Oko Zlate Đurđević, predstojnice Katedre za kazneno procesno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, vodi se politička bitka između predsjednika Zorana Milanovića, koji ju je kandidirao za predsjednicu Vrhovnog suda, i premijera Andreja Plenkovića koji odbija prihvatiti taj izbor. Profesorica Đurđević već se ranije javljala za posao sutkinje. Bila je hrvatski kandidat za stalni Međunarodni kazneni sud u Haagu 2017. godine. I tada je premijer bio Andrej Plenković, a Zlata Đurđević bila je u najužem izboru i dobila je potporu 59 država članica tog suda. Bila je ocijenjena i kao „izvrsna stručnjakinja iz područja ljudskih prava, međunarodnog i europskog prava“. Nedavno se odazvala i na poziv za sutkinju Europskog suda za ljudska prava, kada je Vlada RH nije stavila na listu od troje kandidata, već je postala pričuvni kandidat u slučaju vraćanja liste Republici Hrvatskoj. Napokon, predsjednik Zoran Milanović nominirao ju je za predsjednicu Vrhovnog suda, čemu se sada žestoko protivi premijer Plenković koji kontrolira saborsku većinu, a Sabor je treba izabrati.

Zlata Đurđević bila je najbolja među diplomiranim studentima Pravnog fakulteta u generaciji s premijerom Plenkovićem. Doktorirala je na temi „Kaznenopravna zaštita financijskih interesa Europske unije“, a ima i dva magisterija, jedan u Zagrebu, a drugi na britanskom sveučilištu Cambridgeu. Od 2016. do 2021. bila je predsjednica Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu te je aktualna predsjednica Hrvatske udruge za europsko kazneno pravo. Članica je Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora i Znanstvenog vijeća za državnu upravu, pravosuđe i vladavinu prava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ima uspješnu međunarodnu akademsku karijeru; gostujuća je profesorica Sveučilišta u Luksemburgu, članica Izvršnog odbora Međunarodnog udruženja za kazneno pravo (AIDP) već treći mandat, članica Upravnog odbora Međunarodnog instituta za kazneno pravosuđe i ljudska prava Siracusa i voditeljica niza međunarodnih projekata. Bila je na specijalizaciji i na američkim sveučilištima. Na Berkeleyju je bila gostujuća profesorica, a na Yaleu je surađivala s profesorom emeritusom Mirjanom Damaškom, vrhunskim svjetskim znanstvenikom i počasnim doktorom znanosti Sveučilišta u Zagrebu koji je otišao u Ameriku s iste Katedre kojoj je predstojnica, kako je istaknula Zlata Đurđević u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Premijer Andrej Plenković izjavio je da vas je predsjednik Zoran Milanović „provukao kroz blato“ zato što je vašu kandidaturu za predsjednicu Vrhovnog suda poslao u saborsku proceduru, a da se niste javili na prvi javni poziv DSV-a.

Radi se o nespretnoj formulaciji. Ipak, od početka sam bila svjesna toga da politički način izbora koji je Ustavom predviđen za položaj predsjednika Vrhovnog suda RH, krije opasnost da me se „provlači kroz blato“ i u prvoj izjavi za javnost rekla sam da ću u slučaju da se to dogodi, štititi samostalnost, neovisnost i ugled pozicije za koju se javljam kao i svoj vlastiti. Nadam se da ću u tome uspjeti.

NACIONAL: Nije samo premijer Andrej Plenković tvrdio da ste postupili protuzakonito. Prošlog tjedna pridružio mu se i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, političar najodgovorniji za neuvrštavanje vaše kandidature na dnevni red saborske sjednice.

