Objavljeno u Nacionalu br. 781, 2010-11-02

Uoči prvog posjeta Zagrebu svjetske cirkuske atrakcije Cirque du Soleil, glumac Amo Gulinello, koji glumi klauna Eddieja, govori o životu na turneji i ljubavi prema cirkuskim akrobacijama

Amo Gulinello, 41-godišnji glumac, član je svjetske atrakcije Cirque du Soleil koja će u studenome prvi put nastupiti u Hrvatskoj. Predstava “Saltimbanco” jedna je u nizu zadivljujućih produkcija te kanadske trupe, a namijenjena je izvođenju u arenama. Od 18. do 21. studenoga u Areni Zagreb moći će ih vidjeti i hrvatska publika.

Unatoč visokoj cijeni, ulaznice za četiri predstave, koliko je u početku dogovoreno, rasprodane su neposredno nakon puštanja u prodaju. Zbog golemog interesa publike stoga je dodana i peta. Zbog tog spektakla unutrašnjost Arene znatno je modificirana. Grandiozna pozornica zauzima gotovo cijeli parter, a broj ulaznica je ograničen na 5000 mjesta za sjedenje. Brigu o 180 tona opreme, ali i o sigurnosti samih akrobata, vodi 80 tehničara. Akrobati izvode točke opasne za život pa i najmanji tehnički propust može završiti kobno. Za potrebe postavljanja i rastavljanja scene Cirque du Soleil u svakom gradu angažira dodatnih 140 radnika.

Svjetska premijera “Saltimbanca” održana je u Montréalu 1992. a interes za predstavu ne jenjava ni danas. Predstavu je dosad vidjelo 9 milijuna ljudi, a do kraja 2010. bit će prikazana u 40-ak gradova. Naziv predstave izveden je iz talijanskog “saltare in banco”, “skakati na klupi”. Više od 50 izvođača iz 20 zemalja ispričat će priču o izmišljenom kozmopolitskom gradu u kojem različitost njegovih stanovnika, umjesto razdora, unosi nadu. Uz prateći bend s pjevačicom, koji su glazbena podloga svim točkama, bit će prikazano devet akrobatskih točaka. Točku “Adagio” izvode tri akrobata čija se tijela, poput puzzlea, stapaju i preslaguju u začudne figure. Točka “Chinese Poles” prikazuje nebodere izmaštanog grada kroz vratolomije akrobata na 7 metara visokim tankim štapovima.

Ima tu i akrobatske vožnje biciklom, žongliranja, ljudskih piramida i drugih atraktivnih točaka od kojih zastaje dah. U predstavi se pojavljuje i deset likova koji prikazuju stanovnike Saltimbanca. Nezaobilazan dio svake cirkuske predstave su i klauni. Gulinellov lik Eddie je, pritom, zaista netipičan klaun. Izbor odjeće daje naslutiti kako je riječ o djetetu, a Eddie to i jest, razigrano dijete u svima nama. U njegovoj mašti nastaju razne pustolovine. Slobodno se kreće između svjetova publike i Saltimbanca. U ekskluzivnom razgovoru za Nacional topao i duhovit Gulinello nabrojio je sličnosti što ga vežu s likom koji utjelovljuje, opisao život trupe na turneji, otkrio posebnosti profesije kojom se bavi i ispričao priču o svom profesionalnom uzletu od ulice, gdje je počeo kao ulični izvođač, do pozornice Cirque du Soleila. Njegov uspjeh poticajno svjedoči o tome kako se snovi itekako mogu ostvariti. Amo Gulinello je još kao dječak poželio glumiti. Kasnije je poželio glumiti upravo na pozornici Cirque du Soleila. Zatim je pomislio da je takvo što nemoguće dosegnuti. Ili je ipak moguće? Dopustio si je da sanja, odvažio se da pokuša ostvariti taj san, ugledao priliku, predao se svom cilju i čak ga uspio nadmašiti.

NACIONAL: Iz kakve sredine potječete?

– Rođen sam u Bostonu, u saveznoj državi Massachusetts. Diplomirao sam na visokoj glumačkoj školi na Bostonskom sveučilištu i bavim se glumom, preciznije, fizičkim teatrom. Moja je majka radila kao odgajateljica u dječjem vrtiću, a otac kao zidar. Nismo bili osobito bogati pa sam, dok se nisam mogao prehraniti s glumom, radio s ocem. U slobodno se vrijeme bavim slobodnim penjanjem i biciklizmom. Volim putovati. Iako rijetko otkrivam tu svoju štrebersku stranu, strastan sam čitatelj znanstvenofantastične književnosti.

