedno antiratno djelo „Monkeys“ (2021.), a ja tri rada, među kojima „K20 Empty“, posvećen ironično MoMA-i i muzeju Tate Modern, s pitanjem funkcije, svrhe i opstanka muzeja kao povijesnog suvenira. U drugoj sobi su foto-tapete jedne Tuymansove ranije izložbe, nastale tijekom pandemije, u trećoj sobi je moje djelo „K15“ posvećeno Willyju Brandtu i njegovom povijesnom klečanju 1970. godine ispred spomenika nacističkim žrtvama iz varšavskog geta, u formi kratkog filma, dok su u četvrtoj sobi kratke animacije „Surrender“ koje je radio Tuymans, kao ratni film, na temelju svojih ranijih akvarela i velikog slikanog triptiha iz 2014. I mi i Litavci imamo sličnu povijest totalitarizma pa se možemo dobro razumjeti. Rat u Ukrajini isto nije sada daleko od Litve, osjeća se njegova blizina, a izložba se svojim porukama na to referira.

NACIONAL: I vi i Tuymans se u svojim radovima naglašeno bavite pretjeranom moći institucija, a premalom moći pojedinca i umjetnika u samom društvu. Čini mi se da se danas umjetnicima u svijetu daje dosta novca kroz razne fundacije, simpozije, rezidencije, projekte; dakle, možete dobiti i povući dosta novca, a s druge strane, čini se da su umjetnici tako pušteni da tobože rade i misle da su potrebni dok zapravo nemaju pravu snagu i utjecaj na revolucionarne promjene u društvu?

Ma je, istina, ali opet, budimo realni: kako racionalno uvjeriti, u današnjem trenutku, recimo, Putina, da je ta agresija suluda i da nije način ponašanja. Što tu umjetnost može i što je ona u svemu? Mi možemo reći ono što imamo reći i to je to. Hoće li nas netko slušati i čuti, potpuno je druga priča. Pitanje je što umjetnost isto treba. Kada krećemo od demokratskih standarda, sve je to u Hrvatskoj u povojima, previše je još uvijek poslušništva. Što sam postigao svojim radovima?

NACIONAL: Pa imate zapaženu međunarodnu karijeru, vaša je hrabrost umjetničkih koncepata nagrađena…

Neke sam stvari kroz svoje radove javno rekao. Netko je to, dakle, ipak rekao. Ja to ne bih nazvao ni međunarodnom karijerom; neki ozbiljni ljudi me poznaju, no nemam nijednu inozemnu galeriju koja me predstavlja, a treba ih imati više. Taj kompleks galerija uglavljen je s nekim velikim muzejima, bijenalima… No pokazat će se s vremenom koliko je potreban i bitan i taj Venecijanski bijenale. To je sve super lukrativno, stvar je prestiža, a Hrvatska je još uvijek u tzv. trećoj europskoj brzini ili ešalonu, za što smo dobrim dijelom i sami krivi. Evo, pitam se: zašto bi se neki njemački kustos lomio oko mene kad ima tamo njemačkih umjetnika kao u priči? Oni podržavaju svoje ljude, a kod nas nikako da se shvati da tu dodanu vrijednost možemo stvoriti jedino sami. Uvijek ćemo se vratiti na tu geografsku točku, a umjetnost želi biti viđena i percipirana, no kako da se išta izvan naših granica zna ako se ne stvaraju prilike da se to pokaže i vidi? Većina povjesničara umjetnosti kod nas samo gleda gdje će se složiti neka sinekura u nekoj instituciji ili fakultetu. Ne kažem da se oni nužno trebaju baviti galerijskim poslom, ali jedno je sigurno: galerija mora imati suradnike koji poznaju materiju.

NACIONAL: I koji grizu, imaju dobru percepciju…

Tako je. Upravo tako. I to je jedan krug zbog kojeg naših umjetnika nema dovoljno vani. Jer nitko to ne želi raditi. Što je s vašim kolegama koji bi željeli nešto raditi? Ta galerijska aktivnost u svijetu donosi ozbiljan novac, kao i bilo koji drugi biznis, a bez toga nema ničega. Govorim to iz pozicije kreativca. Apetit dolazi jedući. Vani su ipak uvjeti bolji za produkciju i nije nenormalno imati jednog ili dvoje asistenata koji pomažu umjetniku, pripremaju mu platna i slično. To je ozbiljna poslovna djelatnost.

Kopljar se bavi pretjeranom moći institucija, a premalom moći pojedinca i umjetnika na društvo. FOTO: Ramunas Danisevičius

NACIONAL: Čini mi se da taj dio naših kulturnih djelatnika još uvijek živi u socijalizmu, a kad spominjemo sinekure, kao da uopće nije popularno govoriti o tržištu i činjenici da smo 1991. izglasali kapitalizam, kao i da možeš imati svoju samostalnu djelatnost, dok s druge strane talentirane kustose često požderu i usišu institucije.

Da, kao i talentirane umjetnike. Neke mlađe kolege sustav je progutao poput neke žvake i to je šteta. Uvijek je na pojedincima, ali u nekim sretnijim okolnostima ta pojava bi bila manje prisutna. Sramotno je i kako se ponaša kod nas prema mirovinama samostalnih umjetnika, kako institucije nemaju novca za otkup njihovih radova.

