Slikar, redatelj i crtač animiranih filmova, filmski i kazališni redatelj, kostimograf i scenograf, rođen je 4. rujna 1929. godine u Požegi, a umro je prije dvije godine u Zagrebu.

“Rođen sam u Požegi, majka je udovica. Vrlo lijepa udovica. Godine 1933. ona bježi iz Požege u Osijek. Ja imam četiri godine. Onda se 1937. lijepa mama udala za prebogatog veleposjednika Ristića, Srbina. Tako sam ja, Hrvat, slavio Božić dva puta, Uskrs dva puta. Bili smo jako bogati. Bilo je to razdoblje koje me vjerojatno pokvarilo. Imali smo jedno veliko dobro pokraj Osijeka, zove se Markušica, jedno srpsko selo je to. Imali smo konje, automobil, fijakere. Ristić je bio prebogat pa su ga uskoro ubili. Taj moj očuh ubijen je 1941. Ali nisu ga likvidirale ustaše, nego tzv. Mačekove straže. Mi smo bili strašno bogati, ali morali smo pobjeći u zadnji čas od kuće. Nosili smo taj žig, živjeli smio u strahu i neimaštini. Odrastao sam s dvije guvernante koje su mi čak i cipele vezale, a došli smo u situaciju da nismo za kruh imali. Znate, ljudi su uvijek krivo govorili da se u partizanima išlo u šumu. U Slavoniji se nikad nije išlo u šumu. Išlo se u kukuruze. Mama i ja smo u zadnji čas uspjeli pobjeći u Osijek. Od onda smo stalno bježali. U Vukovar smo otišli pa onda natrag u Osijek. Prodavali smo sve što smo imali.

Mama i ja smo Židovi, ali je ona pokrštena, s njom sam pobjegao u partizane, gdje je bila u sanitetu, a ja sam bio kurir. Otišli smo ne da bismo gradili socijalizam, nego da bismo sačuvali živu glavu.”, ispričao je jednom prilikom Bourek.