Fotografija je područje rada u kojem nije lako naći stalno zaposlenje pa je većini fotografa, uključujući i velika imena hrvatske fotografije kao što je Slavka Pavić, to potpuno ili većinski hobi. Stoga zvuči gotovo nevjerojatnim podatak da u Hrvatskoj postoji višestruko nagrađivani fotograf koji je 40 godina radnog vijeka proveo kao fotograf u državnoj službi. Njegovo je ime Živko Bačić i nedavno je dobio ‘’Nagradu Vicko Andrić’’ za izvanredna postignuća na području zaštite kulturne baštine, i to za životno djelo.

On se više od 40 godina nije odvajao od svog fotoaparata s kojim je prošao čitavu hrvatsku obalu, otoke i velik dio zaleđa, pri čemu je dokumentirao spomenike kulture, krajolike, velike građevinske komplekse, ali i skromne crkvice i tradicijsku arhitekturu te najsitnije detalje brojnih muzejskih i crkvenih zbirki i inventara. Kako piše u obrazloženju Povjerenstva za dodjelu „Nagrade Vicko Andrić“, rad Živka Bačića predstavlja veliko obogaćenje ukupnog fundusa kulturne baštine Hrvatske.

Neke od brojnih fotografija Živka Bačića – prizori iz Splita, Vukovara i Lovreća. FOTO: Privatna arhiva

Govoreći o tome što mu ova nagrada znači, rekao je da ona predstavlja veliko priznanje za njegov cjelokupni životni rad na koji je ponosan.

„Smatram da sam ostavio nekakvog traga u svojoj struci i u svom poslu i doprinio kulturi i izgradnji nacionalnog identiteta, a sada imam osjećaj da je to prepoznato, što me čini sretnim. Tijekom rata sam naivno mislio da će moj posao u samostalnoj Hrvatskoj biti važan, ali sve se promijenilo, kultura nije postala ono što sam očekivao da će postati, nego je nerijetko, štono se kaže, zadnja rupa na svirali. Nije riječ samo o meni, općenito je važan fotografski posao u zaštiti spomenika. Zbog toga smatram poražavajućim što nakon mog umirovljena nitko nije došao na moje mjesto. Mislim da trenutno ni Ministarstvo kulture nema svog fotografa, iako je uvijek imalo, a od konzervatorskih odjela mislim da ga ima jedino onaj riječki i bjelovarski. Danas svatko ima svoj mobitel s fotoaparatom pa tako i arheolozi i povjesničari umjetnosti, snimaju ono što im treba, a kada im trebaju ozbiljne fotografije za knjigu onda ih nema. Možda nemaju fotografe zbog uštede sredstava i jer misle i da je sve već snimljeno, ali nije, ta naša baštinska riznica je neiscrpna, puno je još toga što vrijedi sačuvati.“

Živko Bačić rođen je 1946. u Zadru, a porijeklom je iz Lukorana na otoku Ugljanu. Fotografski tečaj završio je već u 7. razredu osnovne škole, a fotografije je izlagao kao zadarski gimnazijalac. Od 1965. živi u Splitu gdje se 1966. učlanio u fotosekciju Studentskog društva narodne tehnike „Ruđer Bošković“ koje je poslije promijenilo ime u „Foto klub Ruđer Bošković“. Od 1973. radi kao fotograf u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture-Split, instituciji koja se sada zove Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu. U mirovini je od 2013. ali i dalje snima spomenike i umjetnine te surađuje s bivšom ustanovom, ali i drugim ustanovama u kulturi. Samostalno izlaže od 1977. Njegove su fotografije objavljene u nizu domaćih i inozemnih časopisa, stručnih publikacija i knjiga i mogle su se vidjeti na desecima izložbi. Član je ULUPUH-a. Osim ove nagrade za životno djelo, dobitnik je nagrade Splitskog salona 1983. i kolektivne nagrade „Vicko Andrić“ 2001.

Živko Bačić se, dakle, od ranog djetinjstva bavi fotografijom. Kaže da je naprosto imao taj neki poriv da zabilježi ono vrijedno, a s obzirom na to da nije, kako je iskreno rekao, baš bio sklon pisanju, odlučio se na fotografiju koja mu je „više ležala“. Osnove fotografije svladao je već na tečaju u osnovnoj školi, tada nije imao svoj fotoaparat pa bi ga posudio iz škole.