Netočno je da sam postupila protuzakonito. Ako to netko tvrdi, mora reći koji sam zakon prekršila. Nisam se javila na prvi poziv kao ni ostale osobe koje su poslale prijavu na drugi poziv, osim gospodina Savića. Jesu li i oni prekršili zakon i diskvalificirali se ili samo ja? Javila sam se na drugi poziv nakon što me je predsjednik pozvao i javno to obznanio. Još je pravno besmislenija tvrdnja da sam prekršila Ustav. Proceduralna odredba koja postoji u Ustavu o izboru predsjednika Vrhovnog suda adresirana je na tri grane vlasti – izvršnu, zakonodavnu i sudsku – kandidat u tome ne sudjeluje niti može biti odgovoran za njihove postupke.

NACIONAL: U kojem postupku izbora kandidat može biti odgovoran za ustavnost ili zakonitost postupaka tijela koja provode taj postupak?

Tijela odgovaraju za svoje postupke, a kandidat za svoje. Štoviše, kada se radi o izboru sudaca, pa i predsjednika Vrhovnog suda, kandidati i tijela koji provode postupak ne smiju imati nikakve tajne dogovore, pregovore, savjete koje bi kandidat za suca davao onima koji ga biraju. To govorim od početka ovog procesa. Upravo bi takvi uvjeti i utjecaji na političara, pa bio to i predsjednik Republike, bili diskvalifikatorni jer bi se radilo o utjecaju ili sumnji na postojanje nepotizma, klijentelizma ili korupcije. Ili bi samo postojala takva percepcija, što je za kandidata za suca također diskreditirajuće. Postupala sam posve zakonito. Pristala sam na prijedlog ovlaštenog ustavnog predlagatelja i nakon toga sam se javila na poziv. To je ono što je zakonito postupanje za kandidatkinju. Ona niti treba niti smije govoriti ili savjetovati izvršnu, zakonodavnu ili sudbenu vlast kako da izvršavaju svoje ustavne ovlasti. Trebam li ja savjetovati Vrhovni sud kako da donese mišljenje o meni? Ili članove saborskog Odbora za pravosuđe čija sam članica? Očigledno, to trebam raditi samo u odnosu na predsjednika Republike. U odnosu na prvi poziv mogu napomenuti i da nisam mislila da bi me predsjednik Milanović mogao kandidirati. Prije par mjeseci sporili smo se javno oko obveze tijela koja provode posebne dokazne radnje u okviru kaznenog postupka, da o tome izvještavaju premijera.

NACIONAL: Radilo se o istrazi u Klubu Dragana Kovačevića u Slovenskoj ulici u Zagrebu. Koji su bili vaši argumenti nasuprot predsjedniku Milanoviću?

Riječ je bila o tajnim mjerama koje na prijedlog državnog odvjetnika određuje sud, a ne o tajnim mjerama koje bi provodile tajne službe gdje također imamo odobrenje Vrhovnog suda, ali na čelu tajnih službi su predsjednik i premijer. Oni sigurno mogu i trebaju znati za tajne mjere koje se provode radi zaštite sigurnosti Republike Hrvatske, ali ne za tajne mjere koje provodi neovisno pravosuđe kada istražuje kriminalne radnje.

NACIONAL: Mislite li da premijer Plenković doista ništa nije znao o toj istrazi protiv Dragana Kovačevića, predsjednika Uprave JANAF-a? Riječ je o sigurnosno veoma važnoj državnoj kompaniji u energetskom sektoru.

Kako bi pravosuđe moglo istraživati korupciju u vrhu vlasti, kao što je to bio slučaj u postupcima protiv Ive Sanadera, kada bi moralo o tome obavještavati premijera? Sposobnost pravosuđa da istražuje korupciju u vrhu vlasti bila je uvjet ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Tada je napravljen odgovarajući pravni okvir. Da li se on zaista i poštuje, pitanje je njegove primjene. Naime, točno je da premijer ima mogućnosti to saznati zbog vertikale koja postoji od kriminalističke policije koja provodi tajne mjere, a naredio ih je sud, ali zato je kriminalistička policija odvojena od politike i policajci koji provode mjere po nalogu suda, prema Zakonu o kaznenom postupku ne smiju o tome obavještavati premijera. Kako bi se otkrio kriminal u vrhu vlasti kada bi istražni organi obavještavali one koje istražuju? U Klub u Slovenskoj išli su ministri iz Vlade. Dolazio je i predsjednik.

