ZLATANA VEHABOVIĆA SMATRAJU NAJBOLJIM MLADIM HRVATSKIM SLIKAROM. Na prvoj samostalnoj izložbi ‘Temelji u blatu’ u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti prikazat će šest slika koje je radio godinu i pol dana

Zlatana Vehabovića, 32-godišnjeg umjetnika, mnogi smatraju najboljim mladim hrvatskim slikarom. Dosad je u Hrvatskoj izlagao na desetak samostalnih izložbi i 40-ak grupnih izložbi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Italiji, Danskoj i SAD-u. Recentne izložbe su mu “Gray Would be the Color, If I Had a Heart” u njujorškoj galeriji Marc Straus, “Svako drvo stoji i misli” u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, “Prokleta posada” u zagrebačkoj Kući Lauba, “Like it!” u Muzeju Essl u Klosterneuburgu… Dobitnik je nekoliko nagrada, među kojima se ističu Velika nagrada 49. Zagrebačkog salona 2010., Nagrada Međunarodne organizacije umjetničkih kritičara (AICA), Prva nagrada na natječaju Novi Fragmenti Erste banke 2006. i Druga nagrada Essl Award for Central/Southeast Europe iste godine u Austriji. Nedavno je postao dobitnik prestižnog rezidencijalnog programa The Arctic Circle za 2016., a njegove radove otkupilo je nekoliko domaćih i stranih zbirki.

NJEGOVA PRVA SAMOSTALNA IZLOŽBA u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti “Temelji u blatu” koja se otvara 15. rujna, za Vehabovića je posebna, iako nije ni njegova prva samostalna niti prva izložba u Zagrebu.

“Ova izložba mi je posebna i uzbudljiva zato što je u pitanju MSU, najvažnija i najveća kulturna institucija u Hrvatskoj u kojoj umjetnik može izlagati. Izložit ću šest slika iz novog ciklusa. Riječ je o mom tipičnom ritmu rada jer svake dvije godine napravim novu seriju radova, budući da toliko dugo traje profilacija svega što želim reći nekim svojim ciklusom. Najčešće najprije pokažem radove u Zagrebu, a onda negdje drugdje u Hrvatskoj i inozemstvu, pa je tako i ovog puta. Stoga će u MSU biti premijera ciklusa koji je nastajao godinu i pol dana”, rekao je Vehabović i naglasio da je ova izložba drugačija od prijašnjih. I to zato što u ovim radovima nema, kao u prijašnjoj fazi, čvrstu narativnu crtu koja prati svaku sliku.

“Ovdje je široka tema koja se provlači manje-više kroz cijeli ciklus, a u formalnom, slikarskom dijelu napravio sam iskorak u tome da se događa odmak od takozvanog realizma, u kojem sam uglavnom dosad operirao. Iako na slikama postoji figuracija, u manjoj mjeri, način i tretman je krajnje slobodniji, nije sve u čvrstim kanonima središnje perspektive”, govori Vehabović. On smatra da svakog slikara stvarnost može inspirirati. Ne vjeruje u umjetnike koji stvaraju izolirani od okruženja u komu se nalaze.

“Premda ja nisam umjetnik koji se bavi društvenom svakodnevicom i realnošću, ni hrvatskom ni svjetskom, ipak ne mogu pobjeći od toga. Moji radovi specifični su po tome što se bave nekim širim kontekstom društva, iako ne trenutačnim. Mene fascinira tema čovjeka – čovjek u društvu, čovjek u civilizaciji, u prostoru na zemlji, sam, u zajednici. To su generalne odrednice mog rada”, kaže slikar koji je novom izložbom, iako mu to nije bila prvotna namjera, itekako aktualan. Cijela izložba “Temelji u blatu” bavi se značajem doma, interijera, prostora koji je za nas sklonište.

“ZATO I NEKE SLIKE PRIKAZUJU KRHKE, fragilne građevine koje su okružene prijetećim eksterijerima. Tu se nastavlja moja priča s istraživanjem čovjeka i onoga od čega smo izgrađeni, što nam je bitno. Radni naziv izložbe bio je ‘Sklonište’, ali nisam bio sretan s tim, pa sam se zaustavio na ovom. Blato označava da je uvjet te zaštite zapravo iluzija, da ne postoji konačna sigurnost koju vječno tražimo”, smatra Vehabović. To danas, nažalost, smatra on, vidimo na primjeru izbjeglica koji iz ratnih područja Bliskog istoka dolaze u potrazi za novim domom u Europi.

