Crnogorski kipar Zlatko Glamočak (1957.) predstavlja se prvi put u Zagrebu u sklopu Dana crnogorske kulture, izložbom skulptura i umjetničkih instalacija u Muzeju Mimara. Na maloj retrospektivi “Božanstvena komedija” obuhvaćeni su njegovi najznačajniji radovi u posljednja tri desetljeća. Dramatičan i naturalističan u stilu i izrazu, Glamočak se bavi motivom smrti, alegorijom apokalipse, temom ranjenog i izmučenog čovjeka, odnosno svega onoga što nije obilježilo samo 20. stoljeće kao stoljeće ratova i destrukcije, već cijelu ljudsku povijest. Francuska likovna kritika isticala je umjetnikovu bliskost s Francisom Baconom, a u hrvatskom kontekstu suvremene umjetnosti blizak je radovima i postulatima grupe Biafra (Ratko Petrić, Stjepan Gračan, Miro Vuco) i njihovim naturalističkim skulpturama od poliestera.

Zlatko Glamočak diplomirao je kiparstvo 1982. na beogradskom Fakultetu primijenjenih umjetnosti te je iste godine pohađao studij kiparstva u Veneciji na Akademiji lijepih umjetnosti. Godine 1986. završio je poslijediplomski studij kiparstva u klasi Miše Popovića na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, a od 1988. do 1991. pohađao je studij kiparstva na École nationale des Beaux Arts u Parizu.

NACIONAL: Vaša umjetnička karijera vezana je uz Pariz, no jeste li do sada izlagali i u nekim drugim gradovima na ovim našim prostorima?

Vrlo rano otišao sam iz ondašnje države, čak sam morao napustiti poslijediplomske studije, i otišao sam u Pariz jer je moja supruga počela pisati magistarski rad na temu političke emigracije. To je period koji nije bio toliko zahvalan, tada nitko od profesora na Filozofskom fakultetu u Beogradu nije smio intervenirati i javljati se na telefone, a čak smo bili i upozoreni od jedne profesorice da čuvamo vlastiti život. To nas je natjeralo u Pariz, gdje sam dijelio strahove političke emigracije, a s padom komunizma mogli smo se vratiti. No svi nesretni događaji koji su se zbivali na teritoriju Jugoslavije 90-ih godina opet su me otisnuli u Pariz, tako da sam više izlagao u Francuskoj. Izlagao sam, doduše, u Skoplju na Bijenalu crteža, zatim na Bijenalu mladih u Rijeci 1991. godine, a kako nisam dolazio cijeli taj period, kolege su mi iz Rijeke vratili radove 2016. prije izlaganja 2017. u Podgorici, kada sam spremao veliku izložbu. To je bila lijepa gesta. Izlagao sam i u Beogradu više puta, izložba iz 1997. “Made in SFRJ” bila je hit, no što se tiče Zagreba, uvijek prema tom gradu imam malu melankoliju jer je moja želja bila da tu studiram na Akademiji. Kao student često sam dolazio u Zagreb vidjeti te čuvene kipare kojima sam se divio, od Valerija Michielija, Stjepana Gračana do Mire Vuce. To su bili moji idoli. No bilo je jako teško tada prijeći iz beogradske ALU na zagrebačku, a imao sam i mali kompleks: što ako neću uspjeti među tako dobrim figurativcima u Zagrebu?

NACIONAL: Nakon toliko desetljeća, što možete reći o svojim očekivanjima od Pariza i umjetničke i galerijske scene? Koje ste predrasude, ali i mitove o Parizu dokinuli?

Zapad je u stvari jako vješt u širenju iluzija i uvijek sam vjerovao da je Pariz jedan veliki otvoreni grad – što možda i jest – ali postoji ta predodžba o Parizu kao gradu-prazniku, što kada dođete tu živjeti nije baš tako lako. Mojoj su supruzi rekli kada je trebala početi raditi na jednom velikom institutu da je rođena s pogrešne strane Dunava, u čemu ima neke istine. U Parizu možete početi od nule ako imate talent – doduše, usput radeći i preživljavajući i od drugih poslova – i čini mi se da je Pariz možda najbolje opisao Emil Cioran koji je znao reći: “U Parizu si umro, a da ti to nije jasno.” Znači, piješ, pušiš, postiš, a zapravo si samo broj na polici.