NACIONAL: A zašto ste napali lex Perković? Taj zakon trebao je biti u funkciji neizručivanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, čelnih ljudi hrvatske obavještajne zajednice, njemačkom pravosuđu. Tamo su bili osuđeni za likvidaciju hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora Ine još iz vremena Jugoslavije.

Dala sam izjavu za javnost kao tada vodeća hrvatska stručnjakinja iz kaznenog prava Europske unije. Iako sam imenovana članicom radne skupine Ministarstva pravosuđa ispred Pravnog fakulteta u Zagrebu, nisam prisustvovala nijednom sastanku niti sam sudjelovala na drugi način u njezinu radu i željela sam se distancirati. Tada sam bila članica pregovaračkog tima za ulazak Hrvatske u Europsku uniju kao stručnjakinja za kazneno pravo EU-a. Na tome sam doktorirala pa sam i to posve pouzdano znala. Stoga sam upozorila na nedostatke vrlo opsežnih izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, koje su donesene u zadnji tren u hitnom postupku, a između ostalog i na vremensko ograničenje važenja europskog uhidbenog naloga u Republici Hrvatskoj, kao i izmjenu zastare iz fakultativnog u obligatorni razlog za odbijanje europskog uhidbenog naloga. Nakon ovog saznanja, svaki razumni napad na mene u vezi slučaja Perković trebao bi prestati, a oni koji se nastavljaju isključivo su politički motivirani i predstavljaju insinuiranje najgore vrste.

NACIONAL: Ali i vi ste bili protiv izručenja Perkovića i Mustača Njemačkoj?

Pravni stavovi ili mišljenja nikada nisu vezani za određenu osobu ili slučaj, oni moraju biti općeniti i primjenjivati se na sve istovrsne činjenice te ne smiju narušavati koherentnost pravnog sustava. Moje mišljenje, a koje dijeli cijela kaznenopravna zajednica, ticalo se isključivo obveze Suda da primjenjuje zakon te poštovanja instituta zastare kod predaje vlastitih državljana drugim državama Europske unije sukladno praksi Suda Europske unije, načelu reciprociteta u međudržavnim odnosima i vlastitoj praksi o zastari, koja je prema Ustavnom sudu u odluci Hypo ustavnog ranga i priječi kazneni progon za kaznena djela ratnog profiterstva te pretvorbenog i privatizacijskog kriminala, usprkos uvođenju ustavne norme o nezastarijevanju tih kaznenih djela.

NACIONAL: Mediji su objavili da će 70 zastupnika glasati protiv vašeg izbora, a za izbor trebate 76 zastupničkih ruku. Mislite li da bi se ipak moglo dogoditi da vas Sabor izabere za predsjednicu Vrhovnog suda? Radimir Čačić, čovjek iz vladajuće koalicije, najavljuje da će njegovi Reformisti podržati vašu kandidaturu u Saboru. Kad bi mu se pridružili Dario Hrebak iz HSLS-a, koji se gorljivo zalaže za transparentnost, pa Predrag Štromar iz HNS-a i osmero zastupnika iz kluba nacionalnih manjina, uz glasove SDP-a, Možemo! i eventualno glasove zastupnika Mosta, mogli bi proći na glasanju u Saboru.

Nisam u političkoj kampanji, nisam političarka bez obzira na to što se čelnik sudbene vlasti bira kroz postupak političkog izbora. Za razliku od drugih dviju grana vlasti, gdje se može izabrati osoba bez obzira na svoju struku i stručnost, predsjednik Vrhovnog suda je isključivo stručna pozicija, na nju može doći samo neovisna osoba s vrhunskim pravnim znanjem i najjačim integritetom. I to je ono što moraju poštovati oni koji izabiru suce. Moraju poštovati njihovu neovisnost i objektivne kriterije izvrsnosti za izbor.

