Visoka škola diplomacije i međunarodnih odnosa iz Ženeve (Geneva School of Diplomacy and International Relations) dodijelila je početkom srpnja počasni doktorat Zlatku Dizdareviću, 70-godišnjem diplomatu i novinaru iz Sarajeva. Dizdarević je od 2001. do 2005. godine bio veleposlanik Bosne i Hercegovine u Zagrebu, da bi sljedeći diplomatski mandat odradio kao veleposlanik u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanonu. Na Bliskom istoku boravio je i 80-ih godina kao novinar i bio je akreditirani dopisnik sarajevskog dnevnika Oslobođenje sa sjedištem u Kairu. Ove godine Zlatko Dizdarević dobio je nagradu i u novinarskoj profesiji. Bila je to nagrada za životno djelo novinarskog društva Bosne i Hercegovine. Dizdarević je još uvijek aktivan kao novinar, a već duže od petnaest godina piše kolumne za razne medije među kojima je i riječki Novi list. U razgovoru za Nacional uvodno se osvrnuo na svoj diplomatski mandat u državama Bliskog istoka:

“Glavni gradovi svih tih država bili su u krugu od nekoliko stotina kilometara udaljeni od Amana pa sam gotovo svakoga tjedna bio na drugom mjestu: u Damasku, najstarijem “živom” glavnom gradu na svijetu, zatim u Bejrutu ili nešto rjeđe u Bagdadu. Što mi je bila olakotna okolnost? Tamo sam sretao bivše kolege, nekada novinare na Bliskom istoku, koji su u međuvremenu postali diplomati kao i ja. U Jordanu sam sreo i četvoricu veleposlanika – francuskog, engleskog, brazilskog i libanonskog – koji su nekada poput mene bili novinari. Bili smo raja, kako se to kaže kod nas u Sarajevu. Bilo je tu i Francuza, Engleza, Libanonaca, Mađara… Razmjenjivali smo informacije na slobodniji način, koji nije imao previše veze s našim diplomatskim dužnostima. Mnoge smo stvari saznavali zahvaljujući takvoj komunikaciji i zajedničkim vezama iz bivših vremena. Prije odlaska na diplomatsku dužnost imao sam iskustvo bavljenja Bliskim istokom kao novinar punih 20 godina. Zato sve ovo što se događa na Bliskom istoku čitam iz druge pozicije zahvaljujući upravo novinarskom iskustvu. Svijet se tamo mijenjao kao i kod nas danas, gdje smo postali ovisnici o svemu i svačemu pa sada svaki mjesec i mirovinu čekamo u ovisnosti od neke tranše inozemnih kredita koja će, ili možda neće, doći u BiH na vrijeme.”

NACIONAL: Iza vas je 40 godina bavljenja novinarstvom. Koliko se toga promijenilo u tom poslu, koji niste napuštali ni dok ste bili diplomat?

Puno toga se promijenilo. Kada sam bio glavni urednik sarajevskog tjednika Svijet, nakladu smo dizali i do 100.000 primjeraka, što je danas nezamislivo. Pomagale su, doduše, tih godina i storije u susret Zimskim olimpijskim igrama, kao i povjerenje koje su čitatelji imali u medije. I odnos prema nama, generaciji mladih profesionalaca koji su dolazili, bio je drugačiji. Kada sam se još pripremao za dopisnika iz Kaira slali su me na Bliski istok svaki put kada se događalo nešto bitno. Tako sam izvještavao iz Bejruta nakon upada izraelskog generala Ariela Sharona u Libanon 1982. godine, “ispraćao” Izraelce u povlačenju sa Sinaja, bio u Kairu netom nakon ubojstva Sadata… Pisao sam o mnogo čemu što je postala geostrategija Bliskog istoka nakon potpisivanja sporazuma iz Camp Davida koji je tada promijenio cijeli taj prostor, a pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Jimmyja Cartera.

NACIONAL: Pratili ste rezultate sporazuma iz Camp Davida, a devedesetih godina proživljavali ste i potpisivanje sporazuma u Daytonu. Daytonom je zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini. Što danas mislite o tim dvama dokumentima?