NACIONAL: Što vas je privuklo glumačkom pozivu?

– U glumu sam se zaljubio još kao dječak, zahvaljujući filmskoj adaptaciji knjige “Moby Dick”. Želio sam biti gusar, u najromantičnijem smislu te riječi. Moji su vršnjaci željeli postati policajci, doktori ili vatrogasci, što je bilo realno i ostvarivo. Roditelji su mi objasnili da gusari više ne postoje, da ih na filmu uprizoruju glumci. Razočarao sam se i rastužio, no ubrzo sam shvatio da, ako postanem glumac, mogu biti gusar, Robin Hood, Petar Pan i baš sve što poželim.

NACIONAL: Okušali ste se na filmu i televiziji, prihvaćali angažmane koji iziskuju cirkuske i akrobatske vještine te, kao i osnivači Cirque du Soleila, godinama ostali vjerni uličnom kazalištu. Što vas je privuklo uličnom kazalištu i čemu vas je to iskustvo naučilo?

– Po dolasku u New York ranih 90-ih, kao off-off Broadway glumac pridružio sam se uličnoj kazališnoj trupi Gorilla Repertory Theatre Company, najpoznatijoj po suvremenim adaptacijama Shakespeareovih klasika, poput “Sna ivanjske noći”, koja i danas nastupa u Washington Square Parku. Nastupanje na ulicama New Yorka sjajno je gumačko iskustvo. Newyorčani su prezaposleni i uspjeh je pridobiti ih da barem načas zastanu. Predstava je besplatna, a publika može nesmetano otići, pa do kraja ostaju oni koji istinski uživaju. Nemate se gdje sakriti i odmoriti od uloge. Naporno je, ali i izazovno, a od glumca iziskuje srčanost i sabranost. S tom sam trupom zavolio klaunske, lakrdijaške uloge i počeo graditi svoj neverbalni glumački izričaj. Iako me oduvijek privlači energija cirkusa, tada još nisam ni sanjao da ću jednom stajati na pozornici najfascinantnijeg cirkusa na svijetu.

NACIONAL: Zašto vas Cirque du Soleil toliko fascinira?

– Prva predstava Cirque du Soleila koju sam pogledao bila je upravo “Saltimbanco”. Održala se u New Yorku 1994. Oduševila me, ostavila bez daha, zapanjila, nadahnula. Za razliku od kazališnih predstava oplemenjenih cirkuskim elementima, kakve sam dotad vidio i u kakvima sam glumio, Cirque du Soleil cirkuskim predstavama pristupa kao kazališnima. Upravo sam tomu težio. Fascinirala me atmosferičnost izmaštanog svijeta postignuta osebujnim likovima, snažnom kazališnom pričom i tematskom povezanošću točaka koje se fluidno smjenjuju. Upravo ti elementi Cirque čine toliko posebnim. Virtuozne akrobatske točke, besprijekorni kostimi, svaki element te predstave plijenio je moju pažnju. Poželio sam, duboko u sebi, biti dio njihova izvođačkog tima.

NACIONAL: Što vas je sprečavalo da to pokušate?

– Bojao sam se da neću zadovoljiti s obzirom na potrebnu tehničku razinu. Cirkusanti, barem izvrsni, počinju trenirati još u dječjoj dobi. Mislio sam da je za mene prekasno. Predstava me nadahnula i nastavio sam raditi na sebi s namjerom da se pridružim nekom drugom cirkusu.

NACIONAL: Što vas je naposljetku ohrabrilo?

– San o Cirque du Soleilu uporno me kopkao i zazivao. S vremenom sam, umjesto svojih tehničkih mana, spazio vrlinu koja me činila poželjnim: sposobnost kreiranja lika. Upravo to nedostajalo je tehnički savršenim akrobatima. Ta je kvaliteta, kao i moć kontaktiranja s publikom, potrebna upravo za ulogu klauna koju sam volio i imao priliku igrati. Ubrzo je u New Yorku održana generalna audicija Cirque du Soleila i odazvao sam se. Imao sam dobar osjećaj koji me i prevario, a i nije.

NACIONAL: Kako je protekla audicija, jeste li primljeni iz prvog pokušaja i čemu možete zahvaliti što su, unatoč velikom broju kandidata, izabrali upravo vas?

