Pred hrvatskom javnošću do sada se krio stvarni ključni razlog zbog kojeg premijer Andrej Plenković ne želi da Zlata Đurđević bude imenovana za predsjednicu Vrhovnog suda. To nije banalna premijerova tvrdnja da je ona prekršila pravnu proceduru kada je prihvatila inicijativu predsjednika Milanovića oko načina izbora predsjednika Vrhovnog suda, pa zato što se navodno nije držala zakonskih odredbi ne može dobiti podršku HDZ-a za taj položaj. Plenković nikako ne želi da ona postane predsjednica Vrhovnog suda iz mnogo, mnogo ozbiljnijeg razloga: zato što bi se ona tada našla na položaju koji bi u nekim važnim sudskim procesima koji su na višim sudskim instancama još u tijeku, ali i u onima koji su već okončani, mogla gadno ugroziti interese vladajuće stranke i nekih njenih vodećih ljudi. Riječ je o nekim izuzetno važnim presudama nižih sudova koje će uskoro razmatrati Vrhovni sud, a o kojima se zna da Zlata Đurđević ima potpuno drukčije pravno mišljenje od onoga što HDZ-u treba. Posebno je važna odluka Ustavnog suda o ukidanju presude Ivi Sanaderu u slučaju Ina-MOL, koju je ona argumentirano pokopala i dovela u pitanje motive za njeno donošenje. Zato Plenković blokiranjem Zlate Đurđević ne samo da želi spriječiti da se u tim predmetima donesu odluke koje bi štetile HDZ-u, nego bi ona s tog položaja predsjednice Vrhovnog suda mogla razotkriti i dosadašnje kontinuirano zaplotnjačko djelovanje pojedinih sudskih instanci, pa i samog Ustavnog suda, u korist HDZ-a.

Glavni razlog zbog kojeg je predsjednik Zoran Milanović upravo profesoricu Zlatu Đurđević odabrao kao svoju kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda – i zbog nje ušao u totalni rat s premijerom Andrejem Plenkovićem i vrhom HDZ-a te počeo opako razgolićivati interesnu premreženost “kreme” hrvatskog pravosuđa i politike ili, bolje rečeno, interesne klanove u pravosuđu koji svojim odlukama podilaze vrhušci HDZ-a – jest taj što je profesorica Đurđević to isto učinila kad se usudila pravno razgoliti presudu Ustavnog suda kojom je poništena presuda Sanaderu u slučaju Ina-MOL.

Profesorica Đurđević prije nešto više od dvije godine izradila je mišljenje u kojem je detaljno elaborirala zašto Ustavni sud nije imao pravno opravdane razloge, odnosno nije smio ukinuti presudu protiv bivšeg premijera Ive Sanadera u slučaju Ina-MOL i vratiti predmet na ponovno suđenje. Ona je u tom svom mišljenju suce Ustavnog suda de facto prikazala kao pravne neznalice koje sramote pravnu struku, ali se time otvorilo i pitanje jesu li oni doista toliko nestručni ili je posrijedi možda nešto drugo, s obzirom na to da je takva, po njoj protuustavna, odluka Ustavnog suda dovela do neprocjenjive štete za državu – presuda Ustavnog suda poslužila je, naime, kao jedan od glavnih argumenata za to da Hrvatska izgubi u arbitražnom procesu protiv mađarskog MOL-a.

Vlada Andreja Plenkovića nastavila se u odnosima s MOL-om ponašati jednako netransparentno kao i ona Ive Sanadera – Plenkovićevi ministri otvoreno su se sastajali s čovjekom za kojim je Hrvatska raspisala tjeralicu zato što je osumnjičen da je podmitio Sanadera, a u mandatu Andreja Plenkovića ostvaren je i jedan od najvažnijih ciljeva MOL-a – gašenje Inine rafinerije u Sisku, dok se kvalitetna hrvatska sirova nafta počela transferirati u pravcu Mađarske. I to po nepoznatoj cijeni i u tajnosti, sve dok Nacional to nije otkrio. Istovremeno, modernizacija rafinerije u Rijeci je počela, ali nema garancije hoće li i kada završiti, a u startu je napravljena (ne)namjerna greška jer nije pribavljena najvažnija dozvola da bi modernizacija uopće mogla početi. Plenkovićevo obećanje o otkupu dionica Ine više gotovo nitko i ne spominje. Sve to pokazuje da je Plenkovićeva vlada nastavila šurovati s MOL-om iza leđa javnosti i da nitko ne zna što stoji u pozadini tih dogovora.