Daytonskim sporazumom samo je završio u rat u Bosni i Hercegovini. U trenutku kada je potpisivan smatrao sam, a tako mislim i danas, da se on izrodio u bitan razlog propadanja Bosne i Hercegovine jer nije učinjeno ono što je tada obećano – nastaviti izgradnju države koja će funkcionirati na elementarno normalan način u budućnosti. Zaustavljanje rata bilo je za to uvjet, ali bez suvislog projekta za dalje došli smo dovde. Sve su negativne silnice rata nastavljene, a pozitivne su depresirane do eliminacije. Dayton je bio isključivo u funkciji prekida rata, a po svojim “državotvornim” rješenjima i ljudima koji su ta rješenja nosili, bio je i ostao šizofren. Za razliku od njega, sporazum iz Camp Davida bio je konzistentan, a cilj mu je bio osiguravanje Izraela i njegovih prethodnih dobitaka važnih u geostrategiji Amerike i tadašnjih velikih svjetskih interesa koji su tamo tražili mir po svaku cijenu. Uz žrtvovanje Palestine što, naravno, nije tako predstavljano.

NACIONAL: Što je Bliskom istoku donio Camp David?

Egipat, kao tada potencijalno najveća opasnost za Izrael, tim je sporazumom vojno “eutanaziran“. Realnost vidimo danas. Taj mir pogodovao je prije svega Izraelu jer je trebao eliminirati njegova najvećeg potencijalnog protivnika, a to je bio Egipat. Amerikanci su, naravno, i Egiptu ponudili oružanu, sigurnosnu i materijalnu kompenzaciju za sve to. Mnogi u arapskom svijetu, uključujući Muslimansku braću u Egiptu, tada to nisu željeli prihvatiti pa su u atentatu 1981. godine ubili predsjednika Anvara el Sadata, koji je bio u povijesnom posjetu Izraelu i održao govor u izraelskom parlamentu Knesetu. S druge strane, sporazum iz Camp Davida bio je i od svjetskog značaja. Nije njegova bit bila samo sačuvati Izrael, nego i osigurati sigurne prolaze tankerima kroz Sueski kanal koji je tada bio ključna poveznica dviju hemisfera u transportu nafte. U fokusu tog sporazuma bila je i energija pa su tada u uvjetima Hladnoga rata i Rusi dobili svoju bazu u Siriji, u sredozemnoj luci Tartusu.

NACIONAL: Je li ta luka danas razlog angažmana Rusije u ratu u Siriji?

Nije. Kada se danas analiziraju sukobi na Bliskom istoku, treba imati na umu jednu važnu činjenicu. Od intervencije Amerike u Iraku i eliminacije Sadama Huseina, američka se doktrina promijenila. Više se u zone realizacije svojih interesa ne ide s vlastitom vojskom jer se tada kući vraćaju mrtvački sanduci koje ni jedna unutarnja politika ne voli. Inaugurirano je tzv. proxy ratovanje, rat preko posrednika i domaće opozicije u funkciji stranih interesa. Tzv. zaraćene strane sudjeluju u oružanom sukobu za račun i uz logističku, propagandnu i obavještajnu podršku trećih zemalja, odnosno država koje u njemu neposredno ne sudjeluju. Dižeš na noge i naoružavaš lokalnu opoziciju i ubacuješ izvana terorističke grupe koje odrađuju posao. Tako se ruše režimi, naravno, uvijek uz priče o borbi za ljudska prava, demokraciju, slobode itd. A operativci u toj “demokratizaciji“ prije ili kasnije postaju organizacije tipa Al Kaide, ISIL-a, Al Nusre i sličnih, predstavljene kao “arapsko proljeće“. Ono počinje uglavnom s pozitivnim nabojem, ali biva vrlo brzo ukradeno i gurnuto u funkciju interesa izvana. I pljačke resursa, što je desetljećima temeljna priča između Zapada i Istoka. Osiguravanje energetskih izvora Zapada, vode i hrane uz geostrategiju prostora, suština je priče. Puno toga ostalog čista je farsa. A početak ovoga stoljeća obilježen je kao vrijeme u kojem su se eksploatirani počeli otimati stoljetnoj kontroli Zapada. Posebno četiri ključne države Bliskog istoka koje su baštinile povijest, kulturu i civilizaciju i mnogo prije Europe.