‘Doprinio sam kulturi i izgradnji nacionalnog identiteta, a ovom nagradom imam osjećaj da je to prepoznato, što me čini sretnim’, kaže Živko Bačić. FOTO: Milan Sabic/PIXSELL

„Nisam tada očekivao da ću se time baviti čitav život. Samouk sam, sam sam se obrazovao i pratio literaturu, studirao sam nešto drugo, nešto što nije moj posao. Teško mi je ocjenjivati ono što sam na svojim počecima radio, ali pokušavao sam se svojim radom svidjeti okolini i prijateljima, a to je uobičajeno za to životno doba. Profesor koji mi je predavao hrvatski bio je pjesnik Stjepan Benzon, veliki ljubitelj fotografije. Pokazivao mi je fotografije, osobito kataloge fotografija braće Brkan koji su bili veliki umjetnici. To mi je bio prvi pravi poticaj za bavljenje fotografijom, prvi dodir s ozbiljnom, umjetničkom fotografijom. Braća Brkan, od kojih je jedan bio fotoreporter a drugi službenik u banci, uvijek su značila puno za moju fotografiju. Oni su velike nacionalne veličine, organizirali su značajnu svjetsku fotografsku izložbu „Čovjek i more“ na kojoj sam par puta sudjelovao sa svojom fotografijom, što sam smatrao velikim uspjehom. U Studentskom društvu narodne tehnike, koje je imalo kino i fotosekciju, imali smo tamnu komoru u kojoj se moglo raditi. Neko vrijeme sam snimao i za Narodno kazalište Split, današnji splitski HNK; kazalište koje je tada, početkom sedamdesetih bilo izgoreno, a predstave su se igrale u Kinu Split. Posjećivao sam izložbe u Galeriji umjetnina, zanimalo me slikarstvo i kiparstvo, sve sam pratio koliko sam stigao.“

Bačić svaki dan hoda Splitom, ponekad s fotoaparatom, a ponekad samo s mobitelom koji ima kameru. FOTO: Milan Sabic/PIXSELL

I naš se sugovornik, koji je snimao bezvremenske prizore, prilagodio današnjem vremenu. Kaže da danas rijetko koristi analogni fotoaparat jer je teško doći do filma te je problem obraditi i razviti film. Zadnjih pet ili šest godina radi uglavnom digitalno, svladao je tu tehniku, kao i rad na kompjuteru i rad u photoshopu.

Trenutno radi jedan turistički vodič Brela, mjesta pored Makarske, angažirao ga je kao fotografa Joško Belamarić koji piše taj vodič te knjigu ‘’Kaštela’’ doktorice Katje Marasović. Njegov uobičajeni radni dan počinje u sedam ujutro slušanjem ‘’Jutarnje kronike’’ Prvog programa hrvatskog radija, zatim ide u tržnicu te potom hoda najmanje sat vremena tražeći zanimljive prizore, nekad s fotoaparatom nekad samo s mobitelom koji ima solidan fotoaparat. Ponekad kuha, sjedi za računalom obrađujući fotografije, čita. Radnog prostora nema, radi na terenu i za stolom u radnom boravku. Rado ide u svoj zavičaj, Lukoran, druži se s ljudima, zaigra na karte.

Objasnio je kako je dobio stalno zaposlenje u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture-Split 1973.

„Tamo se tražio fotograf i ja sam se zaposlio. Prvi ravnatelj bio mi je akademik Cvito Fisković, veliki povjesničar umjetnosti, s njim sam dosta putovao po Dalmaciji i imao je nemjerljiv utjecaj na moj život. Hodao sam s njim po terenu, slušao ga, učio od njega taj posao. Surađivao sam dosta s Institutom za povijest umjetnosti u Zagrebu, asistirao na mnogim izložbama u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori… Sudjelovao sam s dobrim dijelom svojih fotografija na velikoj izložbi u Vatikanu ‘Hrvati- Kršćanstvo, kultura, umjetnost’. Otvorio ju je pokojni predsjednik Franjo Tuđman, tada je bio zdravstveno loše, nakon toga je završio u bolnici. U sjećanju mi je ostalo i kada sam snimao etnografsku baštinu makarskog primorja s arhitektima i etnografima, u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To su bili ambijenti vrijedni divljenja, danas se taj prostor podosta razlikuje od ondašnjeg. Napravio sam i izložbu ‘’Iz etnografske baštine makarskog primorja’’, to je bilo moje prvo samostalno izlaganje. Radili smo i izložbu posvećenu Blažu Jurjevu Trogiraninu u Veneciji, to je bio velik iskorak u Europu, kasnije je ta izložba bila i u Galeriji Klovićevi dvori. Prije 15 godina je u Veneciji bila i izložba ‘Trogirsko blago’“, prisjetio se Živko Bačić najznačajnijih trenutaka iz svog rada.

