Zlatan Zuhrić Zuhra, voditelj u jutarnjem programu i suautor emisije “Otac i sin” na Radiju Nacional, igra jednu od glavnih uloga u RTL-ovoj dramskoj seriji “San snova”. On je Stjepan Bubalo, vlasnik zagrebačkog prvoligaša NK Croatia, i živi u vječnoj sivoj zoni te ga pola grada smatra kriminalcem, a druga polovica veseljakom. Bubalo voli novinare, odvjetnike i političare, široka je srca i uz pomoć svog osebujnog „narodskog“ šarma uspijeva isplivati iz raznih nevolja.

Nekretnine, nogomet i novac goruće su teme hrvatskog društva i upravo se na tu dinamičnu hrvatsku svakodnevicu kroz humor i sarkazam naslanja i scenarij serije “San snova”, koji potpisuju Mirna Miličić, Vlado Bulić i Goran Rukavina. Taj RTL-ov projekt okupio je respektabilnu ekipu glumaca, sinergija je mladih nada i poznatih lica, a nakon niza godina na hrvatske ekrane vratio je Emira Hadžihafizbegovića, Franu Lasića i Milu Elegović. Uz glavne muške uloge, serija donosi i likove snažnih žena koje će veliki dio zapleta, intriga i raspleta čvrsto držati u svojim rukama. “San snova” snima se prema najvišim produkcijskim standardima u novoizgrađenom studiju u Jadran filmu, a da je u seriju uložen veliki trud, pokazuje i činjenica da se snima na 1800 četvornih metara, na dvije razine i 16 setova, uz produkcijsku ekipu od stotinjak ljudi.

Zlatan Zuhrić Zuhra diplomirao je 1987. na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva i po struci je inženjer elektrotehnike. Tekovine tog vremena bile su radna knjižica, staž i socijalno i tim je putem kao majstor tona na Televiziji Zagreb krenuo i Zuhra. No budući da je još kao student 1984. isti posao počeo raditi na Radiju 101, nakon čega je postao dio legendarne postave “Zločeste djece” i radiodrame “Saga o pičekima”, prevladala je kreativna energija koja je Zuhru odnijela u umjetničke vode. Danas je slobodan umjetnik koji je utjelovio niz komičnih likova u televizijskim serijama, a okušao se i na filmu i na kazališnim daskama. Od početka emitiranja, u kolovozu prošle godine, Zuhra je dio ekipe Radija Nacional.

Zlatan Zuhrić Zuhra i glumice Buga Marija Šimić i Mila Elegović, kći i supruga u seriji ‘San snova’. FOTO: RTL

NACIONAL: Tko je Stjepan Bubalo, može li ga se poistovjetiti sa stvarnim likovima i situacijama u hrvatskom nogometu?

Znam da je ljudima Stjepan Bubalo prva asocijacija na Zdravka Mamića, međutim, on to nije. Ako bismo ga uspoređivali s osobama iz stvarnog života, bio bi nešto između Mamića i pokojnog Stjepana Spajića Rođe, dugogodišnjeg predsjednika NK Hrvatskog dragovoljca. Stjepan Bubalo je dobronamjeran lik koji strašno voli svoj nogometni klub, ali nije baš neki veliki menadžer. Konstantno ima problema s kupovinom igrača, s financiranjem i funkcioniranjem kluba, ali se uvijek nekako u zadnji tren izvuče. Mamić je puno snalažljiviji lik od Bubala, ali ako se netko sjeća Spajića, onda će znati da se tu prvenstveno radi o ljubavi prema klubu i za klub će, ako treba, ići glavom kroza zid. I onda mu se, naravno, mnogo toga obije o tu istu glavu, ali ipak je neuništiv i nepoderiv. Kad pogledam unatrag, u serijama i filmovima u kojima sam glumio bio sam policijski inspektor, savjetnik u vladi, uglavnom je bila riječ o nekim sirovijim likovima. Tako da se nije bilo teško prilagoditi ni ovoj situaciji i zadovoljan sam kako sam ušetao u lik Bubala. Pored scenarija, koji je broj jedan po važnosti u svakom ovakvom projektu, jako je bitan i casting. U ovoj seriji taj posao je genijalno odrađen, odabrana je vrhunska glumačka ekipa i upravo zahvaljujući takvom okruženju, puno je lakše glumiti svoju ulogu. Svi oko mene vrlo dobro su se ufurali u tu priču, svi odlično nose svoje likove pa je onda i meni lakše biti Bubalo.