NACIONAL: Čak je i tijekom Domovinskog rata još bilo pristojnog novca za otkup umjetničkih djela…

Tako je. To su bili vrlo pristojni iznosi od kojih se dalo živjeti. Kao i kolege pisci i pjesnici, i mi smo osuđeni raditi dvije-tri stvari da bismo preživjeli. Trebalo bi shvatiti da kod nas postoje ljudi koji stvaraju neku dodanu vrijednost u društvu.

NACIONAL: Pa i vi pripadate u tu kvotu umjetnika, da tako kažem…

Pa je, ne promoviram samo sebe, ispada da promoviram Hrvatsku jer sam hrvatski umjetnik. I Bijenale u Sao Paolu 2004. bio mi je jedna odskočna daska. Izašao je tada tekst u kojem se govorilo o šest superzvijezda koje su bile pozvane u Sao Paolo – između ostalih i Luc Tuymans kojeg sam tada tamo upoznao – i pisalo se opširno o mojem radu. Nama nedostaje cijeli spektar djelatnosti koje prate rad umjetnika i koje ga plasiraju van. Tu je jedna vrlo velika rupa. I virtualne galerije su rezervirane za pedesetak najjačih galerija na svijetu i jake kolekcionare. A ako se ne možete pomaknuti u tom pogledu, onda su šanse da budete vidljivi jako male.

‘Kao i pisci i pjesnici, i mi umjetnici osuđeni smo na to da radimo dvije-tri stvari da bismo preživjeli’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako gledate na činjenicu da se danas pretjerana i lažna politička korektnost uvlači u polje umjetničkih sloboda i stvaranja, pa i filozofije?

To je sve toliko diskutabilno i protivi se zdravom razumu da mi je potpuno nevjerojatno da će to prevladati. Gledam na to kao na neki trend. To će se mijenjati. Moramo se zauzeti za vrijednosti jedne zajednice i zdravo društvo. Postoji također jedan novi trend među mladim umjetnicima, a to je da nitko ne piše koje je godine rođen u biografijama i uz djelo. A to je nevjerojatno važno: je li ta osoba kad je djelo nastalo imala dvadeset, četrdeset ili pedeset godina! Bilo bi glupo da ja sa šezdeset godina radim stvari koje sam radio s 25 ili 30 godina, zar ne? Sačuvaj me Bože mladih mudraca i starih revolucionara! Postoji vrijeme za sve. Sve su to informacije koje su vrlo bitne za percepciju i doživljaj djela. To je kao da mi netko kaže kako nije važno kad je Dostojevski pisao „Zločin i kaznu“. Jako je važno, kao i koliko je imao godina. Kao i Rimbaud, kako je bio mlad.

NACIONAL: S obzirom na teme vaših radova koji se bave poviješću i totalitarizmima svih vrsta, možemo li reći da i u današnjoj slici svijeta postoji jedna latentna nacistička linija koja još nije pobijeđena?

Zapravo, da. To pitanje stoji. Kada sam radio svoj rad „K19“ s temom Jasenovca, naišao sam na esej Umberta Eca gdje on govori o „Ur-fašizmu“, koji slobodno možemo prevesti kao „fašizam naš svagdašnji“. I to je ono što je čovjeku imanentno. Kako protiv toga? Jedino ispravnim odgojem. Treba paziti što mislimo jer je to ono što nas kreira, a ne moramo to čak niti izreći naglas. Pitanje je zajednice kako će reagirati na maligne situacije „u ime ičega“, makar je fašizam jedno, nacizam posve drugo, o čemu je pisala Hannah Arendt. Imamo i lijepu knjižicu Karla Jaspersa „Pitanje krivnje“ napisanu 1945., netom nakon rata, i tamo sve lijepo piše.

NACIONAL: I vaša izložba u Vilniusu rezultirat će jednom knjigom, zar ne?

Da, jedan nizozemski kolekcionar prihvatio se troškova tiska knjige, a poznati izdavač iz Genta objavit će knjigu u travnju ili svibnju 2023. godine.

NACIONAL: Imate li neke nove planove i projekte u idućoj godini?

Da, zapravo sam se nakon trideset godina vratio slikanju. Prema onome, sve u svoje vrijeme. Bilo je traumatično u početku, a sada u slikanju počinjem uživati. Trebao bih imati 2024. godine izložbu svojih novih slika u Zagrebu. Gode mi proces i medij sam.

NACIONAL: Ima nešto terapeutski i kontemplativno u slikanju, ne čini vam se?

Oboje! Kontemplativno je stavljati boju pored boje i to mi je jako nedostajalo. Izvrsne su te negacije, preslikavanja, skidanje boje… u slici čovjek mora sam proizvesti taj lom; gdje se slika lomi i zašto se baš tamo lomi, traganje za uzročnostima, povezanostima…

NACIONAL: Mnogi značajni slikari govorili su da im je najteže prepoznati trenutak u kojem je slika dovršena i treba na njoj prestati raditi, odložiti kist ili špahtl. Imate li to iskustvo?

Pa je, apsolutno. Velika je stvar prepoznati kada stati. To je vrlo delikatno. Jedno djelo završite, ali dajete naznaku da se ono može nastaviti i tada se prelazi na drugo platno. Važan je i format, on je uvijek isječak iz jednog mnogo većeg prostora. Unutarnji dojam je taj da je ta slika dio samo jedne veće slike. Da, treba znati kada stati u pravom trenutku.