Na pozornici je polumrak, osvijetljeno je tek dvoje glavnih glumaca/naratora, koji, odjeveni u crno, sjede na drvenim klupicama. Iza njihovih leđa izmjenjuju se snimke događaja i svjedočanstva protagonista. Scenografija je jednostavna. Na ekranu u donjem desnom uglu prikazuju se imena ubijenih.

“Između njihove smrti i mog postojanja nema razlike, jer nastavljam živjeti u svijetu koji je trajan, a nepovratno obilježen njihovom smrću.

Dolazim iz Srebrenice.

Ja sam preživio, mnogi nisu”.

Počinje tako kazališna priča o srebreničkom infernu koja već devetu godinu igra u Thalia Theatru u Hamburgu, jednom od najznačajnijih europskih kazališta: jedna od tri sudbine koje se u predstavi isprepliću je Ahmina priča, koju publici interpretira Jens Harzer, poznati njemački glumac srednje generacije.

Uz Ahmu, koji je u srpnju 1995. preživio masovno strijeljanje i nakon toga danima lutao šumom, a čiji je iskaz pred Haaškim tribunalom bio jedan od ključnih dokaza u postupcima protiv Radislava Krstića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, tu je i svjedočanstvo nekadašnjeg pripadnika vojske Republike Srpske i egzekutora genocida u Srebrenici koji je bio prvi svjedok koji je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije priznao to zlodjelo. Danas živi s novim identitetom na tajnoj lokaciji.

Treći lik je nizozemski vojnik u UN-ovoj bazi u Potočarima, koji je u vrijeme rata imao 19 godina.

FOTO: Armin Smailović/Thalia Theater

Glumci i naratori kao medij

Jens Harzer, gledateljima najpoznatiji po ulozi u seriji Babylon Berlin i glumica sa sarajevske Akademije s njemačkom adresom Vernesa Berbo, pred publikom vode dijalog o sudbinama trojice protagonista na čelu s Ahmom. Iako na trenutke interpretativno uživljeni u vrlo potresne epizode iz Ahmina života, osjetna je distanca s koje nastupaju; Berbo i Harzer su i akteri i naratori, dvoje ljudi nebitnih imena i sudbina, u funkciji medija koji prenosi srebreničku priču iz kuta svakog od tri lika.

Bez obzira na taj odmak, gledatelj ne ostaje lišen emocije – istina, dijelu publike s ovih prostora neobično je predstavu o Srebrenici pratiti na njemačkom jeziku, no upravo to daje joj pečat dokumentarnog, budući da se radi o formi dokumentarnog teatra – autentičnim i proživljenim pričama aktera, ispričanim na kazališnim daskama.

Branko Šimić, Armin Smailović i Jens Harzer. FOTO: Anamari Šegota

Fotoreportaža – temelj kazališne predstave

Nakon burnog pljeska, iz dvorane hamburškog Thalia Theatra posjetitelji izlaze u tišini. U publici su uglavnom Nijemci. Pozornica na kojoj igra Srebrenica – ‘I counted my remaining life in seconds’ (Srebrenica – ‘Brojao sam svoj život u sekundama…’) nalazi se u kompleksu Thalia Theatra u četvrti Altona, u nekadašnjem tvorničkom objektu, depadansi poznatog kazališta u kojem igraju različite predstave – od klasičnog do suvremenog teatra i novih formi.

Nakon sat i pol srebreničke tragedije kojom dominira Ahmina sudbina, riječi nisu potrebne. No, već koji trenutak kasnije, u razgovoru s publikom autori će otkriti detalje nastanka predstave.

Srebrenica – ‘I counted my remaining life in seconds…’ projekt je redatelja Branka Šimića i fotografa Armina Smailovića, koji ove godine bilježi devetu sezonu otkako je prvi put izveden na pozornici Thalia Theatra.

Estetski temelj snažnog kazališnog komada bazira se na brojnim fotografijama i snimkama Armina Smailovića, koje su prvo bile objavljene u formi fotoreportaže u renomiranom Die Zeit Magazinu, nakon koje je uslijedilo više izložbi.

Sama predstava nastala je iz dokumentarnog rada i audiosnimki razgovora s protagonistima.

FOTO: Armin Smailović/Thalia Theter

Svaki put kad negdje u svijetu izbije novi ratni sukob – dvorana se redovito napuni

Armin Smailović nagrađivani je fotoreporter s muenchenskom adresom. Prvi teren na koji se uputio po završetku studija u Muenchenu, u kolovozu 1991. godine, bio je rat u Hrvatskoj. Nakon toga, postkonfliktna društva postaju jedna od bitnijih tema njegova dokumentarnog rada.

Ahmu je upoznao slučajno, nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, a fotografije s njegovom životnom pričom prikazane su na Smailovićevoj izložbi u Njemačkoj.

Čim ih je Šimić ugledao, rodila se ideja o zajedničkom kazališnom projektu. Skupa su tada obišli dvojicu protagonista – Ahmu iz Srebrenice i nizozemskog vojnika iz UN-ove baze u Potočarima te snimili sate i sate razgovora. Uz to, koristili su i arhivske materijale iz iskaza prvog haaškog svjedoka koji je priznao to zlodjelo pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

S tri paralelne priče i tri različite strane priča je zaokružena, a predstava je prvi put odigrana u prosincu 2015. godine.

“Svaki put kad negdje u svijetu izbije novi ratni sukob – rasprodaju se sve ulaznice i dvorana se redovito napuni”, otkriva za nacional.hr redatelj, koji je diplomirao režiju na Akademiji u Hamburgu gdje živi i radi.

Iza Branka Šimića je šezdesetak predstava u različitim njemačkim kazalištima te dugometražni dokumentarac ‘Brazilova kuća’ koji je premijerno bio prikazan na 30. Sarajevo Film Festivalu. Rad na projektima dokumentarnog teatra u središtu je njegova interesa i umjetničkog rada posljednjih godina, a ističe kako se upravo zbog te forme odlučio na odlazak iz nacionalne kazališne kuće u freelance vode.

Ni jedan od dvojice autora nije očekivao da će njihov prvi zajednički kazališni projekt biti toliko uspješan, preciznije da punih devet godina neće silaziti s repertoara Thalia Theatra.

“Budući da se radi o skroz netipičnom projektu, očekivao sam da ćemo odigrati nekoliko predstava. Ni sanjao nisam da će ovoliko dugo biti dio redovitog programa”, kazao nam je Branko Šimić te otkrio kako trenutno rade na adaptaciji predstave za radio dramu.

PREMIJERA NA SFF-U Branko Šimić: ‘Destruktivna politika dijeli život pojedinca na razdoblje prije i poslije’