Zato jedan od mogućih razloga što Plenković tako grčevito odbija Zlatu Đurđević kao kandidatkinju za šeficu Vrhovnog suda te joj unaprijed poručuje da neće biti izabrana i da ne dolazi u obzir – može biti i to što je upravo Zlata Đurđević svojom pravnom argumentacijom u slučaju Sanader-MOL posve raskrinkala spregu između visoke politike to jest vrha HDZ-a i najviših sudova u državi – Vrhovnog i Ustavnog suda. I to spregu koja je dovela do jedne od najprljavijih epizoda u novijoj hrvatskoj povijesti, koja bi se mogla okarakterizirati kao izdaja i prodaja hrvatskih nacionalnih interesa i zbog koje bi, ako bi se i sudskim putem dokazalo da je to tako, odgovorni trebali i kazneno odgovarati. A to bi imalo dugoročne posljedice i na politiku i na sudstvo.

Zlata Đurđević iznijela je decidirane i pravno utemeljene ocjene o tome zašto smatra da su suci Ustavnog suda zapravo donijeli odluku koja nema uporište u Ustavu i koja šteti cijeloj pravnoj struci. Ona nije ulazila u političke implikacije takve odluke, međutim, kad se na temelju njezine pravne analize povuku paralele s mogućim uzrocima zbog kojih su suci najvišeg suda u državi donijeli odluku suprotnu Ustavu – može se u najmanju ruku zaključiti da su se njihovim motivima trebali baviti istražitelji USKOK-a. Tim više što je o mogućim motivima u više navrata pisao i Nacional jer su ozbiljni i visoki izvori iz pravosudnih i političkih krugova sumnjali da je takva presuda Ustavnog suda – kupljena, i to s pet milijuna eura koje su tadašnja predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec i još nekoliko članova, među kojima i sadašnji predsjednik suda Miroslav Šeparović, podijelili među sobom.

Ako je to tako i ako premijer Plenković uporno nastavi odbijati imenovanje Zlate Đurđević pod izlikom da je ona prekršila zakon, moći će se propitivati čini li on to zapravo zato što se boji da bi njezinim imenovanjem moglo doći do preispitivanja najspornije odluke Ustavnog suda – one u slučaju Sanader. A to bi, pak, pokazalo da Plenkoviću kao premijeru ne odgovara preispitivanje te presude jer je njegova Vlada u odnosu prema MOL-u nastavila istim sluganskim putem kojim su krenuli njegovi prethodnici Ivo Sanader i Tomislav Karamarko – obojica u svoje vrijeme iznimno bliska s lobistom MOL-a Josipom Petrovićem. Kao drugi razlog što Plenković ne želi Zlatu Đurđević također se već u javnosti navodio strah zbog činjenice da Vrhovni sud treba donijeti odluku o pravomoćnoj presudi kojom je HDZ kao stranka proglašen krivim u slučaju Fimi media te mora platiti kaznu od 10 milijuna kuna.

Naime, Zlata Đurđević je prije nešto više od dvije godine objavila stručni rad u kojem je detaljno pravno obrazložila zašto Ustavni sud 2015. nije smio ukinuti presudu Županijskog suda u Zagrebu iz studenoga 2012. kojom je Ivo Sanader proglašen krivim za primanje mita od šefa Uprave MOL-a Zsolta Hernádija u slučaju Ina-MOL. Ukidanje te presude izravno je dovelo do toga da je Republika Hrvatska izgubila u arbitražnom sporu protiv mađarskog MOL-a jer se arbitražno vijeće u svojoj odluci pozivalo upravo na tu okolnost – da je Ustavni sud RH ukinuo presudu s obrazloženjem da Sanader nije imao pravično suđenje – te je u svojoj odluci na više mjesta citiralo presudu Ustavnog suda.

