Rezultati prošlotjednih izbora u BiH nisu izazvali izuzetno negativnu reakciju samo među hrvatskim političarima, već i u hrvatskim medijima koji su unisono demonizirali Željka Komšića, predsjednika Demokratske fronte koji je premoćno pobijedio u izboru za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Protiv njegova izbora održani su i prosvjedi u Mostaru, a sve na temelju teze da je zahvaljujući neustavnom izbornom zakonu izabran glasovima Bošnjaka. Zanimljivo je kako je hrvatsku politiku i medije puno manje zabrinula činjenica da je za srpskog člana Predsjedništva izabran Milorad Dodik, dosadašnji predsjednik Republike Srpske, optužen za kriminal i niz korupcijskih afera, koji i ne skriva svoje simpatije prema ratnim zločincima Karadžiću i Mladiću, kao ni separatističke namjere i ambiciju da se pripoji Republici Srbiji. Usprkos takvim stavovima do sada je odlično surađivao s Draganom Čovićem, predsjednikom HDZ-a BiH, dosadašnjim hrvatskim članom Predsjedništva. Inače, i Čović se suočio s optužbama za korupciju, organizirani kriminal i zlouporabu položaja i ovlasti, još dok je prvi put obnašao dužnost hrvatskog člana Predsjedništva, zbog čega ga je tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio s dužnosti 2005. godine. Prvostupanjski sud osudio ga je tada na zatvorsku kaznu, no drugostupanjskom odlukom oslobođen je svih optužbi i 2007. ponovo izabran za predsjednika HDZ-a BiH, a zbog optužbi za korupciju ponovo je 2009. i 2010. završio pred sudom. O situaciji nakon ovih izbora Nacional je razgovarao s dugogodišnjim novinarom i diplomatom, bivšim veleposlanikom BiH u Republici Hrvatskoj Zlatkom Dizdarevićem. U svojoj tridesetogodišnjoj novinarskoj karijeri bio je dopisnik iz Kaira, Libanona, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije. Bio je i urednik Oslobođenja, a osim u Hrvatskoj, bio je veleposlanik BiH u Jordanu, s akreditacijom u Siriji, Iraku i Libanonu. Zbog svega navedenog izuzetan je poznavatelj prilika na Bliskom istoku, kao i u regiji. Nakon svega što se posljednjih dana događalo u BiH, ali i u Hrvatskoj, nije skrivao svoju ogorčenost i razočaranje.

NACIONAL: Kakva je atmosfera u BiH nakon ovih izbora? Vi osobno zvučite poprilično ogorčeno i razočarano i ljuti ste na sve tri strane?

Atmosfera je u skladu s onim što se desilo i još se dešava. Usput, nisam ni ljut ni ogorčen, što ja tu imam osim vlastitih razmišljanja koja ništa ne znače, a shvatio sam da je ovo svijet u kojem je logika poražena, a činjenice prestale važiti. Znanje i mudrost postaju opasni. Nije to samo naša realnost, naravno. Usput, nikada nas nisam dijelio na “tri strane”, kako kažete, već na onu jednu koja je usprkos svim normalnim ljudskim razlikama i osjećanjima spremna na zajednički napor u korist zajedničke države i na onu drugu što je ekskluzivno tek jedna od “triju strana”, što se na kraju uvijek svede sukob jedne strane protiv ostalih dviju. Znam da je ovo danas već poprilično nerealno, ali ne pristajem na drugu filozofiju, ona je moj “genetski kod”, moj kućni odgoj, pa ako je to “ideologija”, onda je i moja ideologija. I ne žalim se na život u skladu s time, ni prije ni sada.

Konkretnije, u povodu pitanja: Pobjednici se raduju što su spasili “sistem” koji održava njih i svu otimačinu do sada učinjenu. To im je bilo najvažnije. Za to se, na kraju, i ratovalo. Bilo bi smiješno da nije tragično koliko ama baš nikakav egzistencijalni interes stanovnika ove zemlje, ma koliko “konstitutivni” bili, nije ni na marginama cijele ove izborne uigrane i realizirane farse. Rijetki poraženi koji su prethodno bili vlast, sada su u panici jer će im vrag doći na vrata. Moćniji će smišljati kontranapade (koji već počinju) da bi se obranili, a oni poraženi i slabiji idu pod led. Fragmentarno probuđena nada u promjene, poput Banjaluke i djelomično Sarajeva, inicijalno u povodu ljudskih drama a ne politike, očigledno će sačekati bolja vremena, ako ih bude.

