Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) novu je sezonu počelo premijernom izvedbom predstave “Dobro je dok umiremo po redu” po tekstu Ivora Martinića i u režiji Aleksandra Švabića.

Drama “Dobro je dok umiremo po redu” bavi se pokušajem odvajanja i odlaska pojedinca, napuštanja poznatoga, govori o raspadu obitelji, osobnim slabostima, krhkosti odnosa, nemoći, nestalnosti života i smrti – koja se dogodi iznenada ili po redu.

U središtu Martinićeve drame razvedeni je bračni par koji se sastaje kako bi ispratio sina u inozemstvo, no taj ispraćaj pokreće niz pitanja o njihovoj nekadašnjoj obitelji.

Kako je napisao autor u programskoj knjižici, glavni likovi ove drame “boje se življenja, boje se zaljubljivanja – zaljubljenosti u drugu osobu zaljubljenosti u želju ili san, zaljubljenosti u drugu zemlju”, a boje se jer se boje promjena. Tako će i lik Elze u jednom trenutku bivšem mužu reći da mu ne zamjera ništa, “osim što se promijenio”.

Glavni lik Janka, kojemu je otac na samrti, a sin odlazi u Ameriku, tumači Pjer Meničanin, a uz njega u predstavi glume Doris Šarić-Kukuljica (Elza), Nataša Dangubić (Nikolina), Milica Manojlović (Lucija), Maro Martinović (Mirko), Zoran Čubrilo (Zdeslav) i Kristijan Ugrina (Dražen).

Dramaturg je Ivan Penović, scenografkinja i autorica vizualnoga identiteta predstave Ana Savić Gecan, a kostimografkinja Marta Žegura.

Suradnica za scenski pokret je Petra Hrašćanec, glazbeni suradnici Alen i Nenad Sinkauz, a oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek.

Ivor Martinić (1984.) nagrađivani je hrvatski dramatičar čije su drame prevođene na dvadesetak jezika. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a kao dramaturg surađivao je s kazalištima u Zagrebu i Rijeci.

Piše drame, radiodrame i scenarije, a po njegovu tekstu “Moj sin samo malo sporije hoda” Janusz Kica postavio je 2011. u ZKM-u istoimenu nagrađivanu dramu.