Ključni argumenti Ustavnog suda za poništenje presude Županijskog suda kojom je Sanader osuđen da je kao premijer Republike Hrvatske u zamjenu za mito predao upravljačka prava nad Inom mađarskom MOL-u, svodili su se na to da tijekom procesa nije utvrđeno je li bivši premijer doista bio službena osoba, da je sporno što se u presudama navodi da je Sanader bio i predsjednik HDZ-a te što se ukazuje na štetnost ugovora između Ine i MOL-a koji je Sanaderova vlada usvojila. Zbog toga su zaključili da Sanader nije imao pravično suđenje i sve vratili na početak.

Profesorica Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno-procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu i predsjednica Udruženja za kaznene znanosti i praksu, međutim, u svom radu iz 2018. navela je da su ti razlozi bili nedostatni i irelevantni za ukidanje presude, da ne predstavljaju kršenje Ustava i da zbog tih razloga presuda uopće nije smjela biti ukinuta! Zlata Đurđević je u svojem radu o ustavnoj odluci o ukidanju presude Sanaderu u slučaju Ina-MOL, objavljenom u Ljetopisu za kaznene znanosti i praksu, između ostaloga iznijela da pravni razlozi za ukidanje presude nisu postojali i da svi razlozi koje je Ustavni sud tada naveo u obrazloženju – nemaju uporišta u Ustavu.

“Ustavni suci pokazali su visoku razinu neznanja o kaznenom i kaznenom procesnom pravu, iz čega je jasno da se takvim presudama nanosi velika šteta pravnoj struci”, konstatirala je i dodala da je bilo iznimno teško pisati analizu presude koja se obrađuje u stručnom radu jer je količina nepravilnosti i grešaka načinjena u postupku donošenja ustavne odluke u tom slučaju bila vrlo velika.

Ako su argumenti Zlate Đurđević točni, to bi otvorilo pitanje jesu li suci Ustavnog suda koji su sudjelovali u donošenju sporne odluke u slučaju Sanader, uistinu tako nestručni kako ona tvrdi – ili su toliko vješti da su naprosto smislili razloge na temelju kojih su srušili presudu u uvjerenju da se njihovu odluku nitko neće usuditi osporavati.

Svojim stručnim radom Zlata Đurđević je 2018. evidentno izazvala pomutnju u vrhu Ustavnog i Vrhovnog suda, ali i u političkom miljeu koji ih kontrolira. Tome svjedoči i operacija koja je ubrzo krenula iz srca Ustavnog i Vrhovnog suda, odnosno kojom su rukovodili predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa. Naime, Zlata Đurđević je svoj stručni rad trebala predstaviti na 31. stručnom susretu kaznenih teoretičara i praktičara, koji se od 6. do 8. prosinca 2018. održavao u Opatiji, u organizaciji Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu. Na istom skupu svoj rad trebao je predstaviti i bivši predsjednik Ivo Josipović, također profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, koji je slično pravno analizirao presudu u slučaju Hypo.

Međutim, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović s predsjednikom Vrhovnog suda Đurom Sessom opstruirao je i vršio ogroman pritisak na cijeli pravosudni milje da se o tim presudama Sanaderu izbjegnu stručne rasprave, kako se ne bi otkrilo da su te skandalozne presude neustavne i donesene nakon obimnog političkog lobiranja da se Sanader zaštiti i oslobodi. Kao dva formalno najmoćnija čovjeka hrvatskog pravosuđa, Miroslav Šeparović i Đuro Sessa zabranili su tada ustavnim sucima, sucima Vrhovnog suda i sucima nižih sudova sudjelovanje u simpoziju na kojem se o tome trebalo stručno raspravljati. Rasprava o toj presudi, naime, imala bi dalekosežne posljedice upravo za njih dvojicu, jer bi otvorila pitanje kakve posljedice za Ustavni sud i slučaj Ina-MOL mogu nastupiti ako se utvrdi da su argumenti Zlate Đurđević i Ive Josipovića ispravni, a argumenti na koje se Ustavni sud pozivao u svojim odlukama – pravno neutemeljeni.

Nacional je još u prosincu 2018. objavio kompletnu korespondenciju između Zlate Đurđević i čelnih ljudi Ustavnog i Vrhovnog suda.