NACIONAL: Kako onda mislite uvjeriti zastupnike da glasaju za vas ako ne razmišljate o tome kako ih u to uvjeriti?

Mogu ih uvjeriti svojim programom koji sam napravila, integritetom, javnim nastupima u struci, dosadašnjim radom. Da bih postala predsjednica Vrhovnog suda, kandidiram se istodobno i za sutkinju Vrhovnog suda, a kao takva ne smijem ulaziti u politički proces. A svatko od zastupnika treba glasati prema svojoj savjesti i s obzirom na to kakav mandat ima od svojih birača. Je li to mandat da izaberu za predsjednicu Vrhovnog suda osobu koja je neovisna, ima znanje i sposobnosti – ili nije?

NACIONAL: Što namjeravate učiniti na samoj sjednici Sabora?

Kandidat ne prisustvuje sjednici Sabora. Svaki zastupnik ili parlamentarna stranka imaju me legitimno pravo odbiti, za to me nije potrebno pokušavati diskreditirati. Ne treba politički stav zaogrtati plaštem čuvanja zakonitosti.

NACIONAL: S obzirom na to da se niste javili na javni poziv, Vlada vas nastoji diskvalificirati na novom javnom pozivu. Kako se od toga možete obraniti?

Ako je tome tako, onda su se i svi ostali koji su se sada javili na drugi poziv DSV-a – ili oni koji će se javiti na treći ili četvrti poziv – također ogriješili o taj zakon. Razlog zbog kojeg je bio uveden javni poziv DSV-a, prema odluci Ustavnog suda, bio je da ta javna služba bude dostupna svima. Kada je objavljen prvi poziv, svi koji su željeli postati predsjednici Vrhovnog suda mogli su se javiti. Nakon toga predsjednik je mogao samostalno odabrati bilo koga kao kandita na osnovi svoje ustavne ovlasti, jer zakonom nije bilo predviđeno raspisivanje drugog javnog poziva DSV-a i zato što je nedvojbeno da se Ustav RH može neposredno primjenjivati. Ponavljanje javnog poziva omogućio je tek Ustavni sud svojom odlukom.

NACIONAL: Smatrate li da javni poziv ograničava predsjednika?

I u drugim državama postoji ovlast predsjednika da imenuje predsjednika Vrhovnog suda, ali to ne radi po javnom pozivu koji raspisuje drugo ustavno tijelo. Tako nije u Sjedinjenim Američkim Državama, a ne znam da li igdje postoji takav sustav. Razlog je što javni poziv u kombinaciji s ovlasti predsjednika nema svoju dobru stranu. Predsjednik nije dužan izabrati onoga tko se javio na taj poziv, što nije osporio ni Ustavni sud, i može izabrati svog kandidata tako da ga pozove, nagovara ga i kaže mu da se javi na javni poziv. Tada postoje samo dvije opcije, a obje su loše. Prva je da se tajno dogovori s kandidatom, a druga da javno obznani tko je njegov kandidat. U prvom slučaju radi se o namještenom, fingiranom javnom pozivu, što je predgrađe sudačke ovisnosti o politici i političkoj korupciji. Druga je opcija da predsjednik javno kaže tko je njegov kandidat pa da onda obeshrabri druge aspirante, kao što se sada dogodilo. Zašto bi se onda netko drugi uopće javljao? Zato su druge države donijele odluku da nema javnog poziva za predsjednika Vrhovnog suda. Smatrale su da bi takav način izbora bio neustavan, ali naš Ustavni sud odlučio je drugačije. Javni poziv teško funkcionira kada postoji ustavna ovlast diskrecijske odluke predsjednika da bira kandidata kojeg on želi.