NACIONAL: Koje države?

To su Irak, Iran, Sirija i Egipat. Unatoč autoritarnim režimima u tim se državama počela pojavljivati i srednja, trgovačka klasa, a ona je oduvijek inicijator stvaranja društva s elementarnim začecima koji vode autohtonim državama. A to se iz perspektive novog neoimperijalizma naprosto ne smije dozvoliti. Napraviti države slične građanskim društvima značilo bi da se sutra više ne bi mogla uzimati nafta za pet dolara, cijenu po kojoj se manje više plaćala čitavo stoljeće. Tu sam filozofiju dokučio i shvatio nakon 40 godina bavljenja Bliskim istokom, od kojih sam duže od desetljeća tamo i živio, što kao novinar, a što kao diplomat, stalno odlazeći i dolazeći. Smisao “arapskog proljeća“ bio je, prije svega, srušiti režime u tim četirima državama. Nije bilo arapskog proljeća ni u Saudijskoj Arabiji, ni u Bahreinu, ni u Kuvajtu, ni u Arapskim Emiratima i sličnim zaljevskim monarhijama, jer je Zapad tamo kontrolirao situaciju. Takozvano arapsko proljeće nastalo je samo u zemljama u kojima su im se režimi počeli otimati i politikom i načinom unutarnje organizacije i reformi. Zanimljiv je trenutak u kojem se u Libiji dogodilo arapsko proljeće. Bilo je to u vrijeme dok sam bio ambasador u Jordanu od 2007. do 2012. godine.

NACIONAL: Na što konkretno mislite kada govorite o Libiji?

Libija je napadnuta onoga trenutka kada su završavali koncesijski ugovori s nekoliko najvećih svjetskih naftnih kompanija. Britanci su to nedavno i priznali. Pisao sam već davno o tome. Kada su se trebali potpisati novi ugovori, te svjetske naftne kompanije bile su dužne Libiji više od 100 milijardi dolara. U toj vrsti biznisa to nije bio nesnošljiv iznos. Tada im je Gadafi predložio da se potpiše sporazum o načinu otplate tog duga, a kada se to učini, potpisat će nove ugovore o nastavku koncesije za eksploataciju libijske nafte. Sporazum je već bio na papiru: nešto je trebalo platiti odmah, nešto se trebalo reprogramirati, nešto se pretvoriti u zajedničke investicije, a nešto se planiralo rasporediti po raznim projektima od zajedničkog interesa. Samo koji tjedan nakon što je taj prijedlog definiran, pojednostavljeno kazano, počelo je “arapsko proljeće“ u Libiji, a mjesec i pol dana kasnije Gadafi je bio brutalno ubijen. Nakon toga su “revolucionari“ iz Libije s oružjem i opremom brodovima krenuli prema Siriji u operaciji poznatoj kao “Štakorska ruta“, uz dobro organiziranu logistiku raznih obavještajnih službi zemalja koje su krenule u borbu za “demokraciju“ na Bliskom istoku. Rezultate toga danas imamo i u Libiji, i Iraku, i Siriji, i Jemenu, i Africi. I to s milijunima migranata po Europi i svijetu pred kojima se urušava EU prije ostalih, a na veliko zadovoljstvo mnogih izvan Europe.

NACIONAL: Zašto je Sirija bila cilj?

