Radio Nacional, prvi nacionalni digitalni radio, počeo je 2. kolovoza emitirati program na frekvenciji DAB+ i putem web stranice tjednika Nacional. Ekipi vrhunskih profesionalaca čiji glasovi ponovo odzvanjaju radijskim eterom, pridružio se i Zlatan Zuhrić Zuhra.

Javnosti poznat kao radijski, filmski, televizijski i kazališni glumac, stand-up komičar i producent radijskih reklama, Zuhra je odlikaš od malih nogu. Osnovnu i srednju školu završio je s 5.0, dobitnik je nagrade “Najbolji učenik u Hrvatskoj”, a diplomirao je 1987. na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva i po struci je inženjer elektrotehnike. Tekovine tog vremena bile su radna knjižica, staž i socijalno i tim je putem, kao majstor tona na Televiziji Zagreb, krenuo i Zuhra. No budući da je još kao student 1984. isti posao počeo raditi na Radiju 101, nakon čega je postao dio legendarne postave “Zločeste djece” i radiodrame “Saga o pičekima”, prevladala je kreativna energija koja je Zuhru odnijela u umjetničke vode. Danas je slobodni umjetnik koji je utjelovio niz komičnih likova, a jedna od najpoznatijih televizijskih uloga mu je Aljoša Kapulica u „Večernjoj školi“. Zuhra se okušao i na kazališnim daskama te je s Enisom Bešlagićem odigrao više od 500 izvedbi komedije “Od E do Z”, a s Tinom Sedlarom 140 izvedbi predstave “Ocat i sin”. Kao što je prije 38 godina na Radiju 101 ispred Nenada Dubravca Strica, Ljudevita Grgurića Grge ili Zrinke Vrabec – Mojzeš u tehnici sjedio Zuhra, tako danas sve njihove glasove i glas svog oca na Radiju Nacional budno kontrolira Vjekoslav Zuhrić Vjeko.

U razgovoru za Nacional Zlatan Zuhrić Zuhra prisjetio se svojih radijskih početaka i karijere glumca i komičara, komentirao je medije i međuljudske i profesionalne odnose te izrazio entuzijazam zbog novog angažmana na Radiju Nacional.

NACIONAL: Prošlo je 38 godina od prvog susreta s radijem i sada ste mu se ponovo vratili. Čini li vam se kao da je to sve bilo jučer pa ste samo prespavali i opet došli na isto mjesto, možete li zapravo u ovoj novoj situaciju od čuda „doći k sebi“?

Upravo tako! U stvari, cijelo vrijeme pokušavam doći k sebi, a onda u tom procesu dolazim k mnogima drugima u svom životu, i to očito ciklično. Počelo je na Stojedinici, bio sam treća godina faksa na FER-u, smjer radiokomunikacija i profesionalna elektronika, i trebalo je odraditi praksu. Prije toga sam se iz znatiželje prijavio na Stojedinicu kao spiker, ali sam uskoro počeo raditi kao tonac jer mi se to priznavalo kao praksa. I oduševila me energija koja je tamo vladala, sreo sam hrpu ljudi, a dio njih je sada na Radiju Nacional. To je danas ovim mlađima teško objasniti, ali to je bila epska stvaralačka energija: kreće jedan nezavisni radio, može se raditi tehnički i programski onako kako smo si zamišljali… Nama je to bilo veliko kao kuća. Ta fantastična energija je podigla Stojedinicu i bez lažne skromnosti, ona je u tom vremenu postala referenca za dinamičan i angažirani radio koji svira dobru glazbu. Nakon 38 godina od pojave jedne fascinantne uspješnice koja je bila daleko ispred svog vremena, opet se pojavio jedan takav projekt. On ponovo postaje pokretač razvoja u programskom, ali i u tehničkom aspektu jer je riječ o digitalnom radiju. Iste ljude koje sam sretao davno srećem i danas. S njima se pojavila ista stvaralačka energija, ona se ponovno aktivirala i konačno je došla ta lijepa, pozitivna i silna volja koja stvara nešto novo i važno za naše društvu.

NACIONAL: Znači li to da je upravo ta stvaralačka energija motiv vašeg dolaska na Radio Nacional?