‘Pobjednici se raduju što su spasili ‘sistem’ koji održava njih i svu otimačinu do sada učinjenu. To im je bilo najvažnije. Za to se, na kraju, i ratovalo. Interes građana nije ni na marginama izborne farse’

NACIONAL: Ljuti ste i na Europsku uniju i njenu sterilnu birokraciju. Koliku odgovornost za razjedinjenu državu snose njene institucije?

Što bi uopće ljutnja bilo kojeg smrtnika ovdje ikome bila interesantna? Moja je privilegija što sam godinama radio posao kroz koji sam i kao profesionalni promatrač, ali i “iznutra” pratio i shvatio ogromnu metamorfozu Europe od nečega što je bilo politički dignitetno i obećavajuće, do nečega što se ugušilo u fragmentiranim interesima, sebičnosti, pogubljenim vrijednostima, kompleksima povijesnih pobjednika i gubitnika… U nemogućnosti izdizanja iznad svega toga, mnogi su kao realnost prihvatili igru na temeljima vječnih karakteristika stare Europe: čuvati samo vlastiti interes, zatvarati granice pred svakom mukom, “ne talasati” bez velike potrebe, ne miješati se previše u unutarnje drame po ćoškovima same Europe ako baš nije krupan interes u pitanju. Za to su zaduženi deseci tisuća kloniranih birokrata, specijalizirani da ništa ne kažu, šireći pri tome doista fascinantni optimizam. Kao: “Bosna i Hercegovina postiže na europskom putu impresivne rezultate… ” Misle da će takvom retorikom, poštujući “legalno izabrane” kalkulante, prepotentne neznalice, lidere “konstitutivnih nacionalizama” i same nacionaliste, donijeti mir prvo sebi pa onda možda i nekome ovdje. Ponosni stabilokrati. Naravno da im je zato i odgovornost za stanje ovdje velika. Bosni je prethodno navučena luđačka košulja sistema koji može samo poticati raspad države, a što je mnogo važnije – društva. To danas duboko podijeljeno društvo oduvijek je bilo temeljna supstanca Bosne i Hercegovine. A o ovim izborima oni iz Bruxellesa kažu da je “uglavnom” sve bilo OK. Realnost poput nove pobjede nacionalista, sprdanja s raznim europskim komisijama, sudovima i konvencijama o ljudskim pravima, galopirajuće siromašenje i odlasci tisuća obitelji ne samo radi posla, već zato što im se ovdje sve već gadi, ukrižani s izjavom ovdašnjeg prvog čovjeka europske kancelarije, kako je u BiH mnogo bolje nego što nepravedni pesimizam sugerira, drži eurobirokraciju u iluziji da je još uvijek bitan faktor u našim životima.

NACIONAL: Je li reakcija hrvatskih političara na izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva bila primjerena?

U ovakvim uvjetima, dakle u njihovu “konceptu” odnosa prema BiH građenom striktno kroz protežiranje samo HDZ-ovih pristalica unutar hrvatskog naroda, viđena reakcija je očekivana. Sve od prvog istrčavanja političkih populista, a diplomatskih osmoškolaca, kakvim se pokazao Božo Petrov izjavom da Komšić ne smije biti primljen u Zagrebu “kao predstavnik Hrvata”. Na drugoj razini su političari formata Plenkovića i predsjednice Grabar-Kitarović, dakle oni službeno “razočarani”, ali diplomatski “umjereni”. Istovremeno uz pravljenje greške iza zavjese, dopuštajući sebi da budu elegantno ostavljeni na cjedilu u lobiranjima vani ne bi li im se pomoglo u obrani miljenika Čovića i njegove dubiozne verzije izbornog zakona. Na stranu što on u Europi već ima više “žutih kartona”; od ozarenog dočeka Darija Kordića na aerodromu, i sličnih, do slavljeničkih besjeda u Bleiburgu itd. Na drugom je kraju liste hrvatskih političara, na primjer, Vesna Pusić, čija izjava polazi od drugačijeg vlastitog uvjerenja od prethodno spomenutih, uz to ozbiljno vodeći računa i o interesima Hrvatske. Dakle, ni tu nema iznenađenja osim mog intimnog očekivanja da je politički vrh Hrvatske mogao i morao pronaći snage i mudrosti da bude realniji spram shvaćanja razloga što ih međunarodna zajednica ovdje nije podržala. A stvar uopće nije do Komšića.

