„Profil“ je nedavno objavio knjigu teatrologa, dramaturga, novinara i putopisca Jasena Boke „Na putu svile – kako nam je lagao Marko Polo“. Drugo je to, Bokinim novim putovanjima po Aziji, dopunjeno i prošireno izdanje. Onoga iz 2009. godine već odavno nema, osim u knjižnicama. Jasen Boko je vrstan putopisac. To dokazuje i ovom zanimljivom i uzbudljivom knjigom, u kojoj donosi slatke, bolne, smiješne i tužne priče ljudi koji žive na Putu svile.

Boko je autor s kojim smo putovali „Za Aleksandrom Velikim“, „Latinskom Amerikom uzvodno“ i za Che Guevarom, „Tragovima Odiseja“ po Jadranskom moru, ali i po mnogim drugim geografskim i teatarskim destinacijama. Ovo je Boki šesnaesta ili sedamnaesta objavljena knjiga. Sa bivšim dramaturgom HNK u Splitu, u kojem je nedavno dao otkaz zbog neslaganja s intendantom Vickom Bilandžićem oko načina vođenja toga teatra, razgovarali smo dok je Boko već jednom nogom bio prema Indiju, njegovoj čestoj destinaciji. Ovaj iskusni putopisac pustolovnog duha sada na to odredište vodi hrvatske putnike.

NACIONAL: Zašto je bilo potrebno napisati i objaviti drugo, dopunjeno izdanje „Na putu svile“? Što se promijenilo na Vašem putu svile od Pekinga do Splita?

Svijet se mijenja, ljudi se mijenjaju, a i ja sam se promijenio nakon 15godina. Knjiga je odavno rasprodana, pa mi se činilo razumnim, ponoviti je. Ali, i doraditi, ažurirani promjene, dopuniti novim putopisnim iskustvima. Promjene su na rubovima Puta svile velike, globalizacija je odavno zahvatila istok Kine i zapad Turske, Međutim, sve ono u sredini, zapravo najveći dio, Iran, Pakistan, Afganistan… jako se sporo mijenja. Tako da u tom dijelu poznatog Puta svile još uvijek živi stara, tradicionalna Azija koju globalizacija ( još) nije „pojela“. Nažalost, ostale su i autokratske vlasti i demokracija još nije dobila priliku.

NACIONAL: Što je zabavnog, napetog i tužnog donijelo putovanje na Putu svile, a što boravak na novim destinacijama koje opisujete, u Afganistanu i Uzbekistanu?

Putovanje u neturističke krajeve uvijek uz radost otkrivanja nepoznatog i susrete sa zanimljivim ljudima, donosi i određenu tugu. Kad svakodnevno svjedočite kako svi ljudi nisu ravnopravni i jednaki, a razlog nisu nečije zasluge ili pogrešni potezi, nego su jednostavno rođeni na krivom mjestu, u krivo vrijeme, to je sigurno bolna spoznaja. Ako se sasvim bez svoje krivice rodite, u primjerice Afganistanu koji gotovo pola stoljeća živi u ratnom stanju, i još k tome kao žensko, život vam je sigurno bitno drugačiji nego li nekom u Skandinaviji. A, ta potpuno slučajna geografska razlika, onda uzrokuje sve drugo. A, da vi, ni ako ste iz Afganistana, ni ako ste iz Skandinavije, baš ničim niste tome doprinijeli. Ta je spoznaja, barem meni, prilično bolna. Pogotovo za ljude iz Afganistana, kojima je svaki dan, umjesto uživanja u životu, borba za preživljavanje. I pokušaj da se pobjegne u bolji život, prema Europi, koja ih tretira kao ljude drugog reda.

NACIONAL: Kako su ljudi, narodi, kulture, religije i običaji uspjeli izmaći globalizaciji?

Ako nemate novca, vi globalizaciju ne zanimate. Njezin jedini interes je profit, a ne ljudska ravnopravna zajednica istih mogućnosti. Potrošačkom društvu u kojem se umjesto čovjeka koristi riječ potrošač, i koje snažno promovira globalizaciju, siromašna središnja Azija i njezini stanovnici, njihov svijet sa svojim kulturama, religijama, običajima, jednostavno nisu zanimljivi.

NACIONAL: Što su Vaša najzanimljivija i najuzbudljivija iskustva, a što najstrašnija saznanja o novim oblicima pokoravanja i dominacije? Što nikad nećete zaboraviti?