NACIONAL: Kako se pripremate za scene u kojima igrate, držite li se strogo scenarija ili ima prostora i za improvizaciju i je li točno da ste dosta kritični prema svom radu?

Scenarij je uvijek osnova, a Mirna, Vlado i Goran tako su ga dobro napisali da nemam ni potrebe za improvizacijom. To je jedna kompleksna priča s jako puno epizoda, a previše improvizacije moglo bi dovesti do greške u tom kontinuitetu. Naravno, kad je riječ o mikro-liku Bubala, ako u određenoj situaciji režiser ili ja smatramo da bi se mogla dodati neka poštapalica, uglavnom nešto što je tipično za taj lik, što bi Bubalo i sam izgovorio, onda mi to dodamo. Snimili smo već dosta epizoda, svi smo se skužili i razvili smo sposobnost da brzo učimo i memoriramo tekst. Dovoljno nam je, a što je i postao naš ritual, da doma malo prođemo tekst i onda na setu napravimo probu. Radimo puno i radimo svaki dan, ali nam ne zapinje s tekstom. I sam ponekad ostanem paf kad vidim koliko nam u stvari malo vremena treba da tekstualno savladamo jednu scenu. Mislim da sam čak i previše samokritičan i drago mi je kada vidim pozitivan feedback ljudi koji sjede oko mene, a koji nisu u tom poslu. Volim sjesti s ljudima koji gledaju neku epizodu serije i onda promatram i snimam njihove reakcije. Tako pokušavam shvatiti je li ono što smo željeli postići, odnosno da nešto bude smiješno ili dramatično, stvarno kod ljudi izaziva takav dojam. Veseli me što su reakcije ljudi koji gledaju “San snova” jako pozitivne jer je to i meni dokaz da dobro radim i glumim svoj lik.

NACIONAL: Veliki broj glumaca okupljen je u ovoj seriji, s nekima od njih već ste surađivali, s većinom mladih glumaca sada prvi put radite, a tu su i Emir Hadžihafizbegović, Frano Lasić i Mila Elegović. Kako ste se uklopili u ovu ekipu?

Oduševljeni smo kako super funkcionira miks mladih naprednih snaga, kak’ bi se reklo „omladinaca“, i nas „starih džombi“. Došlo je do jedne pozitivne sinergije u koju se vrlo lako uklopiti. Atmosfera na setu je stvarno izvrsna, međusobno smo se već svi dobro upoznali i dobro funkcioniramo. Budući da je ovo dramska serija s elementima humora, onda ta šala i dobra suradnja među nama, koja je uvijek vrlo prpošna, pomaže da se lakše uglavimo u svoje likove. Na setu je vrlo veselo i zabavno, samo snimanje je odlično organizirano, a imamo i pauzice i jednu divnu pauzu za ručak kad se svi okupimo. Moja obitelj Bubalo, Mila Elegović kao bivša žena i Buga Marija Šimić kao kći, na setu super funkcionira. Tu je nezaobilazna i moja tajnica Petra Dugandžić, bez koje Bubalo ne bi mogao opstati, a koja je također briljantna glumica. U seriji se ističe Emir Hadžihafizbegović kao ikona u kinematografiji, ali i mladi glumac Marko Braić. Njima treba dodati i mladu glumicu Teu Šimić, na njima je najveće breme i njih troje nose cijelu priču. Ovdje ima svega: nogometa, nekretnina, prevara, ljubavi i love, ovaj projekt sve to objedinjuje i savršeno isprepliće. Naravno da treba istaknuti i Franu Lasića, Frano je neuništiv! Sada je u najboljim godinama, nije ništa izgubio od svog šarma i ja mu se divim na sveukupnom dojmu. Iako ga dulje vrijeme nije bilo na ekranu, uskočio je sasvim lagodno u seriju, ništa ga nije dotaklo i izgleda isto. Malo je možda bjelji nego prije, ali još uvijek glumi s istom oštrinom. Osim toga, njegov lik i dalje šarmira, što ne može nitko tako dobro iznijeti kao Frano Lasić.

