Trenutno su u Hrvatskoj, unatoč produljenoj epidemiji, muzeji otvoreni za javnost, a virtualne izložbe polako postaju prošlost. No muzej Mimara nije ispaštao samo zbog korone, nego je i jedan od muzeja stradalih u zagrebačkom potresu prije 20 mjeseci tako da je i dalje zatvoren zbog oštećenja i djeluje u virtualnom prostoru. Održali su, prema riječima ravnateljice Lade Ratković Bukovčan, 12 virtualnih izložbi kojima su nastavili obrađivati svoj značajan fundus i prezentirati suvremene hrvatske umjetnike. Posljednja u nizu je izložba „Od crteža do scene – Tout est bien qui finit bien“ Zlatka Kauzlarića Atača, a može se virtualno posjetiti do 31. srpnja.

Zlatko Kauzlarić Atač je slikar, scenograf, kostimograf, kazališni redatelj i autor nekoliko likovnih intervencija u javnim prostorima. Rođen je 1945. u Koprivnici. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. u klasi Miljenka Stančića. Bio je jedan od članova likovne skupine Biafra koja je djelovala od 1970. do 1978., odlikovali su je kritički odnos prema društvu i apstraktnoj umjetnosti, ekspresivna i angažirana figuracija te izložbe i akcije i na ulicama i otvorenim prostorima. Zlatko Kauzlarić Atač postao je 1973. godine asistent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je obnašao i dužnosti prodekana i dekana. Prošle godine je u nakladi HAZU-a i ULUPUH-a izdana opsežna monografija o Ataču pod nazivom „Slikar u kazalištu“. Dobitnik je mnogih nagrada za slikarstvo i scenografiju te ordena Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi. Radio je na više od 130 predstava, a kao redatelj postavio je 1996. u HNK Ivana pl. Zajca operu „Rigoletto“ koja je dobila niz nagrada i priznanja. Počasni je građanin Koprivnice te je dobio nagradu Grada Koprivnice za životno djelo i nagradu „Chevalier de l’Ordre des arts set des lettres“ Ministarstva kulture Francuske.

NACIONAL: Kako se osjećate s obzirom na to da imate virtualnu izložbu, ovisi li slikarstvo o gledanju slike uživo?

Ova virtualna izložba je za mene pravo iznenađenje, tu se ostvaruju neslućene mogućnosti bez obzira na to što se gubi taktilnost koja je bitna u susretu s djelom. Likovno stvaralaštvo je vezano uz prostor, a slika uz zid. Danas se ide tako daleko u toj virtualnoj mogućnosti da umjetnik može kreirati svoje djelo iz jednog prostora slikajući zrakom, a djelo se realizira drugdje. Tehnologija otvara neslućene mogućnosti, naviknuti smo na posjetitelje u galeriji, a sada ulazimo u stanove jednim klikom, šećemo se galerijskim prostorom ne maknuvši se iz fotelje. Zahvalan sam ravnateljici Ladi Ratković Bukovčan što smo ostvarili izložbu u ovom obliku jer smo zbog oštećene zgrade morali odgoditi onu već dogovorenu.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti Miljenka Stančića i drugih profesora koji su vam predavali na Akademiji, kao i svog studentskog razdoblja?

Živim u snu, rekao je moj veliki učitelj, profesor Miljenko Stančić. Eto, prošlo je već 45 godina kako se taj velikan našeg slikarstva preselio na varaždinsko groblje. Imao je samo 51 godinu. Bio je veliki slikar, erudit i odličan profesor i vrlo sam ponosan što sam bio njegov student i veliki prijatelj. Gledao je uvijek svoj Varaždin iz svakog kutka u kojem se nalazio i govorio da je njegova mjera Varaždin. Uz ogroman slikarski talent odlično je i pisao, kao profesor uvijek mi je ostao uzorom pa sam i sam kao profesor koristio njegovo znanje. Svi tadašnji profesori zavrjeđuju punu pažnju. Na Akademiji sam boravio gotovo 50 godina, moj slikarski svijet otvarali su profesori Krsto Hegedušić, Ljubo Ivančić, Vjekoslav Parač, Ivo Režek, Ferdinand Kulmer i, naravno, profesor Stančić. Ne bi trebalo niti smjelo zaboraviti ta imena kao ni imena ostalih profesora. Bili su to zvjezdani trenuci Akademije u Zagrebu.