NACIONAL: Jeste li o svojoj kandidaturi razgovarali s nekim od saborskih zastupnika?

Nisam niti imam namjeru. Ne mislim se ikome javljati ni lobirati. Mogu utjecati samo svojim integritetom, izvrsnošću, znanjem, poštenjem. Suci, pa tako i oni koji se nalaze u izbornom procesu za tu poziciju, ne smiju komentirati političare, moraju ostati politički neutralni, to je bit sudačke pozicije. Razlog je taj da bi ih oni kojima sude mogli prihvatiti kao neovisne i nepristrane suce. Sudačka neovisnost nalazi se i u očima stranaka u postupku.

NACIONAL: U svom ste se programu osvrnuli na ono što se događalo u hrvatskom pravosuđu u proteklih 30 godina. Pozvali ste se i na ocjenu uglednog hrvatskog suca Vladimira Primorca. Citirali ste da će „nasrtaj politike na sudstvo imati za Hrvatsku najdugotrajnije negativne posljedice od kojih će se zemlja mnogo teže oporaviti nego od ratnih posljedica, korupcije, tzv. privatizacije…“ Je li Vladimir Primorac bio vizionar?

Njegove riječi su, nažalost, bile fatalno istinite, što pokazuje aktualna percepcija pravosuđa u javnosti, dugotrajnost postupaka i brojni drugi problemi vladavine prava kao što je, primjerice, nedovoljna kvaliteta suđenja i tumačenja prava, osobito u medijski eksponiranim slučajevima. Nema dvojbe da je sadašnja kriza u pravosuđu posljedica devastacije pravosuđa u 90-ima, o čemu ne svjedoče samo medijski zapisi iz tog vremena, sjećanja brojnih sudionika aktualnih događanja, znanstveni radovi, već i presude Ustavnog suda RH, kao i Europskog suda za ljudska prava, kao što je presuda Olujić protiv Hrvatske u kojoj je utvrđen veliki broj povreda kao što su nepristrano suđenje, javno suđenje, jednakost oružja i duljina postupka, a iz presude je očigledno da se radilo o političkoj zloupotrebi Državnog sudbenog vijeća.

NACIONAL: Zašto se to događalo?

Nakon ukidanja stalnosti sudačke funkcije došlo je do kadrovske čistke i sudačkog egzodusa u druga zanimanja. Osobno sam bila šokirana činjenicom da u trenutku kada su svi suci izabrali Vladimira Primorca kao najboljeg suca u Hrvatskoj, Državno sudbeno vijeće nije ga izabralo za suca. Uz profesora Davora Krapca, jedan od mojih najznačajnijih i najboljih profesora je profesor emeritus Petar Novoselec, koji je 1995. godine imao 23 godine sudačkog staža, bio je sudac Vrhovnog suda i predsjednik Udruge hrvatskih sudaca kada ga je Državno sudbeno vijeće te 1995. godine odbilo imenovati za suca Vrhovnog suda. Pokojni profesor Berislav Pavišić s Pravnog fakulteta u Rijeci napustio je sudačko mjesto na Vrhovnom sudu samostalno, znajući da neće zadovoljiti kriterije suđenja po političkim direktivama. To su bili, iz aspekta znanja i intelektualnog kapitala, kao i integriteta, nenadoknadivi udarci za sudstvo. Zanimljivo je da je i Krunislav Olujić, uz što je obavljao i druge funkcije, također bio profesor obiteljskog prava na Pravnom fakultetu u Osijeku. Nakon njih nijedan profesor više nije radio na Vrhovnom sudu.

NACIONAL: Je li ta 1995. godina odredila budućnost hrvatskog pravosuđa?

