Emily Goddard, novinarka Independenta, u nedavnom članku ispitala je razloge zbog kojih se ljudi učlanjuju u pokret koji se bori protiv pobačaja i prava žena na izbor.

U nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove njezinog članka. Opisuje životne puteve boraca protiv pobačaja.

“Nedavno smo u Velikoj Britaniji imali priliku vidjeti aktiviste koji se bore protiv pobačaja, a koji drže veliki transparent s fotografijom pobačenoga fetusa staroga 24 tjedna ispred sjedišta ministarstva zdravstva u Westminsteru u Londonu.

Različiti svjetonazori

Neki od njih, poput 49-godišnje kućanice Elizabeth, tamo su zbog vjere u Boga i zbog vjere u dragocjenost života.

Na ovome mjestu prosvjeduju redovito unatoč upadicama i dobacivanjima prolaznika.

Brojni ljudi koji nisu dio tog pokreta misle da su ti aktivisti u najmanju ruku religiozni i katolici. To je djelomično točno jer se među njima nalaze brojni vjernici i katoličke organizacije poput “Good Counsel Networka” (Mreže dobrih savjeta), ali dio članova nije religiozan.

Ben, 39-godišnji svećenik iz zapadnoga Londona, bio je na početku za pravo žena na izbor, ali na kraju se izjasnio protiv pobačaja jer je vidio kako taj postupak traumatično djeluje na žene i njihovu okolinu.

Les je, pak, od nezainteresiranoga pojedinca postao kršćanin i protivnik pobačaja nakon promatranja svečanosti u spomen na nerođenu djecu 1997. godine i nakon čitanja knjiga Majke Tereze.

52-godišnja Lesley postala je dio pokreta zbog “holističkog pogleda na poštovanje života”, kako navodi, jer je članica grupa koje podupiru nuklearno razoružavanje i prava životinja, a ne zbog vjerskih razloga. Znale su joj se dogoditi nesuglasice u suradnji s drugim grupama jer je protiv pobačaja, a nije religiozna. Ona želi dati glas “onima najmanjima”.

Gorljivi članovi

Pauline, stara 71 godinu, sama je proživjela prisilni pobačaj zbog zdravlja, što je za nju bilo vrlo teško iskustvo, pa se stoga učlanila u ovaj pokret i osnovala je grupu za podršku nakon pobačaja “Post Abortion Support For Everyone”.

A Ryan Bomberger postao je ključna osoba u pokretu jer ne želi da njegov primjer postane izgovor za pobačaj. On je začet silovanjem 1970. godine, ali odrastao je u udomiteljskoj obitelji u kojoj je bio sretan, a danas ima vlastitu obitelj, ženu i četvero djece koje jako voli. Drago mu je da je njegova majka izabrala da on preživi.

Neki pak kreću stopama svojih roditelja, poput Rhoslyn Thomas, jedne od dužnosnica u Društvu za zaštitu nerođene djece (SPUC) koja je odmalena bila dio organizacije, i oduvijek se zalagala za pravo na život i ljutila se kad bi npr. sveučilišni profesori govorili o postupku pobačaja kao o nečemu trivijalnom.

Iako postoje brojni razlozi zašto se aktivisti učlanjuju u taj pokret, on će zasigurno ojačati i siječanjskom odlukom američkoga predsjednika Donalda Trumpa o vraćanju stare politike koja brani provođenje pobačaja i savjetovanja međunarodnim vladinim organizacijama koje se financiraju iz fondova Sjedinjenih Američkih Država.

Naravno, pomoći će mu i ako religija ostane glavni pokretač tih kampanja”, zaključuje Goddard.