NACIONAL: “San snova” je produkcijski vrlo zahtjevna serija i na njoj radi puno ljudi. Koliko je zapravo taj posao težak i odgovoran?

To je stvarno jedan tim od preko sto ljudi koji je zaslužan za to da snimanje, odnosno proizvodnja, teče kao po špagi. Iako su svi oni profesionalci u svom poslu, posebno treba dodati da nema nikakvih problema. Gdje god da staviš sto ljudi na hrpu, morat će se pojaviti neki problemi, ali u ovom slučaju ti problemi su vrlo mizerni, zapravo neprimjetni, jer ili su sitni ili se brzo prevladavaju. To je toliko visoka razina profesionalizma da sve izgleda lagano i jednostavno, a kad čovjek stvarno ozbiljnije pogleda, svi ti ljudi svakodnevno ulažu veliki napor da funkcioniramo kao savršeno organizirani stroj. Ovoga puta potrefilo se da stvarno nigdje ne zapinje, bilo da je riječ o garderobi, šminki, organizaciji prijevoza ili našem kuharu. Da toga nema, da svi vrhunski ne odrađuju svoj posao, ne bi bilo tako dobre atmosfere i radnog ritma u kojem u jednom danu uspijevamo puno toga snimiti. I studio je fenomenalno opremljen tako da nam je postao drugi dom.

Zuhrić je na Radiju Nacional od samog početka emitiranja prije više od godinu dana. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jedan ste od voditelja u jutarnjem programu Radija Nacional, gdje ste i suautor emisije “Otac i sin”, temeljene na kazališnoj predstavi “Ocat i sin”. Kako radite istovremeno na dva velika projekta, je li vam i Radio Nacional postao drugi dom?

Apsolutno, i to od samog početka emitiranja, prije više od godinu dana. Radio Nacional je moj drugi dom u koji sam se uselio na dulje vrijeme. Za mene je to jedna vrlo kreativna i uspješna priča koja zadire u aktualne stvari koje nas često sekiraju i kao društvo znaju ozbiljno ugroziti. Kada je riječ o atmosferi, ona je na Radiju Nacional izvrsna, cijelo okruženje izrazito je pozitivno i time automatski dobivamo i vrhunski proizvod. Radio Nacional uspio je u relativno kratkom vremenu stvoriti sinergiju stare generacije, „starih radijskih šajsera“, i mladih ljudi koji su donijeli novu energiju, a taj posao vodi jedna pametna ruka. Moja karijera zapravo je i počela na radiju, na Stojedinici gdje sam bio tonac, i moram reći da su čudni ti putevi gospodnji zato što je moj sin Vjeko krenuo mojim stopama, samo na Radiju Nacional. No Vjeko je puno veći kapacitet od mene, osim što je tonac, on je vrlo jak glazbenik i bubnjar. Ne znam od koga je to naslijedio, skoro sam tražio DNA test jer nitko u familiji nije tako glazbeno nadaren. Šalu na stranu, jako me veseli što je Vjeko izuzetno glazbeno nadaren i što smo uspjeli realizirati njegov glazbeni san i na površinu izvući taj njegov talent. On svira u par bedova i automatski s glazbom dolaze audio inženjering i bavljenje tonom. On tomu pristupa vrlo ozbiljno i odgovorno, a Radio Nacional je tu izvanredan jer mu je pružio priliku da se upozna s vrhunskim zvukom i radi i razvija se u dobrom okruženju.