NACIONAL: Dok ste predavali na ALU, kakav ste profesor bili, kakav ste odnos imali prema studentima?

Kažu da sam bio dobar profesor, stvar je u tome da ne smijete prenositi svoj svijet, rukopis i način mišljenja, nego u svakom studentu prepoznati ono što on jest. To nije lako, ali uvijek sam nastojao prepoznati svakog od studenata i uputiti ga u vlastitu podsvijest, da pronađe u sebi motiv za stvaranje.

NACIONAL: Znaju li studenti danas raditi akt, gdje je akt danas? Koja je tajna dobrog akta?

Crtanje akta bio je jedan od glavnih predmeta u programu studija, akademija u Zagrebu bila je upravo poznata po crtačkim disciplinama. Predavao sam crtanje malog akta, čini mi se, 16 godina dok nisam preuzeo slikarsku klasu. Ljudski lik kao savršena forma u prirodi je najpovlašteniji izazov stvaralačke imitacije, sazdan, naravno, na stanovitim mimetičkim načelima. Proučavajući crtačkom studijom ljudsko tijelo stvaramo bazu, razvijamo crtačku liniju, učimo proporcije i još niz zadatosti koje proizlaze iz promatranja ljudskog tijela. Na mnogim akademijama u Europi nestaje kolegij akta. Mimetički odnos prema umjetnosti u slikarstvu polagano nestaje, ljudi su više okrenuti sebi i svom snu, žele što prije početi kreirati. Danas svaki mladi čovjek želi što prije izaći iz anonimnosti i biti svoj pa proučavanje ljudskog akta i crtanje tijela više ne znače puno.

Neka od djela Zlatka Kauzlarića Atača: ‘Deset lica Pere Kvrgića’ iz 1984., ‘Tesa pod vodom’ iz 1999. i ‘Akt’ iz 1998. godine. FOTO: Privatna arhiva Zlatka Kauzlarića Atača

NACIONAL: A portret, kako stvari stoje s portretom?

Pa upravo portret može biti motiv koji pratimo kroz čitavu povijest umjetnosti, kao i crtanje i slikanje golog ljudskog tijela. Sličnost zaustavljena u vremenu nije bit portreta, ne slikamo oko već pogled, ne oponašamo lik već portretirajući hvatamo u licu razne psihološke trenutke i prepoznajemo dušu čovjeka. Slikar nužno treba ići dalje od snimatelja u ljuštenju izvanjskih opni. Slikar misli kroz ruku i misli srcem. Ima jedna anegdota iz 18. stoljeća, postojao je portretist kojem je došla dama na portretiranje, nasmijao ju je i skicirao, zatim ju je razljutio pa skicirao, no tek kada ju je rasplakao rekao je: „E, sad vas mogu početi portretirati.“

NACIONAL: Kako privolite žene za akt, imate li nekog čiji ste akt željeli napraviti, a niste?

Na to pitanje nemam odgovor. Kakvo nagovaranje na akt, molim vas lijepo? Koga sam želio svući, a nisam? To je častan i ozbiljan stvaralački posao, zašto pritom mnogi misle na neku dodatnu akciju? Nisu li u prikazu golotinje mladih i starih inkarnirane velike teme erosa i thanatosa?

NACIONAL: Koliko vremena provodite u ateljeu, što atelje za vas znači?

Atelje je drugi dom, slikar tu ponire u sebe; a čovjek voli često biti sam sa sobom. Tu ste radosni ili očajni, pa i bijesni, jer umjetnost ponekad ne rađa samo mir i zadovoljstvo već i bijes i ogorčenje s obje strane, kod stvaraoca i kod promatrača. Ja sam svakoga dana u ateljeu, ne slikam više puno jer mi je teško stajati, priznajem, ali moram reći i da postajem manje inventivan.

NACIONAL: To će teško čovjek priznati.