Zlata Đurđević konstatirala je da, s aspekta društvene aktualnosti i javnog interesa, u kazneno-pravnom području sigurno ne postoji važnija ustavna odluka no što je ona u predmetima Hypo i Ina-MOL.

“Iz dopisa je posve jasno da je zabrana sudjelovanja predstavnicima Ustavnog suda RH posljedica analiza odluka u ‘predmetima Hypo i Ina-MOL’, iz čega se može zaključiti da se Ustavni sud protivi objavi analiza tih sudskih odluka te poduzima u tu svrhu drastične mjere gušenja slobode govora”, napisala je Zlata Đurđević u pismu naslovljenom na predsjednika, tajnika i suce Ustavnog suda. U tom pismu je, između ostalog, citirala pravne stručnjake koji kažu da sudovi, kao i ostale javne institucije, nisu imuni na kritiku i kontrolu i da mogu biti i predmet osobne kritike unutar dopuštenih granica, a ne samo teoretski i općenito te je istaknula da su granice prihvatljive kritike kojoj suci koji djeluju u službenom svojstvu mogu biti podvrgnuti, šire za suce nego za obične građane.

Sadržaj te prepiske nije nametnuo samo pitanje zašto Šeparoviću i Sessi nije bilo u interesu otvoriti tu temu, nego i može li se uopće službeno pokrenuti revizija odluke Ustavnog suda i kakve bi bile posljedice ako se utvrdi da je ona neutemeljena. Međutim, i Ustavni i Vrhovni sud i Ministarstvo pravosuđa odbili su tada odgovoriti na pitanja koja im je poslao Nacional, očito računajući na to da će se taj slučaj brzo zaboraviti i “pomesti pod tepih”, kao i razne druge svinjarije.

Nacionalovi izvori iz pravosudnih krugova tvrdili su, međutim, da je jedina mogućnost da se krene u reviziju ta da o tome odluku donese sam Ustavni sud. To je potvrdio i bivši predsjednik Ivo Josipović koji je za Nacional tada rekao da je jedina opcija da Ustavni sud samoinicijativno promijeni svoje mišljenje i ponovno napiše odluku.

“U slučaju Hypo to bi bilo daleko jednostavnije jer su zamjerke dobrim dijelom načelne prirode i odnose se na prekoračenje ustavnih odredbi. No u slučaju Ina-MOL zamjerke su daleko konkretnije i ozbiljnije. Nažalost, ne vidim nikoga tko bi to učinio i osobno ne vjerujem da će Ustavni sud revidirati vlastite već donesene odluke”, rekao je Josipović.

Ni iz Ustavnog ni iz Vrhovnog suda, a ni iz Ministarstva pravosuđa također nisu željeli konkretno odgovoriti na pitanja hoće li suci Ustavnog suda snositi konzekvence za svoje odluke ako se utvrdi da su ustavne presude u slučajevima Ina-MOL i Hypo donesene na pogrešnim temeljima te hoće li i tko odgovarati za štetu koja je za Hrvatsku proizašla iz tih presuda u arbitražnom postupku s MOL-om. Iz Ustavnog suda tek su odgovorili da je „opće načelo da arbitražna sudišta nisu vezana pravomoćnim presudama domaćih sudova, pa ni odlukama nacionalnih ustavnih sudova. Ta sudišta samostalna su i neovisna u predmetu koji rješavaju, odnosno sama utvrđuju činjenice i izvode dokaze. Stoga odluke domaćih sudova, uključujući i one Ustavnog suda, nemaju utjecaja na arbitražne postupke koje Hrvatska pokreće ili vodi u području međunarodnog trgovačkog prava niti su domaći sudovi vezani arbitražnim odlukama“.