Iz današnje perspektive vjerujem da nije odredila budućnost, ali je odredila smjer u kojem će u sljedećem razdoblju krenuti hrvatsko pravosuđe. Smjer zatvaranja, izolacije što vodi do sniženja razine odgovornosti. Poslije 1990. godine u Ustavu je bila zagarantirana neovisnost sudstva, ali politika nije poštovala ni Ustav ni zakone toga vremena. Svaka organizacija, a to je sudska upravna hijerarhijska organizacija, organizam je koji ima vlastiti život i razvoj. Trauma koju je sudstvo devedesetih doživjelo od politike, rezultirala je zatvaranjem prema drugim granama vlasti, zahtjevom za isključenjem bilo kakvog utjecaja politike, politika i sudstvo postali su dvije antagonističke i nepomirljive djelatnosti.

NACIONAL: Kako se to zatvaranje sudstva manifestiralo u praksi?

Sudstvo je postalo autonomna i izolirana strukovna ili profesionalna organizacija koja sama sebe bira, i to na temelju kriterija koje sama postavlja, i sama se ocjenjuje, sama sebe obrazuje i ispituje, zatim sama sebe stegovno progoni te se sami razrješuju. Stvoren je samostalan i samodostatan sustav, praksa pokazuje neprobojan. Demokratski legitimitet, uz izuzetak izbora predsjednika Vrhovnog suda, nestao je, nestale su i kočnice i ravnoteže, a ostao je samo treći element koji se zahtjeva za sudstvo kao granu vlasti – sudačka neovisnost.

NACIONAL: Ali Marin Mrčela, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, koji će 15. srpnja zamijeniti aktualnog predsjednika tog suda Đuru Sessu ako Sabor ne izabere vas, kaže da treba ukinuti i te ovlasti da predsjednik kandidira, a Sabor izabere predsjednika Vrhovnog suda, čelnu osobu sudbene vlasti.

Ne razumijem tu ideju. Ona je suprotna demokratskom političkom sustavu, što Hrvatska jest, pa tako i svim sustavima u demokratskim državama. Dioba vlasti u demokracijama ne znači potpunu odvojenost svake od triju grana vlasti i nedostatak međusobne ovisnosti. Istina je upravo suprotna, dioba vlasti znači sustav međusobnih kočnica i ravnoteža između različitih vlasti kako bi se osigurala njihova međusobna kontrola. Između triju grana vlasti ne treba biti zid nego treba uspostaviti mostove koji osiguravaju međusobnu kontrolu odnosno sustav kočnica i ravnoteža. Zato naš Ustav u čl. 1. st. 2. kaže da sva vlast proizlazi iz naroda, to uključuje sudsku vlast, a čl. 4. st. 2. Ustava kaže da načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti. Tako je u svim demokracijama. Ne odnosi se to samo na zakonodavnu i izvršnu vlast nego i na sudsku vlast. I sudska vlast mora imati neku vrstu demokratskog legitimiteta. Ako je narod, odnosno ako su građani nezadovoljni sudskom vlašću, onda bi je morali moći promijeniti glasajući na izborima. To u Hrvatskoj više nije moguće pa je kao zadnja linija obrane – doduše, veoma ograničena – ostala mogućnost da predsjednik Hrvatske predlaže, a Sabor izabere predsjednika Vrhovnog suda.

NACIONAL: Što biste mogli učiniti kao predsjednica Vrhovnog suda da se promijeni situacija u pravosuđu?

Pozicija predsjednika Vrhovnog suda oboružana je značajnim upravnim ovlastima, ali ne dovoljno da bi reformirala pravosuđe. Moj izbor za predsjednicu mogao bi biti početni korak. Već sam javno istaknula da bih obnašanjem čelne dužnosti sudbene vlasti mogla doprinijeti učinkovitijem, neovisnijem, transparentnijem i odgovornijem radu pravosuđa i kao sutkinja Vrhovnog suda koja obavlja poslove sudske uprave biti partner tijelima zakonodavne i izvršne vlasti u provedbi nužne reforme pravosuđa.

