Iza naslova „Boksačko srce“ krije se duhovita i dirljiva melodrama suvremenog njemačkog pisca Lutza Hübnera, u kojoj priča o boksu služi kao metafora života i životnih borbi te donosi pitanja propituje kako se prema njima postavljamo. Prema tom predlošku nastala je istoimena predstava Planet arta i Teatra Rugantino koja će premijerno biti izvedena 17. siječnja u Maloj dvorani Lisinskog, u režiji Marka Torjanca, koji uz Filipa Vidovića i igra u predstavi. Hübner suočava dva svijeta, jedan mlad i jedan star, jedan na početku, drugi na zalasku, no oba jednako predana svojoj potrazi za autentičnošću i mjestom pod suncem. Susret mladića i starca obojici mijenja živote nabolje, kao što iskustvo pomaže mladosti, a mladenački entuzijazam ima snage pokrenuti razočaranjima zagubljene sokove života. Redatelj predstave Marko Torjanac dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: „Boksačko srce“, predstava nastala u suradnji Teatra Rugantino i Planet arta, premijerno će biti izvedena u petak, zašto ste se odlučili baš za taj naslov?

Zaintrigirala me jednostavnost priče koja, usprkos tome ili baš zbog toga, uspijeva progovoriti o nekim važnim stvarima. O autentičnosti, iskrenosti, traženju svog mjesta pod suncem, sukobima u sebi i oko sebe i na koncu o zaraznom, neslomljivom optimizmu usprkos svemu.

NACIONAL: Vi ste i redatelj i igrate jednu od dviju uloga, uz sjajnog Filipa Vidovića. Kako je došlo do te suradnje i koje je vaše mišljenje o njemu?

Dok čitam neki tekst, pomišljam na pojedine glumce u određenoj ulozi. Tako mi se dogodilo i s Filipom. Odgovarao je ulozi i karakterno i tipski. Moja odluka mi se na probama potvrdila. Napravio je odličnu ulogu.

NACIONAL: „Boksačko srce“ zapravo je metafora života, boks pokušava reći da je život borba i da je vrijedno boriti se. Zašto je to važno?

Zato što sljedeća runda dolazi htjeli mi to ili ne. Život je pun raznih borbi, često ih sami i ne biramo, a najteže su uvijek one koje vodimo u sebi i sa sobom. Dakle, borba nam ne gine. Mi samo možemo odlučiti hoćemo li je dočekati spremni ili ne. No najvažnije je da nas borba za ono što smatramo vrijednim borbe, nagrađuje time što spoznajemo svijet i gradimo karakter. Život je avantura, nesiguran, ali pun prilika i mi možemo odlučiti naučiti određena pravila i usvojiti vrijednosti kako bismo u njemu mogli uživati usprkos tome što nas uvijek čeka neka nova runda.

NACIONAL: Za što se vi još uvijek borite, za što se uopće vrijedi boriti?

Za ljubav – uvijek. Za istinu u sebi i oko sebe.

NACIONAL: U tekstu je, koliko sam uspjela vidjeti, prikazan odnos starog i mladog boksača, iskustvo i mladost idu ruku pod ruku, kako na to gledate? Što ste vi naučili i još uvijek učite od, primjerice, mlađih glumačkih kolega, a što oni mogu naučiti od vas?

Mislim da otvoreni i zapitani ljudi uvijek uče, bili mladi ili stari. Meni je zanimljivo promatrati mlade kolege, vidjeti kako rade, kako glumački misle, promatrati pritom i njihove karaktere i kako se razvijaju kao osobe i kako se to odražava na njihovu glumu. Time puno učim i uvijek se nadam da to iskustvo obogaćuje moje znanje i pristup kolegama na sljedećem poslu na kojem se nađem kao redatelj.

Što oni mogu naučiti od mene? To biste trebali njih pitati. Jedino znam da mogu naučiti da predstave zaista mogu nastajati u nemogućim uvjetima, kako to već jest s nezavisnim kazalištima u nas. Vjerujem da je to iskustvo koliko naporno, toliko i zanimljivo, a možda i korisno.