Ukratko i prije svega, geostrategija energije. Sudjelovali su s Irakom i Iranom u izgradnji novog plinovoda od tzv. polja Pars uz Perzijsko more prema Mediteranu, koji je bio konkurencija plinovodu na paralelnoj trasi što ga je s istoga prostora, ali iz Katara, gradio Zapad. I drugo, u trenutku kada je napadnut Asadov režim, Sirija nije imala jednog dolara duga ni u Svjetskoj banci ni kod MMF-a, a pravila neoimperijalizma to ne mogu podnijeti. Trgovačka bogata klasa polako je unosila novi duh u režim nakon autokrata Hafeza al Asada i to je postajalo opasno za velike gazde u svijetu. Pogledajte našu situaciju u Bosni i Hercegovini, pogledajte hrvatski Agrokor. Preko Agrokora uzeli su ono što je bilo hrvatsko, a ostatak će uzeti u sljedećih nekoliko mjeseci i godina. Svatko tko misli da taj novi imperijalizam malim državama dopušta živjeti od svog rada, od svoje ekonomije i pameti, a bez njihovih kredita, griješi. Bosna i Hercegovina imala je održivu ekonomiju uoči rata. Sve je srušeno, oteto i opljačkano: i Energoinvest, i Famos, i Unis, i Upi, Željezara, Šipad… Danas ljudi čekaju mirovinu misleći hoće li MMF pustiti Bosni i Hercegovini novu tranšu kredita ili neće. Hoće li im se nametnuti novi i novi krediti koji završavaju u administraciji i korupciji…

NACIONAL: Kako ocjenjujete političku situaciju u Bosni i Hercegovini?

Ne vidim jednu političku stranku koja je od rata do danas doista dosljedno opravdala barem dio onoga što se obećavalo i tim obećanjima lagalo. Priče o projektima, narodu, znanju pa i ideologijama, doista su postale farsa za iole ozbiljnijeg promatrača. Na djelu je najbrutalnija prodaja uvjerenja i ideala u cilju najcrnje trgovine, a protiv građana Bosne i Hercegovine. Danas na stručnim poslovima rade potpuni amateri, a jedina ulaznica im je stranka, nacija i obitelj. Tako je u politici, u diplomaciji, u državnim institucijama, u egzaktnim strukama, uz rijetke izuzetke, naravno. Pritom izbori, kao elementarni demokratski mehanizam koji može promijeniti stvari, ništa ne mijenjaju jer su ljudi egzistencijalno ucijenjeni. Nitko danas ne može biti ni portir niti kurir u državnoj administraciji i institucijama, što usisavaju većinu zaposlenih u zemlji, ako nije ono što sam kazao – stranka, nacija ili obitelj. Ljudi čuvaju kruh glasajući isključivo za one o kojima im ovisi egzistencija. Smiješni su mi nebrojeni stranci na raznim poslovima u Sarajevu koji to ne vide, ma koliko bode oči. Ali njih se to i ne tiče. Oni su dio sustava koji zovem “stabilokracijom“. U prijevodu: samo neka se ne puca.

NACIONAL: Što je glavni problem u Bosni i Hercegovini?

Bosna i Hercegovina od 2005. godine de facto nema svoj unutarnji, jedinstveni i zajednički suverenitet. Čak ni onoliko koliko ga je bilo zamišljeno Daytonom. Brutalno kazano, to znači da i ne postoji istinski kao država. Sve što ima državotvorni atribut podložno je manipulaciji, prijevari, privatnom tumačenju i provedbi bez dogovora, sankcioniranja i ispravljanja. U Bosni i Hercegovini djeluju tri politička kartela, koja vode mafije proizvodeći međunacionalne mržnje i animozitet jer su shvatili da je to djelotvorna platforma kojom se najlakše vlada, a oni održavaju na vlasti. Treba li kazati da je takva vlast bezmalo ekskluzivno poklopljena sveopćom korupcijom?

NACIONAL: Smatrate li Bosnu i Hercegovinu državnim provizorijem?