NACIONAL: Dakle, vi biste trebali napraviti taj početni korak. Kako?

Sudstvo je neovisno prema van i oko toga nema dvojbe. Politika ne bi trebala utjecati na suce jer ih ne bira, uz izuzetak čelne osobe Vrhovnog suda, a o svima ostalima odlučuje DSV. Suci sami sebe biraju po kriterijima koje su također sami propisali. To sam u svom programu posebno kritizirala. DSV je donio pravila po kojima bira suce. U obzir se uzima samo ispit u državnoj školi za suce i intervju, a ne i uspjeh sa studija na Pravnom fakultetu. Prema postojećim kriterijima uspjeh na studiju je nevažan, a to je pogrešno.

NACIONAL: Smatrate da bi uspjeh sa studija, odnosno ocjene, trebao biti važan za izbor sudaca?

Navela sam kao prvu mjeru i po meni najvažniju, a koju predsjednik Vrhovnog suda ne može samostalno riješiti niti promijeniti, objektivizaciju kriterija za izbor sudaca. Sudstvo sam usporedila s tvrđavom koju opasavaju obrambene zidine niza bedema i kula. Jedna od anomalija koja je rezultat zatvaranja je uvođenje proizvoljnih kriterija za izbor sudaca koje je propisalo Državno sudbeno vijeće. Suci se biraju na temelju završnog ispita u Državnoj školi za pravosudne dužnosnike i bodova s intervjua s Državnim sudbenim vijećem. Pravosudna škola koja se odvija u obliku tečajeva i večernjih škola u cijelosti zamjenjuje uspjeh na Pravnom fakultetu, koji osim što je znanstvena ustanova čiji smisao je prenošenje i razvijanje pravnog znanja i koji okuplja najvrsnije hrvatske pravne stručnjake, predstavlja sustav od 30 i više ispita položenih kod 30 različitih nastavnika koji se zamjenjuje vodstvom jednog suca mentora, jednim završnim ispitom i intervjuom. Pravni fakultet i uspjeh na pravnom studiju koji traje pet godina, zamijenjen je sustavom obrazovanja koji vode, podučavaju, ocjenjuju, intervjuiraju i izabiru samo suci. Ne znam postoji li struka koja uopće ne uzima u obzir uspjeh s petogodišnjeg studija prilikom izbora na zaposlenje. Uspjeh na studiju otvara u svim strukama sva vrata za daljnju profesionalnu karijeru. Samo se u Hrvatskoj uspjeh na Pravnom studiju uopće ne uzima u obzir prilikom izbora za sutkinju, koji se u pravilu događa u mlađoj životnoj dobi, dakle do tridesete godine. Nije jasno koji može biti veći pokazatelj sposobnosti, znanja i marljivosti kandidata za izbor sudaca do tridesete godine života osim uspjeha na petogodišnjem pravnom studiju. To je primjer sustava u kojem nema nikakvih kočnica i ravnoteža otvara mogućnost za zlouporabe, nepotizam i korupciju. Da li se to i događa, bolje znaju oni koji su u sustavu.

NACIONAL: Kakav ste vi bili student?

Bila sam najbolji diplomirani student u generaciji i završila sam fakultet za tri godine i devet mjeseci. Nas četiri najbolje studentice koje smo diplomirale 1992. godine imale smo mogućnost da izvan natječaja postanemo vježbenice na Županijskom sudu, gdje nas je zbog izuzetnog uspjeha osobno primio tadašnji predsjednik Suda, sada ustavni sudac Miroslav Šumanović, obavio je s nama razgovor i direktno smo bile primljene na temelju uspjeha na fakultetu. To je bio pravi put. Sada takva mogućnost ne postoji. Ne postoje pravni fakulteti zato da bi najbolji studenti nakon što ga završe zapošljavali se izvan pravosuđa ili bježali u inozemstvo. U svim drugim strukama uspjeh na studiju je temeljna kvalifikacija pri zapošljavanju.