NACIONAL: Želite zapravo reći da je Pariz dosta nemilosrdan za proboj na umjetničku scenu i život?

Apsolutno. Iako se govori i misli da je Pariz grad otvoren za republikanske vrijednosti, mislim da su sve to iluzije. Jako je važno kojem narodu pripadate, odakle dolazite, kojoj političkoj opciji pripadate, tko vas je uveo u neke krugove, galerije, salone. I veliki crnogorski umjetnik međunarodnog renomea Dado Đurić pohodio je neke krugove, trebale su mu preporuke i zato je znao reći “Ja sam se dovukao do Pariza”. Ponekad se i u vašoj umjetnosti osjeti da ste nemilosrdni ili teški, ali do toga vas dovede život koji vas izlaže pritiscima.

NACIONAL: Vaši su radovi očito usprkos svemu tome prepoznati u pariškim umjetničkim krugovima i likovnoj kritici. Jeste li imali pomoć nekih kolega umjetnika u plasmanu?

Srećom, u Parizu ima previše paralelnih svjetova i stilova u umjetnosti da bi se držala jedna jedina “prava” linija i tako možete pronaći nekoga tko je zainteresiran za vaš rad. To je to bogatstvo pariških umjetničkih krugova pa i podzemnih svjetova, jer ima ljudi koji potpuno anonimno djeluju i postoje u nekim krugovima. Ima kupaca koji imaju novca i mogu kupovati velike i razvikane umjetnike, ali njih više za kolekcije zanimaju neki mladi umjetnici, kao vrsta mecena. Eto, zanimljiva je priča kako sam se upoznao u Parizu s Dadom Đurićem: zadnja supruga slavnog kipara Jeana Tinguelyja, Milena Palakarkina kupila je neke moje crteže, a kako je ona surađivala i s Dadom, tako se on zainteresirao za moj rad i tako smo se upoznali. On me nakon toga par puta pozivao da s njim izlažem. Kada je Dado 2009. izlagao na Bijenalu u Veneciji u predvečerje svoga života, želio je to proslaviti izložbom u jednoj pariškoj regiji i tada je otvorio vrata crkve u Léproserie Saint Lazare u gradu Gisorsu u Normandiji, koja je nekada bila bolnica za leprozne i gdje je on deset godina oslikavao Strašni sud. Iako je toga dana predsjednik Obama dolazio u posjet Francuskoj, upravo Normandiji, radi komemoracije iskrcavanja saveznika u Normandiji u Drugom svjetskom ratu, na otvaranju se skupilo šest stotina ljudi. Takve stvari kroje vam tijek karijere, a kritičar Marcel Moreau, čiji su tekstovi bili rado viđeni u umjetničkim revijama, napisao je u katalogu da je ta Dadina gesta, što me pozvao, “kao da vas je Matisse pozvao da izlažete s njime”.

‘Umjetnost bi trebala biti otvoreno polje tolerancije, ali ona se izrodila u nešto drugo. Umjetnost i kultura imaju utjecaj na ljude i to pokazuje da su važni političkim elitama’

NACIONAL: Pariško galerijsko i umjetničko tržište ima svoje zakone i pravila, no i tamo vrijedi da možete platiti nekog kritičara da o vama piše ili platiti da izlažete u Louvreu, a da niste baš neki relevantni umjetnik. Onda se vratite, recimo, u Hrvatsku i hvalite se da ste izlagali u Parizu ili Louvreu. Znate li za takvu praksu?

Pa da. Što to znači da imate izložbu u Parizu? To samo po sebi ne znači ništa. Da bi tamo umjetnik postojao kao ime, mora se svakoga dana boriti, to je gladijatorska borba. Čim se na jedan mali trenutak maknete, više ne postojite. Tako su i neki slikari iz Jugoslavije par godina bili zapaženi u Parizu, ali čim su otišli, više za njih nisu postojali, a pale su strašno i cijene njihovih slika. Pariz je ogromna životinja koja vas može pojesti i vi se svakoga dana morate boriti s njom, raditi na sebi u umjetničkom miljeu.