To je možda formalno točno, ali u praksi je, međutim, ispalo drugačije. Naime, upravo je odluka Ustavnog suda kojom se poništavaju presude Županijskog suda u Zagrebu u kojima je bivši premijer Ivo Sanader osuđen zbog predaje upravljačkih prava nad Inom mađarskom MOL-u, odnosno zbog ratnog profiterstva u slučaju Hypo, čime je poništena i odluka Vrhovnog suda kojom su te presude potvrđene uz neznatno ublažavanje kazne, postala jedan od ključnih temelja za presudu pred UN-ovom Komisijom za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi krajem 2016. godine, koju je Hrvatska izgubila od MOL-a, a što je Hrvatskoj proizvelo nesagledivu štetu. Oko te odluke postojalo je još spornih momenata, poput činjenice da je hrvatskih predstavnik Jakša Barbić glasao protiv Hrvatske, ali presuda se velikim dijelom temeljila upravo na odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, koja je na više mjesta u arbitražnoj presudi citirana, a u kojoj se tvrdi da Ivo Sanader nije imao pravično suđenje. A sve argumente kao neutemeljene prokazala je u svom radu Zlata Đurđević pa se ispostavilo da su suci Ustavnog suda u najmanju ruku bili – nestručni.

Da suci nisu bili nestručni, već su sve to izveli itekako smišljeno, iznio je još 2018. u razgovoru za Nacional bivši predsjednik Ivo Josipović, inače redoviti profesor na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu. On je također tada imao izlaganje na stručnom savjetovanju u Opatiji gdje je, obrađujući presudu u slučaju Hypo banke, konstatirao da je Ustavni sud „ozbiljno prekršio Ustav kad se upustio u interpretaciju članka 31. stavka 4. Ustava koji govori o nezastarijevanju kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji i kaznena djela ratnog profiterstva, i to tako što mu je dao potpuno drugu interpretaciju od one kakvu je ustavotvorac imao i kakvu je objasnio u ustavnoj normi“.

„Ustavni sud i njegovi suci moraju braniti Ustav, a ne ga mijenjati. Ustavotvorac je i mislio i napisao da nezastarijevanje vrijedi za sva kaznena djela u pretvorbi i privatizaciji te za ratno profiterstvo, a Ustavni sud je tu normu pročitao kao da u Ustavu piše ‘osim ako zastara već nije nastupila’. Ustavni sud krivo čita i razumije Ustav jer su u trenutku prihvaćanja promjene Ustava, sva kaznena djela već bila u zastari“, ustvrdio je tada Josipović.

Navodeći dalje brojne nepravilnosti iznesene u spornoj ustavnoj presudi u slučaju Hypo, Josipović je objasnio: „Po Ustavnom sudu, Sabor je donio ustavnu normu koja se uopće i ne može primijeniti. Ustavnom sudu moralo je biti jasno što je ustavotvorac htio, jer je kasnije i donesen poseban zakon koji izričito navodi kako se ima razumijevati nova ustavna norma. Ustavni sud je prekršio Ustav jer nije ovlašten ocjenjivati, a ponajmanje mijenjati odredbe Ustava. Budući da je njegovo stanovište protivno prilično jasnom tekstu Ustava i njegovoj svrsi, Ustavni sud pribjegao je tzv. juristeraju, izmišljanju argumenata, tvrdeći da su Europski sud za ljudska prava, hrvatski Vrhovni sud i Venecijanska komisija u svojim presudama ili zaključcima rekli navodno nešto što podupire zaključak Ustavnog suda, a da u tim izvorima to uopće ne piše.“

Josipović je dalje tumačio kako su suci Ustavnog suda očito mislili da nitko neće provjeravati što piše u izvorima na koje se pozivaju.

Upravo sadržaj ustavnih odluka, smatrao je Josipović, glavni je razlog zbog kojeg je Šeparoviću i Sessi bilo toliko stalo do toga da se o presudi Ustavnog suda u postupku Hypo, ali i Ina-MOL, ne raspravlja.

„Osim što je (u sudskom postupku Hypo) pravno nekorektna, odluka Ustavnog suda je i suprotna moralu jer je nastavak dugogodišnje zaštite pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva kakvu su počinitelji tih djela imali još od ratnih vremena pa, evo, i danas. Kralo se naveliko, malo tko je odgovarao jer su glavni igrači imali zaštitu države“, rekao je Josipović i podsjetio da je sve to „utvrdila Državna revizija još 2004. godine“.