– Audicija je trajala danima i obavio sam je najbolje kako sam mogao. Upao sam u najuži izbor i moje je ime dospjelo na listu čekanja osoba koje će nazvati ako se otvori radno mjesto. Ipak, nisu me odabrali s te liste. Preporučio me kolega klaun kojega sam upoznao slučajno. Tražio je zamjenu za ulogu u predstavi u kojoj je nastupao. Iako mi se ta predstava nije osobito svidjela, htio sam iskoristiti priliku da, makar na “mala vrata”, postanem član Cirquea. Poslao sam videosnimku svoje izvedbe te konkretne uloge, a održana je i privatna audicija za samo nekolicinu odabranih. Na kraju, srećom, nisam odabran za ulogu za koju sam konkurirao, nego za ulogu klauna Eddieja u predstavi “Saltimbanco”. Bio je to pun pogodak! Osjećao sam da sam stvoren za tu ulogu.

NACIONAL: Kakav je bio osjećaj stupiti na pozornicu “Saltimbanca”?

– Prvi sam put na pozornicu stupio potpuno sam, u namjeri da upoznam prostor, osjetim energiju predstave i uvježbam ulogu. Osjećaj je bio nestvaran. Bilo je zabavno i uzbudljivo promatrati šarenu pozornicu i prazna sjedala. Sjetio sam se snažnog dojma koji je na mene ostavila predstava kad sam je pogledao i pomalo mi je dolazilo do svijesti kako sam i sam dio izvođačkog tima koji će publici pružiti toliki užitak. Osjećao sam se kao dječak kojem se ostvario san. Bio sam vrlo uzbuđen, ponosan i motiviran. Osjetio sam zahvalnost i zadovoljstvo što se mogu baviti time što iskreno volim.

NACIONAL: Opišite tijek priprema.

– Nisam imao posebne treninge jer su me i zaposlili zbog glumačkih vještina. Za razliku od akrobata, zahvaljujući glumačkom iskustvu znam stvoriti lik. Proveo sam nekoliko dana u Montréalu, gdje je sjedište Cirque du Soleila, da mi izmjere proporcije i izrade kostim. Za tjedan dana naučio sam sve točke, izgradio svoj fizički jezik i predstava mi je potpuno sjela. Učio sam preko videosnimki predstave, a i svaki sam je dan gledao uživo. Navečer sam trenirao na praznoj pozornici. Mimikom i zvukovima stvaram atmosferu u kojoj se igram. Šale i komičnost izviru iz konflikta s imaginarnim svijetom u kojem živim i svijeta u kojem participiram. Prvi nastup je prošao izvrsno. Publika je sjajno reagirala i bio sam radostan.

NACIONAL: Već ste osam godina član Cirque du Soleila. Viđate li često Guya Lalibertéa, osnivača trupe?

– Lalibertéa površno poznajem, iako smo se nekoliko puta sreli. Svako toliko pojavi se na nekom posebnom događanju kao što je premijerno izvođenje predstave i slično. Kad se pojavi, obično održi zabavan motivacijski govor o smjeru kompanije, zahvaljuje na trudu koji svi ulažu i slično.

NACIONAL: Kako biste opisali život na turneji i suživot s ostalim izvođačima?

– Život na turneji sličan je životu rock zvijezda. Postao sam majstor selidbe, ekonomičan i brz u pakiranju. U timu nas ima stotinjak i volimo reći da smo dio zamišljenog putujućeg sela. Trudimo se ne smetati jedni drugima i volimo da nam bude ugodno. Ostvario sam brojna dragocjena prijateljstva. Često se družim s homoseksualcima kojih nema toliko puno među članovima tima.

NACIONAL: Otkrivate li time svoju seksualnu orijentaciju?

– Nisam homoseksualac, no zabavno mi je družiti se s njima. Zaljubio sam se u brazilsku članicu tima “Saltimbanca”, set menadžericu. Vjenčali smo se i naše prvo dijete je na putu, zbog čega smo uzbuđeni. Kad god stignem, prislonim uho na suprugin sve veći trbuh i razgovaram s bebom. Kaže da polako raste, te da je tek napola spremna za izlazak. Budući roditelji dotad predano rade. Prije Zagreba očekuje nas još nastup u Pragu. Nadam se da će nas u oba grada dočekati sjajna publika. Spremni smo pružiti najbolje od sebe.

NACIONAL: Hoćete li imati slobodnog vremena za razgledavanje grada?

– Iako svakodnevno treniramo, siguran sam da će biti vremena za razgledavanje. Vrlo sam znatiželjan u vezi sa Zagrebom. Na turneju sam ponio bicikl i radujem se vožnji gradom. Osjećam da nudi mnogo zanimljivosti koje vrijedi pogledati.