Ta me energija upravo i „drži“ jer je u međuvremenu zavladala prava močvara. Ljudi su se uklopili u liberalni kapitalizam, svatko radi svoj posao i baš ga briga što se oko njega zapravo događa. U toj je močvari sve kao normalno, ali nema ničeg što bi čovjeka povuklo, pokrenulo ga, pobudilo mu interes i angažiralo ga. Ljudi radio slušaju u automobilima, žure se na posao, svi su u stresu. Radio je postao nešto što se negdje u pozadini čuje, ali da slušatelja pitate što je i koga čuo, on se za par minuta više toga uopće ne sjeća. Mi smo se ponovo krenuli obraćati slušateljima. Zato je Radio Nacional značajan jer smo opet počeli komunicirati s ljudima. Našim generacijama je druženje bilo važno, druženje je bilo poanta, a toga više gotovo pa i nema. Ta direktna komunikacija je prestala, međutim, očito je da to ljudima fali. Na Radiju Nacional konačno čuješ neke glasove koji se obraćaju ljudima, koji nešto komentiraju, koji imaju svoj stav, i to te mora malo trznut. Zaboravili smo komunicirati s ljudima, a svaki takav potez je bitan. I dan danas znam napisati razglednicu s magarcem, čisto da se ljudi iznenade jer to nisu dobili 20 godina, i svaki put se tome vesele. Mislim da će se neke trajne vrijednosti ciklički opet vratiti – ljudi će opet početi razgovarati jedni s drugima, počet će se družiti, obraćati se jedni drugima. Neki moji prijatelji znaju reći: “Je li, tko tu ima prijatelja, osim iz interesa?” Prevladao je konzumerizam, nema više prijateljstva zato što te volim, zato što si mi drag, to se stvarno gubi. No ljudi počinju osjećati da je takav život bez veze i da je dosadan, da bi se trebali okrenuti jedni drugima i „žlabrat“ o bilo čemu. Biti fizički jedni uz druge. Upravo to pruža Radio Nacional, on živi sa svojim slušateljima i zato će to opet biti jedna velika uspješnica. To je živi program,  centar živog svijeta i normalnog života.

‘Radio Nacional je produžena ruka tjednika, uz jednu relaksirajuću komponentu’, kaže Zuhra. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Pridružili ste se ekipi nakon što je Radio Nacional već postao prepoznatljiv u radijskom eteru. Je li bilo malo treme, barem pozitivne?

Poziv da se i ja priključim ekipi stigao je od Zrinke Vrabac-Mojzeš. I tako sam prije dva tjedna uletio u jutarnji program i skužio da se radi o dobroj priči, o dobroj vibri koja me baš cijelog ispunjava. Odmah sam se uglazbio s Krešom Končevskim jer on ima tu žicu da zna neku situaciju staviti u pravi kontekst – da bude smiješna, a da istovremeno nije uvredljiva. To je čovjek koji zna što su humor, sarkazam i ironija. Dok smo bili mladi i radili u „Zločestoj djeci“, jako je bila bitna okolina. Tamo se posložilo sedmero ljudi koji slično razmišljaju i reagiraju, što je velika rijetkost. I onda tamo gdje ti staneš netko zna odmah nastaviti… Bila je to pozitivna buka, energija duha jer smo se svi savršeno nadopunjavali. Nakon svih ovih godina shvatio sam da tu ima još par bitnih faktora. Prvo i osnovno je da moraš voljeti ljude, što znači da ne možeš biti zločesta osoba jer onda do tebe ne dopiru mnoge važne stvari. A kad voliš ljude, onda kao spužva upijaš. Shvatio sam da postoje dvodimenzionalni i trodimenzionalni ljudi. Dvodimenzionalni od sugovornika i okoline uzimaju samo ono što im treba, a 3D ljudi upijaju i spajaju sve oko sebe.

NACIONAL: Je li to upravo recept po kojem pronalazite inspiraciju za svoje priče i dosjetke?  