NACIONAL: Jesu li se hrvatski mediji pridružili političkoj histeriji oko Komšića?

Medije odavno ne komentiram. Više puta sam i rekao i napisao, iz pozicije čovjeka koji je život proveo u medijima i uz medije, da su oni – doista čast samo izuzecima – naprosto promijenili osnovni smisao i svrhu profesije. Danas služe ili pranju uma povodom krupnih svjetskih manipulacija, ili ekskluzivno samo profitu kroz debiliziranje sadržaja, ili jednom od dvaju temeljnih ciljeva: nekoga rušiti s nalogom, na najbrutalniji način, odnosno nekoga promovirati, s nalogom, na isti način. U svakom od tih slučajeva isključuje se obavezno ono glavno iz (nekada) udžbeničkih pet kapitalnih pitanja za pripremu vijesti. Isključuje se ono – zašto? Ovo s Komšićem uključuje u određenoj mjeri svaku od natuknica.

NACIONAL: Posljednjih mjeseci puno se govorilo o vrlo gruboj i nepoštenoj izbornoj kampanji u BiH. Zašto, gdje se to najviše moglo uočiti?

U činjenici da je u startu i bez dogovora zaključeno da se cijela stvar mora voditi s ciljem blamiranja konkurencije, jadnim dodvoravanjem neodlučnim ili već mentalno prepariranim biračima, prljavim prevarama u sistemu glasanja i brutalnom kontrolom postupanja unaprijed egzistencijalno ucijenjenih glasača. Za takve taktike i strategije iole ozbiljnije bavljenje suštinskim, životnim problemima građana bilo je višak. Uostalom, lagati o “uspjesima” u bivšem mizernom mandatu iz usta ponovljenih kandidata, bilo bi preriskantno. Zato i nije bilo ozbiljnih televizijskih ili javnih sučeljavanja slične vrste. Zapaljivi mitinzi masa što su udarali na najniže strasti, bili su osnovni vid “predstavljanja” starih i novih lidera. Sve skupa dovedeno do karikature. Iza zavjese, “specijalisti svog posla” bavili su se raznim, do sada neviđenim krađama izbora.

‘Za razliku od Andreja Plenkovića, Aleksandar Vučić je odustao od posjete RS-u samo dva dana prije izbora i, usprkos svemu, to je primijećeno i u Sarajevu i dalje, kao mudro i pozitivno’

NACIONAL: Kako su se sve hrvatski i srbijanski državni vrh miješali u izborni proces i u čemu je razlika među njima?

U početku kroz ofenzivu čvrstih uvjeravanja o podršci, zaštiti i ljubavi spram pripadnika “braće” s druge strane granice. Posjetima, porukama, obećanjima. Zanimljivo, ovoga puta izborna podrška Bošnjacima i Izetbegoviću iz Turske nije bila posebno agresivna. Ona ofenziva iz Zagreba i Beograda bila je do neukusa prenesena i na dežurne medije što su direktno ili indirektno suportirani iz vladajućih centrala. Naravno, bitna je bila proxy metoda s pripadajućim “konstitutivnim” medijima unutar BiH. Inače, i mimo izbora, pojam “miješanja” iz Zagreba i Beograda u unutarnju politiku ovdje gubi nekadašnji smisao. U samoj završnici priprema za izbore Plenković je našao potrebnim osobno otići u Mostar svom partijskom kolegi Čoviću, uz već uobičajenu praksu nenajavljivanja koja dolikuje premijeru jedne države u posjetu drugoj, posebno još uvijek i aktualnom članu predsjedništva te države. Loša praksa postala je još lošija rutina. Uz loš eho u ovdašnjoj javnosti. Za razliku od Plenkovića, Vučić je odustao od posjete RS-u samo dva dana prije izbora i, usprkos svemu, to je primijećeno i u Sarajevu i dalje, kao mudro i pozitivno. Umjesto miješanja, koje tako odavno ne doživljavaju ni lideri tamo, ni “njihovi” lideri ovdje, potpuno se udomaćilo “pravo i dužnost” Zagreba i Beograda da se brinu za “svoje” u Bosni i Hercegovini. Riječ je o procesu koji je počinjao nakon Daytona, a koji je tada ipak uvažavao suverenitet Bosne i Hercegovine, da bi se polako cijela priča preselila do ovoga danas. Uz sve otvoreniju podršku iznutra i toj filozofiji i tom projektu na temelju “pripadajućih” lidera, kao i uz zatvaranje očiju međunarodne zajednice pred tom činjenicom. I tu leži dio razloga za uspjeh Željka Komšića.