„Ustavni sud je sada (presudom u slučaju Hypo, op. N.) definitivno zaštitio pretvorbene kriminalce i ratne profitere te praktički u Ustav uveo onu Jambovu ‘ko je jamio – jamio’. Koji su motivi Ustavnog suda? Nemam pojma. Zaštita ustavnosti sigurno nije, a nije ni pravda. Nije ni korupcija, o kojoj se šuškalo, a Ustavni sud demantirao. Vjerojatno, riječ je o pristajanju uz politiku koja je omogućila pretvorbeni kriminal i cijelo ovo vrijeme ga uglavnom uspješno štitila“, zaključio je tada Josipović.

Budući da su isti suci donosili odluku i u slučaju HYPO i u slučaju Ina-MOL, njihovi motivi ne mogu se odvojiti. Je li cilj bio zaštititi Sanadera, odnosno velike ali ne hrvatske interese koji su stajali u pozadini cijelog slučaja?

Upravo se odluka Ustavnog suda višestruko citira u arbitražnoj presudi koju je Hrvatska izgubila protiv MOL-a, a Nacional je još ranije pisao o ozbiljnim sumnjama da su prilikom donošenja upravo takve odluke Ustavnog suda, postojali neprimjereni pritisci na ustavne suce. Jutarnji list je u travnju 2017. objavio do tada nepoznati dokument koji je ustavni sudac Ivan Matija uložio u službeni zapisnik sjednice Ustavnog suda na kojoj je jednoglasno ukinuta presuda Sanaderu.

Taj dokument važan je iz dvaju razloga. Prvi je taj da potvrđuje da je odluka koju su jednoglasno donijeli suci Ustavnog suda rezultat lobiranja, a drugi taj da su u trenutku donošenja te odluke suci itekako bili svjesni da će ona imati posljedice na presudu arbitražnog suda. O tome svjedoče dvije ključne rečenice iz dokumenta s potpisom Ivana Matije:

„Glasat ću ‘za’ zato što je u ovu Odluku uložen ogroman intelektualni, profesionalni i organizacijski rad većine sudaca, kao uostalom i onaj lobistički, koji nije izostao… Samo uzgred, nisam siguran oko toga da naše odluke ni u kom slučaju neće utjecati na proces i rezultat arbitraže.“

Vijest o tome da se priprema amnestija za bivšeg premijera Ivu Sanadera, odnosno da postoje čvrsto utemeljene indicije da će Ustavni sud poništiti odluku Županijskog i Vrhovnog suda, Nacional je objavio na naslovnici 26. svibnja 2015., točno dva mjeseca prije no što je sporna odluka i donesena.

„Visoki pravosudni izvor blizak vrhu SDP-a i još dva izvora bliska HDZ-u, rekli su za Nacional da su u tijeku žestoka lobiranja i pritisci prema Ustavnom sudu, a cilj je pokušati osigurati amnestiju za bivšeg premijera Ivu Sanadera. U Sanaderovu slučaju pod amnestijom bi se mogla podrazumijevati odluka Ustavnog suda kojom bi mu se osiguralo ponovno suđenje“, pisao je tada Nacional. Jedan od argumenata onih pravosudnih krugova koji su tvrdili da je odluka Ustavnog suda sporna, bilo je i zdravstveno stanje ustavnog suca izvjestitelja u tom predmetu Davora Krapca, uglednog pravnog stručnjaka koji je prije dvije godine počinio samoubojstvo, a koji je drugim sucima predstavljao vrsni autoritet i mjerilo za donošenje konačne odluke u slučaju Sanader. Nacionalovi izvori upozoravali su na činjenicu da je Krapac o nezastarijevanju ratnog profiterstva 2013. u jednom članku iznio posve drugačiji stav od onog koji je u konačnici proizašao iz odluke Ustavnog suda te su tvrdili da Krapac takvu odluku ne bi nikad potpisao da je bio potpuno priseban, odnosno da nije patio od depresije zbog koje si je u konačnici i oduzeo život. Tvrdilo se i da je Krapac bio pod iznimnim utjecajem jedne bivše članice Ustavnog suda.

No nakon što je Nacional krajem prosinca 2016. pisao da u vrhu pravosudnih krugova postoje čak i sumnje na mito kojim je „osigurana“ presuda Ustavnog suda, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović javno je pozvao DORH da „ili podigne optužnicu ili odbaci svaku sumnju u to da su ustavni suci primili mito“. DORH je u vrijeme glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana u vrlo kratkom roku odbacio navode o mitu jer za to nisu pronađeni dokazi.