Super mi je kad čujem neki simpatičan razgovor koji je po nečemu tipičan, to mi strašno zapne za uho i onda ga reproduciram. Jednom smo letjeli avionom i čovjek iza mene se žalio da što se njegova žena tušira po cijele dane kad se čovjek znoji samo na pet mjesta. Naravno da sam ja to malo uljepšao i napravio od toga cijelu priču, a ljudima je to bilo dovoljno smiješno i blesavo. Treba ti samo lavor vode i plahneš se po tih pet mjesta – po vratu, ispod pazuha, na onim mjestima i nogama – i ti si čist. Tako i s Krešom reproduciram dnevne događaje, vijesti i slične stvari. Dakle, onako kako su ti događaji na nas ostavili dojam. I onda shvatiš da je takav dojam dobila i većina ljudi samo si ne znaju to zbrojiti u nekakve humoristične ili ironične rečenice. Neki ljudi to prime s ljutinom, recimo, digla se cijena plina, a mi udaramo na sarkazam i igru. Tu je jako bitno da Krešina glava funkcionira isto kao i moja. Stand-up je upravo to, neka obična životna situacija, ali doživljena na poseban način i sazdana od realnih činjenica. I onda je slušatelj prepozna i shvati da je i on baš to htio reći.

NACIONAL: Kako međusobno na poslu funkcioniraju „zuhrići“, 60-godišnji komičar Zuhra i 19-godišnji tonac Vjeko?

To je isto blesavo! Šalim se. Sin je došao prvi jer studira audioinženjering, a osim toga je i glazbenik i ovaj posao je za njega idealan. On je sudjelovao u tehničkim pripremama još prije početka emitiranja. Njega to zanima, posjeduje taj nekakav entuzijazam i pronašao se ovdje. Što se tiče našeg odnosa, tu imamo odličnu komunikaciju. Njega je moj rad u medijima više zaticao nego što ga je kao dijete ili tinejdžera zanimao. On dugo nije imao pojma da sam ja bio u „Zločestoj djeci“ ili na OTV-u niti sam mu to isticao. Kad se počeo baviti ovim poslom, onda su došli njegovi frendovi i rekli mu: “Pa to je tvoj stari!” Tada je počeo tražiti i gledati i rekao je: “Gle, pa fakat.” Svi sinovi svoje očeve doživljavaju kao malo dosadne, stare, stroge ili već kakve sve. Ovo je sad prava pozitiva jer sam mu postao ipak malo cool. Tako da on sada sluša jingleove i gleda spotove od prije 30 i više godina i kaže da smo se nekad dobro zekali, a ja sam ponosan jer sam dobio priznanje da sam „cool stari“. Puno sam bolje prošao od svog oca, koji je zbog jednog ispričanog vica 1948. završio na Golom otoku.

NACIONAL: Ljudi se vjerojatno pitaju jeste li i u svakodnevnim životnim situacijama jednako komični kao i pred slušateljima i publikom?

Tu mi je najbolji isječak kad kažu mojoj supruzi da blago njoj jer se ona uz mene svaki dan smije, a ona odgovori da sam dosadan i naporan kao i svi muževi. Bilo je situacija kada sam u kafiću čitao novine, a ne znam kako izgledam kad čitam novine, i onda netko dođe i pita: Kaj ste tak ozbiljni? Ljudi valjda doživljavaju da kao džuboks živim cijeli dan i onda se iznenade kad me vide u „civilki“. Kad dođemo doma, svi smo isti, umorni i često nezanimljivi. U mom poslu ne može čovjek sam sebe tetošiti vlastitom energijom, nego voli to podijeliti s publikom. Posebno uživam u svakoj kazališnoj predstavi, trenutno sa stand-up komičarom Tinom Sedlarom glumim u komediji “Ocat i sin”, koja sadrži jako puno elemenata iz mog stvarnog odnosa sa sinom. Divan je osjećaj kad tu energiju preneseš publici i kad publika uživa, smije se i plješće, jer je to koncentrat odnosa oca i sina u jednoj predstavi. Ali isto smo poslije toga jako umorni, jer kad daš sve od sebe, to zna biti strašno iscrpljujuće i isprazni čovjeka. No ipak je divno što se cijela stvar tako odigrala da smo mi svi, barem ova generacija koja se ponovo okupila na Radiju Nacional, gotovo cijeloga života radili nešto što volimo. Mislim da je najgore raditi neki posao samo zbog plaće, a koja pak samo služi da bi se preživjelo. Velika je sreća kad svoju kreativnu energiju imaš gdje ispucati jer to čuva fizičku i duhovnu konzistenciju.