Nije provizorij zato što ima Daytonsku formu. Imamo formalni vanjskopolitički politički suverenitet i zastavu, članica smo Ujedinjenih naroda, mnogih institucija. Doduše, i spomenuti unutarnji suverenitet bio je bolje definiran Daytonskim sporazumom, ali se netko preračunao u pogledu drugih realnosti pa i ljudi koji su ostavljeni da realiziraju projekt. Nakon Drugog svjetskog rata, recimo, međunarodna zajednica potpuno je drugačije postupila nego što je to učinila nakon rata u Bosni i Hercegovini, iako je točno da nije u pitanju isti kontekst. Drugi svjetski rat je završen, ovaj u BiH nije. Poslije onog svjetskog rata eliminirane su fašističke stranke i ideje, “oprani“ su školski udžbenici i programi, a u godinu dana završili su i Nürnberški proces, suđenje nacistima za ratne zločine. Optuženo je bilo 24 nacista, a oslobođena su samo četvorica. Ostali su bili likvidirani ili poslani u zatvor od 10 godina do doživotno. Cijeli posao završili su Marshallovim planom obnove poslijeratne Europe.

NACIONAL: Spomenuli ste Nürnberški proces koji je trajao godinu dana, a suđenja na Haaškom tribunalu za zločine na prostoru bivše Jugoslavije trajala su četvrt stoljeća, punih 25 godina. Zašto su haaška suđenja toliko dugo trajala?

Što se kod nas dogodilo? Svi presuđeni ratni zločinci u svojim su nacionalnim sredinama proglašeni herojima. U gradovima u Bosni i Hercegovini u različitim školama uče se posve različite povijesti o tome što se događalo prije 30 godina. Danas momak od 17 godina iz pristojne građanske obitelji u zapadnom Mostaru mrtav hladan pred kamerom kaže da nikada nije prešao Stari most jer na “onoj“ strani istoga grada žive neki sasvim drugačiji ljudi. O čemu mi govorimo? Ta dugotrajnost postupaka pred Haaškim sudištem odgovarala je nekome.

NACIONAL: Kome je odgovarala?

Onome koji proizvodi permanentne krize kao okvir za neriješenu utakmicu na Balkanu. Nije to uopće samo bosanska, nego i svjetska priča. Rasturen je međunarodni svjetski poredak. Nekada temeljne principe iz Povelje Ujedinjenih naroda danas nitko ne spominje. Jedna govori o nepovredivosti suvereniteta, druga o nepovredivosti granica, treća o nemiješanju u unutarnje poslove drugih država… Sve su one danas dovedene do groteske, a sve u ime ljudskih prava nad kojima se nikada u novijoj povijesti nije toliko iživljavalo kao danas. Kome padne na pamet digne avione, ubije predsjednika, sruši državu i nikom ništa. Imamo legalizirani sustav “fake newsa“ po svijetu. Izmisli se optužba, nakon dva dana se tragom toga nekoga bombardira, a 15 dana nakon toga formira se komisija UN-a koja treba ispitati točnost navoda iz povoda za napad. Zaključka uglavnom nema osim onoga “najvjerojatnije“, a priča ide pod tepih pa idemo dalje. Tri puta sam bio u Siriji, recimo kada je Asad bio optužen za napade kemijskim oružjem i nikada to nije bilo dokazano. Znate li tko je sve dokazao da nije bilo napada kemijskim oružjem? Čuveni američki MIT – Massachusetts Institute of Technology dokazao je da Asad nije imao veze s kemijskim oružjem u Guti 2014. godine. Isto su dokazali i novinari ovjenčani davno Pulitzerom, kao Seymour Hersh, pa ništa. Bosna i Hercegovina u svemu tome je mala kolateralna žrtva u organiziranom raspadu međunarodnog poretka čiji je cilj uspostavljanje sile kao stožernog elementa međunarodne politike. Da bi se legalizirala sila, morao se uništiti međunarodni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata.

NACIONAL: Hrvati u Bosni i Hercegovini osjećaju se neravnopravno. Bune se protiv činjenice da Bošnjaci biraju i njihove političke predstavnike.