“Jadno je to kad je tako lako naći pandan i primjer u stvarnosti. Onda tvoj rad djeluje pomalo parazitski. Ja sam vrlo skeptičan prema takvoj umjetnosti koja se tako hrani tuđim nesrećama. Ali nemoguće je to izbjeći jer u tri sekunde iskoči neki primjer koji će puno jače, argumentiranije i emotivno tisuću puta intenzivnije opisati i pogoditi situaciju od onoga što ću ja uspjeti prikazati slikom. Tako da, s jedne strane, to i jest razlog što se nikad nisam intenzivnije hvatao te tvrdolinijaške društveno angažirane umjetnosti jer stvarne nesreće su toliko intenzivnije i žešće, da ne vjerujem da se umjetnost tome može približiti. Ja se uvijek bavim individualcem, efemernim pitanjima pojedinca, onim što nas gradi kao ljude, koje su nam stvari presudne a bez kojih ne možemo. Nakon toga dolazi društvo”, priča Vehabović koji ne krije da mu je lijepo čuti komplimente likovnih kritičara i kolega koji ga smatraju najboljim hrvatskim mladim slikarom. Međutim, njima se ne zanosi.

“Superlativi često popune prazninu i nedostatak suvislije kritike ili diskursa o bilo čemu, pa tako i o umjetnosti. Shvaćam potrebu, i zbog medija i zbog brzine života, da se sve kategorizira i stavi u ladicu, to i sam radim. Ali ta klasifikacija je nezahvalna. Najveće breme sam ja sam sebi stavio na leđa, iako je prekrasno čuti lijep feedback, posebno kad to kaže netko izvan granica Hrvatske. To mi jako pomaže jer je moj posao pun ispitivanja, dvojbi, sumnji. U ateljeu provodim puno sati dnevno pokušavajući iz ničega stvoriti nešto, a sastavni dio te priče je sumnja. Ja sam potpuno odgovoran, ne mogu ni na koga drugog svaliti krivnju, tako je već deset godina, koliko traje moja karijera. U tom ‘zapovjednom lancu’ ja sam jedini odgovoran, stoga je sumnja stalno prisutna. Konstantno reevaluiram svoju situaciju, od prvog do posljednjeg rada”, govori Vehabović. Kaže da, kad bi već morao tražiti razlog za te komplimente, volio bi da ga najboljim smatraju zato što njegovi radovi uspijevaju komunicirati sa širom publikom. Osvrćući se na slikarsku publiku u Hrvatskoj, iznio je i svoje mišljenje o percepciji slikarstva u našoj zemlji.

“POSTOJE DVIJE PARALELNE PRIČE koje prate slikarski medij stotinjak godina, a jedna je tvrdolinijaška kritička, unutar koje se slikarstvo konstantno preispituje, pokopano je već nekoliko puta i osuđeno kao medij koji nema budućnost i koji ne može aktualno odgovoriti na svjetska pitanja. Ali ni jednom se to nije pokazalo kao konačna stvar. Slikarstvo je bremenit medij zbog duge tradicije i skretanja iz specifične umjetnosti 20. stoljeća. Zatim je sa slikarstvom povezano i građansko umjetničko obrazovanje, u kojem je ono smatrano prvim medijem. Zato vjerujem da postoji aura oko slikarstva da se elitistički doživljava. Ali ja sam izmoren i skeptičan prema tome jer elitizam ne vidim niti poznajem ijednog slikara koji je elitist. U Hrvatskoj postoji publika koja voli slikarstvo. Ako je prisutno mišljenje da je to elitistički medij, treba odmah postaviti pitanje tko ga takvim smatra, a onda ćemo odmah doći do skupine nekakvih pojmova koji nisu točni, tako da je uvijek stvar tko pita i iz koje pozicije pita, iz koje pozicije gleda na slikarstvo. Ne vidim da je slikarstvo elitističko, pogotovo ne ovo koje ja živim i svijet u kojem funkcioniram, tu, nažalost, nema ni malo elitizma”, objašnjava Vehabović. Uspješnim slikarom smatra i onoga koji uspijeva prodati slike – a on ih je prodao sve dosad, a radi ih do deset godišnje – ali i onoga koji često izlaže. Nemoguće je, kaže, funkcionirati u svijetu umjetnosti bez izlaganja. Što je netko prisutniji na izložbenom polju i što je više zastupljen u umjetničkim diskursima, kustoskim koncepcijama, trenutačnim stremljenjima umjetnosti, aktualniji je slikar. Iako postoje trendovi u slikarstvu, Vehabović kaže da ih on zapravo zove kretanjima unutar svijeta u kojem živimo i kojim smo okruženi.