Nakon toga činilo se da je sve “riješeno” i da je taj slučaj pao u zaborav. Sve dok se nisu pojavili radovi Zlate Đurđević i Ive Josipovića o kojima se, ali bez prisustva predstavnika Ustavnog i Vrhovnog suda, raspravljalo na tradicionalnom 31. stručnom susretu kaznenih teoretičara i praktičara od 6. do 8. prosinca 2018. u Opatiji, u organizaciji Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu. Pritom je Zlata Đurđević u svojim pismima upućenima Ustavnom i Vrhovnom sudu tvrdila da su argumenti na koje su se Šeparović i Sessa pozvali kada su obrazlagali zašto su zabranili sucima dolazak na savjetovanje, također iskrivljeni i netočni. Šeparović i Sessa pozivali su se, naime, na činjenicu da su postupci Sanaderu u tijeku i da se o njima ne bi trebalo raspravljati, no činjenica je da se ovdje nije raspravljalo o postupcima koji su u tijeku, već o odluci Ustavnog suda koja je već donesena i koja je provedena.

Zlata Đurđević u svojem odgovoru Đuri Sessi demantirala je njihove argumente, iznoseći stav da su odluke Ustavnog suda konačne i izvršne: „One ne odlučuju o tome je li okrivljenik kriv ili nije. One presuđuju je li sudski postupak kao cjelina bio pravičan i vođen u skladu s važećim zakonima te daju upute nižim sudovima kako da primijene pravo u skladu s važećim ustavnim standardima.“ U pismu je također objasnila kako bi u konkretnom predmetu Ina-MOL, koji je tada trajao već 10 godina, takav stav Ustavnog suda značio da se ne smije raspravljati o pravomoćnosti odluke u kaznenom postupku, pa čak ni nakon toga jer će uvijek postojati mogućnost da Ustavni sud raspravlja o tužbama, što znači da bi se zabrana rasprave mogla otegnuti unedogled.

U svom pismu Zlata Đurđević navela je da su netočni i ostali argumenti na koje su se Šeparović i Sessa pozivali:

„Potpuno je netočno da suci Ustavnog suda od početka nisu bili uključeni u organizaciju savjetovanja. Suci Ustavnog suda na vrijeme su bili obaviješteni o prijedlogu programa, pozvani su da predlože teme i referate, a ja sam osobno u fazi priprema za savjetovanje kontaktirala s nekolicinom ustavnih sudaca.“

Ako su čak i u slučaju zabrane sudjelovanja sudaca na savjetovanju Šeparović i Sessa iznijeli pogrešne argumente, opet se postavlja pitanje njihovih motiva. Zlata Đurđević smatrala je da je Šeparoviću i Sessi bila neprihvatljiva mogućnost da se struka kritički izjasni o spornoj odluci Ustavnog suda, zbog čega su posegnuli za drastičnom mjerom gušenja slobode govora, što je i naglasila u svojem dopisu Ustavnom sudu.

U pismu predsjedniku Vrhovnog suda Sessi navela je da joj nije posve jasno zašto je Kazneni odjel Vrhovnog suda na sjednici održanoj 29. listopada 2018. stao na stranu Ustavnog suda i zaključio da je neprimjereno na stručnim skupovima raspravljati o odlukama Ustavnog suda koje su vratile predmet na ponovno odlučivanje redovitim sudovima.

Nacional je tada o tome postavio pitanje predsjedniku Vrhovnog suda Đuri Sessi, koji je i dalje ostao kod svog stava da Kazneni odjel Vrhovnog suda „nije stao na stranu Ustavnog suda RH niti je zabranio sucima bilo kojeg suda sudjelovanje na spomenutom savjetovanju“ i tvrdio da od sudaca nižih sudova nije tražio da ne sudjeluju u radu savjetovanja.

