BRAZILCI NA POČETKU 15. FESTIVALA SVJETSKOG KAZALIŠTA

Predstavom „Što ako su otišle u Moskvu“ kazališta iz Rio de Janeira započeo je 15. Festival svjetskog kazališta u prostorima Hrvatskog narodnog kazališta i Muzičke akademije. Osim ove, zagrebačkoj publici predstavit će se i gruzijsko Kazalište Gabriadze iz Tbilisija s predstavom „Ramona“, talijanski Sud Costa Occidentale iz Palerma s predstavom „Sestre Macaluso“ i belgijski Collectif Mensuel iz Liègea s predstavom „Blockbuster“. Jubilarni festival traje do 16. rujna. Sve su predstave birane po ključu inovativnog pristupa klasičnom kazališnom okviru i dosad su obišle sve važnije festivale, poput Avignona, Pariza i Berlina.

Brazilska redateljica Christiane Jatahy predstavom „Što ako su otišle u Moskvu” ‘’napada’’ ruski klasik „Tri sestre” efektom ogledala. Početak 20. stoljeća prenosi u naše danas, paralelno orkestrirajući kazališnu i filmsku verziju. Publika će vidjeti dva umjetnička čina, stvarni i virtualni, a kompletan dojam spaja se tek kad se odgledaju oba dijela. Gdje je Čehov kojeg poznajemo u svemu tome? Glumice Julia Bernat (Irina), Stella Rabello (Maša) i Isabel Teixeira (Olga) izražavaju s intenzitetom svaki trenutak te velike potrage za ljubavi te želje da se pobjegne, taj san o boljem svijetu.

Christiane Jatahy je spisateljica, kazališna i filmska redateljica. Diplomirala je novinarstvo, kazališnu umjetnost i filozofiju.

NACIONAL: U „Što ako su otišle u Moskvu?“ bavite se pitanjem što ako možemo promijeniti sve ili samo nešto ili otići nekamo. Zašto vas to interesira?

Želja za promjenom prisutna je oduvijek u čovjeku, bilo u najintimnijem dijelu života, u političkom ili socijalnom smislu. „Moskva“ u ovom djelu prezentira upravo to, ne fizičko mjesto gdje se „Tri sestre“ iz originalnog teksta žele vratiti, nego sam pokret mijenjanja života koji nas gura u smjeru traženja sreće ili prema traženju pravednijeg društva.

NACIONAL: Ovo nije samo predstava, nego i film koji se simultano prikazuje za vrijeme izvedbe uživo. Zašto vam se sviđa to kombiniranje žanrova i što može publika dobiti iz ovog tipa iskustva?

Moje umjetničko obrazovanje je orijentirano prema granici kazališta i filma. Uz pomoć zajedništva i nepoklapanja tih umjetničkih izričaja stvara se moja kreacija. Jedna umjetnost koja pojačava drugu, ne samo kao formu, već kao produbljivanje dramaturške konstrukcije. U „Što ako su otišle u Moskvu?“ kazalište i film koegzistiraju jedan pored drugog. Kazalište koje je u jako direktnom odnosu s publikom i film gdje su tri simultane kamere integrirane u scenu, film sniman uživo i odmah projiciran publici. To su dvije komplementarne točke gledišta koje strelovito približavaju intimnost likova.

NACIONAL: Film je sniman postavljanjima istih pitanja koji su glavna tema predstave ljudima iz različitih kultura i iz različitih zemalja. Koje ste odgovore dobili? Jesu li svugdje ljudi isti?

Postavili smo djelo 2014. godine i otada je prikazano na raznim dijelovima svijeta, prelazeći razne kulture i dotičući publiku na jednako intenzivan i emocionalan način. Razni slojevi su uključeni da bi se to proizvelo kod gledatelja, otići vidjeti djelo, film i kazalište. Najbolji je mogući način da se otkrije odgovor kad su obje strane prezentirane. Svaki gledatelj pristupa djelu na različit način.

NACIONAL: Čehov je uvijek inspiracija, što vam sviđa u njegovim djelima, posebno u djelu „Tri sestre“?

Čehov je nevjerojatan autor, njegova djela otkrivaju najdublja čovjekova stanja, ne samo kroz dijaloge, već i kroz ono što nije izrečeno, u dramaturškoj konstrukciji koja prelazi njegovo vrijeme, koja je univerzalna i bezvremenska.

NACIONAL: Koja vam se od Čehovljevih sestara najviše sviđa i zašto?

One su komplementarne, u svakoj od njih se možemo malo pronaći. U ovoj adaptaciji reprezentiraju se tri trenutka u životu; mladost, kada vjerujemo da možemo promijeniti svijet, zrela dob kada shvaćamo da se nalazimo u trenutku promjene i otkrivamo naše izbore i kada je naša prošlost duža od naše budućnosti. Mijenjanje je najteže, ali nije nemoguće.

NACIONAL: One žive život koji ne žele živjeti, s ljudima koje ne vole, živeći laž. Koliko često vidite ljude da žive laž i da se uhvatimo u tome da radimo upravo isto? Kako to možemo promijeniti?

To je upravo pitanje predstave; što radimo da bismo napravili promjenu? Kako je napraviti?

NACIONAL: U predstavi gledatelji odabiru iz kojeg kuta gledaju priču o trima ženama u današnjem svijetu, trima sestrama u različitim stadijima života – svaka želeći promjenu. Što se htjeli postići s ovakvim tipom izvedbe?

Kada umjetnik stvara neko djelo ne želi esencijalno pokazati neku stvar, već podijeliti, izraziti, bivati. Onaj tko dopunjava djelo je gledatelj, to je uvijek podijeljeno iskustvo.

NACIONAL: Često spominjete utopiju. Vjerujete li da utopija postoji i kako doći do nje?

Utopija je oduvijek postojala i postajat će, bez utopije nema nade. Bez nade čovjek umire.

NACIONAL: Može li umjetnost pomoći da se dođe do tamo? Kako vidite umjetnost, kazalište?

Vidim kazalište kao mjesto susreta, kao političko mjesto gdje zajedno možemo misliti i opet stvoriti svijet. Mjesto sadašnjosti u kojem se svaki dan sve može dogoditi i upravo je tu njegova moć.