Da, znate, nisam vjerovao majci kada je rekla da je starost grda, da nije lijepa. Nije mi to, doduše, neki izgovor. Mnogi su radili do kraja života, Picasso do devedesete godine negdje, slikar uglavnom umire pokraj štafelaja. Ovaj atelje mi je sve, drago mi je kad netko tu dođe kao što ste i vi sada došli, tu se vode razgovori, tu se stvara. Murtićev atelje bio je punkt u kojem su se svake nedjelje sastajali i družili slikari, pisci, političari, tamo su se rađale ideje, krojila kulturna politika ovoga grada i šire. Bilo mi je lijepo i na Akademiji kada sam imao atelje, imao sam kontakt sa studentima, oni su imali ključ od mog ateljea, knjige, kavu i sve mogućnosti za komunikaciju, to mi fali.

NACIONAL: Kako vam je, kao figurativcu, bilo u doba prevlasti i forsiranja apstrakcije?

Stasao sam u vrijeme kada je apstrakcija više-manje imala supremaciju u likovnoj umjetnosti. Već šezdesetih godina prošloga stoljeća počele su u Europi, pa nešto kasnije i kod nas, Nove tendencije. Forsirala se Galerija suvremene umjetnosti koja je postala Muzej suvremene umjetnosti. Umjesto da taj prostor služi suvremenosti, diše otvorenije i istražuje sve fenomene i promjene na likovnom obzorju, čini mi se da postojeća koncepcija ima previše privatni karakter. Jedne se forsira dok se mnoge zapostavlja, pa i diskreditira. Postav MSU-a koji se oslanja manje-više na konceptualna istraživanja već je passé, zasićeni smo time. MSU bi trebao biti filter za ulazak u prostor Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.

NACIONAL: Zašto likovna skupina Biafra nije ušla u MSU?

To trebate njih pitati. Možda razlog tomu treba potražiti i u antipatiji prema Biafri i biafrancima kod nekih profesora s katedre povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Siguran sam da bi neki kutak u Muzeju suvremene umjetnosti zaslužio postav biafranskih skulptura i slika.

NACIONAL: Koliko ste dobro poznavali Krležu, što možete reći o njemu i vašem odnosu? Razgovarali ste s njim i na samrti?

Upoznao sam ga kada se, ne baš olako, odazvao mom pozivu da me posjeti u majstorskoj radionici profesora Krste Hegedušića. Izlazeći iz zelenog forda ja sam mu se ispričao što ga gnjavim i zamolio ga da se ne srdi, na što je on s osmijehom odgovorio: „Srdim se, srdim, no ajmo to vidjeti.“ Na moju naivnu molbu da mi posveti nekoliko rečenica za katalog moje prve zagrebačke samostalne izložbe, odrješito je rekao: „To što radite mi se sviđa, dobro je, ali kad bih napisao nešto o vama, onda bih trebao pisati o nekima o kojima ne želim pisati. Prema tome, ništa od toga, ali stojim vam na dispoziciji.“ No jednom prilikom kasnije je ipak predložio da napiše nešto o meni, ali je odustao s obrazloženjem da iz te generacije, nažalost, poznaje samo mene. U nekoliko navrata proveo sam nezaboravne trenutke na Gvozdu u nedjeljno prijepodne dok nam je Bela kuhala kavu. Bilo je to vrlo davno. Jednom prilikom Krleža mi se potužio: „Znate, to zapravo nema nikakvog smisla, ja vam više nikoga ne poznajem.“ U starosti čovjek uglavnom ostaje sam. Zadnji posjet uslijedio je poslije premijere „Banketa u blitvi“ u HNK u Zagrebu, predstave koju je režirao Georgij Paro, a ja sam bio scenograf. Nas dvojica došli smo s fotografijama predstave ispričati mu kako su to bili zvjezdani trenuci hrvatskog glumišta, a on se samo nasmijao i rekao da smo svi mi dočekivali svoje premijere na konjima, ali da to ništa ne znači. „Sve se svede na ono što vidite pored sebe“, rekao nam je i pokazao na sebe, a bio je priključen na kateter i razna medicinska pomagala. Mahnuo nam je svojom staračkom rukom i otputovao na Mirogoj. Strpljivo nas tamo sve očekuje.

NACIONAL: Zašto ste Tita naslikali s dvije glave, je li to bila neka kritika, je li to bilo hrabro, kako je to prošlo i završilo? Kako ste općenito sve kritizirali tadašnji režim i koja je u tome bila uloga Biafre?