“Ne vjerujem da je moguće izbjeći takve stvari. Postoje milijuni aspekata na koje ne treba obraćati pozornost u suvremenoj umjetnosti, ali ne mogu inzistirati na stremljenjima umjetnosti iz 15., 17. ili 20. stoljeća ako to nije trenutačna situacija”, tvrdi slikar koji uzore ima izvan svijeta slikarstva, osim kad je u pitanju tehnika.

“‘Gutam’ radove velikog broja slikara, ali to nije pretjerano značajno nekome tko gleda moju umjetnost. Kad je sadržaj u pitanju, tu je stvar kompliciranija jer utjecaji na moj rad dolaze iz najrazličitijih sfera, tu su prije svega film i muzika. Cijenim velike filmske autore, redatelje. Werner Herzog je, primjerice, netko tko je za mene posljednjih pet godina najznačajniji po liku i djelu, po stremljenjima koja i ja imam. Negdje u sebi ja sam romantičar, ako bih na sebe morao zalijepiti etiketu, i u tom smislu vidim i vezu s Herzogom. On je romantik koji je cijelu karijeru izgradio na krajnje avanturističkom, individualnom duhu koji ne miruje i istražuje sve fiksacije koje ima u nekom trenutku. I to je nešto što mene od rane mladosti fascinira i to je tema koja se pojavljuje iznova u mojim slikama”, objašnjava Vehabović koji je od rane mladosti znao da je slikarstvo njegov život. Iz rodne Banje Luke zbog rata se s roditeljima preselio u Zagreb, u koji je došao kao 13-godišnjak. Nakon Škole primijenjenih umjetnosti upisao se na Likovnu akademiju.

“Kod mene nikad nije bilo dvojbe ni razmišljanja od rane mladosti. Jedna je stvar vodila drugoj, od starta imao sam pozitivan feedback i na svu sreću roditelje koji su to poticali, što često nije slučaj”, priča Vehabović koji odnedavno i predaje na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Kako su od uvođenja Bolonjske deklaracije u sustav visokoškolskog obrazovanja osim splitske i zagrebačke, otvorene još i likovne akademije u Rijeci i Osijeku, Vehabović smatra da je to prevelik broj akademija za Hrvatsku. Kaže da to smanjuje razinu kvalitete talentiranih pojedinaca. Tvrdi i da je predstavljanje radova izvan granica zemlje presudno za umjetnika.

“BILO KAKVO MEĐUNARODNO ISKUSTVO ZA UMJETNIKA je važno jer se mora maknuti iz svojih granica, nužno je proširiti horizonte, da bi mogao jednostavnije i bolje sebe pozicionirati, vidjeti gdje se nalazi. Minimalan odmak nužan je za izgradnju karijere”, govori Vehabović koji je komentirao situaciju na tržištu umjetnina. Kaže da je teško, kao i u svim drugim umjetnostima.

“Što se tiče cijene slika, primjerice, za to postoji konsenzus oko kojeg se svi slože, postoje zakonitosti tržišta koje se poštivaju. Situacija je kompliciranija od one prije 2008., kad je započela recesija. Ja dosta dobro funkcioniram i prodajem slike, ali cijene mojih slika nisu pretjerano puno rasle, što bi se u slučaju moje karijere sigurno dogodilo, pa je to očiti primjer lošeg stanja na tržištu”, zaključio je Vehabović.