NACIONAL: Prve honorare zaradili ste na Radiju 101, prvi štambilj u radnoj knjižici dobili ste na Televiziji Zagreb, ali niste tamo ostali dugo, već ste bili jedan od osnivača OTV-a. Okušali ste se i u privatnom biznisu, prodavali ste računala, imali studio za produkciju reklama… Odglumili ste tridesetak radijskih, televizijskih i filmskih uloga, a od 2010. u statusu ste slobodnog umjetnika. Koliko je nesiguran život slobodnog umjetnika?

Taj je život slobodnog umjetnika i dan danas nesiguran. Kod mene se zapravo puno stvari paralelno odvijalo. Otac me je naučio da uvijek moram imati neki pravi posao – kuta i probirštift je posao, a to što okolo laprdaš nije posao. Prodaja Macintosha je trajala nekih pet godina, no ja nisam taj tip. Nisam rođen da budem menadžer, posebno kada je trebalo početi muljati da bi se zaradile pare. Jedno vrijeme sam snimao reklame jer sam rekao da neću više prodavati kompjutore, nego ću napraviti studio za snimanje reklama. No opet, kako nemam nikakvih veza jer sam totalno apolitičan tip, i to se svelo na preživljavanje tako da sam i od toga odustao. Kad su krenuli prvi filmski i televizijski angažmani, nekako sam si mislio da od toga mogu živjeti i ne moram više ništa drugo raditi, ali je i dalje u glavi tinjao crvić što će biti ako to jednog dana stane. Nažalost, i dan danas živim tako. Upravo je zato nastala autorska predstava “Od E do Z”, koju sam napravio s Enisom Bešlagićem i s kojom smo proputovali regiju. U njoj se pitamo što ćemo raditi kad ostarimo. Uvijek je izlaz iz panične situacije napraviti kazališnu predstavu. Tako je nastala i predstava “Ocat i sin”. Kroz život je bilo i jako puno sinkronizacija crtića, gostovanja u kazališnim predstavama, reklama, sporednih uloga u TV serijama, bila je „Večernja škola“… Na koncu me je život obilježio sasvim nečim drugim, a stvarnim zanimanjem inženjera elektrotehnike bavio sam se jako malo.

NACIONAL: Kažete da ste totalno apolitičan tip, a sve oko vas pršti od politike. Biste li uopće mogli raditi ovaj posao da niste takvi?

 Za to što sam apolitičan dobrim djelom je zaslužan moj otac, koji je svoj “politički staž” odradio na Golom otoku, s kojeg se nakon godinu i pol vratio s 45 kila. I to zbog vica, odnosno jednine i množine, a koji je u jednom društvu ispričao: “Ja radim, ti radiš, mi radimo, a oni se zajebavaju.” Dobro je da smo apolitični zato što zapravo govorimo o dojmu. Onda imaš jako dobar osjećaj za pravdu zato što ne pripadaš nijednoj boji. I kada osjetiš neki nepravedan, glup ili nepromišljen potez, a imaš ih na bacanje, onda na njega bezrezervno reagiraš. Nas „povlače“ svaki kriminal i svaka nepravda, a o tome, fala Bogu, možemo laprdati do sudnjeg dana. Mi već i po dolasku na posao svjedočimo stotinama raznih gluposti, od organiziranja prometa ili reakcija ljudi u autima. Zbog toga se ne uzrujavam, nego mi je to izazov za sarkazam i ironiju. Očigledno je da je kod nas puno stvari moglo biti bolje napravljeno, ali nije. Stoga je pitanje tko je to osmislio i tko je još gluplji to realizirao. Možda sam danas mogao biti inženjerčić u nekoj top firmi i imati plaću 20 tisuća kuna, ali tog zadovoljstva kojeg mi je sad pun organizam ne bih imao. Sigurno ne bih bio toliko ispunjen, a Radio Nacional me je puno više privukao nego da mi je netko rekao hoćeš li biti direktor te i te firme, jer bih tamo umro od dosade.