NACIONAL: O vama su pisali neki od najcjenjenijih francuskih likovnih kritičara. Što smatrate konstantom u svom radu koju su oni prepoznali i osjetili kao autentičan signal današnjeg vremena i društva, čak propasti humanističke paradigme Europe?

Jednim dijelom su me prepoznali jer sam se naslanjao na stilsku liniju Dade Đurića i Vladimira Veličkovića, isto sam bio figurativac, a oni su imali senzibilitet za takve radove. Teoretičar i kritičar Kostas Mavrakis, bivši profesor na Univerzitetu Paris 8, specijalist za suvremenu umjetnost i estetiku, pisao je o mojem radu iz jednog drugog kuta, na tragu kritike neoliberalnog društva. On kritizira pojavu u kojoj danas umjetnik više ne smije pripadati nijednoj kulturi, čak ni narodu, čime je zaboravljena teza čuvenog antropologa Claudea Lévi-Straussa kako se svaka kultura mora miješati s drugom kulturom, ali u tom miješanju mora pružiti izvjesni otpor jer ako ne pruži, ona nema što dati u toj razmjeni i na koncu nestaje. Mavrakis cijeni moj rad po tomu što se nisam odrekao tradicionalnih vrijednosti i umjetničkih kvaliteta koje proizlaze iz mimezisa, modeliranja, virtuoznosti, sfumata i narativnih elemenata, ali i to što sam ostao vezan uz crnogorski nacionalni identitet, u izvjesnom smislu za lokalne specifičnosti. Kao kontrast tomu, apropos njezine beogradske izložbe, imamo ulogu Marine Abramović u današnjem neoliberalizmu, o čemu je pisao doktor filozofije Ljubodrag Simonović i ne samo on, jer ona sama kaže kako uči svoje sljedbenike da nemaju straha ni od čega, odnosno da im. prema Simonoviću. razvija socijalni darvinizam i stvara od njih svoje fanatike, upravo onako kako se dresiraju vojnici. Ona, naime, od njih traži da se prilagode svijetu, a ne da taj svijet mijenjaju onako kako smo mi učili s jedne humanističke pozicije. Mavrakis baš u svojem doktoratu postavlja pitanje suvremene umjetnosti i kasnije piše ključni tekst “Umjetnost / ne-umjetnost” koji se nitko nije usudio objaviti, a tada je francuskom intelektualcu Alainu de Benoîtu – koga u svojoj polemičkoj knjizi “Čas anatomije” spominje i Danilo Kiš – to dalo ideju da cijeli broj časopisa posveti problemu umjetnosti i ne-umjetnosti. Tu su prilozima sudjelovali Jean Clair, francuski akademik i bivši direktor Muzeja Picasso, filozof Jean Baudrillard, antropolog Claude Lévi-Strauss, francuski akademik Marc Fumaroli, cijela plejada francuskih i europskih intelektualaca, i to je pokrenulo cijelu scenu konferencija te izložbu Jeana Claira “Identitet i drugost” u Veneciji. Osam godina kasnije i ja sam bio na tom putu. U dvorcu orleanskog vojvode organizirana je izložba “Tijelo uz tijelo” kojoj sam ja bio komesar i koju su u časopisu Art Press uz izložbe Jeana Claira i izložbu “Sensations” u Londonu proglasili najznačajnijom izložbom figuracije zadnjeg desetljeća 20. stoljeća. To nije ni čudo s obzirom na značajne umjetnike koji su na njoj sudjelovali: Antonio Saura, Germaine Richier, Zoran Music, Joel-Peter Witkin, David Nebreda, Dado Veličković, Ernest Pignon-Ernest itd.

NACIONAL: Smatrate li da danas kustosi i kritičari umjetnicima previše nameću vlastiti sociološko-antropološko-politički svjetonazor umjesto da pažljivo sondiraju što i čemu umjetnici teže?

Srećom to nije jedina linija, imate mnogo mogućnosti kao umjetnik. Linija koju je predvodio istaknuti kustos Muzeja Picasso u Parizu, Jean Clair, išla je protiv uniformiranosti i progona slikarstva. U Londonu je 2006. bila postavljena izložba “Trijumf slikarstva” koja je priznala da slikarstvo nije mrtvo kako su to mnogi kustosi smatrali, a čak se i poznata likovna kritičarka Catherine Millet, direktorica Art Pressa, posula pepelom i priznala da su napravili veliku grešku i da će ponovno izlagati i promovirati klasične štafelajne slike. Bitno je da kritičar ne nastupa s ideoloških pozicija.