Nađite mi sredinu na Balkanu u kojoj manjina ima ista prava kao većina. Čak i u uvjetima u kojima su svi formalno ravnopravni i konstitutivni narod u državi. Nema je. Hrvati su u Bosni i Hercegovini blizu 15 posto i oni su manjina u percepciji bošnjačke većine, posebno kada takva politika napumpava logiku i u svakom drugom dijelu države. Što je pritom s onima koji nisu uopće konstitutivni, a građani su BiH pa se tretiraju kao “ostali“, zakinuti za elementarna građanska prava? Ne odobravam to što se događa Hrvatima u izborima koji su dio sistema koji, po meni, nema veze s građanskom demokracijom, ali s druge strane, mislite li da je status Bošnjaka u Livnu ili Širokom Brijegu drugačiji nego Hrvata u mjestima gdje su Bošnjaci ili Srbi dominantna većina? I tako u krug. Velika je to priča u kojoj temeljno loše rješenje u pravilu koristi onaj koji je najveći i najjači. A to je, po meni, rezultat razorenog, jedinog mogućeg koncepta za BiH ako se BiH istinski hoće. Onog inauguriranog u onom ratu. Ne država “ni, ni, ni”, već država “i, i, i…” Ako se to danas uopće još razumije.

NACIONAL: Kažete, Hrvati su manjina, ali oni su ustavom definirani kao jedan od triju konstitutivnih naroda?

Nije poenta na “manjini“, već u zloupotrebama tih “većina i manjina“. To je naprosto dio ovdašnje realnosti.

NACIONAL: Kako ste doživjeli nedavni posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Sarajevu, gdje je održao i svoj predizborni skup? Nije li Bosna i Hercegovina tako dobila minus u kontekstu svog pristupanja Europskoj uniji?

Sarajevo je iznenađujuće suzdržano dočekalo turskog predsjednika Erdoğana u odnosu na ono kako je izgledalo u najavama. Moram priznati da sam i ja pogriješio vjerujući da će bosanskih i zastava SDA, recimo, na mitingu biti mnogo više nego turskih. A nije bilo tako. Čak bih bio spreman kazati, iako za to nemam konkretnih dokaza, da je veliko, iznenadno i nenajavljeno skraćivanje posjeta bilo na neki način rezultat atmosfere koja nije bila ni blizu očekivanoj. Mnogi su vjerovali da će da će na ulice Sarajeva izaći deseci tisuća Sarajlija sa zastavicama da bi mahali turskom predsjedniku, a to se nije dogodilo. Bošnjaci iz Sarajeva nisu masovno pohodili taj skup. Došli su autobusi iz Sandžaka, Crne Gore, Kosova, ali ne i Sarajlije, koje su ga “pristojno“ dočekale i ispratile. Ni manje ni više. Naravno, uz obavezne pristalice s vrha SDA i Bakira Izetbegovića koji ne krije egzaltiranost u blizini Erdoğanovoj. Pa čak pomalo i ironizirajući na račun Bošnjaka koji ne dijele njegovu strast spram “velikog brata“ iz Stambola.

NACIONAL: Kako ocjenjujete politiku Turske prema Bosni i Hercegovini?

Turska ima definiranu i napisanu vanjskopolitičku liniju ambicija na zapadnom Balkanu koja uključuje Bosnu i Hercegovinu na temelju prava koja si daje na osnovi Otomanske imperije. Ahmet Davutoğlu bio je ključni Erdoğanov igrač kada je kao ministar vanjskih poslova, ali i sveučilišni profesor u knjizi “Strateška dubina“ definirao dugoročnu tursku politiku prema Balkanu. Crta te politike ide od Albanije preko Kosova, Makedonije, Sandžaka u Srbiji i Bosne i Hercegovine, a djelomice i Crne Gore oko Ulcinja. To je definirana strateška linija u vanjskoj politici Turske, a u Bosni i Hercegovini idu sve do Bihaća. Istodobno, krajnje ofenzivno krenuli su i na Srbiju s investicijama i poslovima. Nisu previdjeli ni Albaniju, Kosovo, a djelomično i Makedoniju, ali tamo su se orijentirali na vjersku komponentu gradeći džamije, u što ulažu od 30 do 50 milijuna dolara. Okupljaju ljude, a Albanci na to oduševljeno uzvraćaju.

NACIONAL: Ako je tome tako kao što tvrdite, zašto su onda turske investicije puno veće u Srbiji nego u Bosni i Hercegovini?