NACIONAL: Zašto dva naroda koja su bila najveće žrtve u posljednjem ratu, Hrvati i Bošnjaci, ne mogu funkcionirati zajedno, dok su Čović i Dodik najveći saveznici?

Priča o ratu danas se upotrebljava uporno kao metoda za pojačavanje straha, mržnje i animoziteta u korist golog interesa. Kalkulantsko savezništvo koje spominjete postaje kraći put u današnjem, novostvorenom političkom pragmatizmu u cijelom svijetu. Samo još političke neznalice i naivci razmišljaju o starim sentimentima, ljubavima i mržnjama na terenu interesa. Ovdje su to Čović i Dodik shvatili prije ostalih. Drugo je pitanje je li to i prerano spram balkanskih tradicija i povijesti.

NACIONAL: Sve je ozbiljniji utjecaj Turske na događaje u BiH. Postoji li opasnost od „erdoganizacije” ili islamizacije BiH?

Postoji, iako tu nešto treba razjasniti. Nije u pitanju ista stvar kod “erdoganizacije” i islamizacije. Masovna radikalna islamizacija, percipirana onako kako se na Zapadu vidi tragom odnosa prema muslimanima Istoka, i pored svih opasnosti i pojavnih oblika nije realna ni objektivna na ovim prostorima. Lagano ali postojeće širenje doktrine Muslimanske braće, kojoj pripada Erdoğan, Izetbegovićev političko – vjerski idol, objektivno je mnogo opasnije za ovaj prostor jer polazi od doktrinarnog neprihvaćanja i države i nacije iznad i ispred “braće”. Za Bosnu i Hercegovinu to je, ako nadvlada, pogubno. Tako svaki musliman bilo gdje u svijetu postaje u svakom pogledu važniji i bliži od vjekovnog susjeda koji to nije. Takvih “natuknica širokog spektra” ima, one jačaju, a uz sugeriranje ekonomskih dobiti, investicija itd. pravdaju se pokušaji otvaranja vrata “braći iz svijeta” širom, brže i više nego što to i zakoni i razne uredbe predviđaju. Pri tome se, očigledno, ne vidi da Turska, recimo, kao ekonomski partner nije ni približno pozicionirana u BiH kao u Srbiji. Tema je ogromna i nije za ovaj prostor, ali trend postoji i s njim sve realnija opasnost po supstanciju države i društva ovdje.

NACIONAL: Za koga glasaju intelektualci, kozmopoliti, koji osjećaju BiH kao svoju domovinu, a nije im važno koje su nacionalnosti?

Ako je riječ o istinskim intelektualcima, onda je doista lako ocijeniti za koga će oni glasati, ne toliko personalno koliko programski, vrijednosno. Međutim, “intelektualizam” je veoma dubiozna kategorija danas u BiH, i ne samo u BiH, što je dodatni problem u utvrđivanju njihove ciljane grupe. Tu u ovoj sredini odavno veoma često više ne vrijede mnogi od nekada podrazumijevajućih, normalnih i uvažavanih kriterija. Po meni je danas ovdje mnogo manje istinskih intelektualaca nego što se to podrazumijeva u svekolikom javnom diskursu.

‘Komšić ne želi napakostiti Hrvatskoj i obustaviti gradnju mosta iza kojeg financijski stoji i EU niti to u krajnjoj liniji on sam može, ali može i tako otvoriti pitanje kada će se dovršiti posao o razgraničenju na moru’

NACIONAL: Hoće li Komšić doista pokušati zaustaviti gradnju Pelješkog mosta i može li mu to uspjeti?