NACIONAL: Možemo li reći da je konačno dokinuta ta dilema i podjela između apstrakcije i figuracije, minimalnog i ekspresivnog, konceptualne umjetnosti i klasičnog slikarstva?

Sama Catherine Millet rekla je da se ovo danas što se predstavlja u umjetnosti kao novo ni po čemu ne može nazvati novime. I teoretičar Jean Baudrillard u jednom svojem tekstu o umjetnosti kaže da je u pitanju jedna mediokritetska repeticija dadaizma. Umjetnost bi trebala biti otvoreno polje tolerancije, ali ona se danas izrodila u nešto drugo. O totalitarizmu u umjetnosti pisao je njemački pjesnik Hans Magnus Enzensberger; da 20. stoljeće nije bilo samo stoljeće velikih tehničkih dostignuća, već stoljeće beskrajnih povorki paćenika i stradalnika, u kojemu smo preživjeli dva totalitarizma, fašizam i staljinizam, a kao treći imamo i totalitarizam suvremene umjetnosti. On se pita hoće li suvremena umjetnost biti zadnje uporište totalitarizma; danas niste moderni ako radite sliku i skulpturu, da biste zadovoljili apetit modernosti morate raditi tisuću mučnih čudesa. Dakle, ono što je rekao Beuys, “Ako je sve umjetnost, onda ništa više nije umjetnost”, time isključujemo ono što označava umjetnost.

NACIONAL: Kada mislite da se pokopala ili dokinula istinska avangarda u umjetnosti?

Mogu reći nekako intuitivno, jer je problem to reći i za one teoretičare i umjetnike koji to znaju i proučavaju, ne podudaraju se teze i odgovori. Umjetnost je umrla onoga momenta kada je postala previše slobodna i kada se iz slobode prešlo u tiraniju slobode i u sofizme: “Umjetnost je ovo što sam izložio zato što sam ja umjetnik.” Onda u suštini možemo reći da Kaligula ima tu čast biti najvećim suvremenim umjetnikom jer je konja imenovao za konzula.

NACIONAL: Je li danas previše i u umjetnost ušla politička korektnost?

Apsolutno. No opet, ovisi gdje izlažete. Možete sve reći a da nema odjeka ili reakcije, no nekada se, recimo u komunizmu, nije smjelo tematizirati hedonizam ili pitanje slobode. Tada su ljudi koji su o tomu pisali bili ikone jer su se nalazili de facto u zatvorenom prostoru. No danas je i zapadna ljevica izdala ideale slobode i često biva okarakterizirana fašističkom. Tako da i današnja ljevica koja se u Francuskoj raspala i kojoj je predsjednik Macron zadao zadnji udarac, praktički više ne postoji. Jer ona je kao takva prepreka svakom intelektualnom i umjetničkom radu. Naravno da još postoji tzv. podzemna ljevica koja gaji velike ideale, ali ljevica je postala neoliberalna salonska ljevica, a desnica je oduvijek zapravo bila vertikala francuske države, čuvajući ono što su obaveze države i obaveze građana prema državi. Taj neoliberalni sustav reflektira se na umjetnost, kao u radu Marine Abramović. Gledajte, 2004. tadašnji ministar kulture Italije Rocco Buttiglione i povjesničar umjetnosti Vittorio Sgarbi uputili su predsjedniku Italije pismo u kojem su tražili da se venecijanski bijenale ukine ili transformira jer da su radovi na njemu na studentskoj razini. I upućeni ljudi vrlo često ne znaju što to uopće gledaju na bijenalu – pa ako je sve umjetnost, onda više ništa nije umjetnost. To je tiranija slobode i na tragu Freudove teze da je najgori poklon koji je bog dao čovjeku upravo sloboda. Moderna umjetnost trebala je biti jedan veliki projekt. Ne vjerujem da su se u Zürichu slučajno susreli Lenjin i Tristan Tzara u istoj kavani u istoj ulici. Nedavno je izašla knjiga američkog agenta CIA-e koji je cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata surađivao s Picassom i čak proglasio njegovu bijelu golubicu simbolom mira. Nameće se pitanje kako je Picasso kao komunist mogao biti etabliran kao umjetnička ikona. Postoji još jedna knjiga koja je prevedena kod nas, “CIA i hladni rat u kulturi” autorice Frances Stonor Saunders, koja uz istoimeni dokumentarac prikazan na francuskom programu Arte 2 2006. otkriva kako je CIA držala pod kontrolom dvadeset najutjecajnijih svjetskih i europskih revija i časopisa za umjetnost nakon 1945. i promovirala određene umjetnike. To danas više-manje nije nepoznato, brojni su povjesničari i novinari o tomu pisali. Umjetnost i kultura imaju veliki utjecaj na ljude i to pokazuje da su važni političkim elitama.