NACIONAL: Koje su ključne točke vašeg programa?

Moj program usmjeren je na potragu za načinom da se vrati povjerenje ljudi u hrvatsko pravosuđe te u sudstvu uspostavi kultura učinkovitog pravosuđa. U odnosu na uvođenje kulture učinkovitog pravosuđa nužno je promijeniti internu percepciju sudstva i sudova samo kao grane vlasti koja može postati sama sebi svrha, u organizaciju koja pruža usluge građanima. Svojstvo neovisnosti postoji radi odgovorne i učinkovite primjene zakona. Neovisnost nije uspostavljena u korist sudaca, već za sve nas, građani su ti koji su predviđeni kao korisnici pravičnog i nepristranog suđenja sukladnog vladavini prava. Sudačka dužnost mora biti funkcija a ne forma. Treba postaviti pitanje što građanin kao sudski klijent očekuje od sudova. Sudove je potrebno označiti na novi način kao organizaciju koja pruža usluge, odgovara za svoje radnje, rješava problem i proaktivno sudjeluje u upravljanju organizacijom. Građani Hrvatske su svakodnevno dirnuti, direktno ili indirektno, odlukama donesenim u sudnicama. Stoga sudstvo mora početi razvijati kulturu učinkovitog pravosuđa, što nije priča samo o brojevima, već se reflektira u očima onih koji traže pravdu. Prvenstveno treba poštovati razumni rok u sudskim postupcima.

NACIONAL: Koliko je dug taj razumni rok u sudskim postupcima?

Za manje predmete to je godinu dana do dvije, a za veće predmete najduže do pet godina. Kod nas se sudski predmeti prosječno vode od 10 do 15 godina. To je neprihvatljivo. To je pokazatelj odsustva odgovornosti sudstva. I država je odgovorna za stanje u sudstvu jer se ono plaća iz državnog proračuna. Prema izvješću o učinkovitosti pravosuđa Europske komisije iz 2020. godine, Hrvatska iz proračuna izdvaja najviše za sudstvo od svih članica EU-a. Ima najveći broj sudaca, 44 suca na 100.000 stanovnika, uz izuzetak Slovenije koja ima više od nas. Sve druge članice EU-a imaju bitno manje, a prosjek im je dvadeset i nešto sudaca na 100.000 stanovnika. S druge strane, imamo najveće nepovjerenje građana u pravosuđe. Percepcija neovisnosti sudova i sudaca u Hrvatskoj je najlošija u Europskoj uniji i preko 70 posto građana misli da je neovisnost sudova vrlo ili prilično loša. Kao glavni razlog navodi se pritisak Vlade ili političara ili ekonomski ili drugi posebni interes sudaca

NACIONAL: Je li hrvatsko pravosuđe korumpirano?

Protivnik sam generalizacije negativnog karakteriziranja sudstva kao korumpiranog, nepotističkog ili klijentelističkog, da suci loše rade svoj posao. Mislim da sustav kontrole koja bi utvrdio koji suci odugovlače postupke, ima li korumpiranih sudaca ili onih pod utjecajem politike, ne funkcionira dobro, odnosno ne postoji. Zašto ne postoji? Zato što nema vanjske kontrole, jer je sudstvo zatvoren sustav. I zato ga treba hitno reformirati, kako zbog javnosti, tako i zbog integriteta, autoriteta i kredibiliteta sutkinja i sudaca koji časno i odgovorno obavljaju svoj iznimno težak, odgovoran pa i opasan posao i koji neopravdano i teško podnose ovakav tretman u javnosti. Ugled pravosuđa u očima građana, ugled sudstva, pa i ugled Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije visok i Hrvatska neće izići iz tranzicije iz nedemokratskog jednopartijskog sustava koji nadzire sudstvo u demokratsku državu vladavine prava dok se to ne promijeni.