NACIONAL: Kada se u punom izdanju vraćate u jutarnji program Radija Nacional?

U kolovozu sam se razbolio i dva tjedna izbivao sa snimanja serije. Nakon toga sam shvatio da kad ti netko ili nešto uzme dva tjedna, onda je to u ovom poslu praktički nenadoknadivo. Budući da sam falio na snimanju serije, da bih nadoknadio ta dva tjedna ne stignem ujutro dolaziti na radio, ali i to će brzo proći i jedva čekam da počnem s jutarnjim šihtama i više se posvetim radiju. Emisija „Otac i sin“ već je krenula zato što se emitira u večernjem terminu, a čim se uspijem dočepati jutarnjeg termina, priključujem se dragom Kreši i Stricu u Zornjaku. Radio Nacional je genijalan potez i super je što se Bero, odnosno, gazda upustio u ovu avanturu jer ona u Hrvatsku donosi tehnologiju budućnosti. Bero će u tome ustrajati i Radio Nacional otvorit će put digitalnom radiju, koji ne nosi samo zvukovne već hrpu drugih informacija koje prate moderan način života. Danas je potrebno da svoje omiljene emisije možete poslušati u miru, kad i gdje god vam paše, a to pruža Radio Nacional. Sjevernjaci, posebice Švedska, Danska i Finska, već su debelo u DAB+ tehnologiji, dok to do nas tek treba doći i mislim da će taj proces biti puno brži nego što ljudi očekuju. A mi smo već tu, stvorili smo vrhunski talk show radio i integrirali smo novu tehnologiju.

NACIONAL: Javnosti ste poznati kao radijski, televizijski, kazališni i filmski glumac, stand-up komičar i producent radijskih reklama. Puno je uspješnih projekata iza vas, a ne smatrate se slavnom osobom. Zašto?

Ne volim izraz „slavna osoba“, volio bih imati vilu na Tuškancu i okolo nje bodljikavu žicu, dva hrta i limuzinu, ili avion kao što ga ima Plenković. To bi već značilo da si slavna osoba u Hrvatskoj. Ovo poznata osoba, to već štima, ali iz jednostavnog razloga što se puno pojavljujem na televiziji. Moram reći da tu imam malo sreće. Nisam završio Akademiju dramske umjetnosti, već sam po struci inženjer elektrotehnike i nisam mislio da ću jednoga dana biti glumac i biti poznat, a to mi se dogodilo. Samostalnim umjetnicima u Hrvatskoj je dosta teško, to nije siguran posao. Ako ima posla, onda nije problem, pogotovo kad si u mlađim godinama, ali kad uđeš u ozbiljnije godine, onda te počnu mučiti egzistencijalna pitanja. Što će biti sutra, zna li netko? Tako da sam zapravo izabrao jedan čudan životni put, ali mi nije žao jer mi je užitak kad su ljudi zadovoljni. Dovoljno mi je nasmijati samo jednu osobu i već imam veliku satisfakciju, a kamoli publiku u kazalištu ili radijsku ili televizijsku publiku. Taj gušt je nezamjenjiv. Svakako da bi država trebala reagirati i omogućiti slobodnim umjetnicima dostojanstvenu starost, jer oni su obrazovali mnoge generacije i uspijevali izmamiti osmijeh na lica ljudi i u tužnim i čemernim vremenima. Kad je riječ o privatnom životu i projektima na kojim radim, tu se malo teže uskladiti, pogotovo kad se istovremeno poklope dva posla. Teško mi je tada dogovoriti i termin kod zubara, ali sve to prihvaćam na jedan sportski način. U tome mi puno znači i podrška obitelji. Supruga i ja znamo doskočiti i takvim situacijama jer imamo rezerviranu jednu večer u tjednu samo za nas dvoje. Tada zatvaramo kapiju, radimo finu papicu i posvetimo se sebi.