‘Niste moderni ako radite sliku i skulpturu, da biste zadovoljili apetit modernosti morate raditi tisuću mučnih čudesa. Beuys je rekao: ‘Ako je sve umjetnost, onda ništa više nije umjetnost”

NACIONAL: Koga biste danas izdvojili od umjetnika na lokalnoj i europskoj sceni koji po vama još nisu izdali neke svoje ideale i postulate?

Slikar Jean Roustan, izniman figurativac, Paul Rebeyrolle, Dado Veličković; kipari Jean Ipousteguy, Edward Kienholz, crtač Robert Longo ili umjetnici koji su sudjelovali na izložbi “Senzacija”. Od naših umjetnika izdvojio bih Dimitrija Popovića, ne zato što smo obojica iz Crne Gore, već zato što je izniman crtač: o njemu je Alain Bosquet napisao lijepih stvari. Danas kustosi daju lekcije umjetnicima što je umjetnost i kako treba raditi ako žele biti izlagani i promovirani, što stari Lubarda zove monstruoznim. Možda ćemo za trideset godina doći do toga da ako volimo renesansu kao stil, morat ćemo otići na općinu da nam daju dozvolu da izlažemo takva djela.

NACIONAL: No ipak ste uspjeli toliko dugo opstati na pariškoj sceni. Znači, postoji nešto u vašem djelu što pobuđuje reakcije.

Koliko se god čovjek nalazio u tom kovitlacu muka i pritisaka, iz toga mora izaći kao pobjednik, da parafraziram Pierrea Restanyja. Nikada nitko nikomu neće moći zabraniti crtanje i slikanje ili da u skulpturi radi figuraciju. Ako je različitost greška, prijeti nam nasilje. Odgovor toj ultramodernoj totalitarnoj misli proizišloj iz naopakog svijeta dao je filozof Kostas Mavrakis u predgovoru kataloga izložbe u Muzeju Mimara. Pariški kolekcionari ne kupuju samo razvikana i skupa imena, vole individualce, kupuju što se njima sviđa bez savjeta sa strane. Cijene tu ljudsku dimenziju umjetnosti. No danas je mnogo teže i u Francuskoj: srednja je klasa, koja je bila glavni kupac, osiromašila. U 80-im i 90-im godinama prošloga stoljeća, za vrijeme ministra kulture Jacquesa Langa, galerije su cvale gotovo na svakom uglu. To je bio trenutak kada je među predstavnicima u likovnoj umjetnosti bila popularna tzv. slobodna figuracija. Umjetnički trgovac Leo Castelli etablirao je u Americi tu scenu, na kojoj su bili Keith Haring i Basquiat, s kojima sam također izlagao radove.

NACIONAL: S obzirom na povijesno nasljeđe, leže li umjetnicima s naših prostora prirodno više ekspresionizam, naturalizam, nadrealizam, teme žrtava, ratova, grobnica, kostura po kojima stalno hodamo bez mogućnosti neke opće katarze?

Nije to samo naš balkanski slučaj. Mitologizacija izlaganja tijela mukama prisutna je i kod njemačkih neoekspresionista Bazelitza, Immendorffa pa tzv. bečkih akcionista ili Kathe Kollwitz. No čini se da smo upravo mi stalno u poziciji mitologiziranja smrti. I Vladimir Veličković svoju je mitologiju muke tijela izvukao iz obješenih, isto kao Zoran Musić. Dado Đurić pomiješao je ljepotu svjetla Skadarskog jezera i smrad uginulih konja. Smrt je dio života i od toga ne treba bježati.