Nije to samo portret s dvije glave, već je to državnik u pokretu koji viri iz svog mercedesa. Naslikao sam dvije slike te 1974. na temu Tita: Tito s Jovankom u pratnji policajaca na motoru i ovaj u pokretu. Te slike bile su tada skinute sa Zagrebačkog salona, zabranjene. Neću ga imenovati, ali jedan član Centralnog komiteta, pa i povjesničar umjetnosti pritom, rekao mi je da ja Tita ne mogu prizemljivati i zabranio izlaganje. To se ponovilo i na izložbi osamdesetih u Nišu. Jedna drugarica iz galerijskog odbora bijesno mi je spočitnula: „Ali druže Kauzlariću, pa ne možete u istom prostoru izlagati druga Tita i svoje aktove.“ Odgovorio sam: „Drugarice, imate pravo, eto, istog časa skidam s izložbe svoje aktove.“ Mi biafranci bili smo često vrlo direktni, pa i nekome opasni valjda i antipatični. Branio nas je pametni Šuvar, želeći dokazati da je tada moguća demokracija. Nitko nas nije tada ganjao osim 1971. pa smo tada odustali od već pripremljene izložbe.

Atač, Ante Čičin Šain i Margaret Thatcher u Londonu, otvaranje zgrade hrvatske ambasade 1996.; Atač, Marija Ujević Galetović i Franjo Tuđman, Brijuni 1994.. FOTO: Privatna arhiva Zlatka Kauzlarića Atača

NACIONAL: Kako ste doživjeli Tuđmana, koliko ste s njime bili dobri, možete li podijeliti neke anegdote vezane uz njega i vaše portretiranje, jeste li danas zadovoljni svojim portretom Tuđmana?

„Onda, Atač, koja stranka?“ obratio mi se predsjednik Tuđman na večeri na Brijunima i stavio pristupnicu HDZ-a na stol ispred mene. Odgovorio sam mu da umjetnik ne treba biti ni u kojoj stranci, na što mi je on s osmijehom rekao da bi u pravoj mogao biti. „Ali kad se nikad ne zna koja je prava“, odbrusio sam pristojno. S predsjednikova lica nestao je osmijeh, ali nije mi zamjerio. Naslikao sam nekoliko njegovih portreta, možda preblagog izraza pa je to završilo iza ormara.

NACIONAL: Idete li u kazalište otkad je korona? Bojite li se da će vas više upamtiti kao scenografa, kostimografa, pa čak i redatelja, nego kao slikara? Koja je poveznica između kazališne i slikarske umjetnosti, kako se ponaša i kako radi slikar u kazalištu?

Otvorite moju monografiju „Slikar u kazalištu“. Ima oko 500 stranica, sve će vam biti jasno. U kazalištu me više ne trebaju. Valjda ću sada i nešto više slikati u svom ateljeu. Mislim da će me upamtiti više kao slikara, ali naravno da sam u kazalištu sudjelovao u velikim predstavama.

NACIONAL: Na što mislite kada kažete da ste ljevičar, s obzirom na to da se ne zna više nedvosmisleno što to danas znači, kako biste definirali to svoje ljevičarstvo i gdje se tu uklapalo prijateljstvo s Tuđmanom? Jeste li nacionalno osviješteni, je li mit da ljevičar to ne može biti?

Što to znači, ne znam ni sam, ali da sam za socijalnu pravdu i da također naš kapitalizam nije najbolji izbor, u to sam uvjeren. Pa i Picasso i mnogi umjetnici uglavnom su ljevičari. Naravno, nisam Tunguzijanac već sam Hrvat.

NACIONAL: Često spominjete starost, ali zar nije lijepo što ste došli u ove godine? Mogli ste umrijeti mladi, izgubiti blisku osobu… Dolazi mi na pamet sada naslov predstave iz jednog zagrebačkog kazališta, ‘Dobro je dok umiremo po redu’. A ostariti i umrijeti se mora.

Smrt nažalost ne bira po redoslijedu. Mi smo tek tvar od koje su snovi sazdani, a snovima je okružiti naš kratki život, rekao je Shakespeare.