Teško je izdvojiti samo nekoliko zanimljivih iskustava. Na takvom putovanju svaki dan donosi nove ljude i predjele, nove priče i susrete. Na svu sreću pišem knjige o svojem iskustvu putovanja, pa sam mnoge od tih divnih i zanimljivih ljudi na neki svoj skroman način „ovjekovječio“. I na sajmu u Kašgaru, i na drevnoj granici, i kroz Beludžistan, i u pratnji policije i špijuna u Iranu, i u divnom i tužnom i smiješnom razgovoru sa prometnim policajcem iz Ravalpindija u Pakistanu, koji se preko internetskog oglasa želi upoznati s ženom svog života i preseliti u Kanadu, i u dolini Kalaša, i u strašnoj pustinji Gobi. Pokoravanje i dominacija su i dalje prisutni. Iako je kolonijalizam službeno mrtav, on je i dalje, u novim formama, i te kako prisutan. Milijuni djece koja rade teške fizičke poslove za dolar dnevno, a koju sam susretao u tome dijelu svijeta, najbolji su primjer.

NACIONAL: Ujguri i Kalaši – dva naroda i dvije sudbine?

Riječ je o dva različita naroda i teško ih je uspoređivati. Ali, sudbine su im slične, jer žive pod stegom njima nesklonih vlasti. Ujguri su muslimani i teško stradavanju pod kineskom vlasti koja u njima vidi državne neprijatelje i proganja ih. Kalaši, narod u dolinama Hindukuša, na granici sjevernog Pakistana i Afganistana, su animisti okruženi morem islama. Oni su u ipak nešto lakšoj situaciji nego progonjeni Ujguri. Pakistan ih pušta na miru, jer su mali i izolirani. Nitko, pa ni oni sami ne znaju tko su zapravo i odakle su došli, ali je najpopularnija legenda o tome kako su Kalaši potomci ostataka vojske Aleksandra Velikog. Na žalost, ostalo ih je samo nekoliko tisuća, i za koje desetljeće ovaj izuzetno srdačan i miroljubiv narod bit će nenasilno asimiliran. Ujguri su drastičnija priča, muslimani koji su na sjeverozapadu Himalaje starosjedioci, odavno potpali pod kinesko Carstvo. Kinezi imaju višestoljetno imperijalističko iskustvo koje ne dopušta slobodu drugim pokorenim narodima. Čvrstom rukom, vojskom i sustavom konc-logora za nepodobne, kontroliraju svaki pokušaj ujgurske pobune.

NACIONAL: Kako ste postali taliban i kako je prošao susret sa Osamom Bin Ladenom pod Nanga Parbatom?

Susret sa Osamom u pakistanskoj Himalaji je naravno moja smiješna interpretacija susreta s čovjekom iz toga dijela svijeta koji je zaista jako sličio Osami. Onakvog kakvog ga je u to vrijeme vidio preplašeni Zapad, a koji je pri tome imao i kalašnjikov. Bio je to još jedan zabavan susret i moje ismijavanje stereotipa o „opasnim“ Pakistancima. Naravno, da moj slučajni poznanik s kojim sam podijelio razgovor i cigarete nije bio Osama. Ali, njegov kalašnjikov, osim što je u tome dijelu svijeta dokaz muškosti, služio je kao argument u utakmici pola, koju je sudio toga popodneva. U uzavrelim strastima utakmice, među ljudima i konjima, zviždaljka se sigurno ne bi čula.

NACIONAL: Gobi i Taklamakan- zašto ste putovali kroz srce dvije moćne i ogromne pustinje, a ne njihovim rubovima kako radi sav „normalan“ svijet?

Teži putovi uvijek su zanimljiviji. A, laganih putova, osim ako se ne odlučite putovati zrakoplovom od Pekinga do Splita, zapravo i nema. Zato sam se koristio svim vrstama lokalnog prijevoza kojim se koriste ljudi koji tamo žive – od autobusa do deva. Naravno, kad sam već tamo da nisam htio preskočiti iskustvo susreta sa tako dvije poznate pustinje. Stoga sam našao način da obje prođem, dijelom na devi, dijelom u lokalnom busu. Osim toga, provesti noć sam usred pustinje Gobi je zaista doživljaj koji se pamti, za ne? Zato sam ga posebno pažljivo opisao u knjizi.