Riječ je o strateški definiranom planu turskog povratka na Balkan, pa tako i u BiH, na temelju “prava“ iz vremena Otomanskog carstva. Naravno, matematika sa Srbijom u kojoj su elementi “nostalgije“ drugačiji od ovih u Bosni, vezana je uz goli ekonomski interes i ono što ga prati. Otud su ti odnosi između Beograda i Ankare višestruko plodonosniji nego između Sarajeva i Ankare. U Bosni i Hercegovini igra se na resentimente prošlosti, jer su Bošnjaci ovdje većina pa onda smatraju da to ovdje i mogu. Obnavljaju stare džamije, otvaraju škole, sveučilišta, predškolske ustanove. Bio sam nedavno u Goraždu koje ima 20.000 stanovnika. Tamo su obećali sve što treba za otvaranje međunarodnog sveučilišta. Tri godine su zamajavali ljude, upisali su i tri generacije studenata i sve je propalo, a tzv. diplome postale su nevažeće. Idu i kroz sektor medija da bi širili svoj utjecaj. Anadolija, turska novinska agencija, ima jako dopisništvo u Sarajevu i preko njih ide većina informacija iz svijeta u ovaj informativni prostor. Naravno da se preko toga širi politički utjecaj, ali i interpretacija onoga što se događa u svijetu, uključujući i sve povodom Bliskog istoka, Amerike, Rusije. Svi mediji to uzimaju jer je besplatno, a u ovdašnjem financijskom jadu to nije nevažno. Uz ostalo. Po meni, Bosna i Hercegovina je za Tursku realno najobičnija krajina na kraju carstva i prostor širenja sentimentalnih uspomena.

NACIONAL: Ali Turska ima veliku produkciju televizijskih sapunica, koje se ne prodaju samo u Bosni i Hercegovini, nego cijeloj regiji uključujući i Hrvatsku.

Točno, ali to nije slučajno, nego je ozbiljan politički projekt i nije loš, naprotiv. Postoji još jedan element turskog utjecaja, a to je faktor Muslimanske braće.

NACIONAL: Otkud Muslimanska braća u Bosni i Hercegovini?

To često spominjem. Naravno, treba razlikovati ono što je sentiment, naklonost, povijesna pripadnost od onoga što je organizacija u konkretnom i operativnom smislu, o čemu se, vjerujem, u Bosni za sada ne radi. Točno je da su Muslimanska braća formirana 1928. u Egiptu, gdje im je i sjedište, a preko Katara prisutni su i u zaljevskim zemljama. Svoj utjecaj u Europi šire preko Turske, a Erdoğan i njegova vlada dio su te politike Muslimanske braće. Na to se kroz porodičnu tradiciju naslonio Bakir Izetbegović sa svojom politikom, sentimentima i korijenima. Erdoğan je neupitni uzor Izetbegoviću, a ovaj to mudro suportira pa i vraća. Snima se TV serija o Aliji Izetbegoviću u kojoj se sve njegovo glorificira, spominju se i “božja poslanstva“, ustanovljuje kategorija “najvećeg sina u narodu… “ itd. Sve to može biti i ljudski, pa i razumljivo, ali doktrina Muslimanske braće – prema kojoj je “umma“ iznad i ispred svega drugog, a znači da je svaki musliman na svijetu brat i bliži ovdje od bilo koga drugog koji s tobom živi stotinama godina ali nije musliman – najopasnija za opstanak Bosne i Hercegovine. Druga stvar je potpuno političko sljepilo od kojeg se ne vidi da je ta doktrina katastrofalna prije svega za one kojima je “umma“ temeljna ideologija i životna platforma. Vjerovati da će u srcu Europe tek uz pomoć daleke Turske nastati i opstati takva država, politički je groteskno, ma što bilo s Europom sutra. Ta ideologija ne priznaje ni države ni nacije. Oni priznaju samo brata muslimana. Naravno, i unutar toga je druga stvar što je Erdoğan tu svoju “liniju“ od Istanbula preko Albanije, Kosova, Makedonije, Sandžaka i Bosne do Bihaća, izveo na razinu doktrine u kojoj ništa nije slučajno ni privremeno.