NACIONAL: Borite se kao samostalni umjetnik već godinama, kakva je sad situacija?

Situacija s kulturom općenito je loša. Pogotovo u Zagrebu. Nema razvoja. Mladi ljudi, već nekoliko generacija, ne dobivaju priliku. Sustav je okoštao i ubija kreativnost. Čak i mladi, odlični glumci odlaze iz Hrvatske. A kad glumac odlazi, onda znaš da je kritično. Jer glumcu je govor alat i vrlo je teško baratati naučenim jezikom kao materinjim pa su ti odlasci često i odustajanja od svog poziva, što je posebno tužno. Iz Hrvatske su se iselile stotine tisuća ljudi. Otišli su i odlaze uglavnom mladi i ljudi srednjih godina, obrazovani, upravo oni koji su konzumenti kulture, predstava, koncerata, izložba, filmova… To se jako dobro vidi po Hrvatskoj. Mnogi gradovi izgubili su kazališnu publiku ili se ona smanjila i do pola, srazmjerno postotku otišlih. Mi gubimo najproaktivniji dio populacije i to se osjeti na umjetnosti. Zato je i manji interes za „zahtjevnije“ sadržaje, a sve poželjnija „laka“ ponuda često sklizne u banalno čime se dodatno šteti ukusu i spuštaju se kapaciteti građanstva.

Oduvijek govorim da mali narodi moraju imati subvencioniranu kulturu jer inače dolazi do banalizacije sadržaja. Nismo narod dovoljno velikih brojki da bi broj konzumenata kulture bio dovoljan za samoodrživost kvalitetne kulturne ponude. No sredstva su kod nas pogrešno raspoređena pa se inicijativama i projektima koji doista donose kulturnu ponudu, ne daje prilika ili im se krajnje otežava.

NACIONAL: Je li se što u Zagrebu promijenilo nabolje dolaskom Milane Vuković Runjić na mjesto pročelnice za kulturu? Kakva je vaša suradnja s njom i Gradom?

Nisam primijetio nikakvu promjenu. Gradski ured za kulturu provodi svoju politiku kojom upravljaju gradonačelniku najbliži ljudi i u svim važnim pitanjima svejedno je tko je pročelnik, pogotovo ako je i inače njegov suradnik. Grad me godinama kažnjava dajući mi najmanja sredstva za rezultate koji su među nekoliko najboljih i komplicirajući mi dostupnost dvorana. Zbog toga i izvodimo predstave već treću godinu u Maloj sceni, jedinom prostoru nezavisnom od gradskih vlasti. Prošle godine sam Gradu i vratio novac jer sam unaprijed, na temelju prethodnih iskustava, znao da mi neće dopustiti prenamjenu novca za drugi naslov, što redovito svima odobravaju. No računao sam na mogućnost takvih odmazdi još onda kada sam se izložio podrškom Vitomiri Lončar, a pogotovo otkako sam se politički angažirao.

NACIONAL: Zastupnik ste u Gradskoj skupštini, kako ocjenjujete trenutačnu situaciju u Skupštini, posebno u svjetlu poraza Kolinde Grabar-Kitarović i očitih turbulencija na relaciji Bandić-Plenković? Vas zastupnike očekuje glasovanje o GUP-u…

Da, stvari su se za Milana Bandića promijenile. Umjesto vlasti, blago rečeno, tolerantne prema kriminalu, došao je Zoran Milanović koji je u više navrata jasno u kampanji najavio netoleranciju na kriminal. Ostaje nam vidjeti. No pokrenuli su se i građani kroz građanske inicijative koje su organizirale već dva prosvjeda sa sve većim brojem prosvjednika. Čini se da se, doduše polako, ali ipak pojavljuje građanska hrabrost za koju smo mislili da ne postoji. Trenutačno, što se tiče GUP-a, on najviše ovisi o HDZ-u, odnosno o tome želi li se HDZ i dalje sramotiti i upisivati u povijest Zagreba kao stranka koja mu je, uz Milana Bandića, napravila najviše štete.