Ako se sasvim bez svoje krivice rodite, u primjerice Afganistanu koji gotovo pola stoljeća živi u ratnom stanju, i još k tome kao žensko, život vam je sigurno bitno drugačiji nego li nekom u Skandinaviji

NACIONAL: Što nam je sve slagao čuveni istraživač Marko Polo? Što ste utvrdili, gdje Marko Polo nikad nije bio, a o tome je pisao u njegovoj čuvenoj knjizi „Milijun“?

Postoji niz ozbiljnih, znanstvenih studija koje imaju dvojbe o tome gdje je zaista putovao Marko Polo. Pojedine analiza pokazuju da nije stigao dalje od Istanbula ili najdalje do Krima. Temeljito je proučena njegova knjiga i otkriven je niz potpuno fikcijskih činjenica. Polo sigurno nije bio u Kini. U svojoj knjizi nigdje ne spominje Kineski zid. Mogao bih satima nabrajati činjenično, ali ću spomenuti samo da sva imena gradova i geografskih pojmova u Kini, gdje je navodno boravio i gdje ga je, navodno, sam mongolski Kublaj kan postavio kao guvernera jedne pokrajine, Marko Polo piše na parsiju, jeziku Perzije, a ona nisu izvorna. Osim toga, pedantni mongolski arhivi spominju nekoliko Europljana, koji su tamo boravili u vrijeme Kublaj kana, ali u njima nema ni spomena nekakvog Marka Pola, pogotovo ne kao guvernera. Marko Polo, slaže se većina kritičara njegovog djela, tih dvadeset i kusur godina, nikad nije otišao daleko, ne dalje od Konstantinopola i Crnog mora! Ali je, očito, vrlo pažljivo slušao priče putnika koji su dolazili s tih strana. A, da knjiga bude toliko puna kolonijalnih klišejiziranih opisa lokalnog stanovništva, sigurno je pomogao i Rustichello iz Pizze, autor fantastičnih fiktivnih pripovijesti, s kojim je Marko dijelio ćeliju u genovaškom zatvoru i pisao knjigu zajedno s njim.

NACIONAL: Zašto je korčulanski Munchhausena ipak zaslužan? Zašto i Hrvati vole lagati i zanositi se idejom da je Polo ipak Korčulanin, i pri tome se godinama i stoljećima „natječemo“ sa povijesnim činjenicama?

Marko Polo je beskrajno zaslužan, jer je njegova u srednjem vijeku i kasnije izuzetno popularna knjiga, Europi i Europljanima otkrila postojanje svjetova o kojima ništa nisu znali. I tako je zainteresirala svijet za tamošnja bogatstva. To je uskoro potaklo kolonijalna istraživanja, pa i „otkriće“ Amerike. Usput, Kolumbo je nosio sa sobom Polovu knjigu. I kad je ugledao kopno, prepoznao ga je, zahvaljujući Markovom opisu – kao Japan! Polo sigurno nije Korčulanin, ali njegovi preci su došli u Veneciju – iz šibenske Zagore, kao Pilići. Prezime je samo prevedeno na talijanski i nastala je obitelj Polo. Ipak, ima i Korčula svoje zasluge. Upravo pred njom u pomorskoj bici genoveške i mletačke mornarice, Polo je zarobljen, i nakon što je proveo noć u zatvoru u Korčuli, prevezen je u genoveški zatvor kojega je dijelio sa Rustichellom i tako je nastala knjiga „Milijun“, što je bio nadimak obitelji Polo.

NACIONAL: Jeli li vaš odlazak iz splitskog HNK samo privremeni prekid sa teatrom i dramaturgijom, a novi posao organizatora i voditelja putovanja za Hrvatski klub putnika u Indiju i druge destinacije, popunjava praznine koje se pune tekstom neke nove knjige?

Mislim da sam se dovoljno bavio teatrom. Od splitskog sam sigurno digao ruke, barem dok se nešto, a znate i sami što ne promijeni. Što se teatra tiče, ostao sam na još neko vrijeme selektor i producent riječkog Međunarodnog festivala malih scena, što mi je izuzetno uzbudljivo iskustvo. A, takva iskustva uvijek su mi privlačna. Nikad u mom životu nije bilo praznina, a onda ni rada na bilo čemu što bi ih „popunjavalo“. Uvijek imam dovoljno zanimljivog posla, vođenja tura, pisanja knjiga, putovanja. A, tu je i uvijek Šolta, kamena kuća i zidovi, koje je moj nedavno preminuli otac sazidao svojim rukama, par maslina i vrt u kojem volim promatrati „moje“ povrće kako raste… Gdje bih onda pronašao te praznine?

FOTO: Arhiva Jasena Boke