Zadivljujuće je kako u vezi s time već godinama postoji na hrvatskoj strani “igra gluhih telefona” koja je sve vrijeme bila, najblaže rečeno, relativizirana ovdje od Dragana Čovića u stilu – pa i BiH i njeni građani imat će ogromnu korist od ovog projekta. Hoće, ali uz poštovanje onog što se mora ispoštovati. Bit je jednostavna: Hrvatska, naravno, ima sva prava graditi Pelješki most – njihova je stvar i je li on isplativ ili nije, je li postojala praktičnija varijanta za povezivanje “presječene” Hrvatske itd. Sarajevo nikada, znam to od samog početka, nije sporilo tu činjenicu, jasno, uz uvjet da gabariti mosta odgovaraju potrebi izlaska BiH na otvoreno more, što garantiraju sve svjetske konvencije i sporazumi. Točno je da je to dogovoreno, međutim, u međuvremenu je u Zagrebu “povučena ručna” u vezi s već utvrđenim rješenjem o razgraničenju između Hrvatske i BiH kod Neuma. Hrvatska strana jednostrano je odustala od sporazuma koji su potpisali još Tuđman i Izetbegović netom iza rata, a na temelju toga je Pomorski kartografski institut iz Splita izradio i preciznu mapu. U igru su ubačeni novi hrvatski prijedlozi i osporavanja dogovorenog kojima se, zapravo, “zatvara” izlaz BiH na otvoreno more, uz niz novih detalja. U novim razgovorima s hrvatske strane se ponavlja da će “Hrvatska dozvoliti prolaz iz BiH do otvorenog mora” i slično, što je, kao prvo, suprotno jasnim odrednicama Konvencije UN-a o pravu mora, a kao drugo, jednostavno kazano, zašto bi BiH čekao da mu netko da ili omogući korištenje onog prava koje ima prema postojećoj Konvenciji? Jasno, u svim otezanjima, nadmudrivanjima, pa i navodnim nesnalaženjima s bh strane u ovoj storiji, Zagreb je imao saveznika i u Čoviću, i u HDZ-u BiH, i u Ljubiću koji je bio nadležni resorni ministar u važnoj fazi pregovora. Sve je to samo nastavak priče i o “narodima” i osjećajima pripadnosti u praksi.

Evo, da danas i to kao ilustraciju uključimo u novo raspoloženje prema Komšiću kod mnogih građana u BiH, bez obzira na nacionalnost. To su realnosti. Dakle, koliko mi se čini, niti Komšić želi napakostiti Hrvatskoj pa “obustavlja” gradnju mosta iza kojeg financijski stoji i EU niti to u krajnjoj liniji on sam može, ali može i tako otvoriti pitanje koje je srž problema – kada će se dovršiti kapitalni posao o razgraničenju na moru između Hrvatske i BiH i zašto se on opstruira – pa neka na temelju te činjenice ide dalje i sve s mostom i onim što će biti stvar dobrosusjedskih odnosa i međunarodnog prava.

NACIONAL: Hoće li doći do blokade formiranja institucija, kako su se prijetili predstavnici HDZ-a?

Ako sve ovo ostane ovako i dalje, prije svega bez ciljano minimalne volje za dogovorom i promjenom – hoće, imat ćemo blokade. Na sreću, da budem malo ciničan, ta blokada institucija u jednom momentu mogla bi značiti i obustavljanje plaća u državnim institucijama, a birokrati su ovdje moć pa će šanse za kakav-takav dogovor drastično porasti.

NACIONAL: Kako gledate na strategiju Europske komisije prema kojoj bi BiH do 2019. trebao dobiti status kandidata i do 2023. otvoriti pregovore?

Strategija Europske komisije do sada se pokazala u značajnoj mjeri potpuno mimo realnosti u BiH. Prije neki dan je, uz ostalo, bio rok da se predaju odgovori na dodatna pitanja iz upitnika jedva popunjenog i poslanog ranije. Nisu poslani i ne zna se kada će biti. Na europskom putu BiH doista počinje postizati “impresivne rezultate”, ali u ubrzanom otklizavanju unazad. Nije ni čudo. Svaki korak približavanja europskim mehanizmima, sistemima i standardima, uz ostalo i pravosuđu, mnoge aktere ovog kaosa izbacuje iz igre, a nemalo njih i privodi pravdi. Zašto bi onda mnogi od njih bili za red, sistem, pravdu i odgovornost?