‘Mi smo u ‘Zločestoj djeci’ točno znali koja nas tajna služba zove zbog nestašluka’, prisjetio se Zuhra. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zatekli smo vas u opuštenom razgovoru s Igorom Primecom, sve je odisalo pozitivnom vibrom, a ni pošalica nije nedostajalo. Osim podočnjaka i pokoje bore, ništa nije odavalo da ste u međuvremenu nakupili nekoliko desetljeća života. Otkud tolika mirnoća i ležernost kojima zračite?

Pojavio se jedan čudan osjećaj kao da u međuvremenu ništa drugo nismo radili, a život nas nije puno štedio. Sjedimo mirno kao dječica i opet razgovaramo o programu koji stvaramo, samo smo svi malo naborani i sijedi. Sad smo opet u poziciji u kojoj smo bili kao mladići i djevojke s 20 godina i opet se osjećamo potpuno slobodno. Jedino je tehnika otišla u nebo i zvuk koji emitiramo je savršeno čist. Čim sam čuo da ću raditi s Krešom, Tamarom i Stricem, da mi je Hleb producent, a Zrinka predsjednica, rekao sam okej, ko doma sam. Naravno, tu je i Bero kojeg znam cijeli život. Znam što je on sve prošao i kako je reagirao u raznim situacijama. Bez Bere ovo ne bi postojalo, on je bio točka na i. Meni su najdraži ti kratki razgovori. S Berom se ovako razgovara: “Dođi, bit će sve okej. Ti radi svoj posao, ja ću svoj i idemo to napraviti.” On najviše riskira, ali ta sigurnost u njegovom glasu bila je dovoljna da se uključim u ovu ekipu. Mi smo radio kojem se vjeruje, nezavisan medij i to je najvažnija stvar na svijetu. Uz hrpu hrpa različitih medija nitko se više ne snalazi jer su oni u svojoj težnji da privuku ljude u stanju fabricirati bilo što. Njihova je jedina svrha opstati, a pritom nisu ni informativni ni zabavni. Nacional se kao medijska kuća uspio izboriti da mu ljudi vjeruju, da su njegove informacije i vijesti provjerene i točne. Radio Nacional je produžena ruka tjednika, uz jednu relaksirajuću komponentu jer bi bilo malo prenaporno da i radio ima čisto politički diskurs, da bude Armagedon. Informacije koje puštamo u eter moraju biti točne, ali to ne znači da se pritom ne smijemo dobro zabaviti.

NACIONAL: Kad je riječ o slobodi, a posebice slobodi govora, je li nas demokracija koju smo toliko priželjkivali oslobodila ili smo dobrano zapeli na tom putu?

Iz svoje pozicije člana „Zločeste djece“ moram reći da smo uvelike nazadovali. Može biti da smo i mi malo pretjerivali zato što je u „Djeci“ bilo i psovki, a danas sigurno ne bismo tako razgovarali. Ali što se ostalih stvari tiče, sve je nazadovalo. Ego današnjih političara, sudaca, raznih lovatora i predsjednika uprava toliko je narastao da je postalo neprihvatljivo da ih netko kritizira, a što je totalni poraz našeg društva i zdrave pameti. Mi smo u „Zločestoj djeci“ znali koja nas služba zove. Kad smo 80-ih rekli „vratite nam kralja“, onda su nam došli iz OZNA-e i pitali: “Kako vi to mislite?” Rekli smo im da smo igrali šah, na što su nam opsovali mater i kazali da smo svi u kompjutoru. Nismo ostali dužni i uzvratili smo im da kako možemo biti u kompjutoru jer je do tada jedino Tito imao kompjutor. I to je bilo smiješno. Danas nije smiješno jer više ne znaš tko te sve i zašto prati, kontrolira i upozorava. Nekada je postojalo samo par svetih likova iz Centralnog komiteta, ali njih nisi nigdje sretao. Ispada da danas za nekoga tko sam za sebe misli da je faca, ne smiješ reći da je rekao neku gluposti. E, to od nas nećete doživjeti. Ima ljudi koji nemaju nijedan razlog da budu bahati pa su svejedno bahati bez ikakve prave podloge. Kaže meni policajac da kad danas nekog zaustaviš, taj otvori staklo i pita: “Je l’ ti znaš ‘ko sam ja?” Ili: “Je l’ ti znaš ‘ko je moj stari?” Toga nekada nije bilo i to je jedna potpuno suluda situacija i poraz našeg društva.