„Kazneni odjel zaključio je da nije primjereno da suci Kaznenog odjela Vrhovnog suda prisustvuju skupu na kojem će se izlagati kako bi sud trebao postupiti u konkretnom predmetu koji je u tijeku. To nije primjereno jer bi se prisustvovanjem mogao narušiti dojam o nepristranosti pri donošenju odluka koje tek trebaju uslijediti. Dakle, nije riječ ni o kakvoj zabrani, nego ostvarenju ustavne i zakonskih odrednica o neovisnosti i nepristranosti sudbene vlasti“, stajalo je u Sessinu odgovoru.

„Nikada do sada na savjetovanju nisu bila ni planirana iznošenja pojedinačnih analiza, izražavanja stajališta i ocjena koje se odnose na konkretne kaznene postupke kao što je to bilo ovoga puta. Postoji razlika između načelnog i konkretnog pristupa razmatranja pravnih problema. Stav organizatora da bi izlaganja povećala kvalitetu rada sudaca nije neprovjerljiv i u određenoj mjeri ipak subjektivan“, naveo je dalje Sessa.

Nasuprot tome, Zlata Đurđević tvrdila je da je u slučaju zabrane sudjelovanja sudaca na savjetovanju bila riječ o odluci bez presedana koja teži „potpunoj zatvorenosti sudstva, piramidalnoj organizaciji na čelu s Vrhovnim sudom i monopolom edukacije sudaca“, a poseban problem vidjela je u činjenici da se zabrane i bojkoti u pravilu događaju u sudskim predmetima u kojima okrivljenici pripadaju visokoj politici.

Zlata Đurđević iznijela je pred sudionicima savjetovanja podatak da spornu ustavnu odluku u predmetu Ina-MOL pune tri godine nakon donošenja nitko nije javno analizirao niti se o njoj usudio govoriti.

„U toj presudi ima toliko nelogičnosti, krivih tumačenja i grešaka, da je mukotrpan posao uopće posegnuti u nju i pravno je temeljito analizirati. Posve je nejasno kako će sudovi dalje pristupiti tom predmetu“, kazala je Đurđević. Stoga ne čudi što je sama činjenica da se netko uopće usudio dirnuti u tu spornu presudu, predsjednicima Ustavnog i Vrhovnog suda izazvala neprimjerene pritiske.

Zlata Đurđević je u pismima Šeparoviću i Sessi upozorila i na to da je u ovom slučaju donesena izuzetno štetna odluka koja prvenstveno škodi ugledu Ustavnog suda, ali i društvu i pravosuđu u cjelini, jer se njome šalje nedemokratska i autoritarna poruka da se valja suzdržati od slobode govora. Ona je u pismu podsjetila i na to da se stručnim raspravama na savjetovanjima, pa i u ovim konkretnim slučajevima, ne utječe na nepristranost sudaca, kako su to imputirali Sessa i Šeparović, već posve suprotno – na njihovu stručnost i znanje. U cirkularnom pismu kojim je dva tjedna uoči početka savjetovanja kao predsjednica HUKZP-a informirala nastavnike kaznenopravnih predmeta koji su najavili sudjelovanje na skupu o odluci Ustavnog i Vrhovnog suda da svojim predstavnicima uskrate dolazak u Opatiju, navela je:

“Ustavni i Vrhovni sud negiraju nam pravo i zadatak da javno izlažemo i raspravljamo o odlukama Ustavnog suda RH kada su presude ukinute i ponovno se vodi postupak.”

Po mišljenju Zlate Đurđević „posebno je zabrinjavajući stav Kaznenog odjela Vrhovnog suda prema kojem javno izlaganje stručnih radova utječe na nepristranost sudaca, zbog čega oni ne smiju sudjelovati u raspravama“. U pismu se navodi: „Ne radi se samo o duboko pogrešnim stavovima, već se njima direktno negiraju uloga i doprinos pravne znanosti za hrvatsko pravosuđe. Samo treba napraviti jedan korak da nam se zabrani i pisanje, javno komentiranje i analiziranje sudskih odluka, kao i odluka Europskog suda za ljudska prava. Već smo skoro došli do točke našeg potpunog marginaliziranja i isključenja iz edukacije i rasprave o važnim pravosudnim pitanjima, a prihvaćanjem stava o utjecaju na nepristranost sudaca iznošenjem pravnih argumenata, dolazimo do točke apsurda koja ima direktan utjecaj na vladavinu prava u Hrvatskoj.“