‘Zaista se može reći da se neke stvari opiru fotografiranju, ali ne znam koji su to prizori’. FOTO: Milan Sabic/PIXSELL

A na pitanje što je za njega značilo stalno zaposlenje i je li imao dovoljno slobode u radu kaže:

„Zahvalan sam što sam imao stalno radno mjesto, što je rijetkost za fotografa, iako priznajem da posao nije baš bio dobro plaćen. No nisam nikada imao smisla za biznis pa sam barem imao redovita primanja koja su bila takva kakva jesu. Putovao sam od Istre do Konavala, čak i Boke Kotorske, puno sam se kretao, ali u okviru posla, ne turistički. Kada smo radili izložbu o Dalmatinskoj zagori u Galeriji Klovićevi dvori, obišao sam odjednom zaista veliki teren. Prednost je to što sam se neprestance kretao umjesto da sam sjedio u uredu. Imao sam zadatke, ali kada bih vidio nešto fotografski zanimljivo, a da mi to nije bilo zadano, išao sam za tim, prepustio sam se tom svom impulsu. Postoji izvjesna sloboda u tom stvaralačkom djelovanja, dvojica fotografa neće na isti način snimiti prostor ili skulpturu, ali uvijek postoji nekakav zadani radijus u okviru kojeg se čovjek može kretati. Ponekad je bilo i ljudi u prostoru, ali uglavnom sam snimao unutarnje i vanjske prostore, zgrade, skulpture, puno više nego ljude. Nije mi bilo žao, kada imaš neki problem i dobro ga riješiš odmah si zadovoljan, to mi je bilo dovoljno. Inače, drukčije je fotografirati ljude, za to treba biti komunikativniji nego što sam ja u naravi, treba uspostaviti kontakt s osobom za napraviti dobru fotografiju, ja sam više introvertiran tip. Nisam baš rječit, to sam vam rekao i kada ste me zvali da dogovorimo intervju.“

Odgovorio je na pitanje kako je bilo raditi u Domovinskom ratu i nakon rata:

„U ratu sam bio dragovoljac. Radio sam za Hrvatsku ratnu mornaricu. Moja pisana i fotografska dokumentacija pohranjena u Foto klubu početkom rata je nekontrolirano raznijeta i bačena. Nikada joj nisam ušao u trag. Početkom rata naravno nikome nije bilo do umjetnosti. Kada je završio rat obilazili smo oslobođena područja, provjeravali smo jesu li porušene pravoslavne crkve kako su tvrdili. Bile su zapuštene, ali netaknute, sve je više-manje bilo na svom mjestu, za razliku od katoličkih crkava koje su bile porušene. Poslije ‘Oluje’ išli smo po selima oko Knina s policijom po terenu snimati te objekte, to je inače rutinski pisao, ali tada je očito bilo potencijalno pogibeljno, što zbog mina što iz drugih razloga.“

Još neke fotografije Živka Bačića – zadarska katedrala Svete Stošije; Burgundija. FOTO: Privatna arhiva

Je li bilo prizora koji su se opirali fotografiranju i kada smatra da zanat prelazi u umjetnost?

„U Zadru ima jedna srebrena Gospa koju sam dva dana snimao dok nisam bio zadovoljan, da, zaista se može reći da ima stvari koje se opiru fotografiranju, ali ne bih znao objasniti koji su to prizori i zašto su teže uhvatljivi. Kada je bila stogodišnjica prvog starokršćanskog arheološkog kongresa u Splitu, bio je organiziran jedan skup tim povodom, snimao sam tri dana jednu svijeću dok nisam postigao da sama sebe osvjetljava dok gori, da ne izgleda kao da sam koristio, a jesam, par izvora svjetla da dobijem taj efekt. Teško je reći kada fotografija prelazi u umjetnost, zanat je osnova svega, čovjek prije svega treba vladati zanatom ako želi biti dobar fotograf, a onda se eventualno dogodi umjetnost. Što se zanata tiče, većina fotografa danas nije svladala osnove fotografske tehnologije nego su odmah dobili digitalni aparat i ne znaju procese koji se događaju u fotografiji. Također, većina mladih ljudi su fotoreporteri, to je jedna grana fotografije, ovo što sam ja radio je dosta različito od toga. Reporter mora biti brz, a netko tko se bavi ovakvom fotografijom kakvom sam se ja bavio mora biti promišljen, dugo gledati i izabirati kutove. Ali i tu se umjetnost događa rijetko. Ne znam kada i kako, nema pravila, to je na neki način misterij, kao i odnos između dviju osoba. Niti u jednoj umjetnosti nije lako odrediti tu granicu koja razdvaja umjetničko od neumjetničkog“, zaključio je Živko Bačić.